H-Alter
Foto: Sonja TarokićFoto: Sonja TarokićMakroorganizmi su prva pjesnička zbirka Bojana Krištofića. "Nije čudo što mi je Novi Zagreb potaknuo inspiraciju i 'natjerao me' na poetsko pisanje. Naposljetku, konačni demijurg Zagreba je Sava, rijeka koja ovdje nije nimalo glamurozna i presijeca svojevrsni 'brisani prostor' s kojim gradske vlasti već desetljećima ne znaju što bi, a divan je upravo takav kakav jest: bez ikakve 'svrhe' doli one jedine važne, koju mu daju sami građani. I sve to s minimalnom 'infrastrukturom'. Pametnim ljudima to bi trebalo nešto govoriti, a meni je poslužilo kao ishodište knjige", govori.

Makroorganizmi su prva pjesnička zbirka Bojana Krištofića, dobitnika nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama koja se dodjeljuje u sklopu KaLibar Bestivala (žiri: Stanislava Nikolić Aras, Kruno Lokotar, Želimir Periš i Adrijana Vidić). O nagrađenoj zbirci govori njen autor, Bojan Krištofić.

Uglavnom pišeš kritike, osvrte i eseje pa poezija predstavlja svojevrsni zaokret. Što te ponukalo da kreneš baš s Facebookom?

Mada sam završio Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, što studente i studentice podučava industrijskom i grafičkom Dojma sam da se "Zagreb", ako grad mogu na trenutak kolektivno personificirati, srami stvari koje se drugdje njeguju kao najautentičnije što grad nudi, poput kafana kakve praktički više ne postoje. Što ih zamjenjuje? Hamburger-bistroi? Zvuči kao loš vic za srednju klasu koja to nije. I to bi otprilike bilo tooblikovanju prvenstveno u proizvodnom smislu, nije nedostajalo ni teorijskih kolegija koji su, izgleda, djelomično potaknuli moju urođenu sklonost pisanju i refleksiji tekstom uopće, tako da sam se kritičkim i esejističkim pisanjem u području stripa i dizajna, a zatim i suvremene umjetnosti te vizualne kulture počeo baviti vrlo rano, prije više od deset godina.

Jednom davno pročitao sam intervju s Wimom Wendersom koji je poput mnogih drugih arthouse filmaša bio kritičar prije nego je postao režiser, gdje je ispričao kako je za ranih godina studija gledao ogromne, sulude količine filmova dnevno, stoga je nakon određenog vremena enormno nakupljeno znanje trebao kreativno kanalizirati, jednostavno ga je morao izbaciti van i nekako uobličiti, i tako je počeo pisati.

Naravno da se ne uspoređujem s Wendersom, ali premda u različitom polju, takva je otprilike bila i moja motivacija. Gajio sam, i još uvijek je tako, veliku ljubav i zanimanje prema suvremenoj umjetnosti i likovnosti uopće, te sam zbog želje da sam sebi čim bolje objasnim što to za mene jeste, gotovo spontano počeo o tome govoriti i drugima, a na sreću sam zapravo odmah uspio pronaći platforme gdje bih svoje tekstove mogao objavljivati i tako sam malo-pomalo uz studij brusio i novinarski i spisateljski zanat.

Kako te to dovelo do poezije?

E sad, nakon toliko vremena provedenog pišući gotovo isključivo novinsku esejistiku u svim dostupnim medijima - tiskani časopisi, internet, radio i televizija - mislim da je krajem 2015. došlo do svojevrsnog zasićenja i javila mi se jasna potreba da probam nešto, za mene, novo, da izađem iz relativno sigurne zone ugode. Krajem srednje škole i početkom faksa imao sam fazu pisanja poezije, no stvari koje su tada nastale bile su većinom loše i svakako nepogodne za objavljivanje, uglavnom zato što sam tada premalo poezije čitao pa je, logično, nisam ni mogao pisati kako sam želio - i dalje to ne mogu u potpunosti, naravno, ali riječ je o procesu, a u međuvremenu sam barem puno toga pročitao.Maštam o knjiškoj izdavačkoj kućici koja bi funkcionirala poput hardcore punk benda, samostalna i beskompromisna, izvan sustava, s knjigama i publikacijama bez CIP-a, bez barkoda, koje bi se distribuirale isključivo iz ruke u ruku, možda čak niti poštom. Naravno da je takva ideja sama po sebi staromodna, no opet i nije

Prvi kratki zapis, odnosno status na Fejsu, koji bih mogao okarakterizirati kao poeziju u prozi, objavio sam potpuno proizvoljno nakon što sam se na samom početku 2016. probudio poslije novogodišnjeg bančenja, i zatim sam ponovo zaspao. Kad sam se sasvim razbudio, zapis je i dalje bio tamo, i onda sam odlučio sam sebi zadati vježbu: svaki dan ću objaviti status dug 3 do 5 rečenica koji je morao biti samostalna, zaokružena cjelina, i tako počevši od najmanjeg trenirati svježu vrstu pisanja. Društvenu mrežu sam naprosto shvatio kao prikladan alat za tako nešto: bila je tu, bila je praktična i dinamična, i dakako, nadao sam se i nekakvim reakcijama prijatelja i prijateljica , poznanika i poznanica koje bi mi pokazale dotiče li ikoga to što pišem. Ili ne.

S vremenom se ustalio ritam od cca tri statusa tjedno, njihov tijek je počeo poprimati svoj unutrašnji smisao i intuitivnu, labavu strukturu, a tada mi se i knjiga počela činiti poželjnom konačnom formom za ono što je očito bio rukopis u nastajanju. Dobio je naziv U međuvremenu; u, kao doslovan prijevod Meanwhile in... mema, što sam mu nadjenuo na proljeće 2017., a kad sam vidio natječaj za Nagradu Post Scriptum udruga ZaPis, Kultipraktik i nakladnika Jesenski&Turk, srezao sam broj zapisa za otprilike tri puta, poslao rukopis na natječaj i kao takav je bio i objavljen u knjizi Makroorganizmi: kao njen prvi, prozno-poetski ciklus, uz minimalne intervencije urednika Krune Lokotara.

U prvom, proznom dijelu knjige osobne geografije predstavljaš kroz niz situacija i doživljaja po zagrebačkim kvartovima kojima je zajedničko im je da se radi o necentralnim dijelovima grada. Kako to?

Mislim, dapače čvrsto sam uvjeren, kako je u Zagrebu, mom rodnom gradu, dan-danas posebno i karakteristično prvenstveno ono rubno, marginalno, što je istodobno toliko očito i svakodnevno da je postupno postalo nevidljivo, za razliku od invazivnih podražaja sa svih strana, ipak u najvećoj mjeri koncentriranih u samom središtu grada, od komercijalnih "šatoraša" na Trgu Republike nadalje, otkud se invazija širi koncentričnim krugovima. Međutim, kako se pomiče južno, prema Savi, ona prilično jenjava već negdje na Krugama, da ne spominjem Savicu, Folnegovićevo naselje i pogotovo Borovje...Je li onda teško objaviti knjigu? Prije bih rekao da je zahjevno, no višestruko se isplati probati ako osjećaš da to moraš učiniti

Sjeverno, bedem Medvednice buku i bijes ušutkava i puno prije te odmah iznad reprezentativnih prostora Gornjeg grada, Kaptola i Tuškanca počinje gotovo pa terra incognita, historijski navodno velevažan dio koji za mene ostaje uvelike neotkriven i dobro je što je tako. Istočno i zapadno, jer je Zagreb dugačak grad, stanje je nešto složenije i u tim smjerovima se sve teže izvući iz situacija zauzimanja intimnog prostora, ali je moguće, s namjerom pričanja vlastitih priča, a ne prepričavanja tuđih uspomena kakve se iz nejasnih razloga i dalje drže kultnima. I tako, dok autentično u gradu nominalno nastavlja postojati, ono je shvaćeno kao izvor zarade na potpuno pogrešan način – nazvao bih ga licitarskim – zapravo je u uzmaku, osim na mjestima koja (još) nisu dovoljno atraktivna da bi se u njih usmjerila svjetla reflektora.

Novi Zagreb u kojem živim već skoro pet godina je takav prostor, naizgled nezanimljiv, no zaista beskrajno uzbudljiv u svojim neobičnim, ponekad i bizarnim spojevima sela i grada: to je istodobno najurbanije i najruralnije područje Zagreba i to ga čini jedinstvenim, neponovljivim. Rekao bih da stoga nije ni čudo što mi je potaknuo inspiraciju i "natjerao me" na poetsko pisanje. Naposljetku, konačni demijurg Zagreba je Sava, rijeka koja ovdje nije nimalo glamurozna i presijeca svojevrsni "brisani prostor" s kojim gradske vlasti već desetljećima ne znaju što bi, a divan je upravo takav kakav jest: bez ikakve "svrhe" doli one jedine važne, koju mu daju sami građani, bilo da džogiraju i šeću pse, posjećuju I tako, dok autentično u gradu nominalno nastavlja postojati, ono je shvaćeno kao izvor zarade na potpuno pogrešan način – nazvao bih ga licitarskim – zapravo je u uzmaku, osim na mjestima koja (još) nisu dovoljno atraktivna da bi se u njih usmjerila svjetla reflektoraprograme u Močvari, fotografiraju rijeku s mostova, okupljaju se na obnovljenim Trnjanskim kresovima, prodaju odjeću i antikvitete na putu do Hrelića, roštiljaju, druže se, vole... I sve to s minimalnom "infrastrukturom". Pametnim ljudima to bi trebalo nešto govoriti, a meni je poslužilo kao ishodište knjige.

Zbirka je na početku posvećena tvom djedu Nikici, "partizanu, piscu i biciklistu". Koliko zbirka odražava posvetu i obratno? Kako općenito gledaš na posvete knjiga?

Posveta je tu stoga što je djedov utjecaj bio među presudnima da postanem to što jesam, dok ju zbirka odražava utoliko što je i on jedan od prolazećih likova. Međutim, njemu je posvećen samo prvi ciklus knjige, U međuvremenu; u, a posveta na početku drugog, Doba buba, glasi: "Tebi, ti znaš tko si". To ukratko izražava i moj stav prema posvetama: one bi trebale biti takve da jednog dana, kad ni autora ni posvećenih više ne bude, a netko tko ih nikad nije poznavao kupi knjigu na buvljaku, i dalje odjekuju jednakom toplinom.

I sam si biciklist koji je prošao i rute duge stotine kilometara. Drugi dio knjige, naslovljen Doba buba okrenut je izmicanjima, kretanjima, drugim gradovima. Je li kretanje bilo preduvjet za ovu zbirku?

Jest, bilo je. Iako sam prve, lirske pjesme drugog ciklusa napisao ujesen 2017. dok sam još bio čvrsto u Zagrebu, on je odlučujuće uobličen tijekom šest mjeseci mog rezidencijalnog boravka pri Akademie Schloss Solitude u Stuttgartu, prve polovice 2018., što je bila moja prva rezidencija, prvi posjet Njemačkoj uopće i prvi put da sam živio izvan Zagreba. Dakle, potpuni gubitak nevinosti! Naravno da se određeni zaokret u glavi morao dogoditi i sretan sam što jest, jer mi se danas čini da sam bolja osoba zbog tog iskustva, dakako ne isključivo zato što sam boravio u inozemstvu, nego zbog različitih događaja koji su se tada odvijali.

Uglavnom, kako sam u tom periodu putovao središnjom Evropom koliko god sam mogao i susretao svakakve likove, pogotovo u vlakovima, sve se to počelo slijevati u pjesme koje su prilično narativne i dominantno su posvećene upravo temama i motivima što si ih naveo te mislim da čine prikladan kontrapunkt s prvim ciklusom, zaokružujući cjelinu kakva opravdava postojanje knjige Makroorganizmi. Moram istaknuti kako je u Doba buba Lokotarova uloga kao urednika bila odlučujuća, jer mi je puno pomogao u povratku s ponekih stranputica, izbacivanju viškova i općenito čišćenju teksta, što mi je nakon prihvaćanja njegovih sugestija zapravo ojačalo pjesničko samopouzdanje. Dobar urednik zlata vrijedi.Naposljetku, konačni demijurg Zagreba je Sava, rijeka koja ovdje nije nimalo glamurozna i presijeca svojevrsni "brisani prostor" s kojim gradske vlasti već desetljećima ne znaju što bi, a divan je upravo takav kakav jest: bez ikakve "svrhe" doli one jedine važne, koju mu daju sami građani

Zbirka je incijalno nastala u DIY (Do It Yourself) verziji za potrebe izložbe u Galeriji Siva AKC-a Medika. Nisu ti strani ni fanzini. S jedne srane tu su te mogućnosti, a s druge formalna izdavačka aktivnost i distrbucija. Koliko je teško objaviti zbirku poezije ili uopće knjigu u Hrvatskoj danas kada službena razina sve agresivnije kulturu i kulturnu proizvodnju svodi na mantru o tržištu?

Iskreno, ne mogu odgovoriti na ovo pitanje mimo osobnih zanimanja i fascinacija, a ako me nešto "pali", onda je to ideja "uradi-sam" iliti "do-it-yourself" izdavaštva, u smislu da maštam o knjiškoj izdavačkoj kućici koja bi funkcionirala poput hardcore punk benda, samostalna i beskompromisna, izvan sustava, s knjigama i publikacijama bez CIP-a, bez barkoda, koje bi se distribuirale isključivo iz ruke u ruku, možda čak niti poštom. Naravno da je takva ideja sama po sebi staromodna, no opet i nije, jer činjenica je da knjiga kao predmet, kao materijalizirani misaoni sustav, nastavlja posjedovati privlačnost i začudnu, opipljivu moć.

"Kod nas" se jako malo ljudi bavilo izdavaštvom na toliko bazičnoj razini, šire od fanzinske scene koliko mi je poznato možda samo Zdenko Franjić s bibliotekom Bratstvo duša i Marko Strpić i njegovo društvo s nekima od Što čitaš? Izdanja, dok su npr. Izdavačke kuće DAF i Petikat, premda obiteljske i prijateljske manufakture, ipak ostvarile korake prema široj publici. Da ne bi bilo zabune, nemam ama baš ništa protiv "velikih" izdavača ako objavljuju kvalitetnu literaturu i knjizi pristupaju etički i odgovorno - u krajnjoj liniji, Makroorganizme je objavio etablirani zagrebački izdavač Jesenski&Turk, ja inače oblikujem naslovnice za Frakturina izdanja, itd. - ali svejedno me beskrajno uzbuđuje pomisao o knjigama koje kolaju podzemnim, zaobilaznim distribucijskim kanalima i na taj način stvaraju što je inkluzivnije moguću, intimnu mrežu koja bi kao takva, baš zbog svoje neposrednosti, činila razliku brišući sve "usputne postaje" između autora i čitaoca.Zagreb je danas grad koji, na sreću, još uvijek nije potpuno izgubio svoj potencijal da postane najbolji mogući, ali ga gubi, i to ubrzano. Imajući na umu balon komunalnih, infrastrukturnih, kulturnih i drugih problema s kojima se živeći u Zagrebu svakodnevno suočavamo, nisam siguran što u ovakvoj prilici reći, a da ne zvuči poput stoput ponovljene floskule

Prije nego što sam uopće saznao za Nagradu Post-scriptum, poželio sam uraditi nešto na takvom tragu s prijateljima Svenom Sorićem i Hrvojem Spudićem, dizajnerskim duom This Town Needs Posters, specijaliziranim za razne varijante ne-samo-analognog tiska; pa smo prvi ciklus Makroorganizama U međuvremenu; u objavili kao samostalnu knjigu umjetnika, ručno vezanu i djelomično ručno otisnutu, upravo zato kako bi to bio zajednički kreativni statement - ja sam napisao knjigu, oni su ju dizajnirali, s ostalim prijateljima i prijateljicama smo ju svi skupa par dana uvezivali i ručno otiskivali naslovnice, dok su knjiški blokovi fotokopirani.

Izložbu u Sivoj priredili smo od knjige kao predmeta i svih stranica na zidovima, a prodali smo i/ili poklonili sve primjerke koje smo tada napravili - njih šezdesetak, a planiramo ih još u skoroj budućnosti - tako da se naš pristup pokazao dobrim jer je knjiga odmah došla do čitaoca. Zaključno, mislim da se "fanzinski" i "izdavački" pristup međusobno ne isključuju jer i jedan i drugi imaju svoje dobre i loše strane, a eksperimenti i inovacije u oba nedvojbeno su dobrodošli. Je li onda teško objaviti knjigu? Prije bih rekao da je zahjevno, no višestruko se isplati probati ako osjećaš da to moraš učiniti.

U jednoj od crtica u prvom dijelu knjige navodiš da se potrebno "pomiriti s tim da je grad pred nama najbolji mogući". Kakav je Zagreb danas?

Budući da je izvučena iz konteksta tj. ostatka zapisa, nužno je reći kako takvu rečenicu treba shvatiti ponajviše ironično, no ipak ne sasvim. Zagreb je danas grad koji, na sreću, još uvijek nije potpuno izgubio svoj potencijal da postane najbolji mogući, ali ga gubi, i to ubrzano. Imajući na umu balon komunalnih, infrastrukturnih, kulturnih i drugih problema s kojima se živeći u Zagrebu svakodnevno suočavamo, nisam siguran što u ovakvoj prilici reći, a da ne zvuči poput stoput ponovljene floskule.

Kao novopečeni voditelj programa Galerije Atelieri Žitnjak, nakon što sam pozvan da "preuzmem štafetu" od umjetnice Kate Mijatović, rekao bih da mogućnost napretka možda leži u razvoju mikropriča relevantnih za neposrednu zajednicu kojoj se obraćaju, no moraju biti sustavno i svrsihodnije podržavane, umrežavane, predstavljane, razvijane i tako dalje... Također, dojma sam da se "Zagreb", ako grad mogu na trenutak kolektivno personificirati, srami stvari koje se drugdje njeguju kao najautentičnije što grad nudi, poput kafana kakve praktički više ne postoje. Što ih zamjenjuje? Hamburger-bistroi? Zvuči kao loš vic za srednju klasu koja to nije. I to bi otprilike bilo to.

Sava, Obala Ivana Supeka. (Foto: Saša Šimpraga) Sava, Obala Ivana Supeka. (Foto: Saša Šimpraga)
Crtice iz zbirke Bojana Krištofića Makroorganizmi možete pročitati ovdje.
Ključne riječi: zagreb, književnost, umjetnost, kultura, poezija
<
Vezane vijesti