Jordi Punti, katalonski pisac i gost Festivala europske kratke priče : Želim postaviti pitanje o tome zašto svi postajemo nalik jedni drugima i zašto svi počinjemo misliti na isti način. Sviđa mi se ideja EU kao Europe nacija bez granica gdje smo svi drugačiji. Ona se poprilično razlikuje od SAD-a gdje svi gradovi (osim onih velikih) izgledaju isto.

Povodom predstavljanja prijevoda zbirke kratkih priča 'Tužne životinje' razgovarali smo s njenim autorom, Kataloncem Jordijem Puntijem za vrijeme ovogodišnjeg 'Festivala europske kratke priče' koji se odvijao u Zagrebu i Dubrovniku.
Jordi Puntí je jedan od najistaknutijih autora suvremene katalonske književnosti, a dosad je objavio dvije zbirke pripovjetki: '
Pell d'Armadillo' (1998.) i već spomenutu 'Tužne životinje' (Animals tristos, 2002). U Španjolskoj je dobio dvije književne nagrade za svoju prvu zbirku priča, a prema tri priče je snimljen i film 'Animals ferits' španjolskog redatelja Venture Ponsa. Radi kao kolumnist u listu 'El Periódico', a bavi se i prevođenjem književnih djela. Dosad je preveo Amelie Nothomb, Daniela Pennacka, Paula Austera te strip Asterix.
S ovim zanimljivim piscem i novinarom pričali smo o
'Tužnim životinjama', suvremenoj španjolskoj književnosti, položaju katalonskog jezika i njegovom značenju za kolektivni identitet regije, kao i samom odnosu Katalonije i Španjolske u globalizirajućem kontekstu EU. Kako bi predstavio svoju zbirku Tužne životinje hrvatskim čitateljima koji su slabo upoznati sa suvremenom španjolskom književnošću u kojoj, kako si i sam rekao, priče imaju niži status negoli je to slučaj s romanima? Tužne životinje su zbirka priča koje se bave odnosima među parovima na različite načine. Ta me tema zanimala iz više razloga: moji prijatelji od nekih tridesetak godina su počeli ili dobivati djecu ili se razvoditi i život im se promijenio. Napuštali su svoje stare snove da bi pronašli neke nove, materijalne prirode: kupiti dobro auto, zarađivati puno novaca. Meni se to nije sviđalo pa sam odlučio pisati priče u kojima bi govorio o tim stvarima. Španjolski te kritičari nazivaju piscem svakodnevnice. Prihvaćaš li tu etiketu? Da. Volim pisati o svakodnevnom životu. Priče iz moje prve dvije zbirke govore o normalnim ljudima i neobičnim situacijama u kojima se oni nađu. Pišem o ljudima na koje možeš nabasati dok izlaziš iz trgovine, na ulici... Koji su ti književni uzori? Nemam baš neke književne uzore, ali volim pisce koji stvari ostavljaju nedovršenima i puštaju čitatelju da sam dalje promišlja. I sam nastojim zainteresirati čitatelja da sagleda stvari i promišlja o onome što je pročitao.

jordipunti1.jpg

Dakle, od čitatelja očekuješ da se na neki način pokrene, a ne da samo pročita knjigu i uzme je zdravo za gotovo. Zapravo bi se moglo reći da od čitatelja tražiš da napravi ono što tvoji likovi, kojima život prolazi pored njh, nisu u stanju? Točno. Pišem o ljudima kojima se stvari u životu događaju same od sebe, a da oni pritom ne poduzimaju ništa. Život ih iznenađuje. Iako si rekao da ne čitaš baš previše suvremene španjolske autore, moram te pitati što misliš o Carlosu Luisu Zafonu, autoru čiji je roman Sjena vjetra prevedeni u nas i koji je doživjeo planetarni uspjeh. Mene je u početku zainteresirala, ali što sam se bližila kraju knjiga se pretvorila u nešto poput hollyiwodskih romantičnih komedija ili sapunica sa previše zapleta i suvišnih događaja? Zafón je radio kao redatelj u Hollywoodu pa je vjerojatno i to utjecalo na njega. Meni osobno se taj tip literature ne sviđa i držim da je previše romantičan u lošem smislu te riječi. Žene koje se zaljubljuju, a bespomoćne su, muškarci koji su snažni…To je bestseller, ali španjolska književnost ima mnogo bolje pisce poput jednog Enriquea Vile Matasa. Može li se u Španjolskoj živjeti od pisanja romana? Oni koji su manje više uspješni i pišu na španjolskom, mislim da mogu živjeti od pisanja. Što se tiče onih koji pišu na katalanskom, njima je već malo teže. Ima nekih šest ili sedam katalanskih autora koji žive od pisanja. Ostali rade u novinama ili na radiju da bi zaradili novac za život. Pisao si dugo godina za El País, a sad si kolumnist u katalonskom listu El Periódico. Možeš li malo prokomentirati situaciju u španjolskom novinarstvu? Događa li se i na jednom tako velikom tržištu da se sve novine podređuju zahtjevima tržišta i time gube na kvaliteti, odnosno da prevladavaju tračevi o poznatim ličnostima, a za ozbiljne teme i istraživačko novinarstvo više nema ni prostora ni vremena? Događa se nešto slično, ali to nije nužno loše. U Španjolskoj također postoje besplatne novine čija je kvaliteta loša i u kojima se nalaze samo najkraće obavijesti. Pod tim utjecajima, dogodilo se da su novine ili izabrale da se pretvore u nešto nalik ovim besplatnima, ili su se, poput velikih novina kao što je El País, pretvorile u časopise koji obrađuju teme na ozbiljan način. Tako primjerice o jednoj temi možeš čitati na četiri stranice. Da, ali hrvatsko je tržište puno manje… Vi imate nekih četiri i po milijuna stanovništva. To je otprilike slično Kataloniji koja ima nekih sedam milijuna stanovnika.

610xjordipunti.jpg

Baviš se i prevođenjem. Dosad si preveo Amelie Nothomb, Daniela Pennacka i Paula Austera. Tko ti se od njih najviše sviđa? Daniel Pennack. Njega mi je bilo najteže prevesti, ali od njega sam najviše dobio. Misliš li se u budućnosti baviti prevođenjem? Nakon što sam dobio nagrade za pisanje manje se bavim prevođenjem. Sad me više zanima pisanje. Prevođenje je za mene najbolji način čitanja nekog djela. Čitanje je kao gledanje neke kuće izvana, a prevođenje ulazak unutra da bi se vidjelo od čega je izgrađena, kako je namještena,… Zašto pišeš na katalanskom? Je li to politički čin jednog Katalonca u regiji u kojoj pola stanovništva govori španjolskim, a polovica katalonskim jezikom? Pišem na katalonskom jer je to moj materinji jezik i na njemu razmišljam. Puno mi je jednostavnije nego na kastiljskom. Pročitala sam da se nastojiš distancirati od političke instrumentalizacije katalonskih tendencija za nezavisnošću. Zašto? Politička situacija u Kataloniji nije normalna: jedni žele neovisnost, a drugi ne. Oni koji je žele, svoje aspiracije često povezuju s pisanjem na katalonskom. Kod mene to nije slučaj. Ne mora značiti da ako pišeš na katalonskom da si za nezavisnost. Dakle, ti ne želiš nezavisnu Kataloniju? Bojim se da je neovisnost povezana s nacionalizmom, a nacionalizam često zna biti snažan i isključiv. Ljudi koji žive na ovim područjima to jako dobro znaju. Ne znam koliko si upoznat s nedavnom poviješću na ovim prostorima… Dobro poznajem prilike ovdje, čitao sam i neke vaše autorice poput Slavenke Drakulić i Dubravke Ugrešić koje nisu prihvatile nacionalističku isključivost. Njihovi politički stavovi o nacionalizmu su mi jako bliski. Posebno mi se svidjela knjiga Zabranjeno čitanje Dubravke Ugrešić. Bojim se da bi s nezavisnošću neki političari, a i pisci mogli postati isključivi pa primjerice zahtjevati upotrebu samo katalonskog, a to nije u redu.

0416007_17.jpg

Navijaš za Barçu. Jesu li navijači tvog kluba nacionalistički orijentirani? Manifestiraju li se težnje za nezavisnošću na stadionu kao što je to bio slučaj kod nas? Meni je kao izvanjskom promatraču zanimljiv bio jedan natpis navijača od prije par godina kojim se tražilo dovođenje više domaćih igrača u klub umjesto Nizozemaca, a koji je glasio više Katalonaca, manje tulipana, a ne više Španjolaca. Barça je jedan od simbola Katalonije. Za vrijeme Francove diktature kad je katalonska kultura potiskivana ljudi su u velikoj mjeri povezivali Barçu s Katalonijom. Odlazak na stadion bio je poput oslobođenja Katalonije. A tek pobjeda nad Real Madridom za ljude je značila nešto kao ostvarenja demokratske slobode. Katalonski je zajedno s kastiljskim službeni jezik Katalonije. Prisutan je u obrazovnom sustavu, administraciji, u svakodnevnom životu… Da, i to je normalno jer tri milijuna ljudi govori tim jezikom. Ostali, a to su uglavnom imigranti iz drugih dijelova Španjolske, koji su se ovdje doselili šezdesetih godina, govore kastiljskim. Katalonske težnje za nezavisnošću su kako i sam kažeš povezane u velikoj mjeri s osjećajem kolektivnog identiteta. Ipak, ni ekonomski faktor nije zanemariv, iako nije kao u Belgiji u prvom planu. Možeš li usporediti te dvije zemlje? U Belgiji je situacija jasna. Jedni se protive jer ne žele da im novac ide u siromašni dio zemlje. Kod nas je situacija kompleksnija. Nije riječ samo o jednoj regiji…Ipak, nepošteno je npr. što Madrid ima puno veći aerodrom od našeg iako prima jednak broj putnika. Previše novaca iz Katalonije ide u državnu blagajnu. Na predstavljanju knjige si spomenuo da ti se sviđa ideja o Ikei (koja je bila metafora u opisu tvojih likova – djevojka koja kupuje u Ikei i razvedeni muževi koji se sele iz svojih stanova i kupuju pokućastvo u Ikei) koja postoji na izlazu iz svih većih gradova u Europi. Ali nije li to samo mekdonaldizacija svijeta i uniformiranje koje dolazi s EU? I kako se uopće ideja o nezavisnosti uklapa u sliku EU? Nisam rekao da mi se sviđa ideja gradova koji postaju sve sličniji jedni drugima. Ja nastojim propitivati te momente, a ono što mi se sviđa jest činjenica da pišem o temama koje će moći razumjeti svi, o urbanim temama u kojima svi sudjelujemo. Želim postaviti pitanje o tome zašto svi postajemo nalik jedni drugima i zašto svi počinjemo misliti na isti način. Meni se sviđa ideja EU kao Europe nacija bez granica gdje smo svi drugačiji. Ona se poprilično razlikuje od SAD-a gdje svi gradovi (osim onih velikih) izgledaju isto. Vratimo se malo na jezik. Je li istina da ljudi u Kataloniji ne žele pričati kastiljskim? Upravo je suprotno. Pogotovo danas kad ima toliko mnogo imigranata iz Južne Amerike koji svi govore španjolski. Moguće je da će se dogoditi da će ti netko odgovoriti katalanskim kad mu postaviš pitanje na kastiljskom, ali to je prije iznimka. Španjolska još uvijek nema ozbiljnijih problema s imigrantima poput Francuske ili Njemačke iako su oni sve brojniji. U samoj Kataloniji oni čine nekih trinaest posto sveukupnog stanovništva. Još uvijek ne, ali bit će problema. Dolazi ih jako puno, a pogotovo ilegalno. Osim onih iz Južne Amerike, ima jako puno Kineza i stanovnika Magreba. Možeš li nam za kraj reći nešto o svom novom romanu koji upravo pišeš, a koji nosi naziv Las maletas perididas (Izgubljena prtljaga )što je i pomalo znakovito jer ti je prtljaga izgubljena kad si dolazio? Ha-ha. Da, ali stigla je. U mom novom romanu ja zapravo pišem o čovjeku koji nestane iz stana i njegovi stanodavci traže nekog da im plati račune. Pronađu njegovog sina koji već dulje vrijeme nije komunicirao s ocem i kopajući po njegovim stvarima saznaje da ima još dva brata u Francuskoj i Njemačkoj koji se zovu isto kao i on. Njegov je otac za vrijeme Francove diktature uspio održavati odnose s još dvije obitelji. Stoga sin odluči potražiti svoju braću I upoznati ih, a dalje…. Tema Građanskog rata i Francove diktature joše je jako prisutna u španjolskoj književnosti? Da, mnogi su o njoj pisali i to uvijek na način da stvaraju heroje koji su se borili protiv režima. Ja želim učiniti nešto drugo i pisati o onoj većini koja je živjela normalnim životom i prilagodila se sustavu, a ne o herojima i izuzetnim ličnostima kojih je bilo jako malo u to vrijeme.

<
Vezane vijesti