Odmak od norme u identitetu godinama je poticao i ostvarivao pronalaženje novih izričaja, a ove godine je tematska cjelina nazvana Zločin, seksualnost i rod. Tema je prikazana kroz suočavanje s prošlošću, zločin protiv kulture, seksualnosti te posljedice koje ti zločini ostavljaju, s ili bez odobravanja. Program je složen vrlo aktualno i s očitom namjerom da se gledatelji i sudionici zapitaju što se to događa s normama identiteta i pokušajima rušenja heteroseksualnog svemira u Hrvatskoj.

Šesti Zagreb Queer festival održan je na prilično atraktivnim lokacijama kina Zagreb, Histrionskog doma, HDLU-a, kazališta Vidra i MAMI, no unatoč toj činjenici kao i zanimljivom i važnom programu, festival su otvorili samo programski voditelj Zvonimir Dobrović i njegov suradnik Gordan Bosanac. U zemlji gdje se pojava političara na otvorenju smatra znakom da je događaj važan za Hrvatsku, na Queeru se nije našao ni predstavnik Grada Zagreba kao ni države. Za obnašatelje moći queer je očito nešto toliko strano hrvatskoj misli da ga nije važno ni uočiti.

Zato su ga uočili građani, oni za koje Queer zapravo i postoji i kojima se voditelji festivala i obraćaju. Odmak od norme u identitetu godinama je poticao i ostvarivao pronalaženje novih izričaja, a ove godine je tematska cjelina nazvana Zločin, seksualnost i rod. Tema je prikazana kroz suočavanje s prošlošću, zločin protiv kulture, seksualnosti te posljedice koje ti zločini ostavljaju, s ili bez odobravanja. Program je složen vrlo aktualno i s očitom namjerom da se gledatelji i sudionici zapitaju što se to događa s normama identiteta i pokušaja rušenja heteroseksualnog svemira u Hrvatskoj.

xxy_311.jpg

Uz iznimno aktivnog borca protiv zimbabveanskog predsjednika Roberta Mugabea i protiv homofobije u društvu Petera Tatchella, u Zagrebu su se našli umjetnici i njihovi filmski, umjetnički i kazališni uradci iz devet zemalja. Festival je otvoren argentinskim filmom XXY koji prati interseksualni život 15-godišnjakinje, a ostatak filmskog programa dosta je povezan s odnosom Crkve i islama prema LGBTIQ zajednici. Za Hrvatsku su najzanimljiviji i najpoučniji filmovi svakako talijanski dokumentarac Odjednom prošle zime Gustava Hofera i Luca Ragazzia te američki Jer mi tako Biblija kaže Daniela Karlslakea. Prvi film se bavi uvođenjem zakona o izjednačavanju prava nevjenčanih i homoseksualnih parova s vjenčanim parovima, što je dovelo do ogromnog izboja homofobije u Italiji. Rezultat toga bili su razni prosvjedi popu Family Day-a u Rimu, događaja kojeg se i Hrvati sjećaju iz medija (ili su možda i bili na prosvjedu). Odnos talijanskih parlamentaraca prema predloženom zakonu koji je pomogao padu Prodijeve vlade (vlada lijevog centra) jako podsjeća na rasprave nadahnute vatikanskom retorikom u Hrvatskom Saboru. Drugi je film više vezan za Crkvu i opisuje povijesni pristup kršćanstva prema homoseksualcima te donosi razgovore s duboko kršćanskim obiteljima koje imaju gay djecu. Zamjetljiv je govor nadbiskupa Desmonda Tutua koji homoseksualizam izjednačava s apartheidom, stav koji nije toliko dalek ni od kaptolskog mišljenja.

Islamski stav prema ovoj temi naročito je dan iz iranskog pogleda. Zastrašujuć je dokumentarac Budi kao ostali Tanaz Eshagian koja prati nekoliko iranskih mladića koji se odlučuju na promjenu spola. Naime, u islamskoj je republici homoseksualnost grijeh kažnjiva smrću, ali promjena spola i transseksualnost je široko prihvaćena. Iranski vjerski vođe s ushitom objašnjavaju da se brašno radi iz pšenice te da je potrebna transformacija pšenice kako bi sve bilo u redu. Nepodnošljivost života osobe s drugim identitetom od bipolarnog muško-ženskog toliko je velika da se iranska mladež odlučuje za radikalne korake koji ugrožavaju i fizičko, a više psihičko zdravlje. I Džihad za ljubav Pervez Sharme opisuje odnos islama prema homoseksualcima i lezbijkama od Maroka do Indije. Prikazani su i drugi filmovi sa sličnom tematikom od kojih treba izdvojiti španjolski Electroshock o lezbijkama u Francovoj Španjolskoj, Shahram&Abbas o dvojici Iranaca koji glume da su homoseksualci kako bi dobili azil u Nizozemskoj i Derek kojeg je stvorio jedan od najistaknutijih predstavnika tzv. New Queer Cinema.

xxx.jpg
parvezsharmafilming.jpg

Kulminacija festivala svakako je Green Wedding. U Teatru &TD Elizabeth Stevens i Annie Sprinkle odlučile su prikazati svoj projekt koji se tiče lezbijske svadbe. Svaki njihov nastup odgovara određenom festivalu i njegovoj temi, uz suradnju same publike. Almost the Same Julije Bardsley iz Velike Britanije pomalo je zasrašujuća predstava koja istražuje pojmove terora, mimetičkog nasilja, straha i zvjerstva, a Gisele Vienne je stigao s predstavom Jerk koja istražuje mračnu fantaziju doživotnog zatvorenika koji je pod psihijatrijskom smotrom jer je seksualno mrcvario i mučki ubio 27 mladića u dobi od 13 do 18 godina.

Jedan dio Queera ostaje do kraja mjeseca u Zagrebu. U prostorima HDLU-a održava se izložba Nacistički progon homoseksualaca od 1933.-1945., prva takve vrste u Hrvatskoj. Naime, dolaskom nacista na vlast nastao je i zloglasni članak 175 koji je kriminalizirao mušku homoseksualnost. Oko sto tisuća ljudi bilo je uhapšeno na temelju tog zakona, a otprilike 15 tisuća završilo je u koncentracijskim logorima gdje su nosili rozi trokut, radili najteže fizičke poslove i bili podvrgnuti medicinskim eksperimentima. Organizatori festivala se nadaju da će ovakva izložba otvoriti šire istraživanje sudske i zakonodavne prakse prema homoseksualncima od 1941. nadalje na području Hrvatske.

casadoutro.jpg

Brazilski plesni par Angelo Madureira i Ana Catarina Vieira stigli su u Zagreb sa zaista zanimljivim izvedbama 'Clandestino' i 'Casa do Outro' (Kuća drugog). Ovaj vrlo simpatičan par je dao tek svoj treći intervju u Europi upravo H-alteru u kojem opisuje problem neshvaćanja drugačijeg izraza, kulturnog zločina i potpunog rušenja odnosa privatnog i javnog. Njihovo pronalaženje načina progovaranja lako se može proširiti na sve one koji su također zakočeni tradicijom, normama i predrasudama u svom djelovanju ili slobodi izražavanja.


Koliko su vaši nastupi nadahnuti queer kulturom? Da li ste već nastupali na ovakvim festivalima?

Angelo: Nismo toliko vezani sa samom queer kulturom nego više s temom ovogodišnjeg festivala koja je Zločin, seksualnost i rod. Predstavljamo Clandestino i Casa do Outro kao kulturni zločin. Još nismo nastupali na queer festivalima, ali je interes organizatora bio više vezan uz kulturni zločin jer je zločin nepravda koja je učinjena nama, plesačima suvremenog plesa i sličnim umjetnicima, jer nemamo svoj prostor i nemamo se prilike pokazati. Radi se o nepravdi i predrasudi koja je u društvu već dugo vremena i koja se sama razvija, ali se polako i mijenja. Na taj način se možemo povezati s queer kulturom koja također doživljava neke predrasude. Dakle, ne radi se samo o zločinu u kojem ubiješ nekoga izravno, već vrše zločin i ubijaju nas u prenesenom značenju.


S obzirom da je festivalska tema zločin- seks- nasilje, u Kući drugoga te su izvedbe drugačije u svakoj prigodi. S obzirom na ovu festivalsku temu što ste smislili? Zanimljiv je koncept prenošenja privatne sfere u javnu.

Angelo: Radi se o tom konceptu koji omogućava umjetnicima da prikažu svoje djelo, da razviju svoju ideju na neki drugačiji način, na nekakvom drugom prostoru. Ono što smatram problemom u Brazilu, kao i drugdje, jest činjenica da biste nešto predstavili publici morate imati gotov proizvod, kompletan sa svim svojim sitnicama i scenarijem, točno ono što publika očekuje i koji odgovara nekakvom uvriježenom formatu. Očekuje se na primjer komedija, triler, bilo što. Casa do Outro se igra s time da donosi novi format koji ne odgovara ničemu, dakle sve stvari koje ne pripadaju nikamo se tu mogu realizirati. Nekad imate ideju koju nemate gdje prikazati. Casa do Outro dopušta da se razviju sve te ideje. Isto kao što se javlja društvo u kojem se ne može čitati željenu knjigu, ne može se gledati željena predstava, ne može se jesti željena hrana, tako je isto u našem slučaju jer mi ne možemo izraziti želje koje imamo niti ideje samo zbog nedostatka prostora i prilike.

Ana Katarina: Zvonimir Dobrović nas je zamolio da malo pokažemo putem izvedbe temu festivala. Potaknuli su nas da i sami pokušamo pronaći naš način pronalaženja mjesta pod suncem i preživljavanja na plesnoj sceni.

brazilci.jpg

Clandestino je nastao otprilike iz istih razloga kao i Casa do Outro. Što je u fokusu te izvedbe?

Angelo: Clandestino i Casa do Outro pričaju iste stvari, samo se na drugačiji način obrađuju. Clandestino se prikazuje u kazalištu, u zatvorenom prostoru koji drugačije djeluje na ljude. Casa do Outro je već malo više interaktivan, više kolaborativna izvedba i među samim plesačima i među publikom.

Ana Katarina: Fokus je u našem plesnom izričaju. U Brazilu je popularan ples, u smislu tradicionalne forme, tretiran kao igra, kao nešto neozbiljno. Upravo zbog tog načina na koji se odnose prema tim plesovima u Brazilu, odlučili smo ih kamuflirati i staviti u drukčiju formu. To je bila jedna od strategija preživljavanja popularnog plesa u Brazilu, ali i način da se popularan ples nađe u kazalištu, zajedno sa svom kazališnom scenografijom, a ne da taj ples bude izbačen na ulicu, kao izopćen. Kritike na naše predstave govore da smo stvorili potpuno novi izričaj i to nam dokazuje da smo uspjeli u našoj namjeri.

Oboje dolazite iz dugog plesačkog zaleđa u Brazilu; Angelo je iz poznate obitelji umjetnika i plesača, a Ana Katarina je imala klasično baletno obrazovanje. Koliko je vaše tradicionalno obrazovanje u plesu, u umjetnosti, dalo poticaja na traženje novih izričaja i stvaranja novog plesa?

Angelo: Problemi na koje smo nailazili su bili najveći poticaji, zajedno s našom radoznalošću.

Ana Katarina: Kad sam pokušala plesati njegove plesove i obrnuto izgledalo je čudno, ako ne i ružno. I to nas je potaknulo da se trudimo još više i da se nađemo na sredini. Tada je nastao naš zajednički izričaj.


To je izgledalo prema publici ružno ili prema vama samima?

Angelo: Nama je to bilo ružno i u početku smo pokašavali plesati jednako, ali smo ubrzo shvatili da puno bolje izgleda i puno se bolje slažemo kada prihvatimo tu razliku koja očigledno postoji..

Ana Katarina: Morali smo razviti novu strategiju da se ti pokreti izvode na drugačiji način. Ono što smo izvodili stojeći, sada izvodimo na podu, na primjer. Igranjem i istraživanjem mogućnosti rađali su se novi pokreti, a time smo rađali i potpuno novi način izražavanja sebe.