Drage sugrađanke i sugrađani, dignite svoj glas i prekinite taj krug nasilja. Jedini način da se to postigne je djelatna politička akcija. Treba izvršiti pritisak preko sindikata i civilnih udruga, i smijeniti Gradsku skupštinu, poglavarstvo i gradonačelnika samog, te raspisati nove lokalne izbore. Dok nas vladari ovoga grada još nisu totalno pregazili.

Najnovijem grotesknom uratku Gradske skupštine Zagreba, koji je po svojoj besprizornosti na rubu pameti, mogu se čuditi samo naivci. A inicirali su ga gospon Gradonačelnik i poglavarstvo na čijem je čelu. Odluke poput ovih najnovijih o zabrani sušenja rublja na balkonima i učvršćivanja klima uređaja na fasade zgrada, može donijeti samo i jedino takav reprezentativan skup indolentnih individua, koji se naziva Gradskom skupštinom (čast izuzecima). No, osim zabrane vješanja rublja na balkonima i prozorima, počastili su nas i zabranom sađenja biljaka, koje nije ukrasno. Nije samo jasno, tko će odrediti koje je bilje ukrasno, a koje to nije (ili i za to pripremaju nekakav propis). Glazura dobročinitelja Odluka pak o zabrani sakupljanja plastičnih boca iz kontejnera spada u jednu drugu kategoriju: radi se o nepatvorenom banditizmu ciničnih, asocijalnih tipova. No, ta im je odluka izvrsno poslužila u svrhu bezočne manipulacije. Naime, ekipa koja vlada s građanima, umjesto da upravlja gradom nije baš bedasta. Ubacili su tu monstruozno nemoralnu odluku o zabrani skupljanja boca po kontejnerima, znajući da će odmah doći do reakcije, ne toliko zbog socijalne svijesti medija i građana (jer tada nitko ne bi morao preživljavati kopajući po smetlištima), već zbog moralizatorskog milosrđa prema sirotinji (tako se umiruje vlastita savjest), kojoj su te plastične boce izvor prihoda za preživljavanje.

bandic1.jpg

To je pak dalo gradonačelniku prostor da odmah, onako s visine (kako samo on zna), velikodušno i demagoški s osjećajem za socijalnu pravdu istupi i obeća, da rečena odluka o sirotinji i plastičnim bocama u komunalnom pravilniku mora biti napisana (poradi nekakvog usaglašavanja – tko zna s čime i zašto), ali da komunalni redari nikog zbog toga neće kažnjavati, jer da ti sakupljači boca zapravo čine dobro djelo (da čovjek ne povjeruje vlastitim ušima). Tim je istupom vješto skrenuo pažnju s problema rublja i klima uređaja, koji nije ništa manji. No, premda taj problem nije ništa manji, nakon gradonačelnikovog izljeva dobrohotnosti, već ima onih koji, eto, hvale njegovu uviđavnost prema kontejnerskoj sirotinji, pa su skloni zažmiriti na odluke o sušenju rublja i klima uređajima. No, gradonačelnik je iskoristio čak i to, pak je velikodušno najavio da se odluka o klima-uređajima neće primjenjivati slijedećih šest mjeseci (dok se građani ne snađu) jer, eto, neće valjda dozvoliti da se njegovi građani kuhaju. Time je, lukavo, još navukao i glazuru dobročinitelja. Jasno je, dakako, da su odluke Gradske skupštine i gradonačelnikovo ponašanje manifestacije smišljenog ponižavanja i prezira prema građanima. Posljedica je to, par excellence, refleksije radikalnog zla, koje se manifestira u vidu takozvane podle svijesti, koja djeluje putem ekstremnog primitivizma, kolonijalnog duha i demonstracije sirove moći oligarhijskih struktura. Grad običnih ljudi Zabrana sušenja rublja na balkonima i zabrana postavljanja klima uređaja na fasade zgrada uperene su prije svega protiv onih takozvanih običnih, normalnih stanovnika Zagreba, koji svakodnevno muku muče, da nekako prežive u gradu koji umire. Grad umire, jer mu razni bandići, ljubičići, dakići, kćerke nekadašnjih časnih gradonačelnika i ostali pripadnici gradske oligarhije čupaju dušu i uspješno ga pretvaraju u otužno jeftinu provincijalnu tranzicijsku metropolu. Imaju oni planove za Zagreb, i to skupe. A ti su planovi, mada megalomanski, zapravo jednostavni i u svojoj biti nekrofilni: ništa, naime, ne smije ostati onako kako je nekad bilo (pogotovo ako je to bilo prije devedesete). Ta bandićevska fiksacija se zaista i ostvaruje na užas svih onih, koji vole taj svoj Zagreb i moraju u njemu živjeti. I nisu to samo ljudi, koji imaju generacije predaka Zagrepčana. Većina njih je došla u Zagreb relativno kasno, ali su Zagreb prihvatili kao svoj grad.

bandic2.jpg

Dakle, ti obični ljudi relativno skromnih ili vrlo oskudnih materijalnih mogućnosti čine veliku većinu građana Zagreba. To su ljudi, koji rijetko napuštaju svoje kvartove u Novom Zagrebu, Španskom, Malešnici, Prečkom, Borongaju, Volovčici itd. Većina tih ljudi ne zalazi često u centar grada na Cvjetni trg, na Jelačić plac i slična mjesta. Oni ne sjede u in kafićima Bogovićeve ili Tkalčićeve ulice. Njima je Zagreb skup. Neki od njih ipak imaju i auto (a zašto bi to bilo zlo ili objest?), ali on više-manje stoji parkiran, pak se rabi onda kad baš zatreba. A zašto bi ti ljudi uopće i išli u grad? Što uopće u tom gradu ima? Za njih - ništa. Cijeli se grad i redizajnira upravo na način, koji destimulira takozvane obične građane od dolaska u centar grada. To nije slučajno i izraz je krajnjeg prezira prema tom običnom čovjeku. Trgovine i ostali objekti sa čovjeku potrebnim sadržajima, na primjer, koje su gradu davale obilježja živog organizma, eliminirane su iz centra grada i zamijenjene skupim, no nekrofilnim, hladnim objektima za takozvanu finu elitu, za razliku od onih koji u tu finu elitu ne spadaju. No ta je elita fina samo po bogatstvu, koje se na ovim prostorima stječe - zna se kako. Takozvanim običnim, malim ljudima pak su namijenjeni megaobjekti na rubovima grada, od kojih su neki više skladišta nego robne kuće. To su danas mjesta hodočašća kamo se odlazi, ne samo kad treba nešto kupiti (što jeftinije), nego i onda kad treba nekako utući slobodno vrijeme. To su izletišta današnjice. Stanovi bez balkona Dakle ti obični, vrlo konkretni ljudi, koji zapravo nisu dobrodošli u centar (da valjda ne bi smetali finoj eliti), većinom žive u sasvim neadekvatnim, redovno premalim stanovima u kojima balkoni i postoje zato, da bi ljudi na njima sušili rublje. Posebna mjesta za tu svrhu, u zagrebačkim objektima za stanovanje, nisu nikada ni bila predviđena, osim u starim zgradama u centru grada (sa gospodskim stanovima, koji dosižu i preko 150 kvadrata), gdje su bile instalirane tzv. veš-kuhinje u smrdljivim podrumima i zajedničke terase za sušenje, kamo su zalazile samo – gospodske sluškinje. Nije potrebno ni spomenuti, da i tih nekadašnjih prostorija jedva da više ima. Dakako, postoje i stanovi bez balkona, gdje je problem sušenja rublja još i veći. Pa gdje onda sušiti rublje? Zar je to postalo sramotno? Kako su to zamislila gospoda iz Gradskog poglavarstva i Gradske skupštine? Bit će da oni tih problema nemaju. A možda imaju (nikad se ne zna) nekakav deal s proizvođačima sušilica za rublje.

bandic3.jpg

Drugi su problem klima-uređaji. Danas, kad je očito da se klima mijenja, a ljetne temperature se dižu do nivoa elementarnih nepogoda, klima uređaji nisu nikakav izraz potrošačkog mentaliteta ili pak mahanja vlastitom mogućnošću (da vide susjedi). Oni su postali neophodno pomagalo, kako bi se uopće preživjelo u užarenim betonjarama ili limenkama u kojima mnogi Zagrepčani žive. Svatko zna da u tim novovjekim zgradama stanovi (čak i trosobni, a pogotovo to vrijedi za jednosobne i dvosobne) najčešće gledaju samo na jednu stranu svijeta, pa stanar naprosto nema gdje smjestiti klima uređaj, osim na fasadu zgrade. Osim toga, ni svi balkoni ne omogućavaju pravilnu montažu, a neki stanovi balkona ni nemaju. Pokušajmo si dočarati kako to izgleda doći u uzavreli stan, okrenut na jugozapad (na primjer), nakon vožnje u prepunom tramvaju i pješačenja uzavrelim pločnikom, nakon rintanja (najčešće za crkavicu) i šefovskih maltretiranja. Kako se u takvom stanu odmoriti, kako prespavati vrelu noć, da bi se sutradan cijeli ciklus ponovio? Kako uopće u takvim uvjetima sačuvati integritet ličnosti i razum? Takvi ekstremni uvjeti stanovanja često mogu biti uzrokom loših međuljudskih odnosa ukućana, depresije i agresivnosti. Stančić s klima uređajem je tim ljudima jedina oaza - mjesto gdje su, barem fiktivno, malo zaštićeni od svakidašnje more. Rat protiv udobnosti Sad bi gradski vlastodršci ljudima onemogućili i to malo ugode, koju si mogu priuštiti (ipak se tu, zahvaljujući modernoj tehnologiji, ne radi o velikim sredstvima). Građane bi ih kažnjavali zbog instaliranja klima uređaja na jedina dostupna im mjesta. Pa, zaboga, u pitanju je održanje i fizičkog i psihičkog zdravlja zdravih osoba, da ne govorimo o bolesnicima, koji pate od srčanih i sličnih bolesti, koje ne trpe ekstremne klimatske uvjete. Pitamo se, kako se nisu sjetili napasti balkone i lođe, koje su mnogi stanari zatvorili, kako bi barem malo ublažili neadekvatnost i depresivnost premalih stanova? To valjda dolazi u drugoj fazi, jer se ipak ne usuđuju odmah u sve dirati.

bandic4.jpg

Sve se to dobro potkoženih oligarha što drmaju Zagrebom ništa ne tiče. Sit, naime, gladnom ne vjeruje. Jer, ipak se u stanovima od 150 kvadrata ili u vilama bogatunskih dijelova grada živi jedan drugi život. Tamo u hladovini zelenila vlastitih vrtova ili prostranih terasa na svježem zraku problema sa klima uređajima, dakako, nema, jer ih imate gdje smjestiti ili pak ih uopće i ne trebate. Dakako, problema sa sušenjem rublja također nema. Gradska upravljačka elita se okomila na sirotinju, odnosno obične ljude, koji žive u premalim stanovima u derutnim ili manje derutnim (ili čak novim) zgradama, čiji izgled se teško može nazvati estetskim užitkom. Nikakvo rublje na balkonima i klima uređaji na fasadama ne mogu estetiku tih zgrada ni pogoršati ni poboljšati. One su takve kakve jesu i prije svega služe stanovanju (to, dakako, ne znači da stambene zgrade ne bi trebale težiti estetici, no činjenica je da danas te estetike nema i to ne samo kod nas). Gradski vlastodršci su se okomili na ljude, koji vlastitim sredstvima pokušavaju sebi osigurati barem kakve-takve udobnosti nakon svih stresova, koje im tokom dana servira predatorski kapitalizam i teret prisilnog podaništva.

bandic5.jpg

Postavlja se pitanje: zašto je donesena ta groteskna, evidentno neprovediva odluka? Ljudi, naime, negdje moraju sušiti rublje, a moraju se i spašavati od previsokih temperatura. No, ta je odluka i nemoralna, jer je donesena na uštrb kvalitete života građana. A donijeli su je baš oni, koje su građani izabrali kako bi se brinuli o ostvarenju što humanijih uvjeta života u gradu. Manifestacija moći Tu i jest bit tog kratkog spoja, kojem je uzrok represivnost sistema baziranog na autoritarnoj vladavini upravljačkog establišmenta i posvemašnja refeudalizacija društvenih odnosa u smislu povratka na društvo privilegija. Naime, ideja upravljačkog establišmenta o vlastitom poslanju, političkoj i vladalačkoj moći zamračuje um, a zdrav razum i iskustvo im govore da to prolazi kod najvećeg broja ljudi. Funkcija upravljanja sistemom (gradom, županijom ili državom) pervertirana je u moć vladanja nad ljudima. To pak se čini ili otvorenom represijom ili pak više ili manje otvorenom manipulacijom građanima, kako bi ih se preveslalo i navelo na dobrovoljni pristanak i prihvaćanje i onih ideja, koje vrlo otvoreno idu na njihovu štetu. I u jednom i u drugom slučaju se radi o manifestaciji moći. Moć se, dakako, služi reprezentantima u vidu uvijek vrlo konkretnih, moćnih i opasnih osoba (koje nalaze neki svoj, ponekad i iracionalni interes u takvoj politici) u vrlo konkretnim prostornim i vremenskim koordinatama. Takvim tipovima ličnosti uopće i ne pada na pamet da nisu odabrani kako bi vladali, već kako bi upravljali. Vladavina i upravljanje, naime, nipošto nisu isto. No, takav subjekt volje za moći problematičan je, amoralan, razoran, egoističan i destruktivan. On ne traži suodnos, suradnju i suglasnost, još manje suosjećajnost i razumijevanje za drugog (individualizam) i odbija kolektivizam. On niječe potrebu za društvenošću i destruira svaki tip socijaliteta izvan individualiteta, on poriče potrebu za moralnošću. Subjekt postaje podređen objektu – profitu (ispraznom, bezosjećajnom umu). Subjekt bez osjećaja (moralnosti) ne može se realizirati kao čovjek, kao odgovorno biće, kao subjekt prava, društva... (S. Kulić, Neoliberalizam kao socijaldarvinizam, Prometej, Zagreb, 2004.).

bandic6.jpg

Takve su beskrupulozna osobe odlična transmisija i egzekutiva političke i financijske volje (odnosno samovolje) ovih ili onih interesnih skupina. To im daje osjećaj moći, časti i dakako vlasti nad ostatkom populacije, čiji bi ultimativni zadatak bio tu udicu progutati i samoponižavajuće, bez ikakvih prava (do na beskonačno rintanje), a da se o pravdi i ne govori, vjerno služiti interesima, koji im se serviraju prvo milom, a onda i silom kao njihovi vlastiti interesi. Onda, dakako, nije teško shvatiti kako je uopće moguće da gradonačelnik bahato istrese kako je on, Milan Bandić, svemoguć i da (by the way) može sve što mu se hoće. Otuda i onaj prepoznatljiv, ponižavajući ton kojim Bandić komunicira s podređenima, novinarima i predstavnicima građana. Što se pak građana samih tiče Bandić obilno rabi demagoško i neukusno spuštanje na nivo običnih ljudi, a kad to ne prolazi, onda okreće ploču i začas pokaže grubijansko lice nemilosrdnog satrapa. Građani su pri tom svedeni na bezličnu masu, koja stalno nešto zanovijeta. Kultura cinizma Tu je, dakako, na djelu par excellence nametanje ideološke paradigme neoliberalnog totalitarizma (začinjene našim lokalnim primitivizmom), odnosno nasilno implementiranje doxe 21. stoljeća u vidu ideologije nasilja i privatizacije svijeta. Radi se, dakako, o kulturi cinizma neoliberalizma kao socijaldarvinizma. Time je nađen odgovor na pitanje: zašto se donose arogantne, neprovedive i za građane ponižavajuće odluke? No, time što smo to shvatili i prihvatili izašli smo iz okova samoskrivljene nezrelosti. Tako smo riješili najveći dio problema. Za rješenje preostalog dijela treba samo malo htijenja.

bandic7.jpg

No vratimo se odlukama. Neka nam nitko ne kaže, da su te odluke donesene poradi estetskih kriterijia. Smije li se uopće govoriti o estetskim kriterijem i nekakvoj brizi o izgledu grada, kad se donesenim odlukama direktno atakira na kvalitetu života građana? Grad, naime, prije svega čine ljudi, koji u njemu žive, pak bi ipak sve u gradu trebalo biti podređeno prije svega čovjeku. Može li se uopće govoriti o estetskim kriterijima, kad smo svjedoci namjerne posvemašnje devastacije grada po kriterijima i kičerajskom ukusu kaste skorojevićke lumpenburžoazije? Problem Cvjetnog trga i ugrožavanje pješačke zone je za sada najveći, no samo je jedan u nizu. Zašto se estetski kriteriji i adekvatni propisi ne primjenjuju protiv vlasnika golemih ekonomsko-propagandnih plakata na skelama, koji već godinama nagrđuju fasade zgrada na Trgu bana Jelačića i drugdje u užem centru Zagreba? Ili, pogledajmo one reklamne panoe, što skrivaju od pogleda Meštrovićev paviljon na Trgu žrtava fašizma. Sjetimo se i devastiranog Grič centra ili pak zaboravljene kavane Korzo i Medulić. Sjetimo se i tragično devastiranih ulaza i izloga poslovnih prostora u Ilici. Konačno, što reći, kad se već radi o estetici, o devastaciji prekrasne secesijske zgrade na uglu Jurišićeve i Petrinjske ulice (Poštanska banka), dogradnjom grotesknih ukrasa i nadstrešnice od inoksa? Zašto se to radi? Odgovor je, dakako, očit: radi se o podilaženju interesima kapitala, koji je postao neprikosnoven i bezobziran u svojoj nezajažljivosti, a čiji su interesi iznad interesa čovjeka. Gradska skupština, poglavarstvo i gradonačelnik se tom i takvom kapitalu klanjaju i protežiraju njegove interese na uštrb interesa građana. Oni su, dapače, instrument, odnosno udarna pesnica tog kapitala No možemo ići i dalje. Zar bandićevskoj sviti ne bodu oči (i ne vrijeđaju nos) odvratni, uvijek puni i neuredni kontejneri za smeće u prolazu prolazu između Radićeve i Tkalčićeve, dakle u najstrožem centru?

bandic8.jpg

Ili, zar im ne smeta nepodnošljiv smrad iz kontejnera tik uz restoran Atlanta i Felbingerove stube u Tkalčićevoj ulici? A što je sa čišćenjem i pranjem ulica na širem području grada (šteta vode koja se uludo baca, a da se baš ništa stvarno ne opere). Međutim, i u samom centru grada postoje mjesta prepuštena (iz nepoznatog razloga) beznadežnoj prljavštini. Neka gospoda pogledaju kako Čistoća čisti (bolje rečeno ne čisti) okoliš stambenih zgrada van užeg centra. Ili neka pogledaju kakvo je stanje asfalta na ulicama u najužem centru grada. A predimenzionirane kante za smeće koje obično zauzimaju polovinu nogostupa? A što se poduzima protiv nasilnih grafitera, koji imaju pik na baš svaku novouređenu fasadu, a ne respektiraju ni spomenike kulture? U svojstvu paterfamilijasa Vratimo se sad odlukama Gradske skupštine. Nisu te nakaradne odluke ništa što bi izlazilo iz okvira dosadašnjeg ponašanja, odnosno maltretiranja, kakvo u Zagrebu trpimo od takozvanih gradskih očeva. Već sam termin, koji se na široko rabi u javnosti, zaudara na autoritarnost i feudalno-patrijarhalni sindrom. Pa kad je već tako, onda nije ni čudo što te individue rade to što rade. Bandić tu figurira u svojstvu pater familiasa - vlastelina, koji sa svojim pobočnicima skrbi za sve nas. On, kao strog, ali pravedan otac zna što je za nas dobro, pak mu onda ne treba zamjeriti (blago nama), kad nas tu i tamo (za naše dobro) opauči po čunki (tamo gdje otac udari – ružice rastu). On propisuje i harač, koji onda dijeli (ne pitajte ga zašto, jer mi to ionako ne bismo mogli razumjeti). On propisuje i način života u gradu – ruši stare navike i guši duh Zagreba, kako bi stvarao nove, moderne kao u bijelom svijetu (Vidjela žaba da potkivaju konja, pa i ona digla nogu...). Tu imamo školski primjer kolonijalnog duha na djelu. No nemojmo biti nepravedni prema gradonačelniku. Oko njega se, naime, sjatila cijela ergela istomišljenika razno-raznog svjetonazora od ekstremnih desničara do lažnih ljevičara. Sve je on njih (na svoju korist) uspješno uhljebio pak su mu, dakako, do groba zahvalni. To je uhljebljenje, da budemo jasni, doseg njihove vjernosti. Ne radi se tu samo, kako bi netko mogao pomisliti, o čisto materijalnim prinadležnostima. Ima tu još jedan, možda i opasniji sindrom - sindrom moći vladanja sudbinama drugih ljudi, onih koji nisu tako uspješni kao skorojevićka bogatunska kasta.

bandic9.jpg

Ipak, gradonačelnik i njegova svita, unatoč svojoj moći nisu sasvim zadovoljni. Izjeda ih, naime, zavist u odnosu na onu povlaštenu kremu, koja danas čini stupove hrvatskog društva, a svoj ego zasniva na ovako ili onako zdimljenoj imovini, koja je do 1990. bila vlasništvo svih nas. No to im nije dovoljno pa svakodnevno perfidno pritišću obične ljude, kako bi im se pokazalo gdje im je mjesto (budi kuš i rintaj za nas, jer za bolje i nisi, jer da jesi živio bi na Tuškancu, Pantovčaku ili Remetama). Takvi nas bahato maltretiraju svojim neukusnim kičerskim vilama, terencima i in sakupljalištima gdje izigravaju jet-set. Istovremeno je na djelu posvemašnje sistematsko raubanje ljudskih potencijala u korist moćne oligarhije utjelovljene u lumpenburžoaziji i njezinim serviserima. Poradi takvih, gradonačelnik i njegovi ljudi maltretiraju, nas obične građane, a eliti se dodvoravaju jer bi rado bili poput njih. Na djelu je sadističko iživljavanje privilegirane, dobro potkožene kaste gradskih uglednika (kako sami o sebi misle, a u stvari su samo reprezentant servisersko-slugansko-batlerskog sloja), koja na taj način diže svoj ego – svjesna da joj je domet ipak ograničen i da su stupovi društva (a to bi tako voljeli biti) ipak oni drugi, kojima služe. Zato, drage sugrađanke i sugrađani, dignite svoj glas i prekinite taj krug nasilja. Jedini način da se to postigne je djelatna politička akcija. Treba izvršiti pritisak preko sindikata i civilnih udruga, i smijeniti Gradsku skupštinu, poglavarstvo i gradonačelnika samog, te raspisati nove lokalne izbore (dok nas vladari grada još nisu totalno pregazili).

bandic10.jpg
<
Vezane vijesti