Fotografije: Vladimir Tarnovski<br>Fotografije: Vladimir Tarnovski
Vladimir Tarnovski: Na gradskim potocima u Zagrebu nekada je bilo mnoštvo mlinova, a svi su bili važni za sredine u kojima su se nalazili. U zgradi gdje je bio mlin grofa Kulmera, nalazila se i kolarska radionica, uz nju i pilana, a odmah do i kovačnica. Rempflov mlin je bio dio šireg gospodarskog pogona u kojem su se nalazile i peć za opeku, uljara, odnosno mlin za sve vrste koštica, ali i javno kupalište (mrzlice) s ugostiteljskim objektom.

Arhitekt Vladimir Tarnovski autor je još neobjavljene knjige o mlinovima uz zagrebački potok Kraljevec/ Medveščak. Mlinovi su nekad u velikome broju postojali na mnogim gradskim potocima i na Savi. U ovom intervjuu govori o tom specifičnom dijelu graditeljske i urbane baštine Zagreba neizostavno vezanom uz vodu, ali i o vodi kao elementu grada te javnom prostoru općenito.

Kako ste se zainteresirali za temu mlinova u gradu?

Sve je počelo kad sam dobio prvi digitalni fotoaparat. Mogao sam snimati bez ograničenja i krenuo sam sistematski snimati Zagreb. Pri tome sam pokušao organizirati neke trase kojima bih prolazio da obuhvatim što više zanimljivih mjesta. Tražeći podatke o tome što uz svaku takvu trasu mogu naći, naišao sam na prve radove profesorice Lelje Dobronić o mlinovima. Malo pomalo sam skupljao sve više podataka i ta me priča počela sve više uvlačiti. Na kraju je iz svega nastala cijela knjiga koja je posvećena mlinovima, ali i drugim zanimljivim sadržajima kao što su manufakture, povijesne zgrade, srednjevjekovna kupalištia itd. u sadašnjoj i nekadašnjoj dolini potoka Kraljevca ili Medveščaka, kako se zove nizvodno od Mihaljevca. Ovo nekadašnjoj se odnosi najviše na Medvedgradsku i Tkalčićevu ulicu kroz koje je potok tekao do samog kraja 19. stoljeća, nakon čega je preložen u ulicu Medveščak, a kasnije postepeno i natkriven.

Kako navodite, knjiga fokusira potok Medveščak. Možete li navesti neke od lokacija gdje su se tamošnji mlinovi nalazili i koje su im bile osnovne karakteristike?

Potok Kraljevec/ Medveščak mi se učinio najzanimljiviji, jer je tekao kroz povijesnu jezgru Zagreba, razgraničavajući područje Gradeca i Kaptola.

No, dio potoka se nalazio izvan gradskog područja, sjeverno od današnjeg Okrugljaka. U tom dijelu su bili većinom mali, drveni mlinovi koji su već davno dotrajali pa su uklonjeni ili su se sami srušili.

Većina tih mlinova je prestala raditi u pedesetim godinama 20. stoljeća, a neki još i ranije. Ipak, zidane zgrade mlinova na tom, sjevernom dijelu, i dalje postoje (Kulmer, Kelković).

Svi mlinovi su se nalazili uz naselja, a kako je dolina potoka bila skoro kontinuirano naseljena od Šestinskog Kraljevca do Trga bana Jelačića (do kuda pratim tok potoka u knjizi), i mlinovi su se nalazili na cijeloj toj trasi.

banicev_mlin_gracanski_ribnjak.jpg

Jedina iznimka je Banićev mlin, u dolini između Šestinskog Kraljevca i Gračana. Njegova je lokacija odabrana radi karakteristike izvora potoka Ribnjaka. Taj izvor, starog imena Topličica, daje vodu čija temperatura zimi ne pada ispod 12 stupnjeva. Voda se ne smrzava i mlin može raditi i zimi. Zato su ovamo zimi dolazile i pralje prati veš.

Svi ti mlinovi su bili vodenice, iako su neki u 20. stoljeću dobili električni pogon. Znači bili su ekološki uređaji, nisu zagađivali okolinu, pokretani su bili obnovljivim izvorom energije. Sve u skladu s današnjim trendovima.

Koji su mlinovi bili najznačajniji i zašto?

Ne znam baš kako dijeliti mlinove po značaju, jer su svi bili važni za sredine u kojima su se nalazili, ali neki od njih su bili i više nego samo mlinovi. Na primjer, u zgradi gdje je bio mlin grofa Kulmera, nalazila se i kolarska radionica, uz nju i pilana, a odmah do i kovačnica. Kasnije je postavljen i električni generator, koji je sve to snabdijevao električnom strujom sve dok Šestine nisu dobile struju.

Rempflov mlin (Rempfl je bio vlasnik imanja na Ksaveru prije obitelji Mallin) je bio dio šireg gospodarskog pogona u kojem su se nalazile i peć za opeku, uljara, odnosno mlin za sve vrste koštica, ali i javno kupalište (mrzlice) s ugostiteljskim objektom.

Treba spomenuti i Schulhauserov mlin, koji je u literaturi poznat kao "novi", uz koji je bila i pekarnica koja je tridesetih godina 20. stoljeća proizvodila peciva "za cijeli gornji dio grada Zagreba". Mlin se nalazio kod križanja današnje Mlinarske ulice i Ksaverske ceste.

Zatim Voglov mlin, između Mlinarske ulice i Ksaverske ceste, odmah sjeverno od Gupčeve Zvijezde, koji se razvio u veliki pogon bojadisaone tkanina i kasnije kemijske čistionice, čije se trajanje protegnulo sve do sedamdesetih godina 20. stoljeća.

Našlo bi se još takvih zanimljivosti.

U kojem su stanju oni mlinovi u gradu koji još postoje?

Zapravo je ostalo malo materijalnih tragova nekadašnjih mlinova, osobito onih drvenih. Naime, osobito u dijelu potoka izvan gradskog područja su mlinovi bili drveni i od njih danas više ne postoje tragovi. Izuzetak je Banićev mlin u Gračanskom Ribnjaku, koji je izvanredno očuvan, odlično održavan i danas je prava atrakcija. Od ostalih mlinova, od kojih postoje barem zgrade treba spomenuti mlin grofa Kulmera u ulici Somuni, Kelkovićev mlin u ulici Potočani, Gospodarićev mlin u Graščici i još neke zgrade koje su, međutim, potpuno preuređene u stambene objekte (Belićev u Graščici, Donji Krmelić u Graščici, Fifnijin u Jandrićevoj, Königov u Jandrićevoj, Supancov na Ksaverskoj cesti, Ponderkov i Dobrinin mlin između Nove Vesi i Medvedgradske i Polakov mlin u Tkalčićevoj). Gospodarićev mlin ima još gotovo originalni izgled, a i veći dio mlinskog postrojenja, kao i trag mlinskog kanala su sačuvani. Isto vrijedi za Kelkovićev mlin u Potočanima.

I jedan zanimljivi detalj. U vrtu kuće u Mlinovima, gdje je nekad stajao Gregorinov mlin i danas se nalazi mlinski kamen tog mlina kao jedini materijalni ostatak.

No, tu treba spomenuti i zgodan primjer da se uz dobru volju može napraviti i konkretan potez u očuvanju baštine ili bar uspomene na tu baštinu. U restoranu Okrugljak su podigli mali mlin - vodenicu, nabavljenu negdje u Hrvatskoj, kao spomen na mlinove koji su se nalazili na ovom području. Mlin radi i koristi ga se za mljevenje. Usput je i atrakcija za posjetioce restorana. 

Neki od postojećih mlinova na području grada imaju status spomenika, no ima li nekih koji bi te trebala zaštiti kao kulturnu baštinu? 

Mislim da bi upravo Gospodarićev mlin, koji je, koliko sam saznao na terenu, pod zaštitom, trebalo obnoviti na pravi način. Jer dok zaštita spomenika znači ograničavanje vlasnika da objekt obnovi uvjetovanjem načina obnove, a da mu se pri tome ne pomogne financijski, onda je ta zaštita uistinu prilično sporna. To zapravo vodi sigurnom propadanju objekta.

mlin_gospodaric_godina_izgradnje.jpg

Gospodarićev mlin ima vrlo zanimljiv detalj - godinu gradnje (1832.) urezanu u gredu u mlinu. Mislim da bi se uređenjem tog objekta dobila vrijedna turistička atrakcija.

Tu treba spomenuti i Kelkovićev mlin, malu kućicu uz ulicu Potočani. I u njoj je sačuvan skoro cijeli mlinski inventar, a radio je skoro do kraja 20. stoljeća, kad je nabujali potok prodro u mlin i uništio elektromotor koji ga je tjerao. Taj bi objekt također bio vrijedan obnove.

Zapravo, sama turistička atrakcija bi mogla biti šetnja uz potok uz obilazak lokacija mlinova.

Predložili ste i da se lokacije mlinova na neki način obilježe i usustave. Kako ste točno to zamisili?

Za početak bi trebalo izraditi kartu/ plan tog dijela grada i označiti sve lokacije na njoj. Takva bi karta mogla postati osnova za jednu turističku turu, za obilazak cijelog puta ili jednog njegovog dijela u pratnji vodiča.

No, samo označavanje na terenu je stvar koju bi još trebalo razraditi, jer ne možete samo tako doći nekome i nabiti mu pločicu na kuću.

No, barem u Tkalčićevoj ulici, u dijelu gdje se oko tržnice Dolac muva puno turista, mogle bi se postaviti neke oznake ili spomen ploče.

kozarska_ulica_nizvodno_od_felbingerovih_stuba.jpg

Vaša još neobjavljena knjiga sadrži i neke specifične izraze i riječi.  O čemu se radi?

Radi se o nazivima vezanim uz mlinove koji su danas već pomalo zaboravljeni. Skoro svaki je mlin imao posebni kanal koji je vodu uzimao iz potoka i dovodio do mlinskog kola. Taj je kanal omogućavao regulaciju količine vode. Zvali su ga mlinski kanal ili otoka, prekopa, a vjerojatno je bilo i drugih lokalnih naziva. No, postojao je i kontinuirani zajednički mlinski kanal koji je dovodio, odvojeno od matice potoka, vodu do svih mlinova, počevši negdje u Mlinovima kod Kaučićevog mlina pa sve do Krvavog mosta. On je imao nekoliko naziva, na primjer Pretoka, Prekopa, Melinščak, Melinski potok, Mlinski gat. Služio je da se mlinovi zaštite od previsokog vodostaja samog potoka. Današnja Kožarska ulica prati tok tog kanala od početka Medvedgradske ulice pa do Krvavog mosta.

Zatim su tu bili izrazi poput "pomlinara" što se odnosilo na osobe koje su donosile žito ili kuruzu u mlin ili "ušura"  što je bio dio brašna, obično oko jedne desetine količine, koja je ostala mlinaru kao plaća za obavljeni posao.   

Mlinovi su se u najvećem broju nalazili na gradskim potocima kojima je premreženo područje Zagreba između Medvednice i Save. Neki od njih su i danas otvoreni u dobrom dijelu trase. Kako ocjenjujete njihovo uređenje i potencijal kao javnih šetališta?

Zagrebački potoci i njihova korita su zaista u vrlo različitom stanju uređenja okolnog prostora. Dakako, tu mislim na one potoke koji su još na površini, a nisu protjerani u podzemlje. Neka su korita betonirana i to djeluje vrlo negativno na faunu i floru u potoku. Druga se uređena na puno prihvatljiviji način što ujedno omogućuje i ugodniji ambijent u zoni uz potok. A ima ih koji su još u potpuno prirodnom stanju, iako su neki od njih, usprkos tome pretvoreni u kanalizacijske odvode.

Mislim da je trasa planinarske staze 12, koja kreće od Dežmanovog prolaza Dubravkinim putem, preko Cmroka u Kraljevec, zatim Donje Prekrižje pa preko Gornjeg Prekrižja dalje prema Šestinama dobar primjer zanimljive i ugodne šetnje.

Ne znam kakva je sudbina Velikog potoka, nadam se da neće biti previše betonirana šetnica od Črnomerca do Lukšića odnosno Mikulića. Potok Kunišćak je još relativno prirodni ambijent.

Koji su glavni nedostaci onih vodotoka koji su uređeni?

Korito potoka mora omogućiti da se razvije flora, vodeno bilje i da se nasele određene životinjske vrste. Naravno da nitko ne očekuje da se može loviti potočne rakove i pastrve u potocima u gradu, ali ukoliko betonskim žlijebom teče beživotna voda, onda možemo to i natkriti, pretvoriti u kanal - i još preko toga napraviti cestu.

Prostor okretišta kod Savskog mosta mjesto je povijesnog izlaska Zagreba na Savu, ali i danas najživlja točka na zagrebačkim obalama. Kako gledate na ideju moguće realizacije Savskog trga kao jedinog gradskog trga na rijeci, odnosno kao konkretni iskorak prema smislenijem, etapnom oblikovanju zagrebačkih obala Save?

po_prvi_postavljene_klupe_na_buducem_savskom_trgu.jpg

Otkad je ukinut promet vozila preko Savskog mosta, ovaj prostor je predan pješacima na upotrebu, uz povremeno ometanje prolaskom tramvaja ili autobusa. Ali, čini mi se da zapravo nije napravljeno ništa, barem do sada, što bi ljude u tom prostoru i zadržalo. Dođu tramvajem ili autobusom, pređu s jednoga na drugo ili eventualno krenu pješice preko mosta.

Na tom prostoru baš i nema nekih sadržaja koji bi ljude privukli da dođu ovamo ciljano i da se tu zadrže.

Na incijativu platforme 1POSTOZAGRAD nedavno postavljene klupe su dobar početak, ali njih koriste većinom oni koji čekaju tramvaj ili autobus. Uređenje bi trebalo stvoriti ambijent koji ljude zove da dođu tamo ciljano, da se zadrže i da se osjećaju ugodno. Kao recimo na Strossmayerovom šetalištu s pogledom na Zagreb ili na Cmroku.

Tako bi možda Zagreb dobio šansu da se počne razvijati kao grad na Savi, a ne kao grad pokraj Save.

Foto: Saša Šimrpaga<br>
Foto: Saša Šimrpaga

Kako gledate na trend da se punktovi s besplatnom pitkom vodom sve više uklanjaju iz javnog prostora grada?

Treba ipak uzeti u obzir da su javne pumpe zvane "Železni Franceki" (neki ih zovu i Martini) nastale u dijelovima grada koji nisu imali javni vodovod po kućama. To je bila njihova povijesna uloga i nju su manje više ispunili. Dakle, ima opravdanja da ih se uklanja na mjestima na kojima više ne trebaju omogućavati stanovnicima tekuću vodu. Ali... nema baš nikakvog opravdanja da ih se uklanja na mjestima gdje se kreću veće količine ljudi, djece, daleko od kuća, u parkovima, uz staze za šetnju, uz početke planinarskih putova na Medvednicu i na sličnim mjestima. To se odnosi na primjer na pumpu na Cmroku uz ruinu zvanu nekad "Šumski dvor", u šumi Tuškanac iza paviljona, kod Tunela na vrhu ulice Gračansko Dolje, na Sljemenu uz Dom Grafičar i tako dalje.

Pozitivni su primjeri funkcionalne i održavane pumpe na Zrinjevcu, Britanskom trgu i kod ulaza u park Maksimir. Na nekim drugim lokacijama su, doduše, postavljeni punktovi za pitku vodu, kao na primjer na Opatovini, ali još uvijek postoji veliki broj lokacija na kojima bi takav sadržaj bio i više nego dobrodošao.

Uostalom, članak 56. Odluke o komunalnom redu za Grad Zagreb     kaže: "Javni zdenci (Viktorija zdenci i slično) grade se na mjestima na kojima se građani okupljaju i zadržavaju te u parkovima, park-šumama, izletištima i sličnim prostorima". To je, doduše, samo prijedlog iz 2008., a ja nemam podatak da li je ta odluka izglasana.

Vezano uz povijesnu ulogu "Franceka" u razvoju grada Zagreba mislim da bi im trebalo odati i priznanje za to. Jedna od ideja je da se uz "oživljavanje" postojećih, što vrlo uspješno radi ekipa Pimp my Pump, na neki način označe lokacije nekadašnjih pumpi u gradu. No, to bi možda bilo i preskupo i prekomplicirano. Druga je ideja da se napravi mali "Francek" kao suvenir, uspomena iz Zagreba. Uz današnje mogućnosti 3D printanja, ne bi to trebao biti neki problem.

francek_na_cmroku_prije_nego_je_uklonjen.jpg

U slučajevima fontana koje su zadnjih godina ili desetljeća osvanule na trgovima koji su ranije imali česme, poput Kvaternikovog i Jelačićevog trga, sada više nema mogućnosti konzumacije vode iako su upravo ti važni trgovi desetljećima upravo to nudili. Jesu li te fontane u tome smislu neuspješne?

Zapravo fontane nisu nikad bile namijenjene i konzumaciji vode, jer bi se tu svakako pojavilo pitanje higijene. Osobito kod fontana koje koriste istu vodu u zatvorenom sustavu. To jest, stalno vrte istu vodu i ona nikako ne može zadržati čistoću potrebnu pitkoj vodi.

Fontane imaju dekorativni karakter i ne mogu zamijeniti sadržaje koji osiguravaju pitku vodu. Dakle, postavom fontane se nikako ne smije eliminirati izvor pitke vode ukoliko je postojao. Niti fontana smije biti zapreka postavljanju izvora pitke vode na nekoj lokaciji. Uostalom, Tržnica Kvatrić je, koliko znam nedavno, dobila mjesto na kojem se može popiti voda, oprati voće ili ruke, ispravljajući time nedostatak pitke vode na plohi Kvaternikovog trga.

Na Trgu bana Jelačića je u 19. stoljeću postojao javni zdenac Manduševac koji je vodom snabdijevao izvor koji se nalazio približno ispod današnje kuće u Bakačevoj 3. Izvor je zatrpan 1912. kad se rušila stara i gradila nova kuća na toj adresi. Kasnije fotografije pokazuju da se i na trgu nalazio "Francek" - nemojmo zaboraviti da se tu do gradnje Dolca nalazila i tržnica. Dakle, Trg bana Jelačića je imao dulju tradiciju dostupne pitke vode. Svakako da bi, bez obzira na reinkarnaciju Manduševca u obliku fontane, na trgu trebao biti svima dostupan izvor pitke vode. Pitanje je samo što bi o tome imali za reći okolni ugostitelji, oni koji su tu stalno, kao i oni koji svako malo postavljaju šatore na trg.


Razgovor je nastao u sklopu urbanološke datoteke programa Voda i javni prostor projekta Ars Publicae. U okviru programa raspisan je i javni natječaj za umjetničku intervenciju na temu vode u javnom prostoru koji je u tijeku, a detalje možete vidjeti ovdje. (op. ur.)

Ključne riječi: obnovljivi izvori, Grad Zagreb, voda
<
Vezane vijesti