Rastko Močnik u intervjuu za H-alter: Današnje vlasti se legitimiraju na izborima, a onda imaju četiri godine vremena da rade što god hoće. U vrijeme kad se komercijaliziraju i privatiziraju javni sektori, staviti u centar pažnje javni servis, kao što je školstvo, je strašno značajna gesta u europskim, ali i svjetskim razmjerima.

Rastko Močnik, redovni profesor sociologije kulture na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, prije nekoliko dana posjetio je Zagreb u sklopu Subversive Film Festivala na kojem je održao predavanje "Trebamo li još kapitaliste?". Večer prije predavanja drugi put je sudjelovao na plenumu Nezavisne studentske inicijative Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Ovaj razgovor vođen je nakon nekoliko sati provedenih na plenumu.

Močnikovi radovi i istraživanja na području teorije ideologija, društvenih pokreta, teorijske psihoanalize, semiotike i popularne kulture poznati su i već desetljećima utjecajni u cijelog regiji bivše Jugoslavije i u ostatku Evrope. Uz to, Močnik je i sudionik svih važnijih političkih zbivanja i inicijativa u bivšoj državi (od '68. do antiratnog djelovanja), kao i post-jugoslavenskih slovenskih inicijativa. Protivio se ulasku Slovenije u NATO i kritičar je bolonje.

Kakvi su vam dojmovi s plenuma, s čime biste mogli usporediti njegove organizacijske forme i procedure?

Ovo izgleda fantastično, plenum ima svoj protokol, sve što je potrebno za njegovo optimalno funkcioniranje. Zagrebački studenti riješili su jedan problem koji je iskrsnuo u Ljubljani 1964. godine. Tada je u Ljubljani počeo studentski pokret koji je imao dalekosežne posljedice. Međutim, unutar Studentskog zbora, koji je također formiran kao oblik spontane neposredne demokracije, iskrsnuo je problem kvoruma. To pitanje su lansirali studenti prava: kako može Zbor odlučivati kada nema kvorum i ne može se odrediti što je većina. Tadašnja studentska organizacija vrlo je brzo stala na stranu studentskog pokreta, ali pitanja legitimiteta nikada nisu razriješena i na to je izgubljeno mnogo vremena i energije. Ovo što vidim na plenumu je vrlo inovativno na svjetskoj razini, ne samo u ovoj regiji, i značajan korak za demokraciju u svijetu, jer razrješava problem načina suživota o kojem se mnogo priča u posljednje vrijeme.

Kao sociolog društvenih pokreta kako biste unutar danog pravnog i političkog sustava odredili plenumsku formu? Je li to građanski neposluh, prilagođena anarhistička forma, ili nešto treće? Što plenumu daje legitimitet osim vlastitih proklamacija i procedura?

mocnik_2.jpg

Studenti jako paze da se ne proglase ljevičarima, socijaldemokratima, anarhistima, patriotima, ili bilo kako politički i ideološki odrede. Pokret je fokusiran na kritiku komercijalizacije školstva, odnosno javnih servisa. Ipak, u tradicijama poznatih ideologija, kuda biste smjestili ovu inicijativu?

I ja bih, također, izbjegavao labele, brandove i bilo kakve odrednice i rekao bih da su učili od različitih političkih filozofija. Uspjeli su formirati vlastitu političku praksu, a politička je praksa uvijek kolektivna i kao takva „pronalazak" moderne. Pozivaju se i na nenasilje, što je dobro, ali politička praksa uvijek uključuje i određenu mjeru pritiska i nasilja. Ona isključuje, konfrontira i zahtijeva, ima programe i u tom smislu je militantna, čak i kad je antimilitaristička, ili mirovnjačka. Npr. danas je netko rekao da bi bila katastrofa da je netko rekao "spalit ćemo ministarstvo". Mislim da treba obrnuti percepciju - trideset dana se ovdje priča i nitko nije pozvao ni na kakav oblik nasilja. No, mene intrigira kakva bi bila metafora nasilja da je kojim slučajem upotrijebljena. Studenti su kao primjer iznijeli nešto što je zapravo legitimna metaforika radikalne političke akcije, ali njihova orijentacija protiv nasilja toliko je jaka da to ne podnose, čak ni kao frazu. To je visoko dostignuće, iako smatram da se, unutar legitimne revolucionarne prakse, ministarstvo može i spaliti, ali to je jedna druga tradicija. Njihovu političku praksu organiziranja povezao bih sa linijom moderne politike koja ide od Francuske revolucije, preko Pariške komune i Oktobarske revolucije, ali uz odbacivanje revolucionarnog nasilja.

O nasilju-nenasilnosti studentskih inicijativa ima dosta nesporazuma. Sam akt blokade fakulteta proglašen je nasiljem nad onima koji bi i dalje sudjelovali u nastavi, istodobno inicijativa se poziva na nenasilje.

Studenti su pokrenuli bitno pitanje strateške i dugoročne orijentacije društava na periferiji. Jer ako mi uvedemo privatno školstvo i ako se školstvo počne plaćati, to znači dugoročno prihvatiti neokolonijalnu situaciju. Za naša društva to znači da se neće moći ravnopravno uključiti u svjetsku podjelu rada, i da će ostati na periferiji

To je pitanje definicije nasilja. Naravno da je blokada nasilna onima koji bi htjeli držati nastavu, ali svaka je politička akcija takva. Iluzija je tražiti i očekivati totalni pacifizam, čak je i Gandhi zagnjavio cijelu Indiju kad je tražio da se u svakoj kući proizvodi tekstil na tradicionalan, indijski način kao subverzija britanske tekstilne industrije i kolonijalizma. Natjerao je milijune ljudi da se bave s nečim o čemu nisu prije toga razmišljali. I sama paradigma pacifizma je nešto što je ljudima nametnuto.

Ima li plenum i dimenziju terapeutske funkcije kakvu gaje neke protestantske zajednice. Tu se incidenti, tenzije i konflikti procesiraju i razrješavaju unutar kolektiva.

mocnik_3.jpg

Rekli ste jednu zanimljivu stvar, da je način organizacije i provedbe bunta inovativan u svjetskim razmjerima. To se nastavlja na onu priču da kad god bi se nešto događalo ovdje, na evropskoj margini, uvijek se javljala i dilema importa svjetskih trendova, imitacije itd. Ima li u inovativnosti ove metode i nasljeđa svijesti o socijalnoj jednakosti iz vremena socijalizma, koju su i ove nove generacije naslijedile u kolektivnoj memoriji?

Komercijalno školstvo po definiciji ne može zahvatiti cijelu populaciju, što znači da toliko i toliko ljudi ostaje van sistema. Ekonomski gledajući, to znači da korištenje svih potencijala nije optimalno, a to si, mi u malim i siromašnim društvima, ne možemo priuštiti

Kad kažem inovativnost, mislim hegelijanski pretenciozno, na svjetsko-povijesnu razinu, ne u smislu je li nešto uvoz, ili je autohtono, jer u globalnom svijetu ta opozicija (svjetsko-autohtono) ne djeluje, odnosno djeluje samo u imperijalno-kolonijalnom diskursu. Ova praksa inovativna je u odnosu na nekadašnje političke prakse socijalne promjene, npr. sovjete radnika, seljaka i vojnika koji su u početku bili ekskluzivni, nisu se slagali sa praksom liberalne demokracije i bili su oblik neposredne demokracije. Mislim i na narodno-oslobodilačke savjete u jugoslavenskoj antifašističkoj borbi koji su također bili inovativni oblik organiziranja, čak su povezivali političku gestu sa opasnošću po život. Kad je čovjek bio član narodno-oslobodilačkog odbora to je značilo da bi mogao biti strijeljan. Svi ti pokreti pronašli su neku formu svog izražavanja i odlučivanja. 1968. godina, međutim, nije pronašla tu formu. U tolikoj količini spontanosti odlučivanje nije bilo moguće, pokret je izrastao iz „grupuskula", kako se to tada nazivalo, od kojih je svaka radila za sebe, nekad su se uklopile, nekad nisu. Ova inicijativa uspjela je pronaći formu direktne demokracije koja nije spontanistička, koja se pridržava pravila koje je sama odredila i to vrlo refleksno, ljudi su ozbiljno shvatili pravila i pridržavaju ih se i to se pokazalo jako efikasnim.

Nije li nevjerojatno je da su čak i mediji počeli poštivati zadana pravila? Ne izvještavaju izravno s plenuma, ako nisu dobili dozvolu, nisu unosili previše intriga i senzacionalizma, a poruke su ipak stigle do javnosti. Naravno, s vremenom, a možda i pod političkim pritiskom, mediji se sve više fokusiraju na moguće sankcije studentima i zanemaruju temeljni cilj protesta, ali u cjelini uopće nisu loše reagirali.

U sadašnjim okolnostima komercijalizacije javnih medija strašno je teško probiti tu baražnu vatru koja se bavi banalijama i trivijalijama. Mislim da je veliki uspjeh što su studenti uopće privukli pažnju medija, odnosno pažnju ovih koji formiraju javno mnijenje i što su uspjeli uspostaviti neki tip dijaloga i neki oblik pregovora s vlastima, što je veliki uspjeh. Današnje vlasti se legitimiraju sa izborima, a onda imaju četiri godine vremena da rade što god hoće. A kad opet dođu izbori ne koriste politički, nego estradni diskurs, estradne tehnike privlačenja pažnje, lobiranja i prikupljanja glasova. Zato treba strašno cijeniti to što su studenti, u takvim uvjetima, uspjeli postići ono što su htjeli. U vrijeme kad se komercijaliziraju i privatiziraju javni sektori, staviti u centar pažnje javni servis, kao što je školstvo, je strašno značajna gesta u europskim, ali i svjetskim razmjerima.

U zemljama poput Hrvatske, kao i u zemljama u razvoju i siromašnim zemljama, taj se problem manifestira drugačije, pa ga valjda treba drugačije i rješavati nego li u tzv. Evropi ili Americi?

Studenti su pokrenuli bitno pitanje strateške i dugoročne orijentacije društava na periferiji. Jer ako mi uvedemo privatno školstvo i ako se školstvo počne plaćati, to znači dugoročno prihvatiti neokolonijalnu situaciju. Za naša društva to znači da se neće moći ravnopravno uključiti u svjetsku podjelu rada, i da će ostati na periferiji. Naravno, neoliberalni argument glasi da ćemo tek onda dobiti dobru selekciju, izvrsnost, kriteriji moraju postojati da bi bili dosegnuti, itd. Ali u širem društvenom kontekstu to funkcionira drugačije.

Komercijalno školstvo po definiciji ne može zahvatiti cijelu populaciju, što znači da toliko i toliko ljudi ostaje van sistema. Ekonomski gledajući, to znači da korištenje svih potencijala nije optimalno, a to si, mi u malim i siromašnim društvima, ne možemo priuštiti. Drugo, komercijalizirano školstvo neminovno reproducira klasne razlike. U liberalnom žargonu govori se da ako je netko vrijedan uspjeti će, ali to samo znači da taj netko može prijeći u društvenu elitu i da je klasna reprodukcija otvorena, ali klase ostaju. A postojanje elita i klasnih razlika polarizira cijelo društvo. Kad ljudi znaju da zbog toga što su im roditelji siromašni ne mogu studirati, to toliko demoralizira dio društva da se nužno stvara margina i da se formiraju grupe mladih ljudi koje nemaju perspektivu i koji će se, prije ili kasnije, početi baviti kriminalom, pribjegavati nasilju, postati apatični i nezainteresirani, pa opet gubimo ionako male društvene resurse i potencijale. Drugo, kako se u takvom okruženju osjećaju privilegirane i vladajuće klase? One se plaše tih masa koje su pune resentimana, iz kojih može prokuljati bijes. Sve je to jako dobra baza za populizme, fašizme i sve ove pokrete jeftinih rješenja. Komercijalizacija truje društvene odnose. Pošto smo mi dugo živjeli u egalitarističkom društvu, ne prepoznajemo uvijek tu opasnost.

Kao argument plaćanja visokog školstva i postizanja „izvrsnosti", uporno se nudi primjer SAD-a sa svojim, u svjetskim razmjerima vodećim sveučilištima. Koliko je to uopće usporedivo?

Komercijalizirano školstvo neminovno reproducira klasne razlike. U liberalnom žargonu govori se da ako je netko vrijedan uspjeti će, ali to samo znači da taj netko može prijeći u društvenu elitu i da je klasna reprodukcija otvorena, ali klase ostaju

Treba napomenuti da američki model obrazovanja nije najbolji mogući, niti u Americi, i tamo je ogroman dio stanovništva demotiviran i isključen, ali pogotovo on ne dolazi u obzir u siromašnim društvima. Ono što je dobro u Americi je to da ima puno novca i onda čak i sistemi koji nisu idealni mogu, privući najbolje umove, najbolje profesore. Osim toga postoji uhodani sustav povoljnih kredita i stipendija i najvažnije: studenti mogu zarađivati na sveučilištu, kao asistenti pri nastavi, predavači na nižim stupnjevima obrazovanja, u sveučilišnim laboratorijima, što je samo po sebi dobra praksa uključivanja studenata u sustav obrazovanja. Kod nas nema novca, mi čak ne uspijevamo niti obnavljati učiteljsku strukturu koja postoji, zato su te analogije besmislene.

I iz intelektualnih i iz političkih, pa čak i državnih struktura čule su se ocjene da je ovo borba za povratak u komunizam, odakle taj antikomunistički naboj?

mocnik_4.jpg

Kad smo već kod dobrih stvari, imaju li sveučilišni nastavnici moralnu odgovornost prema današnjim studentima s obzirom da su se oni besplatno školovali do doktorata?

Uvijek sam znao i bio svjestan da mi je narod platio obrazovanje. Dobio sam vrlo malo stranih stipendija, nisam imao ni domaćih stipendija, jer mi se to činilo kao nefer pozicija prema onima koji su te stipendije zaista trebali jer sam živio u Ljubljani, badava kod porodice. To se u socijalnom diskursu zove odložena razmjena. Mi smo primili od roditelja i ono što smo primili vraćamo svojoj djeci. To stvara društvenu koheziju i solidarnost. Mogli smo čak i ne ići na ispite, padati godine, ništa nije bio problem. Studentski život i stil života je integralni dio odrastanja i obrazovanja, navikavanja da sam odlučuješ o sebi. Imam vrlo ambivalentan dojam o ponašanju mojih kolega, sveučilišnih nastavnika. To što je dekan poručio studentima da ih neće progoniti etičkim i stegovnim mjerama, to znači da bi to mogao napraviti, ali se milostivo odriče svoga prava da ih kazni i prepušta to individualnoj odluci profesora, zapravo je skandalozno. Imam dojam da su ti ljudi sasvim promašili značaj ovih događaja. Radi se o paradoksu, da su studenti ponudili strateški plan razvoja društva, a univerzitet se nije ni pomakao u svojoj vlastitoj konzervativnoj strukturi.

Studenti pronašli inovativnu formu firektne demokracije- 2. dio

<
Vezane vijesti