ytb-prtscytb-prtsc"H-Alter" započinje feljton o Rusiji: Bez obzira na stupanj sadizma kojim se odnose prema svojim podanicima, autoritativni režimi posjeduju jednu zajedničku kvalitetu od koje čak i djeca instinktivno bježe: radi se o njihovoj urođenoj monotoniji.

Nametnuta monotonija i posljedična frustracija predstavljaju najveću štetu koju je ruskim građanima nanijela njihova politička elita od prvog pojavljivanja Vladimira Putina u ulozi garanta konstitucije.

Vjerojatno najvažniji fenomen za razumijevanje života u suvremenoj Rusiji je tvrdoglavo odbijanje političke elite i državnih medija da priznaju katastrofalne posljedice socijalizma

Neinventivna ekonomska politika te sudska i zakonodavna farsa koje se sustavno provode u Rusiji tijekom posljednjih četrnaest godina izazivaju nesigurnost i ogorčenje, ne ostavljajući gotovo nikakvu zakonsku mogućnost izmjene. Frustracija je tim veća iz razloga što posljednje dvije decenije ruske samostalnosti u mnogome predstavljaju nastavak sovjetske paradigme i odgovarajuće kvalitete života, pogotovo za ljude koji žive izvan velikih urbanih sredina. Do današnjeg dana, dovoljan je kratak put izvan kruga moskovske obilaznice MKAD da bi se iskusila sumorna ruska stvarnost: predgrađa koja izgledaju poput neorganiziranog otpada metala, sela s blatnim cestama i nakrivljenim potleušicama obojanim u kričavo zelene i grimizne tonove u očajničkom pokušaju razvedravanja sive seoske distopije. Oni koji nisu skloni napuštanju gradskih svjetala mogu pronaći dovoljno uznemirujućih prizora i u samom glavnom gradu, od rupa na cesti i dotrajalih fasada do oronulih industrijskih postrojenja okruženih nakošenim ciglenim zidovima i bodljikavom žicom. Pokušaj ljudske intervencije u ruski krajolik - ceste, pruge, mostovi, domovi, škole i bolnice - pokazao se nedostatnim za pružanje dostojnih životnih uvjeta. Više od dva desetljeća nakon raspada Sovjetskog Saveza, većina građana Ruske Federacije vodi izoliran i umoran život na pola puta između civilizacije i propasti.

Vjerojatno najvažniji fenomen za razumijevanje života u suvremenoj Rusiji je tvrdoglavo odbijanje političke elite i državnih medija da priznaju katastrofalne posljedice socijalizma. Umjesto raskidanja veza sa sovjetskom prošlošću, sramotni i žalosni događaji iz ere SSSR-a su pretvoreni u predmet ponosa, stvarajući zbunjujuću atmosferu moralne relativnosti. Fjodor Mihajlovič Dostojevski je gajio naročite simpatije prema likovima koji su se bili u stanju ponositi vlastitom bolešću (ova devijacija je još odvratnija u slučajevima kada se radi o terminalnoj bolesti), ali učiniti tu kvalitetu kolektivnom bi bilo previše čak i za njega te bi se teško uklapalo u tadašnje literarne kanone. Upravo djelatnicima Sovjeta i njihovim modernim nasljednicima treba zahvaliti na putu kojeg je ruska literatura prevalila u posljednjih stotinu godina - od dubokog realizma Tolstoja i Bunjina, preko literature besmisla Harmsa i Zoščenka, do zlokobne distopije u režiji Pelevina, Gluhovskog i Sorokina. Nažalost, razjedajući sarkazam i apsurd u literaturi u potpunosti odgovaraju ruskoj stvarnosti. Kako bi se ovdje reklo, kakva Bermuda, takav i trokut.

Bitan element ruske politike, po svoj vjerojatnosti Putinov vlastiti i njemu osobno najdraži izum, sastoji se u korištenju liberalnog diskursa za dekonstruiranje koncepta objektivne istine

Sljedeći bitan element ruske politike, po svoj vjerojatnosti Putinov vlastiti i njemu osobno najdraži izum, sastoji se u korištenju liberalnog diskursa za dekonstruiranje koncepta objektivne istine. U svojoj blažoj varijanti, ova prividno korektna manipulacija dodjeljuje suprotstavljenim stranama ne samo jednako pravo na izlaganje svojeg slučaja, već i jednaku težinu njihovim tvrdnjama bez obzira na njihovu valjanost. Istina prestaje biti objektivnom, već predstavlja kompromis između dvaju dijametralno suprotstavljenih tvrdnji. Ekstremni oblik ovog podmetanja te Putinov krunski doprinos epistemologiji predstavlja tvrdnja da obični građani nisu u stanju utvrditi istinite uzroke pojedinih društvenih fenomena. Ova presumpcija neznanja je vrlo brzo proširena na pravnike, ekonomiste, i druge stručnjake koji nisu zaposleni u Vladi, čime su predstavnici vlasti ostavljeni kao jedini arbitri istine. Jedna od posljedica ovakvog pristupa je da se nevini optuženik ne može osloniti na materijalne dokaze kao osnovu za svoje eventualno oslobađanje od odgovornosti, jer je sucu dozvoljeno da interpretira stvarnost na način koji mu odgovara. U zavisnosti od okolnosti, žrtva može postati kriminalcem, trgovinska transakcija se može smatrati pljačkom, pretrpljene batine od interventne policije nedvojbeno ukazuju na pokušaj svrgavanja legalno izabrane vlasti od strane žrtve (o tome što se smatra "legalnim izborom" više u prvoj glavi).

Nitko ne može u potpunosti objasniti motive zapanjujućih političkih i sudskih presedana Putinove administracije, ali je praćenjem medija i javnog mnijenja moguće procijeniti njihov doprinos širenju frustracije i mijenjanju političkih stavova građana. Ankete u vezi poznatih sudskih slučajeva kao što su procesi protiv Mihaila Hodorkovskog i lidera opozicije Alekseja Navalnog pokazuju da većina stanovništva, uključujući pravne stručnjake, ne razumije zakon. Drugi slučajevi, kao što je slučaj Sergeja Magnitskog i povezana zabrana usvajanja ruske siročadi od strane obitelji iz SAD, stvaraju umjetno napuhani animozitet prema zapadu. Ove dvije pojave - frustracija i umjetno izazvana paranoja - uvelike određuju društveni život u današnjoj Rusiji te će ostati prisutne sve dok se konačno ne utvrde razlozi i odgovornost za apsurdne političke i sudske procese posljednjeg desetljeća. Promatran zasebno, svaki od tih procesa bi mogao proći kao nesretan nesporazum; promatrani kao cjelina, oni vode do nedvojbenog zaključka o nepomirljivim razlikama između ruskog i zapadnog kulturološkog koda.

Parlamentarni izbori 2011: ako želiš pobijediti, moraš biti prvi

Na parlamentarnim izborima 2011. godine, vladajuća stranka Ujedinjena Rusija je s malom prednošću zadržala većinu mjesta, osvojivši tek nešto manje od 50 posto glasova i 238 od 450 mandata u donjem domu Federalnog parlamenta. Uobičajeno nezadovoljstvo gubitnika ne bi predstavljalo ništa posebno da se uskoro nisu pojavile uznemirujuće naznake postojanja masovne izborne prijevare u korist vladajuće stranke. Nevladine udruge i promatrači, čije prisustvo na izborima je bilo značajnije nego ikada ranije, preplavili su Internet dokazima o sistematskoj krađi glasova te pokrenuli brojne sudske sporove radi osporavanja rezultata izbora. Nakon što su Središnja izborna komisija i sudovi odbili većinu dokaza, analitičari su pozvali nauku u pomoć te ustanovili da distribucija glasova na ruskim parlamentarnim izborima nije nimalo nalik uobičajenoj Gausovoj krivulji, već ima neobičan "rep" koji se proteže prema desnoj strani grafikona.

rusija_1.jpg

Horizontalna os predstavlja postotak glasova za svaku od stranaka, dok vertikalna os označava broj biračkih mjesta na kojima je zabilježen odgovarajući postotak glasova za pojedinačnu stranku. Desni dio krivulje koji označava distribuciju biračkih mjesta prema postotku glasova za Ujedinjenu Rusiju je neprirodno rastegnut sve do vrijednosti od 100 posto, a vrhovi oko vrijednosti koje su višekratnik broja pet pokazuju da rezultati najvjerojatnije predstavljaju unaprijed zadane ciljne vrijednosti. (Plava linija - Ujedinjena Rusija; crvena linija - Komunistička partija; ljubičasta - Pravedna Rusija; smeđa - LDPR)

Distribucija glasova za Ujedinjenu Rusiju je nakon analize nazvana "krivuljom Čurova", prema Predsjedniku Središnje izborne komisije koji u njoj nije našao ništa neobično. Pošto je vladajuća stranka osvojila puno manji postotak glasova na biračkim mjestima koja su bila opremljena automatiziranim čitačima (udio takvih mjesta u njihovom ukupnom broju predstavlja otprilike pet posto) nego na mjestima gdje su glasovi prebrojavani ručno, analitičari su bili u stanju usporediti razliku i procijeniti kako bi izborni rezultat Ujedinjene Rusije trebao biti manji za otprilike 15 posto.

Nevini optuženik ne može se osloniti na materijalne dokaze kao osnovu za svoje eventualno oslobađanje od odgovornosti, jer je sucu dozvoljeno da interpretira stvarnost na način koji mu odgovara

Reakcija političke elite na optužbe za izbornu prevaru je bila zadivljujuće dosljedna i svodila se na stav da su izbori bili regularni te da su svi dokazi koji ukazuju na suprotno krivotvoreni. Riječima Predsjednika Središnje izborne komisije Vladimira Čurova: "Internet je pun gluposti u vezi namještanja izbora. Čak i prije izbora sam znao za postojanje nekoliko kulisa gdje su snimani 'filmovi'."  Nešto kasnije, Čurov je dodao: "Već posjedujemo stručne nalaze Ministarstva unutrašnjih poslova koji govore da većina video materijala sadrži tragove uređivanja". Opozicijski mediji su ocijenili ovu izjavu vrlo ciničnom, pošto neuređeni materijal traje satima i niti jedan sud ne bi trošio vrijeme na njegovo gledanje, pa su video zapisi skraćeni kako bi pokazali samo mjesta na kojima je zabilježena izborna prijevara. Međutim, pravi udarac je stigao od strane glasnogovornika ruskog Istraživačkog biroa, koji je potvrdio navode Čurova o uređivanju materijala te izjavio kako smatra neobičnim da se jedna od video snimki nalazi na "serveru smještenom na teritoriju Sjedinjenih Američkih Država, u saveznoj državi Kalifornija" (iako toga vjerojatno nije bio svjestan, najvjerojatnije je govorio o servisu YouTube). Dodatno produbljujući zbunjenost, neki teoretičari zavjere su iznijeli pretpostavku da je vladajuća stranka namjerno izradila nekoliko falsificiranih video dokaza izborne krađe kako bi razvodnila vjerodostojnost autentičnih video zapisa, čime je spirala nagađanja rastegnuta do zavidnih visina.

Međutim, bilo je teško opovrgnuti autentičnost video zapisa na kojima su zabilježene neugodne scene sukoba između promatrača i djelatnika izbornih komisija, kao i zapisa na kojima su prekršitelji uhvaćeni u nedjelu falsifikacije. Zajedno sa statističkom analizom rezultata, ovi incidenti su potaknuli Predsjednički savjet za ljudska prava na zaključak kako su "brojni izvještaji o ubacivanju [falsificiranih] glasačkih listića, falsificirani izborni protokoli, neosnovano uklanjanje promatrača i novinara, spriječavanje foto i video snimki te ostala kršenja izbornih pravila, kao i neobjašnjivi statistički paradoksi izazvali masovno nepovjerenje u izborne rezultate...[preporučamo] izglasavanje nepovjerenja Predsjedniku Središnje izborne komisije V. E. Čurovu."

Građani su također imali nešto za reći, te su u prosincu 2011. godine u Moskvi održane dvije masovne demonstracije - prva od njih je održana na Blatnom trgu i privukla je između 20 000 i 100 000 ljudi, a druga na Aveniji Saharova, gdje se okupilo između 29 000 i 120 000 demonstranata; u ostalim ruskim gradovima su također održani manji protesti. Izlazak na ulice nije donio nikakve rezultate osim nadmene izjave tadašnjeg Premijera Putina tijekom novinske konferencije krajem 2011. godine, kada se osvrnuo na građane "koji posjeduju rusku putovnicu, ali djeluju u interesu stranih zemalja te su plaćeni izvana": "Pokušat ćemo uspostaviti odnose i s njima. To je često besmisleno ili nemoguće. Što mogu reći u takvoj situaciji osim - dođite k meni, banderlozi!"

Rezultati parlamentarnih izbora 2011. godine su uzrokovali kratku provalu nezadovoljstva u javnosti koja se ubrzo izgubila u općoj frustraciji i umoru. Konačni obračun će se dogoditi nakon predsjedničkih izbora 2012. godine, kada će se odnos vladajućih prema građanima promijeniti iz pokroviteljskog u prijeteći te donijeti val zakonodavnih inicijativa usmjerenih na sužavanje slobode govora (na primjer, nakon posljednjih izmjena Kaznenog zakona Ruske Federacije koje su stupile na snagu 1. siječnja 2013. godine, javno izricanje ideja koje "ugrožavaju" ruski teritorijalni suverenitet može biti kažnjeno zatvorom u trajanju do pet godina). Ruski sudovi su štetu učinili trajnom odbijajući priznati pravo glasača na osporavanje izbornih rezultata - po njima, to pravo pripada jedino političkim strankama, dok su prava glasača ograničena na ispunjavanje glasačkog listića.

Kraj oligarha: slučaj Hodorkovski

Radi grube konsolidacije ruskog gospodarstva sredinom 2000.-tih godina, priča o mladom komsomolskom (Komunistička omladinska organizacija) entuzijastu-biznismenu Mihailu Hodorkovskom nije nadahnjujuća, već mučna i zastrašujuća. Nakon izricanja druge presude 2009. godine, veliki dio domaće i međunarodne javnosti je došao do zaključka kako je Hodorkovski zatvoren po nalogu samog Putina te je njegov status postao jednom od osnovnih prepreka za otvoreni dijalog između Rusije i Zapada.

Nakon izricanja druge presude 2009. godine, veliki dio domaće i međunarodne javnosti je došao do zaključka kako je Hodorkovski zatvoren po nalogu samog Putina te je njegov status postao jednom od osnovnih prepreka za otvoreni dijalog između Rusije i Zapada

Zbunjenost i letargija nakon raspada Sovjetskog Saveza su stvorile atmosferu koja je pogodovala ambicioznim pojedincima poput kemijskog inženjera Mihaila Hodorkovskog. Njegove veze iz Komsomola i akademskih krugova su mu pomogle u osnivanju Komercijalne i inovacijske banke naučno-tehnološkog napretka, prethodnice banke MENATEP, u kojoj je Hodorkovski zauzeo mjesto predsjednika Uprave. MENATEP je uskoro započeo s kupnjom udjela u državnim poduzećima, a povezanost s vladajućim krugovima je banci omogućila uklanjanje konkurencije na privatizacijskim natječajima; kada je Vlada ponudila 45-postotni udio u Jukosu, jednom od najvećih državnih poduzeća, kao osiguranje za kredit u iznosu od 159 milijuna dolara, na natječaju je pobijedila jedna od tvrtki iz sastava grupe MENATEP. Pošto kredit nikada nije vraćen, MENATEP je postao vlasnik navedenog paketa dionica te je na privatizacijskom natječaju održanom 1996. godine stekao dodatnih 33,3 posto Jukosa za 160 milijuna dolara, čime je transformacija Mihaila Hodorkovskog iz mlade komsomolske nade sa smiješnim brkovima u poslovnog oligarha završena.

Način stjecanja Jukosa od strane MENATEP-a je već u to vrijeme izazvao čuđenje - na primjer, pokojni urednik ruskog izdanja časopisa Forbes Paul Hlebnikov je 2003. godine napisao: "Poznate aukcije 'krediti za dionice' iz perioda 1995-1997 koje su Hodorkovskom donijele njegovo bogatstvo predstavljaju skandalozan primjer korupcije u privatizacijskoj eri... U jesen 1995. godine, njegova banka MENATEP je stekla pravo na sudjelovanje u natječaju za prodaju 45-postotnog udjela u državnom poduzeću Jukos. Nakon što su strani investitori i ruski konkurenti diskvalificirani iz sudjelovanja, Hodorkovski i petero njegovih partnera su postali vlasnici 78 posto poduzeća za 309 milijuna dolara. Koliko je apsurdna ova brojka? Već u ljeto 1997. godine, samo dva mjeseca nakon provedene akvizicije, tržišna kapitalizacija Jukosa je dosegnula šest milijardi dolara... Kada kupujete državnu imovinu po tako sniženim cijenama, prihvaćate rizik da vaša vlasnička prava nikada neće biti potpuno sigurna. Vaši sugrađani će vas smatrati prevarantom, a vlasti će se prema vama odnositi kao prema čuvaru imovine, a ne istinskom vlasniku".

Hodorkovski je učinio sve u svojoj moći da poboljša imidž kompanije povećanjem transparentnosti, financiranjem projekata razvoja građanskog društva, socijalne skrbi i obrazovanja, te otvorenom kritikom korupcije na svim razinama. Ovo posljednje je vjerojatno poslužilo povodom za početak progona: na fatalnom sastanku vodećih ruskih biznismena s Predsjednikom Putinom u veljači 2003. godine, Hodorkovski je spomenuo temu korupcije te istaknuo akviziciju relativno male naftne kompanije Severnaja Neft od strane državnog giganta Rosneft za pretjeranu cijenu od 600 milijuna dolara kao primjer vjerojatno nezakonite transakcije. Hodorkovskom se akvizicija nije svidjela pošto je Jukos bio zainteresiran za stjecanje navedene kompanije, a Putinu se definitivno nije svidjela primjedba prkosnog oligarha; odgovorio je kako je navedena akvizicija bila uvjetovana nedovoljnim naftnim rezervama kompanije Rosneft, dok "...neke druge kompanije, na primjer Jukos, već imaju višak rezervi, a način na kojeg su ih stekli je pitanje koje se odnosi na temu naše današnje diskusije... kao i pitanje plaćanja ili izbjegavanja poreza... čime vraćam Vaš servis." U srpnju 2003. godine, ruske vlasti hapse Platona Lebedeva, tadašnjeg predsjednika Uprave banke MENATEP i člana Uprave Jukosa, pod optužbom za nezakonito stjecanje jedne od privatiziranih kompanija na natječaju 1994. godine. Sam Hodorkovski je ostao na slobodi do listopada 2003. godine, kada je uhićen pod sumnjom u izbjegavanje poreza i pronevjeru. Hapšenje nije predstavljalo iznenađenje; dva dana prije nego što je pritvoren, Hodorkovski je javno odbacio mogućnost bijega od tužiteljstva: "Neću postati politički bjegunac... moja pozicija nije predmet pregovora."

Godine 2005. Hodorkovski i Lebedev su osuđeni na osam godina zatvora za pronevjeru i izbjegavanje poreza. Istovremeno, porezne vlasti su izmijenile nalaze svojih ranijih nadzora u Jukosu

Umjesto da postane politički bjegunac, Hodorkovski je postao politički zatvorenik. Godine 2005. Hodorkovski i Lebedev su osuđeni na osam godina zatvora za pronevjeru i izbjegavanje poreza. Istovremeno, porezne vlasti su izmijenile nalaze svojih ranijih nadzora u Jukosu te utvrdile da poduzeće duguje državi 25 milijardi dolara poreza za period od 2001-2003. godine, što je vlastima omogućilo prodaju ključne imovine grupe - poduzeća Jugansk neftegaz - prethodno nepoznatom ponuđaču s minimalnim temeljnim kapitalom, bez imovine i fizičke adrese. Pošto se pokazalo kako pobjednik natječaja za kupnju Jukosove imovine nije u stanju ispuniti ugovor o kupnji, uskoro je i sam postao predmetom akvizicije od strane državne naftne kompanije Rosneft. U tom trenutku je javnost počela sumnjati kako je optužnica protiv Hodorkovskog tek izgovor za nasilno stjecanje Jukosove imovine i podoban način za uklanjanje potencijalno opasnog političkog protivnika.

Ključno pitanje u procesu protiv Jukosa glasi: da li je kompanija izbjegavala plaćanje poreza kao što su tvrdile vlasti? Jukos je bio vertikalno integrirana grupa s poduzećima koja su se bavila crpljenjem nafte na jednoj strani i onima zaduženim za prodaju na drugom kraju lanca; "slučaj Jukos" (kojeg ne treba miješati s optužnicama protiv Hodorkovskog osobno) je zasnovan na tvrdnji kako je Jukos namjerno snižavao prihode poduzeća unutar grupe koja su bila zadužena za vađenje nafte i plaćanje koncesijskih naknada te preusmjeravao poslovanje na poduzeća registrirana u regijama s posebnim poreznim režimom. Tužiteljstvo je tvrdilo da ova poduzeća nisu pružala nikakve usluge Jukosu te da je jedini razlog njihovog uključivanja u grupu Jukos izbjegavanje poreza. Odgovor na pitanje da li je poduzeće u vlasništvu Hodorkovskog namjerno izbjegavalo poreze je, iznenađujuće, da. Odgovor na povezano pitanje o tome da li je takva praksa zakonita je također, vjerojatno još čudnije, da: sud nije osporavao Jukosovu metodu određivanja transfernih cijena, već namjeru iza poslovne prakse koja je u to vrijeme bila zakonita i uobičajena. Radi usporedbe s drugim naftnim kompanijama, Jukos je 2002. godine ostvario prihode u iznosu od 11,4 milijardi dolara i platio poreze u iznosu od 1,03 milijardi dolara (s izuzetkom poreza na dobit), dok je Lukoil u istom periodu ostvario prihode od 15,3 milijardi dolara i uplatio 737 milijuna dolara poreza iz poslovanja (također bez poreza na dobit).

hodorkovski_prtsc-ytb.jpg hodorkovski_prtsc-ytb.jpg

Prije "napada" na Jukos, Hodorkovski nije uživao pretjerane simpatije javnosti; popularni opozicijski novinar Julija Latinjina je o Hodorkovskom 1999. godine pisala na način koji dočarava tadašnji odnos prema oligarsima u Rusiji, objasnivši usput Jukosovu metodu "porezne optimizacije": "Jukos od poduzeća u svojem vlasništvu ne kupuje naftu, već "tekućinu iz bušotine" po takozvanoj internoj cijeni. Ova cijena trenutno iznosi 250 rubalja za tonu, što je daleko ispod cijene od 800 rubalja za tonu koja prevladava na ruskom tržištu. Posljedica toga je da su porezi na crpljenje nafte koji se računaju kao postotak od prihoda (koncesijske naknade u iznosu od 10 posto te naknade za korištenje prirodnih resursa od 6-16 posto) smanjeni s 128 na 32 rublja po toni. Potrebno je napomenuti kako se ovi porezi ne pojavljuju na drugom mjestu - oni predstavljaju obvezu samo za poduzeća koja se bave vađenjem nafte." Nakon nabrajanja nedjela MENATEP-a i Jukosa, Latinjina je proročanski zaključila: "Zahvaljujući oligarsima, Rusija nije izgradila tržišno gospodarstvo... već feudalni sistem u kojem politička moć predstavlja profitabilan financijski instrument. Logičan završetak takvog sistema će biti izumiranje desetak suprotstavljenih oligarha i pojava jednog super-oligarha, kojeg će se moći nazvati diktatorom... ovo je optužnica koju će povijest podnijeti protiv ruskih oligarha: Borisa Berezovskog,... Aleksandra Smolenskog,... Mihaila Fridmana,... Vladimira Potanina,... i Mihaila Hodorkovskog."

Ključno pitanje u procesu protiv Jukosa glasi: da li je kompanija izbjegavala plaćanje poreza kao što su tvrdile vlasti?

Žalbe Hodorkovskog na presude nisu donijele nikakav rezultat. Tek nekoliko godina nakon presuda u prvom slučaju, Europski sud za ljudska prava je našao da je pravo poduzeća na nepristrano suđenje narušeno, pošto je obrana imala tek četiri dana da pročešlja 43 000 stranica optužnice i povezanih dokumenata. Umjesto da služi kaznu blizu mjesta boravka, kao što je određeno zakonom, Hodorkovski je bačen nekoliko tisuća kilometara od Moskve, u sibirski grad Krasnokamensk; nakon odslužene polovice zatvorske kazne, zatražio je prijevremeno uvjetno puštanje na slobodu, što je odbijeno. U to vrijeme se na horizontu pomaljala još zlokobnija perspektiva - nagovještaj druge optužnice protiv Hodorkovskog, ovog puta za pronevjeru nafte crpljene u sklopu grupe Jukos. Dok je sudac moskovskog Hamovničeskog oblasnog suda monotono mrmljao presudu kojom su Hodorkovski i Lebedev 2010. godine osuđeni na dodatnih 13,5 godina zatvora (koju je sud spojio s prethodnom kaznom u jedinstvenu zatvorsku kaznu od 14 godina zatvora), učinilo se da su sud i tužiteljstvo odbacili i posljednje ostatke zdravog razuma. Na 689 stranica presude, čije čitanje je trajalo četiri dana, sud je utvrdio kako je Hodorkovski upravljao poduzećem Jukos s ciljem krađe otprilike 350 milijuna tona nafte od tvrtki-kćeri u sastavu grupe te ozakonjenja tako stečenih prihoda. Drugim riječima, Hodorkovski je ušao u biznis s namjerom stjecanja osobne financijske koristi; "krađa" nafte se sastojala od niza kupoprodajnih transakcija unutar grupe Jukos, od kojih je svaka bila zabilježena u poslovnim knjigama. Prema interpretaciji suda, čitava robusna poslovna djelatnost Jukosa je predstavljala zavjesu za običnu krađu nafte, a presudom je utvrđeno kako su optuženici zlonamjerno planirali "povećati profit putem razvijanja proizvodnje te povećati cijenu dionica Jukosa u svojem vlasništvu". Iako se moglo raditi tek o nesretnom izboru riječi koji je zamaglio suštinu navodnog zločina, do današnjeg dana nitko u javnosti nije u stanju objasniti osnovu presude. Tijekom žalbenog postupka, Hodorkovski je nastojao objasniti očigledno: nemoguće je da oštećena strana (Jukos i njegove tvrtke-kćeri) ostvari profit od prodaje nafte koja im je navodno ukradena. Također se osvrnuo na općenite principe slobodnog tržišta i mentalitet tužiteljstva: "Kakav zakon naziva nastojanje menedžera i vlasnika da povećaju profit širenjem proizvodnje zlonamjernim... 20 godina nakon priznanja privatnog vlasništva? Iz kojeg prašnjavog podruma ste izvukli otrovnog staljinskog pauka koji je napisao ovu besmislicu?"

Pravni stručnjaci su smjesta ukazali na očiglednu kontradikciju između nalaza poreznih vlasti, koje su tvrdile da je Jukos prodao navodno ukradenu naftu te izbjegao plaćanje poreza na određeni dio tako stečenih prihoda, i presude u kojoj se tvrdi kako su Lebedev i Hodorkovski ukrali naftu, što bi značilo da ona nije prodana te da porezna obveza nije mogla nastati. Međunarodni odvjetnički institut za ljudska prava (The International Bar Association's Human Rights Institute), jedini stalni međunarodni promatrač na sudu, ocijenio je presudu nejasnom, dugačkom, kaotičnom, punom pogrešaka i proturječnosti. Javnost su još više uznemirila svjedočanstva bivših djelatnika Hamovničeskog suda, koji su tvrdili da je sudac djelovao u skladu s instrukcijama "odozgo". Uznemirenost međunarodne i domaće javnosti je 2011. godine natjerala tadašnjeg predsjednika Dmitrija Medvedeva da naruči izvansudsku stručnu ocjenu presude. Medvedev se možda nadao da će Predsjednički savjet za ljudska prava, koji je imenovao devet nezavisnih stručnjaka - šest ruskih i tri međunarodna - unijeti jasnost u nerazumljivo napisanu presudu; možda je vjerovao kako će izvještaj biti neodređen ili jednako nerazumljiv te ostaviti stvari gdje jesu (ovog puta u sjevernom gradu Segeža, otprilike 1 200 kilometara od Moskve); međutim, teško da je očekivao da bi izvještaj mogao poslužiti kao osnova za moguću treću optužnicu protiv Hodorkovskog i vrlo neugodnu istragu usmjerenu protiv članova stručne grupe.

Takav ishod vjerojatno ne bi trebao čuditi ukoliko se uzmu u obzir zaključci stručne grupe predstavljeni krajem 2011. godine: pored isticanja brojnih kršenja proceduralnih normi, stručnjaci su se složili da ne postoje apsolutno nikakvi dokazi u korist optužnice protiv Hodorkovskog - nafta se ne može smatrati "ukradenom", pošto je mijenjala vlasnike u skladu s odgovarajućim kupoprodajnim ugovorima. Grupa stručnjaka je zaključila kako slobodna interpretacija dokaza protiv Hodorkovskog i Lebedeva od strane suda ostavlja mogućnost "proizvoljnog kaznenog gonjenja". Pored toga, izvještaj je utvrdio kako je sudac jednostavno prepisao 600 od ukupno 689 stranica presude iz optužnice. Moglo bi se reći da su se stručnjaci čak potrudili pomoći tužiteljima da sljedeći put obave bolji posao, ukazujući na bolju perspektivu optužbi za navođenje u zabludu s namjerom ostvarivanja koristi, što tužiteljstvu vjerojatno nije odgovaralo iz razloga što najviša kazna predviđena zakonom za takvo djelo iznosi samo pet godina zatvora. Doktor prava Anatolij Naumov, Direktor Odjela kaznenog prava na Akademiji državnog tužiteljstva, bio je krajnje jasan u svojoj ocjeni presude: "Presuda Hamovničeskog oblasnog suda od 27. prosinca 2010. godine protiv Hodorkovskog M. B. i Lebedeva P. L. je nezakonita i treba biti poništena iz razloga što njihovo djelovanje ne sadrži kaznena djela za koja su optuženi."

Umjesto da služi kaznu blizu mjesta boravka, kao što je određeno zakonom, Hodorkovski je bačen nekoliko tisuća kilometara od Moskve, u sibirski grad Krasnokamensk

Na odgovor vlasti se čekalo relativno dugo, ali kad je stigao, ispunio je sva pravila orwellovskog zapleta - u srpnju 2012. godine, Istražni biro je obavio pretragu stanova šestero članova stručne skupine u potrazi za dokazima da su institucije u kojima su zaposleni u prošlosti primale financiranje od Hodorkovskog. Prema djelatnicima Istražnog biroa, postojanje takvog financiranja u prošlosti ukazuje da su zaključci stručne grupe izvedeni s namjerom sprečavanja provođenja zakona: članovi stručne skupine, "kao zainteresirane osobe, organizirali su izradu stručne studije o presudi... protiv Hodorkovskog i Lebedeva, pod tobožnjim pokroviteljstvom Predsjedničkog savjeta za ljudska prava." Mihail Subotin, član stručne skupine i Predsjednik Centra za pravne i ekonomske studije, iskusio je "osjećaj sveobuhvatnog apsurda"dok su istraživači premetali njegov dom u potrazi za dokazima ove nevjerojatne teorije. Međutim, član stručne skupine koji se slomio pod pritiskom je bio najmanje vjerojatan kandidat za mjesto osumnjičenika - ili, kada smo već kod toga, političkog bjegunca. Sergej Guriev, vodeći ruski ekonomist koji je postao Doktor ekonomije s 30 godina, gostujući profesor na sveučilištu Princeton u dobi od 32 godine i Rektor Nove ekonomske škole u Moskvi, iskusio je nešto puno gore od "sveobuhvatnog apsurda": nakon pretrage i oduzimanja njegove osobne korespondencije, tri ispitivanja u Istražnom birou s ukupnim trajanjem od 10 sati te jasnih znakova da se njegovim prelascima ruske granice posvećuje posebna pozornost, Guriev je odlučio da se ne vrati sa svojeg posljednjeg puta u Pariz krajem ožujka 2013. godine. Razloge svojeg ostanka u inozemstvu je objasnio kratkom izjavom: "Radije ne bih živio u istoj zemlji s djelatnicima Istražnog biroa". Nezadovoljstvo javnosti je uskoro došlo do Predsjednika Putina, koji je odglumio neupućenost tvrdeći kako nikada ranije nije čuo za Gurieva (među drugim razlozima zašto je ovo krajnje nevjerojatno je i činjenica da je Guriev pisao govore na temu gospodarstva za Predsjednika Medvedeva te je vjerojatno najpoznatiji ekonomski stručnjak u zemlji) te dodao kako odlazak Gurieva predstavlja stvar njegovog osobnog izbora. U svojem sljedećem intervjuu, Guriev je dodatno obrazložio razloge za odlazak i odgovorio Putinu: "...stvari za koje sam mislio da se nikome ne mogu dogoditi... su postale stvarnost... Shvatio sam da svaki dan može donijeti još apsurdniji razvoj situacije... Očigledno je da istražitelji mogu proizvesti bilo kakav dokument u bilo koje vrijeme te ishoditi odobrenje suda bez obzira jesam li učinio nešto loše ili ne... Vladimir Putin je bio u pravu kada je rekao da je moj odlazak stvar osobnog izbora. Moj osobni izbor je da ne želim sjediti u zatvoru." Tamara Morščakova, bivša sutkinja Ustavnog suda i članica Predsjedničkog savjeta za ljudska prava, javno je kritizirala djelatnost Istražnog biroa usmjerenu protiv članova stručne skupine: "Oni [istražitelji] tvrde da je stručna studija naručena s ciljem spriječavanja provođenja zakona. Pošto je slučaj kojeg se studija tiče već zatvoren, ova tvrdnja predstavlja očiglednu besmislicu".

Presudom u drugom slučaju protiv Hodorkovskog, vlasti su suprotstavile dvije jasno odvojene grupe u ruskom društvu: pristalice autoritativne vlasti koji koriste anti-zapadnu retoriku te ljude koji zastupaju zdrav razum i pravo na slobodu od pretjeranog uplitanja vlasti u gospodarstvo. Relativna većina građana nikada nije smatrala da će proces protiv Hodorkovskog biti pošten - već u kolovozu 2004. godine, tek 29 posto ispitanika u studiji Levada centra je vjerovalo kako će sud biti korektan. Postotak ispitanika koji vjeruju kako je Hodorkovski osuđen u skladu s nalogom "odozgo" je 2011. godine iznosio 27 posto, a 2013. godine njihov broj je porastao na 38 posto.

Ključne riječi: Rusija
<
Vezane vijesti