ytb-prtscytb-prtscUkoliko ekonomske i administrativne reforme ne uspiju - a teško je vjerovati da će one uspjeti upravo radi osobnih interesa članova političke elite koja bi ih trebala provoditi - uvijek je moguće inzistirati na tome kako je Rusija najmoralnije društvo na planetu, a Zapad tone u dekadenciju koja će eventualno dovesti do njegovog sloma.

"Marš milijuna" koji su 6. svibnja 2012. godine organizirali lideri opozicije trebao je postati noćna mora za po treći put izabranog predsjednika Putina, ali se pretvorio u neugodnu stvarnost za pojedince uhvaćene u vihor nasilnog uličnog protesta. Tog dana ništa nije upućivalo na mogućnost nereda: prisustvo uglađenog novinara i povjesničara Nikolaja Svanidzea u glavnoj masi demonstranata predstavljalo je vidljivu garanciju da se radi o mirnim prosvjedima. Na dan propisno odobrenog prosvjeda, ljudi su se okupili na južnom kraju ulice Jakimanka, otkuda su krenuli prema Kamenom mostu i svojem krajnjem odredištu, Blatnom trgu.

Blatna kaljuža

Nitko nije bio u stanju objasniti nerazumnu izmjenu predviđenog i odobrenog kretanja povorke od strane policije, kao niti uporno insistiranje na stiskanju demonstranata u uzak prostor na obali rijeke

Ubrzo se ispostavilo da je policija zatvorila pristup Blatnom trgu bez obzira na odobrenje gradskih vlasti za održavanje prosvjeda, što je natjeralo demonstrante da nakon prelaska mosta skrenu desno, na uski pojas betona između trga i obale rijeke. Uski prolaz s mosta prema obali ubrzo se zakrčio tijelima, te je došlo do zastoja. Organizatori - lider pokreta Lijevi front Sergej Udalcov, Aleksej Navalni i bivši premijer Boris Nemcov - pozivaju ljude na sjedeći protest, ali masa ljudi je do tog trenutka postala toliko gusta da sjedenje nije bilo moguće. S druge strane uskog grla, odsustvo lidera opozicije na sceni zbunilo je prosvjednike koji su se počeli vraćati prema osnovnoj masi demonstranata, stvarajući neizdrživi pritisak ispred mosta. Pritisak se uskoro pretvara u organizirani proboj kordona prema mjestu koje je izvorno bilo predviđeno za prosvjed, te stotinjak građana uspijeva pronaći put kroz redove policije. Nemoguće je reći da li je glavni povod za proboj bio bijes ili strah, ali policija nije razbijala glavu tim pitanjem: nakon što su pohvatali i vratili neveliku grupu ljudi koja se probila kroz kordon, pripadnici policije su demonstrante počeli tretirati kao buntovnike. Usred te nervoze, neka poremećena osoba bacila je molotovljev koktel u smjeru policije i doslovno zapalila situaciju (iako su od samog koktela stradale tek hlače jednog nesretnika). Interventna policija se sjurila u grupu i počela izvlačiti pretpostavljene narušitelje javnog reda i mira, odgurujući sve koji su im se pokušali suprotstaviti. Demonstranti su ubrzo smislili način da spriječe takve prodore te su postavili pomičnu metalnu ogradu između sebe i policije i pokušali još jedan proboj prema mjestu predviđenom za prosvjed. Prema policiji je poletio stijeg zastave, na što je odgovoreno mahanjem pendrecima; ograda je odbačena u stranu i policija je krenula u masu po nove osumnjičenike. Slijedi novi val hapšenja, nakon kojeg prema policiji počinju letjeti razni projektili, a pojedini demonstranti pribjegavaju strategiji "udari i bježi"; policajci počinju nanositi udarce s ozbiljnim posljedicama i upisuju nekoliko nokauta popraćenih užasnutim vriskovima i plačem. Član parlamenta Ilija Ponomarjov upozorava policiju na nezakonitost njihovog postupanja, ali uspijeva tek postići da ga zajedno s njegovim zastupničkim imunitetom odvuku prema policijskim vozilima. Nakon što je iskusio relativno nježan zagrljaj jednog od policajaca, Ponomarjov ga konačno uspijeva uvjeriti u svoj identitet. U tom trenutku, "bitka" je već završena; policija tjera demonstrante s obale prema jugu i stanici metroa "Tretjakovska" i uklanja posljednje tragove protesta s ulica.

kamenimost_ytb-prtsc.jpg kamenimost_ytb-prtsc.jpg

Nitko nije bio u stanju objasniti nerazumnu izmjenu predviđenog i odobrenog kretanja povorke od strane policije, kao niti uporno insistiranje na stiskanju demonstranata u uzak prostor na obali rijeke. Istraga događaja oko Blatnog trga 6. svibnja 2012. godine otkrila je mnoge slučajeve neosnovanih hapšenja i pretjerane primjene sile: ničim izazvana primjena palica koja je uzrokovala ozbiljne ozljede; policija je pojedince vukla kroz masu u potpuno nesvjesnom stanju, što ukazuje na primjenu još brutalnije sile; pripadnici policije su udarali i šutirali ljude koji su bili već obuzdani na tlu; i na kraju, vjerojatno najbizarnije, pojedini policajci su otvoreno izazivali prosvjednike na borbu. Bez obzira na nemaštovit birokratski jezik kojim su vlasti opravdavale svoje djelovanje nakon demonstracija, radilo se o jednostranom sukobu - bilo je očigledno da policija, dobro uvježbana i potpuno zaštićena opremom za suzbijanje demonstracija, ima ogromnu prednost pred zbunjenim i neorganiziranim demonstrantima.

moskva-1.jpg moskva-1.jpg

Istraga događaja oko Blatnog trga 6. svibnja 2012. godine otkrila je mnoge slučajeve neosnovanih hapšenja i pretjerane primjene sile

Nezavisni mediji i analitičari vidjeli su sukob između policije i demonstranata sasvim drugačije od predstavnika vlasti. Organizatori su okrivili policiju za sprečavanje pristupa odobrenoj lokaciji protesta, što je bez svake sumnje točno, kao što pokazuje plan odobren od strane moskovske administracije. Policija se nije zamarala analizom događaja te je odmah optužila demonstrante za organizaciju masovnih nereda. Službeni policijski izvještaj od 6. svibnja, koji je podnio zamjenik načelnika Odjela za zaštitu javnog reda policije grada Moskve, spominje 656 hapšenja i 28 povrijeđenih policajaca od kojih je četvero zatražilo liječničku pomoć; također, izvještaj završava zanimljivim zaključkom: "radi mjera poduzetih od strane struktura moskovskog Ministarstva unutarnjih poslova... nisu zabilježeni ekstremni incidenti". Odsustvo "ekstremnih incidenata" u konačnici je dovelo do 27 optužnica za sudjelovanje u masovnim neredima i napad na predstavnike policije - članak 212. i 318. ruskog Kaznenog zakona, s maksimalnom predviđenom kaznom od osam do osamnaest godina zatvora. Do listopada 2013. godine, dvoje ljudi je osuđeno (na 4,5 i 2,5 godine zatvora), 17 se još uvijek nalazi u istražnom zatvoru, petero se nalazi pod zabranom napuštanja zemlje, dvoje u kućnom pritvoru, jedan je osuđen na prinudno psihijatrijsko liječenje, a jedna osoba je napustila zemlju kako bi izbjegla sud (nakon objave amnestije povodom 20-godišnjice Ustava Ruske Federacije, odbačene su optužnice protiv petero optuženih). Više od 200 djelatnika istražnih organa ispitalo je preko 1 300 svjedoka (pretežno policajaca) i pretražilo stambene i poslovne prostore lidera opozicije Alekseja Navalnog, Sergeja Udalcova, Borisa Nemcova i Ksenije Sobčak. Tijekom istrage, sudovi su redovito produžavali pritvor optuženih i osumnjičenih, od kojih se neki nalaze u pritvoru od svibnja 2012. godine; sud je odbacio sve prigovore zaštite, uključujući i one koji ukazuju na očigledne kontradikcije između materijalnih dokaza i svjedočanstava policajaca.

Radilo se o jednostranom sukobu - bilo je očigledno da policija, dobro uvježbana i potpuno zaštićena opremom za suzbijanje demonstracija, ima ogromnu prednost pred zbunjenim i neorganiziranim demonstrantima

Svjedočanstva optuženih i tužiteljstva najbolje govore o razlikama u interpretaciji događaja na svibanjskoj demonstraciji. Na primjer, u jednoj od optužnica se navodi: "Dana 6. svibnja 2012, od 16:00 do 20:00 sati... prilikom zakonski odobrenih demonstracija, neidentificirane osobe... zanemarujući zakonite zahtjeve predstavnika vlasti... da prekinu s nezakonitim djelima, pozivali su druge sudionike na kretanje izvan područja određenog za demonstracije i zanemarivanje zakonitih zahtjeva policije... i primjenu sile... koja je dovela do masovnih nereda popraćenih napadima na pripadnike policije... palež i materijalnu štetu" (u citatu je izostavljen zamoran birokratski jezik koji doprinosi ozbiljnosti teksta). S druge strane društvenog jaza nalaze se ljudi koji su događajima svjedočili kao sudionici: "Kad sam se okrenuo, primijetio sam da je pripadnik specijalne policije sustigao mladog čovjeka, srušio ga i počeo udarati palicom dok ga je pritiskao uz tlo koljenom... obratio sam se pripadniku policije, zatražio da mi pokaže značku i objasni razlog primjene tako grube sile prema drugom građaninu... Jedan od policajaca mi je prišao s leđa i pokušao zavrnuti ruku... Nakon toga, došao je drugi policajac i uhvatio moju drugu ruku. Rekao sam im da se nemam namjeru opirati, ali da su dužni pokazati svoje isprave i obavijestiti me o razlogu zadržavanja. Jedan od njih nije odgovorio ništa, dok se drugi [posprdno] predstavio kao 'Pupkin' i pokušao zavrnuti moju ruku. Doveli su me do policijskog kombija gdje je stajala grupa policajaca. Zatražio sam da spriječe proizvoljno djelovanje svojih kolega i da se predstave. Svi policajci s vidljivo istaknutim značkama su se smjesta udaljili... dva policajca... su pretražila moje osobne stvari. Bez svjedoka. Policajci su nosili sunčane naočale i nisu imali značke, te ih je nemoguće identificirati."

U svojem članku za list Novaja Gazeta, novinar Kiril Rogov opisuje pravosudni mehanizam primijenjen protiv optuženih: "Djelatnost Bastrikinove istraživačke brigade jasno pokazuje kako ovaj mehanizam funkcionira. Na primjer, video zapis pokazuje Mašu Baronovu [jednu od optuženih] kako viče: 'Držite liniju, dečki, gurajte ovdje'. Ukoliko nije bilo organiziranih masovnih nereda, tada je teško optužiti Mašu za bilo što. Ali ukoliko dopustimo da su neredi bili organizirani... tada njene riječi predstavljaju poticanje, što ju svrstava među organizatore... Bastrikin nije odjednom počeo primjenjivati principe Višinskog [državni tužitelj tijekom Staljinove ere] bez razloga. Oni predstavljaju samu osnovu mehanizma političkog terora... koji briše granicu između političkih uvjerenja i kaznenih djela... Za razliku od Lukašenka... Vladimir Putin širi represiju polako i postepeno, putem ispitujući teren i uvjeravajući javnost... u neizbježnost i 'zakonitost' procesa."

Procesi su se zaista proširili. Početkom listopada 2012. godine, jedan od najpopularnijih TV programa u zemlji, NTV, s čvrstim fokusom na trećerazredno novinarstvo namijenjeno lakovjernim i polupismenim gledateljima, emitira dokumentarni film Anatomija protesta - 2  s tajno snimljenim sastankom između Sergeja Udalcova, njegovih suradnika i Givi Targamadzea, predsjednika gruzijskog Parlamentarnog savjeta za obranu. U snimci Targamadze obaviještava Udalcova kako je grupa ruskih oligarha u Londonu spremna financijski podržati njegov pokret s krajnjim ciljem rušenja vlasti. Nedugo nakon emitiranja dokumentarnog filma, Sergej Udalcov i njegov suradnik Konstantin Lebedev su zadržani, dok je Leonid Razvozžajev pobjegao u Kijev i zatražio politički azil. Međutim, 20. listopada neočekivano se pojavio u Moskvi, gdje se predao vlastima - ili barem tako glasi službena verzija; Razvozžajev tvrdi da su ga dan ranije u Kijevu otele neidentificirane osobe te da je nakon toga avionom prebačen u Moskvu.

Svjedočanstva optuženih i tužiteljstva najbolje govore o razlikama u interpretaciji događaja na svibanjskoj demonstraciji

Ured državnog tužitelja ponudio je svoju neuvjerljivu verziju događaja, prema kojoj je Razvozžajev uzeo taksi od Kijeva do granice, prošao graničnu kontrolu, a zatim nastavio taksijem do Moskve, prešavši udaljenost od 879 kilometara. U međuvremenu, Konstantin Lebedev je prihvatio nagodbu s tužiteljstvom te je osuđen na 2,5 godine zatvora. Predstavnici Ureda državnog tužitelja smatraju čitav film prikazan na programu NTV "dokumentarnim" te u njemu ne nalaze znakove montaže. Članovi Internet zajednice su vrlo brzo ustanovili kako se barem jedan dio video zapisa u dokumentarnom filmu pojavljuje dvaput, svaki put s drugačijim zvučnim zapisom. Međutim, video zapis sastanka je vjerojatno autentičan - iako je NTV nedvojbeno izmijenio neke dijelove - i pruža zanimljiv uvid u unutrašnji svijet "revolucionarnog" pokreta u Rusiji. Tijekom diskusije s Udalcovim, Targamadze nonšalantno spominje mogućnost unajmljivanja grupe Čečena koji bi mogli organizirati "provokaciju" - izjava koju po svojoj suštini i tonu može izgovoriti samo iznimno ciničan i nemoralan pojedinac, idealni "revolucionar"; međutim, njegova razmišljanja o mogućnosti preuzimanja vlasti u Kalinjingradu, enklavi koju od Rusije odvaja teritorij Litve, Latvije i Bjelorusije, zvuči jednostavno infantilno (čak i sam Targamadze se lakomisleno smije dok izgovara ovu nesuvislu ideju). Prema zapisu razgovora, Targamadze nalazi ovaj plan posebno zabavnim pošto bi zahtijevao od Rusije da pošalje policiju ili vojsku preko teritorija članica NATO-a. Ukoliko je ovaj nespretni trio zaista planirao revoluciju u Rusiji, njihov plan je sadržavao mnoge rupe: Targamadze osobno ne posjeduje nikakav novac; Udalcov ne bi mogao privući dovoljan broj pristaša da organizira nerede, niti je atmosfera u Rusiji takva da bi ljudi bili voljni dopustiti anarhiju na ulicama; i na kraju, čak i ukoliko bi nekome pošlo za rukom da "osvoji" pokoju vladinu zgradu, to bi predstavljalo tek kuriozitet u povijesnim zapisima i ne bi nimalo poremetilo funkcioniranje vlade. Što se tiče istražnih organa, bilo bi korisnije da su dopustili Udalcovu i Targamadzeu da obave još par telefonskih razgovora i utvrde identitet "radikalnih elemenata" koje bi kontaktirali. Kada bi se to dogodilo, uhidbeni nalog za Targamadzea i ostale zaluđene revolucionare, kao i neke istinske zločince, imao bi puno više smisla.

Tijekom diskusije s Udalcovim, Targamadze nonšalantno spominje mogućnost unajmljivanja grupe Čečena koji bi mogli organizirati "provokaciju" - izjava koju po svojoj suštini i tonu može izgovoriti samo iznimno ciničan i nemoralan pojedinac

Udalcov je zanijekao autentičnost video zapisa i trenutno se nalazi u kućnom pritvoru. Targamadze je također odbio optužbe te nastavlja živjeti u Gruziji. Ruski uhidbeni nalog, izdan u veljači 2013. zatekao ga je u Litvi, ali je mjesni sud procijenio kako je optužba Targamadzea politički motivirana te je odbio zahtjev za izručenjem; u svibnju 2013. godine, Interpol je odbio izdati tjeralicu za Targamadzeom iz istih razloga. U međuvremenu, većina optuženika "Blatnog procesa" boravi u pritvoru, iako gotovo nitko iz njih nikada ranije nije optuživan, i spor između njihovih odvjetnika, grupa za zaštitu ljudskih prava i međunarodne zajednice na jednoj strani te ruskih vlasti na drugoj se nastavlja. Čak i prije događaja na Blatnom trgu i posljedičnih hapšenja, Europski sud za ljudska prava je u presudi za tužitelja u slučaju Ananjev i dr. protiv Ruske Federacije u siječnju 2012. godine objavio kako "neodgovarajući uvjeti pritvora predstavljaju stalan problem u Rusiji... zatvorenici su trpjeli neljudski i ponižavajući odnos radi velikog nedostatka osobnog prostora u svojim ćelijama, nedostatka mjesta za spavanje, ograničenog pristupa svjetlu i svježem zraku i odsustva privatnosti prilikom korištenja sanitarija... Nadalje, sud je utvrdio kao je prvenstveni razlog prenapučenosti pretjerano određivanje pritvora bez odgovarajuće osnove, kao i njegovo pretjerano trajanje. Utvrdivši neprimjereno visok broj odobrenih zahtjeva za pritvor od strane ruskih sudova (u preko 90 posto slučajeva), Sud ponavlja da je utvrđeno kršenje obveze jamstva održavanja sudskog postupka u razumnom vremenu ili oslobađanja do održavanja suda... u više od 80 slučajeva pokrenutih protiv Ruske Federacije."

Bez obzira na ovu presudu, pretjerano korištenje pritvora je nastavljeno te se čini da međunarodna zajednica ne može učiniti puno po tom pitanju. U lipnju 2013. godine, Europski parlament je izglasao rezoluciju kojom poziva Rusiju "da pokrene nezavisnu istragu nasilja na Blatnom trgu, a posebno navodne prekomjerne upotrebe sile protiv demonstranata." Predsjednik Savjeta za vanjske poslove u ruskom parlamentu Aleksej Puškov nadmeno je odbacio rezoluciju, izjavivši kako "Europski parlament za nas nema političkog značaja, pošto nismo članovi Europske Unije. Nismo preuzeli nikakve obveze niti smo mu dužni podnositi izvještaje." Sve u svemu, ruski su državni dužnosnici još jednom pokazali zavidnu dosljednost od prvog dana: u večeri nakon demonstracija, glasnogovornik tadašnjeg premijera Putina Dmitrij Peskov podijelio je svoje sadističke fantazije s javnošću izjavivši kako je policija djelovala "nježno" i kako je želio da reagira grublje.

Ukupne povrede u redovima policije nakon demonstracija 6. svibnja 2012. godine se svode na okrvavljenu glavu, izvijen prst i odlomljen komad zuba.                 

Tijekom diskusije s Udalcovim, Targamadze nonšalantno spominje mogućnost unajmljivanja grupe Čečena koji bi mogli organizirati "provokaciju" - izjava koju po svojoj suštini i tonu može izgovoriti samo iznimno ciničan i nemoralan pojedinac

Često se smatra kako predsjednik Putin osobno upravlja najsitnijim detaljima političkog života u Rusiji te da sukladno tome postoji mogućnost da je ponašanje policije i demonstranata na Blatnom trgu orkestrirano odozgo kako bi se stvorila uvjerljiva osnova za progon političkih protivnika. Međutim, vjerojatnije je da se policija ponijela nekompetentno i neprofesionalno te da je sukob pred trgom posljedica fizikalnih zakona, a ne ideološkog jaza. Ljudi prebijeni od strane policije očigledno nisu revolucionari, već obični građani; optuženi i osumnjičeni predstavljaju upravo smiješan "ulov" za vlasti koje maštaju o svojoj ulozi u sprečavanju revolucije od koje nema niti traga; Udalcov bi mogao proći za opasnog revolucionara samo u nečijim paranoidnim košmarima - njegov kontakt s ljudima kao što je Targamadze predstavlja posljedicu frustracije radi neuspješnih pokušaja okupljanja kritične mase pristalica u Rusiji. S druge strane, istina je da vladajuća elita u Rusiji ne mari za neprijateljsko raspoloženje građana, što će biti neizbježna posljedica "Blatnog slučaja". Nazivanje i zakonska kvalifikacija događaja iz svibnja 2012. godine kao masovnih nereda govori o nekompetentnosti, strahu i prijeziru spram zdravog razuma. U takvoj atmosferi, zapovijed za očuvanje "zakonskih osnova" i "suvereniteta" države ne mora biti glasno izdana, pošto će se pronaći dovoljno državnih službenika koji će djelovati preventivno u pokušaju da se dodvore vlastima na vrhu. Čini se da upravo takav pristup predstavlja ispravnu strategiju: šest pripadnika policije koji su pretrpjeli manje povrede tijekom demonstracija 6. svibnja 2012. godine dobili su stanove od moskovskih vlasti, što za sve ostale policajce predstavlja dobru motivaciju da uskoče u masu te možda i sami izazovu nevolju prilikom sljedećih demonstracija. Ispada da pripadnici ruske političke elite podržavaju Jeffersonove riječi, ali s ponešto izvrnutim smislom: oni bi se složili da je mala pobuna tu i tamo dobra stvar, ali samo kao prilika za trening interventne policije. Imajući sve navedeno u vidu, ukoliko ste mlada dama ili muškarac iz gomile s početka priče, vaš pogled na društvo u kojem živite iz temelja se promijenio. Sada znate da postoji dovoljno ljudi koji će odbaciti zdravi razum u korist poslušnosti i jednoličnosti te će braniti takav poredak zidom policijske brutalnosti. Možda ćete doći i do uznemirujuće spoznaje da se neki od ljudi koji su vas izbijali, hapsili i optuživali pod smiješnim prijedlozima sve ove godine vjerojatno voze u istom metrou ili hodaju po istim ulicama kao i vi. Što vjerojatno objašnjava nelagodu koju već neko vrijeme osjećate živeći na ovim prostorima.

Priroda političke misli u Rusiji: od nanotehnologija do pravoslavlja

Neka društva su u tolikoj mjeri okovana strahom od promjena, da se po svaku cijenu pridržavaju statusa quo. Takve države su poput usamljenih gostiju na zabavi koji se dure u kutu s bocom toplog piva u ruci, te bi radije umrli nego priznali da im je dosadno. Takve izgubljene duše obično nije teško zavesti bajkama o njihovoj "posebnosti" koje opravdavaju njihovo neuklapanje i osiguravaju nastavak nesretne izolacije. Nešto vrlo slično se dogodilo i u Rusiji, gdje je trenutna vlast građanima objasnila kako za svoj neuspjeh nisu krivi oni, već zapadni neprijatelji. Priču o ruskoj izabranosti nije bilo potrebno izmišljati: kao što je u svojem djelu Ruska ideja napisao poznati ruski filozof Berdjajev, "poslije židovskog naroda, mesijanska ideja je najviše svojstvena ruskom narodu; ona prolazi kroz svu rusku povijest, sve do komunizma."

Ljudi prebijeni od strane policije očigledno nisu revolucionari, već obični građani; optuženi i osumnjičeni predstavljaju upravo smiješan "ulov" za vlasti koje maštaju o svojoj ulozi u sprečavanju revolucije od koje nema niti traga

Međutim, jedan dio ruske političke elite pokušao je uvesti niz smislenih ciljeva koji odgovaraju 21. stoljeću. Za vrijeme svojeg predsjedničkog mandata (2008-2012), Dmitrij Medvjedev je ponavljao frazu "nove tehnologije" dok nije poplavio, ali dva projekta koji su trebali pokrenuti inovativno poduzetništvo u Rusiji - centar za inovacije Skolkovo i državni investicijski fond Rosnano - uspjeli su se iskazati tek svojom neefikasnošću: Skolkovo će do 2020. godine isisati 15,2 milijarde dolara iz središnjeg državnog budžeta, dok je beznadežno neprofitabilni Rosnano 2012. godine, u svojoj petoj godini postojanja, pretrpio gubitak od 720 milijuna dolara. Iz današnje perspektive, ovaj kratak period tehnološkog diskursa nalikuje prolaznom ozdravljenju prije konačnog sunovrata u shizofreniju nakon treće inauguracije Putina na mjestu predsjednika države. Za vrijeme Putinovog trećeg mandata, priča o nanotehnologijama pala je u zaborav, a zamijenilo ju je sumorno moraliziranje i državno nametanje pravoslavne etike.

Putinov predsjednički program napisan 2012. godine, u vrijeme kada je željno iščekivao povratak svoje predsjedničke titule, već je sadržavao naznake predstojećeg skretanja fokusa prema društvenom moralu (Putin je u programu napisao kako "samo moralno zdravo društvo" može odgovoriti na nove izazove). Iako je Rusija po makroekonomskim parametrima u relativno zdravom stanju (niska nezaposlenost, kontrolirana inflacija i središnji budžet bez deficita), rusko gospodarstvo u sebi sadrži čitav niz tempiranih bombi - od tehnološkog zaostajanja i nedovoljne diverzifikacije gospodarstva do visoke koncentracije bogatstva u rukama malog broja pojedinaca - te će održavanje gospodarskog rasta u nadolazećim godinama predstavljati sve teži zadatak. Zaštićeni privilegijama i nelegalno stečenim bogatstvom, pripadnici ruske političke elite ostat će nesvjesni životnih problema s kojima se sreće većina njihovih birača. Korupcija je postala zaštitni znak ruskog gospodarstva: sociolog Stanislav Belkovski je rusku ekonomiju opisao skraćenicom "PSP" - piljenje, skretanje, podmazivanje, sve redom eufemizmi za razne vrste korupcije, a jedan od ruskih oligarha koji je sudjelovao u gradnji infrastrukture za Olimpijske igre u Sočiju je korupciju u Rusiji nazvao faktorom "makroekonomskog značaja".

Ispada da pripadnici ruske političke elite podržavaju Jeffersonove riječi, ali s ponešto izvrnutim smislom: oni bi se složili da je mala pobuna tu i tamo dobra stvar, ali samo kao prilika za trening interventne policije

Stoga skretanje pažnje na društveni moral vjerojatno predstavlja proračunati potez (ili jednostavno demonstrira odsustvo talenta za bilo što drugo). Ukoliko ekonomske i administrativne reforme ne uspiju - a teško je vjerovati da će one uspjeti upravo radi osobnih interesa članova te iste političke elite koja bi trebala provoditi reforme - uvijek je moguće inzistirati na tome kako je Rusija najmoralnije društvo na planeti, a Zapad tone u dekadenciju koja će eventualno dovesti do njegovog sloma. Opisani smjer je potvrđen kada je Predsjednik Putin osnovao novu državnu medijsku agenciju te povjerio uređivačku ulogu izvjesnom Dmitriju Kiseljovu, njegovom vjernom pristalici i smiješnim izgovorom za novinara koji puni najgledanije televizijske termine nevjerojatno besmislenom protuzapadnom propagandom. Tako je Kiseljov u jednom od svojih komentara ustvrdio kako su švedska djeca toliko iskvarena da gube nevinost u dobi od devet godina te doživljavaju prve probleme s erekcijom već u dvanaestoj godini. Kiseljov je također poznat po tome što je nakon izbijanja krimske krize u udarnom terminu objasnio publici kako je Obama nedavno postao svjestan činjenice da je Rusija jedina država u svijetu koja Ameriku može pretvoriti u radioaktivni pepeo, radi čega njegovi razgovori s Putinom u posljednje vrijeme traju sve duže.

Medijski prostor dodatno je sužen prohibitivnim odnosom prema slobodi govora koji otežava bilo kakvu smislenu debatu. Ruski državni dužnosnici instinktivno nastoje ušutkati bilo koga s kime se ne slažu. Primjera takvog ponašanja je i previše, a neki bi bili smiješni da ne nose zlokoban prizvuk. Nakon nedavnog uvrštavanja spomenika palim borcima u Brestu na listu najružnijih svjetskih spomenika prema kanalu CNN, zamjenik predsjednika donjeg doma ruskog parlamenta je od TV stanice zatražio javnu ispriku te zahtijevao da ruski operatori kablovske televizije u znak upozorenja izbace CNN iz svojih paketa. Nažalost, CNN je propustio priliku da izrazi žaljenje što je spomenik ružan, a reakcija nezavisnih medija u Rusiji je još jednom bila mlaka. Umjesto da nadmenom cenzoru pokažu gdje mu je mjesto, urednici nezavisne radio stanice Eho Moskve našli su za shodno da konzultiraju eksperta za umjetnost kako bi utvrdili postoji li neko univerzalno mjerilo za ružnoću. Činjenica da su ti ljudi uopće pomislili na takvu inicijativu pokazuje da nisu svjesni osnovnih postavki vlastite profesije.

Za vrijeme Putinova trećeg mandata, priča o nanotehnologijama pala je u zaborav, a zamijenilo ju je sumorno moraliziranje i državno nametanje pravoslavne etike

Međutim, u Rusiji još uvijek postoje vatreni pobornici slobode govora. Nakon što je bivša olimpijska pobjednica u umjetničkom klizanju i članica parlamenta Irina Rodnjina na svojem Tweeter profilu objavila sliku Baracka i Michelle Obama kako opčinjeno bulje u bananu, prijezirno je odbila sve kritike lakonskom izjavom: "Sloboda govora je sloboda govora. Vaši kompleksi su vaša stvar." (Usput, slučaj Rodnjine pokazuje zašto je ta sloboda toliko važna: ona stavlja ljude poput nje upravo tamo gdje im je mjesto - u središte javne pažnje). Nažalost, sudeći po događajima za vrijeme Olimpijskih igara u Sočiju, sportski karakter Rodnjine je stvar prošlosti. Nakon što je zapalila olimpijski plamen, zapadni mediji su se prisjetili njenog nedavnog rasističkog istupa te se Rodnjina zabrinula za mogućnost redovnog produljenja američke vize, koja joj je potrebna iz razloga što njena kćer sasvim nedomoljubno živi u Sjedinjenim Državama. Njena se nadmenost gotovo preko noći pretvorila u gadljivu pokornost. Rodnjina je putem Twittera objavila kako "poštuje" predsjednika Obamu te izjavila kako su sliku obitelji Obama na njen profil postavili hakeri. Pojedinci koji su u stanju toliko brzo izgubiti ugled i vjerodostojnost vjerojatno su vrlo rijetki.

Za prosječnog političara u Rusiji, odnosi s vladajućom klikom daleko su važniji od kontakta s biračkim tijelom. Nije potrebno biti posebno pozoran politički analitičar da bi se primijetila određena nelagoda u odnosima unutar ruske političke elite: dok Putin i njegov glasnogovornik Peskov povremeno rastegnu usta u nadmeni osmijeh, gotovo niti jedan drugi pripadnik vrha izvršne, zakonodavne ili sudbene vlasti ne izgleda posebno sretno. Predstavnici ruske političke elite lako gube živce i gotovo uvijek odgovaraju na kritike bijesom i pjenjenjem, čime jasno daju do znanja kako ne postoji, niti će uskoro postojati, mogućnost političke promjene. Uostalom, kako bi ljudi odgojeni u sovjetskom sistemu bili u stanju izgraditi išta drugo osim njegove jeftine kopije? Povijest političkog diskursa u Rusiji sačinjena je od rijetkih protivljenja vlastima i posljedičnih represija, s vjerojatnošću kompromisa koja se kretala oko nule. Period kratkog demokratskog predaha tijekom devedesetih godina bio je previše nesiguran i težak da bi zavrijedio nostalgiju, ali je predstavljao priliku za temeljnu promjenu načina življenja u Rusiji. Nažalost, nakon što su na vlast došli ljudi koji su izgradili svoje karijere na borbi sa zapadom, briga oko suvereniteta i kompleksi uzrokovani raspadom SSSR-a prevagnuli su nad bilo kakvim smislenim reformama te je ta prilika propuštena. Od tada, članstvo u ruskoj političkoj eliti je uvjetovano spremnošću na isprazne demonstracije patriotizma i lojalnosti, bez obzira na sada već notornu činjenicu da su neki od najvatrenijih patriota pokrali vlastitu zemlju i uložili novac u zapadne bankovne račune i nekretnine.

Ruski državni dužnosnici instinktivno nastoje ušutkati bilo koga s kime se ne slažu. Primjera takvog ponašanja je i previše, a neki bi bili smiješni da ne nose zlokoban prizvuk

Mora se priznati kako je uloga patriota u državi koja je većim dijelom 20. stoljeća ugnjetavala vlastiti narod prilično zahtjevna. Povjesničarka Natalija Naročnjickaja, jedan od članova Predsjedničkog savjeta protiv falsifikacije povijesti(!), izložila je osnovne postavke ruskog patriotizma u svojoj knjizi Protiv koga smo se borili i zašto? Pravi ruski patriot bi se trebao odnositi prema svojoj državi kao prema daru od Boga te posjedovati osjećaj "povijesnog kontinuiteta", pošto samo oni koji poštuju svoju prošlost imaju pravo na budućnost. Kako bi pomirila koncept "povijesnog kontinuiteta" s masovnim istrebljenjem, progonima i represijama koje su se provodile u Rusiji tijekom vladavine Sovjeta - a da ne govorimo o vremenima carske vlasti koja je po definiciji despotska - Naročnjickaja uvodi razliku između "države" i "domovine": dok se država povremeno ponaša poput okrutne pomajke, domovina zaslužuje potpunu predanost (čak i ako se sušite u radnom logoru ili grčite od bola u podrumu tajnih službi). Dok su stoljeća sukoba između ruske države i ruske domovine tek stvar nesretnog nesporazuma, neprijateljstvo Zapada prema Rusiji je namjerno i zlobno. Prema Naročnjickoj, "...čim se Rusija počne koncentrirati i pronalaziti putove za obnovu, konsolidaciju i ostvarivanje kontrole nad svojim resursima, biva optužena za fašizam i udaljavanje od demokratskog puta..." (Naročnjickaja ne opisuje uzroke koji su doveli do potrebe za rekonstrukcijom i konsolidacijom). Ne samo da postoji povijesni kontinuitet ruske države, već postoji i povijesni kontinuitet mržnje zapada prema njoj: "...samo slijepac ne bi vidio da ovaj kliše skriva vječne zapadne fobije od ruskog pravoslavlja odjevene u razne odore, ali zajedničke papskom Rimu, Voltaireu, De Custineu, Marxu, Lenjinu i Trockom, ali i herojima moskovskih liberala A. Saharovu, V. Novodvorskoj, elektrifikatorima i trubadurima liberalnih imperija." Kao i drugi šampioni ruskog patriotizma, Naročnjickaja zanemaruje tužnu činjenicu da je ruska država tijekom svoje povijesti usrećila tek zanemarivo mali postotak svoje populacije, od kojeg se otprilike polovica sastojala od sociopata, a druga polovica je iskazivala nezdravu tendenciju spram sadizma. Ipak, akademska falsifikacija Naročnjickaje nije potpuno lišena smisla. Ona jasno upućuje čitatelja da se ostavi jalove građanske aktivnosti i pristane na upakiranu ideologiju koja se nije značajno promijenila od sovjetskih vremena. Njen rad ne bi bio vrijedan citiranja kada ne bi odražavao službenu ideologiju koja se širi s govornica parlamenta i Pravoslavne crkve. Preostalo je samo smisliti što učiniti s ruskim građanima koje pozivi na nacionalno jedinstvo i jednolično mišljenje pretjerano ne uzbuđuju, što je upravo ono čime se ruski parlament u posljednje vrijeme bavi.

Ukoliko se s političkih govornica nastave širiti histerični krikovi i pozivi na lov na vještice Rusija će ponovno zaostati u razvoju, opterećena teškim teretom besmislene ideologije. U nekom idealnom svijetu, ljudi kao što su Naročnjickaja i Kiseljov trebali bi provoditi dane na ulici u dronjcima, uzvikujući apokaliptične besmislice s vlažnim komadom kartona oko vrata na kojem su ispisane poruke koje niti jedna zdrava osoba ne želi čitati.


Zakon i red u Rusiji (1)

Zakon i red u Rusiji (2)

Zakon i red u Rusiji (3)

Zakon i red u Rusiji (4)

Ključne riječi: Rusija
<
Vezane vijesti