ytb-prtscytb-prtscZakon u Rusiji ne proizlazi iz "neotuđivih" individualnih prava, već je proizvod državnog aparata. U takvim se uvjetima o prirodnim ili neotuđivim individualnim pravima može razgovarati samo unutar okvira zadanih političkom elitom, što se vidi i na primjeru primjene ustavnih odredbi na pravo slobodnog okupljanja.

Suprotno široko prihvaćenom vjerovanju, stanje ruskog društva ne predstavlja rezultat autoritativne vladavine predsjednika Putina, već proizvod prevladavajućeg mentaliteta. Stječe se dojam kako Putin tijekom četrnaest godina upravljanja Rusijom nije morao ulagati velike napore u stjecanje i zadržavanje vlasti, pa tako niti njegova ideologija i govorništvo - dvije ključne kvalitete nacionalnih lidera - ne predstavljaju išta vrijedno spomena.

Stabilnost je tu da ostane

Jedina strategija koja može slomiti rusku tvrdoglavost (što ne znači da ruski političari ne mogu biti u pravu) ili ju barem izložiti javnosti nije izolacija, već dublja politička interakcija i transparentnost

Apsurdno usmjerenje prema nikuda upotpunjeno je odgovarajućim metafizičkim sidrom: službenim slavljenjem tradicije te zaigravanjem s paranojom i strahovima od novog društvenog sloma. Ovakva ideologija i njeno neprivlačno pakiranje ostaju bez značajnijeg izazova upravo iz razloga što u ruskom društvu trenutno ne postoji pokret koji bi trebao drugačijeg lidera. Drugim riječima, kada Putin insistira na stabilnosti, on vjerno odražava uspavanost većine stanovništva ove ogromne zemlje. Mihail Hodorkovski je to potvrdio u svojem intervjuu BBC-u nakon izlaska iz zatvora: "...značajniji problem za moju zemlju predstavlja to što društvo nije spremno na samoorganizaciju. Ljudi ne žele preuzeti odgovornost za svoju sudbinu. Upravo to omogućuje predsjedniku Putinu da se oslanja na tu većinu ljudi koja ne želi odgovornost."

Ideje izolacionizma i tradicionalizma u Rusiji nisu nova pojava. Njeni začeci se mogu pronaći već u preambuli Ustava Ruske Federacije: "Mi, višenacionalni narod Ruske Federacije, ujedinjeni zajedničkom sudbinom na našoj zemlji... čuvajući povijesno formirano jedinstvo države... poštujući uspomene na naše pretke, koji su nam predali ljubav i poštovanje prema našoj domovini... obnavljajući suverenu državnost Rusije i potvrđujući trajnost njenih demokratskih osnova ... prepoznavajući odgovornost za svoju Domovinu pred sadašnjim i budućim pokoljenjima ... donosimo Ustav Ruske Federacije." S jedne strane, rezonantni uvodni paragraf se može interpretirati kao dužno uvažavanje izuzetno brutalne prošlosti, ali on predstavlja ulaz u prostor moralne relativnosti gdje se gubi svaki kompas. Na primjer, da li Ustav govori i o uspomenama na pretke koji su sistematski pogubljivali, zatvarali i proganjali navodne državne neprijatelje tijekom građanskog rata i staljinskih čistki? Prije devedesetih godina prošlog stoljeća, ruska suverena državnost na koju se poziva Ustav rijetko je išla ruku pod ruku s demokratskim principima, pa je spominjanje ova dva koncepta u istoj rečenici besmisleno.

Ne pomaže niti spoznaja da osnovni dokument i nije toliko osnovan. Određene slobode koje su izričito zaštićene Ustavom smatraju se uvjetnima, kao što je sloboda okupljanja, zajamčena 31. člankom Ustava, bez ikakve dodatne kvalifikacije. Razumije se da ljudi ne bi trebali uživati pravo okupljanja na bilo kojem mjestu koje im se svidi - pista aerodroma je jedan od primjera nepoželjnih lokacija za prakticiranje ovih sloboda - ali zakonodavac bi trebao imati dovoljno zdravog razuma da bez ikakvih ograničenja dopusti okupljanje na javnim mjestima poput trgova, što u Rusiji nije slučaj (sva okupljanja moraju prije održavanja biti odobrena od strane lokalne uprave, koja često odbija izdavanje odobrenja pod smiješnim izlikama). Ustav koji parlament ili lokalna uprava mogu zanemariti je bezvrijedan, i tu leži ključna spoznaja: u praksi, Ustav Ruske Federacije ne predstavlja osnovni društveni dokument, već tek deklarativnu izjavu.

Zakonodavac bi trebao imati dovoljno zdravog razuma da bez ikakvih ograničenja dopusti okupljanje na javnim mjestima poput trgova, što u Rusiji nije slučaj

Stoga nije neobično što iracionalni strahovi koji vladaju među ruskom političkom elitom često prevladavaju nad građanskim pravima definiranim u Ustavu. Predsjednik Ustavnog Suda Ruske Federacije Valerij Zorkin otkrio je prirodu ovih strahova u svojem javnom komentaru moskovskih demonstracija održanih nakon parlamentarnih izbora u prosincu 2011: "Jesu li vođe protesta spremni objaviti da je njihova zemlja potpuno lišena političke legitimnosti te, sukladno tome, svojeg suvereniteta? Jesu li spremni pozvati neke nove Varjage (uključujući posebne jedinice NATO-a) radi podržavanja 'nove državnosti' kao u slučaju Libije?" Kako bi ohladio ljubitelje zapada, Zorkin je primijetio kako 150 transnacionalnih kompanija posredno ili neposredno kontrolira više od 40 posto globalne imovine, što predstavlja prijetnju privatnom vlasništvu i slobodnom poduzetništvu. Ovaj komentar je vjerojatno trebao poslužiti kao upozorenje svima koji fantaziraju o jednakosti i pravdi u zapadnom svijetu; međutim, Zorkin je propustio nekoliko detalja: prvo, s velikom sigurnošću se može pretpostaviti da ruske državne firme Gazprom, Lukoil i Rosneft spadaju - ili im to u najmanju ruku ne bi smetalo - među te "transnacionalne korporacije" koje kontroliraju većinu svjetskih bogatstava; drugo, Rusija je široko prepoznata kao zemlja s visokim rizikom za privatno vlasništvo i lošom poslovnom klimom, u čemu daleko zaostaje za zapadnim standardima.

zorkin_wikimedia.jpg zorkin_wikimedia.jpg

Približavajući se konkretnom uzroku protesta, vidljivo namještenim rezultatima parlamentarnih izbora 2011. godine, Zorkin je opravdao Vladinu orijentaciju na stabilnost koja predstavlja "...racionalno, kontinuirano kretanje prema gore i naprijed, bez ikakve jurnjave i pretjerivanja." (karakteristično je za beznadežne, nadmene puriste da smatraju kako točno znaju u kojem smjeru se nalazi "naprijed" ili "gore"). Kada Zorkin poziva građane na podržavanje vladavine zakona i rješavanje svih sporova s državom kroz sudstvo, on namjerno zanemaruje činjenicu da većina građana, uključujući i one s visokim obrazovanjem, ne razumije primjenu zakona, a mnogi nalaze dovoljno razloga da vjeruju kako sudstvo u današnjoj Rusiji predstavlja produženu ruku izvršne vlasti. Ukratko, predsjednik Ustavnog Suda oduzima pravo ljudima da prepoznaju očigledne pojave i tvrdoglavo insistira na njihovom ostajanju unutar okvira korumpiranog političkog sistema.

U praksi, Ustav Ruske Federacije ne predstavlja osnovni društveni dokument, već tek deklarativnu izjavu

Drugi visoki državni dužnosnici su se rado pridružili kampanji blaćenja "državnih neprijatelja", a kada ih nije bilo moguće pronaći, jednostavno su optuživali umjerene i nezavisne grupe za radikalizam i pristranost. U lipnju 2013. godine, glasnogovornik ruskog Istražnog biroa Vladimir Markin napao je članove Predsjedničkog savjeta za ljudska prava navodeći kako njihovo "otvoreno lobiranje za teške kriminalce" nije nepristrano. "Paradoksalno je," nastavlja Markin, "da se neumorni pobornici ljudskih prava oslanjaju na revolucionarni osjećaj za pravdu, uključujući i princip prema kojem je situacija za još jednu revoluciju tim bolja što su stvari gore za državu. Međutim, riječ 'pravo' u izrazu 'pravna država' stoji kao pridjev uz imenicu 'država' i niti jednu drugu - niti revoluciju, niti kaos ili građanski rat. Sukladno tome, neophodno je zaštititi državu kao temeljnu vrijednost, i tek u takvim uvjetima više vrijednosti prava mogu biti uvedene". Iz navedenog citata, koliko god on bio nelogičan i netočan, može se dovoljno jasno zaključiti kako zakon u Rusiji ne proizlazi iz "neotuđivih" individualnih prava, već je proizvod državnog aparata. U takvim uvjetima se o prirodnim ili neotuđivim individualnim pravima može razgovarati samo unutar okvira zadanih političkom elitom, što se vidi i na primjeru primjene ustavnih odredbi na pravo slobodnog okupljanja.

Za pripadnike ruske političke elite karakteristično je da interpretiraju primjedbe na svoj rad kao nešto u najmanju ruku sumnjivo, te da na njih reagiraju beskompromisnim insistiranjem na svojim inicijativama u njihovom izvornom ili još radikalnijem obliku. Objašnjavajući nedavne dopune "Zakona o zaštiti maloljetnika od informacija štetnih za njihovo zdravlje i razvoj" koje omogućuju izvansudsku zabranu web stranica pod sumnjom da pružaju neprimjereni sadržaj, predstavnica stranke Ujedinjena Rusija Elena Mizulina je izjavila:


Elena Mizulina

mizulina_seansrussiablog.or.jpg mizulina_seansrussiablog.or.jpg

"Da Wikipedia nije reagirala... učinili bismo to u jesen ili bismo možda čekali da vidimo kako se preporučene norme provode. Međutim, pošto je Wikipedia razvila takvu široku aktivnost bez razloga, to jest, takvu aktivnost nije moguće razumno objasniti osim ako se iza nje ne kriju neki ne sasvim zakoniti interesi... možda ćemo razmotriti još teže sankcije imajući u vidu neopravdani otpor". Pisac Dmitrij Bikov je preuzeo na sebe da podsjeti Mizulinu na njenu ulogu: "Ne preuzimajte autoritet Gospoda na sebe i prestanite pretvarati zemlju u Nenaseljeni otok [naučno-fantastični roman braće Strugacki, izdan na engleskom jeziku pod naslovom Prisoners of Power], gdje nevidljivi radio tornjevi konstantno i posvuda izazivaju strah, ograničenja i nervozu. Ne petljajte se u literaturu, umjetnost, moral. Razmislite o tome kako učiniti život malo podnošljivijim, bolnicu - manje smrdljivom, izdavanje dokumenata - manje mukotrpnim. Nakon toga, broj nesretnih obitelji u Rusiji smanjit će se sam od sebe - pošto je ljubav među ljudima moguća samo na mjestima gdje država ne daje sve od sebe da širi mržnju".

Za pripadnike ruske političke elite karakteristično je da interpretiraju primjedbe na svoj rad kao nešto u najmanju ruku sumnjivo

Konfrontacijski stavovi unutar zakonodavne i izvršne vlasti bili bi zabavni kada ne bi bili prisutni i unutar sudbene vlasti. U debati na radio stanici Eho Moskve, predsjednik moskovske udruge advokata Genri Reznik izjavio je kako suci u Rusiji sebe ne vide kao predstavnike nezavisne sudbene vlasti, već kao državne dužnosnike u mantijama; bivši federalni sudac i profesor prava Sergej Pašin je objasnio kako uvjeti u kojima se većina slučajeva rješava u korist državnog tužiteljstva uzrokuju da se bilo koji sudac sa susretljivijim odnosom prema obrani ističe na toj zlokobno represivnoj pozadini i samim time ugrožava svoju karijeru. Negdje u ovoj sumornoj slici nalazi se i "osvetnik iz šume", šef ruskog Istražnog biroa Aleksandar Bastrikin, i njegova degenerirana percepcija pravde. Naime, Bastrikin je ostao na svojoj poziciji čak i nakon otimanja i prijetnje ubojstvom novinaru (s čime je povezan jedan bizaran detalj: prije otmice i zastrašivanja Bastrikin je javno izazvao dotičnog novinara na dvoboj, što je novinar prihvatio; Bastrikin je zatim povukao svoj izazov rekavši kako novinar "nije toga vrijedan", ali je svejedno uložio svoju energiju i vrijeme kako bi organizirao njegovu otmicu te ga zasuo prijetnjama u sigurnom okruženju svojih kolega).

Nedvojbeno, Putin doživljava Rusiju kao mjesto gdje se stvari "ruše" ukoliko ih se ostavi bez nadzora, te će učiniti sve u svojoj moći da ju sačuva u jednom komadu, što se i može očekivati od čovjeka koji još uvijek nije prebolio raspad Sovjetskog Saveza

U intervjuu iz 2010. godine, novinar Komersanta je upitao Putina, koji je u to vrijeme obavljao dužnost premijera, o njegovim motivima za ostanak na vlasti: "Vi ste na vlasti već dugo vrijeme... Zašto? Vjerujete li da postoje stvari koje nitko osim vas ne može obaviti?", na što je Putin odgovorio: "U vezi toga što bih trebao ili ne bih trebao učiniti, postoje samo dva izbora: da stojim na obali i promatram kako voda protječe, stvari se ruše i nestaju, ili da nešto učinim po tom pitanju. Ja sam odlučio da nešto učinim." Nedvojbeno, Putin doživljava Rusiju kao mjesto gdje se stvari "ruše" ukoliko ih se ostavi bez nadzora, te će učiniti sve u svojoj moći da ju sačuva u jednom komadu, što se i može očekivati od čovjeka koji još uvijek nije prebolio raspad Sovjetskog Saveza. Umjesto angažiranja nekoga kao što je Aleksej Navalni na mjestu ministra pravosuđa (što je nemoguće zamisliti iz više razloga, od kojih je jedan činjenica da Navalni ne bi prihvatio mjesto), Predsjednik Putin će nastaviti podržavati "tradicionalne" vrijednosti pošto ih smatra jedinom šansom za spašavanje države od elemenata koji stavljaju građanske slobode na prvo mjesto, a suverenitet države na drugo (ako ne i niže). U tim nastojanjima, on će se oslanjati na izrugivanje zapadnog političkog sistema i pozivanje na gospodarske probleme na Zapadu (zaista, stiče se dojam da u svojim javnim nastupima Putin vidljivo uživa u svakoj mogućnosti da spomene visoku nezaposlenost u članicama EU). Istovremeno, Putin će koristiti liberalni diskurs kako bi relativizirao i najteže slučajeve narušavanja ljudskih prava u Rusiji, kao i neprimjerene analogije sa Zapadom radi opravdavanja smiješnih zakonskih inicijativa federalnog parlamenta. Pritom će nastaviti s besramnim poricanjem objektivne stvarnosti kad god to bude odgovaralo njegovim političkim ciljevima te parodirati zapadnu kulturu debate i postizanja konsenzusa. Koncept parlamentarnog suvereniteta će biti rastegnut do apsurda, kao i insistiranje na vladavini zakona čak i u slučajevima kada su zakoni suprotstavljeni ustavnim principima ili jednostavno neizvedivi. Bezvrijednim političkim figurama bit će dopušteno da kriju svoju korupciju iza zida arogancije i neuvjerljivo odglumljene moralne superiornosti. Štiteći ruski suverenitet nad "unutrašnjim" pitanjima, Putin će dopustiti da rusko Ministarstvo vanjskih poslova postane glasnogovornik međunarodno prepoznatih korupcionera, lopova, nasilnika i ubojica. U svrhu poboljšanja međunarodnog imidža zemlje, on će na temelju osobnog hira zatvoriti jednu novinsku agenciju (RIA Novosti) i otvoriti drugu na njenom mjestu te imenovati izvjesnog Dmitrija Kiseljeva, svojeg bezuvjetnog pobornika i krajnje neprofesionalnog novinara koji nakrcava udarne termine na državnoj televiziji nevjerojatnom količinom anti-zapadnih aluzija (poput tvrdnje da razvratna švedska djeca počinju sa spolnim odnosima u dobi od devet godina i doživljavaju prve probleme s erekcijom oko 12. godine). Predsjednika Putina će stvarnost ugristi za lice tek u rijetkim prilikama - na primjer, pri objavi još jednog sramotnog rejtinga na listi Doing Business tijekom konferencije u Davosu - ali čak i to je moguće pripisati neodgovarajućim, jednostranim zapadnim standardima koji ne uzimaju u obzir "ruske specifičnosti", a ljudi kao Kiseljev će u takvim slučajevima nedvojbeno biti na razini zadatka.

Bezvrijednim političkim figurama bit će dopušteno da kriju svoju korupciju iza zida arogancije i neuvjerljivo odglumljene moralne superiornosti

Štiteći ruski suverenitet nad "unutrašnjim" pitanjima, Putin će dopustiti da rusko Ministarstvo vanjskih poslova postane glasnogovornik međunarodno prepoznatih korupcionera, lopova, nasilnika i ubojica

U svojoj emisiji povodom dvadeset godina rada na radio stanici Eho Moskve, novinar Sergej Parhomenko je komentirao najznačajnije događaje proteklog desetljeća te se prisjetio Putinovog govora na Minhenskoj konferenciji iz 2007. godine: "Međutim, što je jednopolarni svijet?... To je svijet jednog gospodara, jednog suverena. I to u konačnici vodi u katastrofu ne samo za sve koji se nalaze unutar sistema, već i za samog gospodara, jer ga uništava iznutra... Vjerujem da jednopolarni model u suvremenom svijetu nije samo neprihvatljiv, već i nemoguć... sam model je beskoristan, pošto nije i nikada ne može biti kompatibilan s osnovama moderne civilizacije..." Čitajući govor svojoj publici, Parhomenko nije mogao sakriti zbunjenost imajući u vidu trenutnu političku situaciju u Rusiji: "Slušajte ovo, o čemu je on govorio? Što je točno imao u vidu?" Mnogima je jasno kako Putin vjerojatno i nije imao nikakvu posebnu ideju na umu, već se radilo tek o dobrodošloj prilici za izgradnju imidža. Solipsizam je rijetko gubio bitke s objektivnošću, posebno kada stvari idu dobro za odabranu manjinu. Poznati rok-kritičar Artemij Troicki je primijetio kako određeni pojedinci osjećaju ponos za svoju zemlju bez obzira na stvarnost: "U posljednje vrijeme, nakon što su naši krotki prevaranti pokušali ugraditi duhovne osnove (izvučene iz kripte, otkuda još) u svoj depresivan režim, pojavio se rastući fenomen koji bih nazvao 'sverusko narodno šarlatanstvo'. To je kada ljudi znaju da se u njihovoj zemlji ne događa ništa dobro, ali se svejedno napuhavaju od ponosa na svoj nacionalni cool." U slučaju da stvari krenu krivo, uvijek je moguće pronaći krivca - jednopolarni svijet, američki State Department, liberalne medije, bezbožne ateiste, razvratne homoseksualce. U svojoj knjizi o povijesti Židova u Rusiji 200 godina zajedno, Aleksandar Solženjicin je to objasnio na sljedeći način: "Sujevjerna uvjerenost u povijesnu snagu zavjera... potpuno zanemaruje glavni izvor nevolja za pojedince i države: ljudsku slabost. Naše ruske slabosti su uzrokovale nizbrdicu naše nesretne povijesti, od besmislenog Nikonskog raskola, Petrovih okrutnih zaokreta i bezumlja, preko nacionalne katalepsije tijekom post-petrovske sukcesije, stoljetnog rasipanja energije na vanjske, udaljene ciljeve, stotinu godina aristokratske umišljenosti i birokratskog okoštavanja tijekom 19. stoljeća. Nije nas zavjera natjerala da ostavimo seljaštvo u stoljetnoj stagnaciji. Nije zavjera dovela do toga da veličanstveni i okrutni Petrograd potisne toplu malorusku kulturu. Nije zavjera kriva što četiri ministarstva nisu mogla odrediti koje od njih je nadležno za određeni slučaj te su ga godinama iscrpljujuće vrtjela unutar četiri petlje, od pomoćnika odjela do ministra u svakom od njih. Nije zavjera kriva što naši imperatori nisu bili u stanju shvatiti brzinu globalnog razvoja i istinske zahtjeve vremena." Sergej Dovlatov, još jedan poznati autor iz ruske emigracije, također se dotaknuo teme odgovornosti u ruskom društvu: "Stalno proklinjemo druga Staljina, naravno, s pravom. Ali ja bih ipak želio pitati - tko je napisao četiri milijuna denuncijacija?"

populacija.jpg populacija.jpg

U slučaju da stvari krenu krivo, uvijek je moguće pronaći krivca - jednopolarni svijet, američki State Department, liberalne medije, bezbožne ateiste, razvratne homoseksualce

Konačno, Predsjednik Putin je možda u pravu. Sasvim je moguće da Rusija predstavlja mjesto u kojem se stvari raspadaju ukoliko su ostavljene bez nadzora, društvo u kojem ljudi ne preuzimaju odgovornost za vlastite živote, gdje se očekuje da društvene odnose uređuje usko ograničena politička elita. On je možda u pravu i kada vjeruje da je jedini podoban kandidat za kriznog upravitelja u zemlji - nejasno je da li bi rusko gospodarstvo funkcioniralo bolje pod liberalnijim režimom. Međutim, Putin će iza sebe ostaviti društvo ispunjeno cinizmom, netolerantnošću, iracionalnošću, korupcijom i koristoljubljem, ekonomski sistem postrojen na relativno malom broju korporativnih i upravnih imanja, lišen odgovarajuće urbane infrastrukture i socijalnih usluga. Ovu odgovornost je nemoguće zaobići: ili Putin raspolaže gotovo neograničenim administrativnim ovlastima - u kojem slučaju preuzima punu odgovornost za sve što se dogodilo za vrijeme njegove vlasti, od ubojstva Sergeja Magnitskog do ruševnih bolnica širom zemlje dok Rusija ulaže ogromna sredstva u Zimske Olimpijske igre u Sočiju i Svjetsko nogometno prvenstvo 2018. godine, ili se čitavo vrijeme bori sa sabotažom na nižim razinama vlasti - što je morao riješiti otvorenim sukobljavanjem ili javnim priznanjem poraza i posljedičnom ostavkom. Nažalost, Putinova vladavina u Rusiji je tek potvrda upozorenja pokojnog britanskog mislioca i velemajstora debate Christophera Hitchensa (iz predgovora zbirke eseja Arguably): "Ljudi bez smisla za humor nikada ne smiju imati vlast. Oni spajaju nemoguće zahtjeve pravednosti s monotonijom i jednoličnošću."

O Ukrajini, ili kratka napomena zapadnom diplomatu

Razum igra gotovo beznačajnu ulogu u ponašanju visoko pozicioniranih ruskih političara. Odgojeni i obrazovani u bivšem Sovjetskom Savezu, oni su duboko uvjereni kako vladavina prava mora biti podređena državnosti, a ne obrnuto. Dobar dio državnih dužnosnika je osobno zainteresiran za održavanje takvog stanja, pošto ono štiti njihove nezakonito stečene privilegije i bogatstvo.

Iako su neodređenost i skrivanje od oka javnosti u jeku nevolja omiljene strategije predsjednika Putina (katastrofalna i smrtonosna poplava u malom južnom gradu Krimsk nije bila dostojna njegovog pojavljivanja, a na njegovu suhoparnu, ratobornu izjavu nakon terorističkih napada u Volgogradu se čekalo nekoliko dana), o njegovim stavovima u vezi ukrajinske krize može se puno zaključiti na osnovu njegovih prethodnih izjava:

  • Predsjednik Putin i njegovi najbliži suradnici presretni su razvojem događaja u Ukrajini, pošto oni pokazuju što se događa kada "liberalna" revolucija pobijedi. Ukoliko se situacija u Ukrajini nastavi razvijati negativno, to će samo pokazati Putinovu mudrost i ispravnost insistiranja na stabilnosti u Rusiji. Bez obzira na javno izražavanu "simpatiju" za "bratski" ukrajinski narod, mnogi ruski političari će biti sretni ukoliko Ukrajina zaglibi u siromaštvu na dugo vrijeme.
  • Putin je osvetoljubiv, stoga njegov pokroviteljski ton i spominjanje Kosova kao precedenta koji je otvorio put za osamostaljenje Krima nikoga ne treba čuditi. Dokazivanje ispravnosti svojih stavova za njega je daleko važnije od pronalaženja pravednog rješenja.
  • Putinovo javno upućivanje molbe gornjem domu ruskog parlamenta za odobrenje korištenja vojnih snaga na Krimu u velikoj mjeri predstavlja tek spektakl kojim se ističe razlika između američkog predsjednika, koji naređuje vojne invazije i ubojstva dronovima bez izričitog odobrenja Kongresa, i ruskog Predsjednika, koji se predstavlja kao dužnosnik sa striktno ograničenim ovlastima u skladu s Ustavom.
  • Sankcije ne predstavljaju adekvatnu prijetnju za ruske državne dužnosnike koji

    Putin će iza sebe ostaviti društvo ispunjeno cinizmom, netolerantnošću, iracionalnošću, korupcijom i koristoljubljem, ekonomski sistem postrojen na relativno malom broju korporativnih i upravnih imanja, lišen odgovarajuće urbane infrastrukture i socijalnih usluga

    se predstavljaju kao protuteža Zapadu. Rusija je ionako na više načina izolirana od Zapada svojim gigantskim razmjerima, neodgovarajućom prometnom infrastrukturom, jezikom, pismom te zasebnim industrijskim, financijskim i administrativnim standardima.

Jedina strategija koja može slomiti rusku tvrdoglavost (što ne znači da ruski političari ne mogu biti u pravu) ili ju barem izložiti javnosti nije izolacija, već dublja politička interakcija i transparentnost. Sankcije je potrebno uvesti tek kada razmjeri licemjerja, neobrazovanosti i korupcije u Rusiji postanu kristalno jasni i posljednjem stanovniku Zapada. Jednom kada budu uvedene, one moraju ostati na snazi sve dok u Rusiji ne iščeznu i posljednji tragovi korumpiranog režima.


Zakon i red u Rusiji (1)

Zakon i red u Rusiji (2)

Zakon i red u Rusiji (3)

Zakon i red u Rusiji (4)

Zakon i red u Rusiji (5)

Ključne riječi: Vladimir Putin, Rusija
<
Vezane vijesti