Jedan datum koji je desetljećima bio važan, a mjesto Srb u južnoj Lici po njemu poznato, posve je potisnut, piše povjesničar Tvrtko Jakovina

 

Znanost o prošlom nije ni točna ni precizna. Stoljećima se razvijala kao pripovijest koja je manje ili više konstruirana, a odražavala je interese i vrijednosti onoga koji ju je pisao ili, u gorem slučaju, onoga za koga je nastajala.

Ako je u pokušaju rekonstrukcije prošlog znanstvenik bio do kraja pošten, navedene su sve dostupne činjenice, no njegovi su zaključci još uvijek ostajali tek odraz svjetonazora i prosudbi pojedinca. Pojedinci, povjesničari, tek su ponekad i iznimno dovoljno obrazovani, široki i hrabri napisati najlogičnije i najpoštenije na temelju onoga što piše u povijesnim izvorima.

Kao i život, prošli su događaji obično toliko komplicirani i prepuni slučajnosti, da se dio onoga što se zbilo najčešće nikada nije zapisao, a često se naknadno, zbog viših interesa, nešto prešućivalo, potiskivalo, sve kako bismo dobili bolju sadašnjost. S predrasudama ili kroz ideološke naočale bili su napisani i izvori koji su nastajali u trenutku kada se nešto događalo. Oni koji su pisali željeli su nešto skriti ili ublažiti, katkada zbog sasvim prizemnih, osobnih razloga. Stoga je ono što se dogodilo i ono što su povjesničari napisali zapravo zbroj slojeva različitih ideologija i svjetonazora. Vrlo su često nacionalne naočale optika kroz koju se promatra ono što je bilo.

Od kraja Drugog svjetskog rata pa do 1991. Dan ustanka naroda Hrvatske protiv nacizma i fašizma slavio se istoga dana kada i Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine, 27. srpnja 1941. godine. O događaju su u vrijeme Titove Jugoslavije napisani članci, doduše malobrojniji no bi se moglo očekivati. Potom je datum promijenjen i Dan antifašističke borbe postao je 22. lipanj 1941., kada je formiran Sisački partizanski odred. Jedan je datum, koji je desetljećima bio važan, a mjesto Srb u južnoj Lici po tome poznato, posve potisnut.

U "Ilustriranoj povijesti Hrvata", primjerice, uopće se ne spominju događaji u Srbu, mada se kaže kako su 27. srpnja: "Srpske postrojbe (četnici) počinile genocid nad Hrvatima u Bosanskom Grahovu i okolnim hrvatskim selima i zaseocima." Potom se kaže kako su nekoliko dana kasnije "partizanske postrojbe (sastavljene od Srba) u osvetničkom pohodu spalile selo Boričevac, a zatim počinile masakr nad Hrvatima i muslimanima u Kulen Vakufu".

Pravna nesigurnost i posvemašnje bezakonje stvarali su eksplozivnu smjesu na području koje je nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije trebalo ostati sporedno vojno područje

Marko Orešković Krntija, politički komesar Ličke grupe partizanskih odreda, pa politički komesar Glavnog štaba Hrvatske, doista je osudio ponašanje "gerilaca" koji su "klali žene, djecu", mada su se seljaci tamo predali. Pisao je kako se takvim ponašanjem "ne razlikujemo od ustaške horde", što je posljedica "nedostatka discipline i odgovornosti" u borbi za "častan i slobodan život za sve poštene Srbe, Hrvate, Slovence, muslimane itd." Zato je i otpor u Kulen Vakufu bio dug jer su se tamo bojali sudbine Boričevca.

Problem s novom interpretacijom ne bi bio zbog naglašavanja onoga što se desetljećima prešućivalo, već kada se prešuti da su u akciji čišćenja poduzetoj odmah po izbijanju nereda ustaše u desetak dana ubili nekoliko tisuća ljudi, četvrtinu ukupno stradalih Srba u Lici tijekom cijelog rata. Takvim pristupom briše se razlika u odnosu na tekstove koji su nastajali desetljećima ranije, također "svrhovito", u kojima se govori isključivo o desetkovanju neprijatelja, stradanju njegovih vojnika i časnika.

Događaji u Lici nisu se, naravno, u međuvremenu promijenili. Nije se dogodila ni nova znanstvena procjena zbivanja iz srpnja 1941., mada je za to bilo vremena i izvora. Promijenilo se samo gledanje na prošlo, barem u jednom dijelu hrvatske znanosti, koja tako, izbjegavanjem da se kaže sve što znamo, nije postala više od ideologije, sve u nakani stvaranja prihvatljivije slike onoga od prije.

Nezavisna Država Hrvatska uspostavljena je 10. travnja 1941. Koncentracijski logor Danica kod Koprivnice formiran je već 19 dana kasnije, samo dan nakon što je u Gudovcu kod Bjelovara ubijena skupina od 176 Srba. Rasni zakoni, usmjereni prije svega protiv Židova i Roma, doneseni su već 30. travnja.

Jadovno je bio logor smrti, a u samo nekoliko tjedana tamo je ubijeno dvadesetak tisuća ljudi. Ustaški se režim baš nimalo nije čuvao ili skrivao. U novinama, u govorima ministara, jasno je poručeno da nova hrvatska država ima neprijatelje, "koji nisu članovi hrvatske narodne zajednice. To su Srbi i Židovi", kako je rekao Mile Budak. Iseljavanje, istrebljenje i stvaranje takvih uvjeta za ostale da izumru, postali su politika koju je Paveliću sugerirao i Hitler, zainteresiran da se Slovenci iz onog dijela Slovenije koji je postao Treći Reich presele već početkom srpnja. Neki su shvaćali kamo i kuda bi sve moglo otići.

U Zagrebu se ubio brat Ivane Brlić Mažuranić, nekada visoki kraljevski političar. Zato jer je prešao na pravoslavlje zbog ženidbe s Ruskinjom, uhapšen je glumac Tito Strozzi. Odvođeni su masoni bez obzira na nacionalnost, a teror je bio opći i strašan. Od samog početka o svemu je u Berlin javljao i njemački general u Zagrebu, nekadašnji oficir habsburške, austro-ugarske vojske, Glaise von Horstenau. Neredi i oružani otpor bili su sporadični diljem Nezavisne Države Hrvatske, od njezinog osnutka. Krajem lipnja Austrijanac u Zagrebu izvijestio je kako su potezi "vlastite stranačke garde" - divljih ustaša - "koji su posljednjih tjedana besmisleno divljali po gradovima i selima, pridonijeli da se ionako, po raspoloženju ljudi, ne posebno široka platforma vlade znatno smanji".

Ustanak je za Nijemce bio nepotreban i nepoželjan, dok je Talijanima, koji su s ustašama u Zagrebu dobili uglavnom sve što su željeli, naglašavanje neprijateljstva Srba i Hrvata bilo je logično, korisno za vlastite interese

Na traženje generala Wilhelma Lista, vojnog zapovjednika Jugoistoka, Glaise je tražio da se prekine s terorom prema nehrvatskom ili novoj vlasti nesklonom stanovništvu. Pravna nesigurnost i posvemašnje bezakonje stvarali su eksplozivnu smjesu na području koje je nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije trebalo ostati sporedno vojno područje, pacificirana zemlja kroz koju će se prolaziti prema jugu, koja će gospodarski pomagati Treći Reich sirovinama i radnom snagom, gdje neće trebati angažirati puno vojnika. Ustanak je za Nijemce bio nepotreban i nepoželjan. Talijanima, koji su s ustašama u Zagrebu dobili uglavnom sve što su željeli, naglašavanje neprijateljstva Srba i Hrvata bilo je logično, korisno za vlastite interese.

Konačno je, 27. srpnja 1941., Glaise von Horstenau Vrhovnu komandu oružanih snaga u Berlinu izvijestio kako su na širokom prostoru od Banja Luke do Obrovca izbili nemiri. Najjači su bili oko Donjeg Lapca i Gračaca. Ustanike, kako je u telefonskom izvještaju iz Otočca javljeno u Zagreb o zbivanjima u kotaru Srb, vodio je "trgovac Rađenović ... sa crvenim barjakom oko 500 ljudi među kojima nema nenaoružanih. Zlostavljali i odveli su željezničke činovnike, ubili oružnike, finance i dvojicu ustaša, javlja činovnik željezničke pruge koji je utekao..."

Đoko Jovanić, kasnije general JNA, narodni heroj, član Inicijativnog revolucionarnog odbora u Srbu, napisao je kako je prizor bio veličanstven: "Narod kreće u svoj prvi veliki boj: naoružani i bez oružja, staro i mlado, muško i žensko, u prazničkim odijelima, sa crvenim barjacima - jure ka Srbu, viču, prijete, spotiču se jedan od drugoga, puni strepnje i neizvjesnosti, ali još više zanosa, oduševljenja i vjere u budućnost."

Idiličan opis zanemaruje da su među običnim stanovništvom postojale razlike. Najviše je ljudi vjerojatno naprosto pošlo braniti sebe. Dio je kasnije organiziran kao partizani, dio kao četnici. Odgovor NDH je uslijedio brzo, ali je veliki slobodni teritorij postojao gotovo 76 dana. Potom su se Talijani uključili u akciju "zaštićivanja" Srba, s uspjehom jer je dio ionako smatrao da su kralj i četnički pokret jedini spas naroda koji je malo toga mogao očekivati. Draža Mihailović je imao određenih rezultata u Lici.

Više su učinili partizani, koji su uspjeli okupiti jedne i druge, kako je pokazivala i pjesma nastala poslije pogibije Marka Oreškovića: "Cijeloj Lici žalost srce bije/ što joj nesta dičnoga Krntije/ što joj nesta vođe od ustanka/ prvog vođe, Orešković Marka./ Drug je Marko hrvatskoga roda, / al je majka srpskog naroda."

Puno godina kasnije jedan od Ličana, predratnih članova Partije, visoki političar i ambasador Vjekoslav Prpić govorio je kako se: "U toj surovoj, elementarnoj sredini rodio ipak sav niz istaknutih hrvatskih intelektualaca i političara. I tu postoji rascjep: primitivna masa i važni pojedinci. Iz Like ... potječu neka od najkrupnijih imena naše političke povijesti, naše kulturne povijest i nauke. Od Ante Starčevića do Nikole Tesle." Nacionalne izmiješanosti i života uz ili s onima drukčije vjere bilo je i drugdje, ali su u kriznim vremenima sukobi bili blaži, iskrenje manje. Iz svih dijelova Like se do pruge, željeznice, sve do Prvog svjetskog rata, trebalo potegnuti do Ogulina, najčešće pješke ili zapregom.

Najviše je ljudi vjerojatno naprosto pošlo braniti sebe. Dio je kasnije organiziran kao partizani, dio kao četnici. Odgovor NDH je uslijedio brzo, ali je veliki slobodni teritorij postojao gotovo 76 dana.

Pustoš, izolacija i siromaštvo uvijek olakšavaju usporedni život različitih opcija u najgrubljim, ostrašćenim formama. Žestoke su zato tamo bile raspre između ustaša i partizana Hrvata, četnika i partizana Srba, HSS-ovaca i onih koji su bili za monarhiju ili građansko uređenje, ali nisu bili za ubijanje. Nesuglasja su bila između onih koji su bili partijski kažnjeni i onih koji su bili bez mrlje u biografiji. Kada su u cijelu sliku ušli Nijemci i Talijani, mnogi su se teško snalazili. Hrvatska 1941. bila je zemlja seljaka, neobrazovanih i uglavnom vrlo siromašnih ljudi.

Srb 27. srpnja 1941. nije bio isključivo onakav događaj kakav se desetljećima obilježavao. On nije bio ustanak komunista, mada je tamo bilo članova Partije. Nije bio ustanak četnika, mada ih je također bilo. Bila je to prije svega pobuna stanovnika koji su se možda i bez jasne ideje što dalje, ali s osjećajem da se neće dati, odlučili boriti, ne prvi put u povijesti. Na koncu je to postao početak borbe za slobodu, kojoj je kasniji rasplet dao smisao. Desetljećima se obilježavao kao početak Narodnooslobodilačkog rata u Hrvatskoj. Kasnije se prešućivao kao pobuna četnika.

Danas bismo trebali prihvatiti da je, baš kao i na tolikim drugim mjestima, u Srbu u srpnju bilo puno toga što je tek kasnije, naknadno, dobilo smisao. Tek neki od onih koji su uzeli oružje imali su ideju kako bi voljeli da borba završi. Neki se samo svetili, neki su vjerovali da to čine za kralja, neki su kasnije postali svjesni da je Tito njihov vođa. Ogromna većina htjela je tek preživjeti.

Znanost o prošlom danas treba samo pomoći u razumijevanju zašto se to dogodilo.

<
Vezane vijesti