Epilog jednoga rukoljuba: talijanske investicije u Libiji i trgovina naftom dovode se u pitanje, osobni premijerovi interesi pod velikim su upitnikom, koalicija u Italiji prijeti raspadanjem što dovodi do političke krize, nesretni imigranti nadiru na lampeduško kopno, jake desničarske struje u Europi skeptične su po pitanju njihova prihvaćanja, dok situacija na tom najjužnijem talijanskom otoku poprima oblike humanitarne katastrofe.

Udarne vijesti talijanskih medija sablažnjuju talijanski narod i to na sam Uskrsni ponedjeljak: "Italija ulazi u rat!" Iz samog sjedišta Berlusconijeve vlade, grandiozne palače Chigi, 25. travnja stiže vijest da će Italija vojno i strateški podržati NATO-ve akcije bombardiranja i uništavanja Gadafijevih uporišta u Libiji. "Italija je odlučila pozitivno odgovoriti na poziv Saveznika i glavnog tajnika NATO-ovih snaga odaslan na sastanku vijeća Atlantskog saveza 14. travnja u Berlinu, te nakon dodatnih konzultacija predsjednika Vlade Republike Italije i ministara obrane i vanjskih poslova, a sve to da bi se povećala učinkovitost zapadnjačkih akcija u Libiji."

berlusconi_gadafi_5.jpg

Što se zapravo dogodilo od 14. do 25. travnja, zašto je i pred čim poklenula Alfa i Omega talijanskog političkog života, te što je natjeralo čovjeka koji je prije nepune godine dana teatralno uz naklon poljubio Gadafijevu ruku, na to da na njega šalje elitne zračne jedinice, nezaobilazno je pitanje ovih dana. No prije no što na to odgovorimo, potrebno je izanalizirati razloge zbog kojih se Italija uopće odlučila distancirati od NATO-ovih intervencija na libijskom tlu. A za odgovoriti na takvo jedno pitanje, potrebno je osvrnuti se na neke već dobro nam poznate, ali i na neke ne baš tako transparentne činjenice.

Igrati na kartu moralne odgovornosti više je nego gnusno korištenje stogodišnje krvave prošlosti talijansko-libijskih odnosa u svrhu vlastitih privatnih interesa

Povijest nam govori da 30. kolovoza 2008. Berlusconi i Gadafi potpisuju "Sporazum o prijateljstvu, partnerstvu i suradnji između Republike Italije i Velike Socijalističke Narodne Libijske Arapske Džamahirije" prema kojem se Italija obvezuje da će u sljedećih dvadeset godina financirati Libiju s ukupno pet milijardi dolara, a Libija će zauzvrat provesti bolje kontrole svojih granica u svrhu sprječavanja ilegalne imigracije, a povećat će i količine plina i nafte kojima opskrbljuje talijansku infrastrukturu. Međutim, da ne bi sve ostalo na čisto službenoj, u potpunosti legalnoj i transparentnoj razini, u svom se "muljatorskom" stilu pobrinuo talijanski premijer koji nekoliko mjeseci nakon toga povlači izrazito sumnjive poteze u svrhu svog privatnoj dobra - poteze koji nisu izmakli novinaru engleskog Guardiana Johnu Hooperu koji u svom članku The Gadafi- Berlusconi connection objavljenom 4. rujna 2009. godine, netom nakon Berlusconijevog posjeta Tripoliju tijekom kojeg je impozatno proslavio godišnjicu potpisivanja gore navedenog sporazuma, eksplicitno kaže da je u lipnju 2009. godine jedno libijsko društvo nazvano Lafitrade priskrbilo deset posto dionica Quinte Communication - filmske kuće osnovane od Taraka Ben Amara, poznatog Berlusconijevog partnera. Lafitrade je u potpunosti kontolirana od strane Lafica, direktno povezanog sa Gadafijevom obitelji.

Drugi Ben Ammarijev partner s udjelom od 22 posto u Quinti Comumnication je jedno društvo registrirano u Luksemburgu, a u vlasništvu Fininvest, direktno povezane s Berlusconijem. Tu se poveznice još ne prekidaju: Quinta Communication i Mediaset - Berlusconijevo medijsko carstvo kojim kontrolira talijansko javno mijenje - svaka zasebno posjeduje 25 posto arapske televizije Nessma Tv, koja djeluje i u Libiji i na koju bi Gadafi mogao imati utjecaja preko svog udjela kojeg ima u Quinti Communication. Preostali dio televizijskih dionica pripada tuniskim partnerima u sveukupnom udjelu od 50 posto.

Ukratko, Berlusconi i Geddafi su partneri u Quinti Communication, koja zajedno sa dolazi u kontakt s Nessmom tv. Nakon potpisivanja svih ugovora, došlo je do velike polemike s alžirskom vladom povodom potrebnih dozvola i licenci za emitiranje. Prema tvrdnjama engleskog novinara, nakon pune godine dana još se nisu dala objašnjenja Gadafijevog i Berlusconijevog odnosa koji daleko nadilazi čistu diplomatsku razinu. Uzimajući sve to u obzir, samo su naivci i neupućeni mogli povjerovati talijanskom ministru vanjskih poslova Francu Frattiniju koji je sljedećim navodom nastojao opravdati talijansko stajalište o zapadnjačkoj vojnoj intervenciji:

gadafi_berlusconi_1.jpg

"Suzdržanosti Italije u direktnom sudjelovanju u akcijama bombardiranja Libije potječe iz naše kolonijalne povijesti i čitavog stoljeća koje je prošlo od trenutka kada smo izvršili agresiju na tu zemlju. Ne bismo htjeli ponovno upasti u grešku zbog koje bi ginuli nedužni libijski civili."

Igrati na kartu moralne odgovornosti više je nego gnusno korištenje stogodišnje krvave prošlosti talijansko-libijskih odnosa u svrhu vlastitih privatnih interesa. Postaje, dakle, jasno da revolucionarna previranja koja od veljače potresaju sjever afričkog kontinenta, a poglavito zapadnjačka intervencija na Gadafijeva uporišta u Libiji, ne odgovara talijanskoj vanjskoj politici, a poglavito ne premijeru Berlusconiju.

Apsolutno svi, od ekstremne desnice pa sve do predstavnika lijeve opozicije, protivni Berlusconijevoj odluci o priključenju NATO-ovim napadima na Libiju koja se, unatoč tome, autokratski i besprijekorno provodi po nalogu nedodirljivog premijera

S druge pak strane, treba naglasiti da je talijanska vlada koalicijskog karaktera, odnosno da je na izborima pobijedio desni centar udružen s ekstremnom desnicom prikrivenih neofaštističkih i gotovo u potpunosti otvorenih ksenofobnih ideja Umberta Bossija i njegove tzv. Sjeverne lige koja je pridobila glasove birača igrajući na kartu zaštite talijanskog teritorija od strane ilegalnih imigranata, prikrivajući stvarne probleme talijanskog društva i svaljujući svu krivnju na pridošle strane državljane. Njihovo je stajalište jasno: ne smijemo stati na stranu zapadne koalicije, jer bi to dalo legitimitet libijskim izbjeglicama koje bježe od režima da zatraže azil na talijanskom tlu, budući da bi upravo Italija bila jedna od zemalja koje bi toj populaciji, vojnom intervencijom i pružanjem pomoći, omogućavala bolju budućnost. Apriornim pranjem ruku od američke i francuske politike, Italija se ne osjeća odgovornom prihvatiti na svom lampeduškom tlu desetke tisuća nesretnika koji u čamcima dolaze do europskog kontinenta.

gadafi_berlusconi_2.jpg

Obama iskazuje "svoje veliko zadovoljstvo talijanskom odlukom za pokretanjem akcija zrak-zemlja protiv libijskog režima" budući da se konačno postigao dogovor po pitanju "dodatne pomoći koja se pokazala nužnom da bi se ojačala misija orijentirana zaštiti libijskih civila".

Slijedile su salve reakcija: "Moj glas neće nikada dobiti" - glasan je ksenofobni Roberto Calderoli, ministar Sjeverne lige. "Ostajem protivan bilo kakvoj intervenciji u Libiji. Već smo podosta učinili dajući na raspolaganje naše vojne baze, logističku potporu i antiradarske sisteme. Osobno ne bih ni to dao, ako mi savezničke snage ne bi obećale barem određenu pomoć u odbijanju nelegalnih useljenika i raspodjeli izbjeglica".

Podtajnik Vijeća ministara, Carlo Giovanardi izjavljuje u La Stampi: "Intervencija u Libiji je u potpunosti pogrešna, pretpostavke za takvo što bile su i ostaju u potpunosti pogrešne. Prema ovoj apsurdnoj logici imali bismo više razloga bombardirati Siriju gdje Asad provodi masakr među prosvjednicima." Italo Bocchino, potpredsjednik stranke Budućnost i sloboda za Italiju, oštro izjavljuje: "Calderolijeva izjava stvara krizu vladajuće koalicije!" "Vlada je ponovno lagala Talijanima", glasna je parlamentarna opozicija preko Massima Donadija.

gadafi_berlusconi_3.jpg

Jasno je i da opozicija koristi svaku priliku da napadne vladajuće, pitanja visoke politike rijetko su pitanja samo moralne odgovornosti, tako da je ipak potrebno čitati među redovima ono što Antonio Di Pietro govori. No, bilo kako bilo, činjenica jest da su apsolutno svi, od ekstremne desnice pa sve do predstavnika lijeve opozicije, protivni Berlusconijevoj odluci koja se, unatoč tome, autokratski i besprijekorno provodi po nalogu nedodirljivog premijera.

Već 28. travnja vlada ponosno objavljuje, mimo svih parlamentarnih procedura, da je izvršena prva misija elitnih Tornadovih lovaca i da su direktno pogođena zadana vojna uporišta Gadafijevih snaga. Italija šalje obrazovnu pomoć u obliku svojih instruktora direktno na libijsko tlo, koji bi trebali pomoći pobunjeničkim snagama da ojačaju svoje pozicije. Ministarstvo obrane objavilo je da je "talijanskim časnicima koji su sletjeli na aerodrom u Bengaziju naređeno da, zajedno sa britanskim i francuskim kolegama, pomognu libijskom osoblju u borbi protiv Gadafija."

Dana 29. travnja, i dalje isprovocirani Bossi, drsko izjavljuje: "Ako Silvio ne promijeni svoje stajalište o bombardiranju Libije, moglo bi doći do svega!", aludirajući na mogući pad aktualne talijanske vlade.

gadafi_berlusconi_4.jpg

Kako će Berlusconi preživjeti još jednu od niza političkih kriza s kojima se suočava u posljednje vrijeme, vidjet će se tek na lokalnim izborima 15. i 16. svibnja, kada će napokon postati jasno podražava li javnost ovakvo nekredibilitetno desničarsko vođenje zemlje.


Pavao Žitko, autor ovoga priloga, diplomirao je 2009. godine na Fakultetu filozofije i književnosti u Pisi. Nakon toga na istom fakultetu prelazi na dvogodišnji magistarski stupanj obrazovanja pod nazivom Filozofija i oblici spoznaje, iz kojega trenutno piše završni rad na temu moderne ontološke hermeneutike. Sljedeće će godine namjerava nastaviti studij u obliku Mastera istraživačkog novinarstva. (op. ur.)

<
Vezane vijesti