Foto: Iz filma Sieranevada <span style="font-size:
13.0pt;font-family:"Times New Roman";mso-fareast-font-family:"Lucida Sans Unicode";
mso-font-kerning:.5pt;mso-ansi-language:HR;mso-fareast-language:#00FF;
mso-bidi-language:AR-SA"></span>Foto: Iz filma Sieranevada FAF – manifestacija koja ustrajava na zajedništvu i jasnom društvenom angažmanu.

Dvadeset i drugo izdanje beogradskog Festivala autorskog filma, završeno prošli tjedan dodatnim projekcijama najtraženijih naslova, još je jednom potvrdilo kako se radi o manifestaciji koja najdosljednije u regiji ustrajava na zajedništvu visoke umjetničke kvalitete i jasnog društvenog angažmana, spoju sve rjeđem, ali i sve nužnijem u ovom ("zapadnom") ratno-eskapistički sve raskoljenijem i raskolnijem svijetu. Iako su se, za razliku od prošlog, na ovogodišnji FAF ipak provukli i neki manje autentični, pa i (polu)eksploatatorski naslovi, program je u konačnici ipak bio izvrstan, prvenstveno zahvaljujući čak trima remek-djelima ( što se u 2015. eventualno moglo reći tek za Groblje sjaja Tajlanđanina Apichatponga Weerasethakula).

 Riječ je o dva filma Lava Diaza, Uspavanka za tužnu misteriju i Žena koja je otišla, o kojima smo već pisali, te o najnovijem ostvarenju rumunjskog redatelja Cristija Puiua Sieranevada, koji je premijerno prikazan u Glavnom programu ovogodišnjeg Cannesa, a hrvatska publika ga je mogla vidjeti na prošlomjesečnom Zagreb film festivalu.

 
Autoru koji je već svojim prvijencem Roba i lova pokazao o kakvom se talentu radi, da bi s drugim filmom Smrt gospodina Lazarescua stekao zavidnu reputaciju među filmofilima i osvojio nagradu kanskog Izvjesnog pogleda te  pokrenuo sjajnu eru rumunjskog filma, trebalo je skoro sedam godina da, nakon ponešto neshvaćene pa i neshvatljive Aurore, realizira svoj sljedeći dugi igrani film, no, čekanje se svakako isplatilo.

 U međuvremenu je, doduše, snimio i filmski esej Tri vježbe interpretacije, inspiriran tekstovima ruskog pisca, filozofa (religije) i mistika Vladimira Solovjova, ali, iako i samo po sebi upečatljivo, to je djelo, pokazalo se, doista bilo samo vježba za ono što je, cjelovito i bez imalo dokumentarno-dokumentarističke zadrške, ponudio u (intelektualno) raskošnoj i prebogatoj Sieranevadi.

U tom trosatnom redateljskom "tour de forceu", Puiu je, naime, svoj iznimni dar pronicanja u ljudsku psihu, motive i nutrine, da ne kažemo dušu, na osnovu kojeg je nastala i ponešto ipak prema (budućem) ubojici pretolerantna Aurora, spojio s možda još rjeđom sposobnošću da brojne pojedinačne "unutarnje svjetove" poveže i osmisli u jednu organsku, suvislu cjelinu što pulsira životnošću više nego i sam "stvarni život". Bez te, gotovo genijalne pronicljivosti i intuitivne sinteze, ne bi bilo ni majstorskog redateljskog umijeća koje, s toliko stila, ali i užitka - za sebe, ekipu i gledatelja, u Sieranevadi demonstrira taj skeptično-duhoviti Rumunj, koji je na ZFF-u priznao da ne voli procedure današnje europske kinematografije, ali i da je "prilično lijen".

Naravno, on si to "priznanje" može i dopustiti, budući da je više nego bjelodano kako je sva ta "lijenost" zapravo retorta, plodno tlo iz kojega izrasta prava šuma, jasnih i očitih misli, zaključaka i spoznaja, ali i neuhvatljivih i nerazloživih osjećaja, slutnji i intuicija, što ih on, a to je ono najdragocjenije, tako suvereno pretače u vrhunsku filmsku umjetnost, vidljivu i, barem na prvim razinama, razumljivu i maloj djeci. Sieranevada je, recimo i to, naizgled običan film o jednoj obitelji, okupljenoj u roditeljskom stanu na ručku i "parastosu", pravoslavnoj službi za mrtve, koju Puiu, kada je ukućani napokon dočekaju, donosi s neviđenom kombinacijom gotovo djetinjeg  poštovanja i zapitanosti/skepse.

 Skupiti članove neke obitelji povodom smrti nekog njezinog člana (oca čak), ili, zbiti gomilu ljudi u relativno mali prostor i vrijeme, sve je samo ne originalno filmsko/dramaturško polazište, no, način na koji, zajedno s opušteno uvjerljivim glumcima - Mimijem Brǎnescuom, Judith State, Marinom Grigoreom, (pokojnim) Sorinom Medelenijem, Anom Ciontea, Danom Dogaru i drugima, Puiu odgovara na taj izazov,  pretvarajući potencijalnu zbrku u precizno vođenu filmsku koreografiju, doista se rijetko viđa: padaju na pamet Robert Bresson (Osuđeni na smrt se oslobodio) i Michelangelo Antonioni (Blow-up), pa i Alejandro González Iñárritu (Birdman) ...

Teza-antiteza-(implicirana) sinteza - poput nekog audio-vizualnog dijalektičkog plesa, Puiu u čitavom filmu, uz pomoć sigurnog, diskretno prisutnog snimatelja Barbua Bălăşoiua, besprijekorno izlazi na kraj sa svim (redateljskim) temama i dilemama što ih nepretenciozno postavlja dok, sa zadivljujućom koncentracijom i lakoćom, neumoljivo ali i nenametljivo, usporedo s rasporedom i izgledom stana u kojem se nalaze, gledatelju malo-po-malo razotkriva i karaktere i međusobne odnose desetak na različite načine povezanih likova.

Njihove uobičajene, obiteljske "tajne i laži" pri tomu su stavljene uz bok globalnim mukama suvremenog svijeta, kao i diskretno naznačenim lokalnim začkoljicama: sve se događa tri dana nakon smaknuća francuskih satiričara Charlija Hebdoa, rasprava o istinama i lažima o "11.9." provlači se kroz čitav film, kao i (regionalna) pitanja o dobrobitima i zločinima komunizma, a tu su i naizgled slučajne, sitne reference na susjednu srpsko-hrvatsku situaciju.

Pored toga, a možda i iznad svega, Puiuova Sieranevada - čiji naslov nije postao ništa jasniji ni nakon što je sam autor na ZFF-u nešto govorio o španjolskom planinskom lancu "na koji pada snijeg" - pravi je kompendij suvremenih muško-ženskih, točnije bračnih odnosa, pogotovu onih ex-socijalističkih i istočnoeuropskih: iako se iz njegova (kvazi)mačo završetka to možda i ne bi reklo, film je duhovito i naizgled bezbolno, no u biti  bespoštedno muško (emocionalno) razotkrivanje, kakvo je u skorije vrijeme publici priuštio možda još jedino od Puiuja tek ikonografski znatno ekscesniji Lars von Trier (u Antikristu i Nimfomanki).

Nakon svega prethodno istaknutoga, jasno je kako je Cristi Puiu vjerojatno najveći  "gubitnik" ovogodišnjih filmskih festivala i ceremonija: od FAF-a, na kojemu je dobio tek nagradu za režiju, "izgubivši" od pristojne, no sa Sieranevadom neusporedive, ali (europskom) "ljevičarskom" establishmentu prihvatljivije (ratne) drame Zovem se Nero iransko-europskog redatelja Rafija Pittsa, do Cannesa, gdje mu se kao uspjeh uzimalo već i ulazak u Glavni program.

(Zanemarivanje ili "samo" nerazumijevanje Puiuova remek-djela, tek je još jedan, iako eklatantan dokaz sve očitijeg zatvaranja Zapadne Europe prema novim i drugačijim ostvarenjima, onima što dokazuju kako i istočni, "siromašniji" autori mogu ne samo doseći preokupacije i vještine svojih donedavno uzoritih, "bogatijih" zapadnih kolega, nego i imaju sasvim autentična i još neviđena, no ne i manje kvalitetna i univerzalna (filmska) pitanja i odgovore.)

aquariusaquarius.jpg

U tom kontekstu, teško je ne zapitati se je li, također u glavnom programu FAF-a prikazani film Ja, Daniel Blake Kena Loacha,  kao solidna i angažirana, ali pamfletistička i pesimistična ilustracija hladnih užasa tehnokratizacije (i) suvremene Britanije, doista zaslužio Zlatnu palmu, a nije lako bez istog upitnika gledati ni dobitnike "druge" i "treće" nagrade festivala u Cannesu (prikazane na ZFF-u) - još jedan briljanti, no pomalo dokoni, kao "stilska vježba" napravljeni rad Xaviera Dolana Samo kraj svijeta, te kao i Sieranevada beskompromisnu, ali ne i jednako majstorski izvedenu American Honey Andree Arnold.

 Pa i  sjajni, također u natjecateljski program FAF-a uvršteni, pomaknuto duhoviti njemački Toni Erdmann Maren Ade, koji je nedavno osvojio gotovo sve najvažnije Europske filmske nagrade, kao da dobiva (ili gubi) dodatnu dimenziju kada se zna da ipak znatno sveobuhvatnije Puiuovo posljednje djelo nije ušlo ni u uži izbor tog "europskog Oscara".

Slično je, doduše, prošao još jedan od filmova istog programa beogradskog Auteur film festivala - Nepoznata djevojka belgijskih majstora Jean-Pierrea i Luca Dardennea, ali, iako ne i o lošem, naprotiv, ipak je riječ o uglavnom "manirističkom" uratku, što vrijedi i za Maturu i Srca sa ožiljcima afirmiranih Rumunja Cristiana Mungiua i Radua Judea, kao i za alegorijskog Jazavčara Todda Solondza.

Ne samo stoga što su pristigli iz nekih sasvim udaljenih krajeva svijeta, iz tog se sve uniformnijega (europskog) konteksta izdvajaju minuciozni Aquarius Brazilca Klebera Mendonçe Filhoa, s nepobjedivom Sôniom Braga u ulozi umirovljene glazbene kritičarke koja se, usporedo s osobnim problemima, sama bori s perfidnom nekretninsko-građevinskom mafijom u gradu Recifeu, kao i kineski Kaili Blues, više nego obećavajući dugometražni prvijenac mladog Gana Bija, spoj čiste poezije i teške socijale kojeg je nemoguće rekonstruirati nakon samo jednog (nepripremljenog) gledanja.

Na sasvim drugi način, svojom (svrsishodnom) bizarnošću, istaknuli su se pak filmovi Ornitolog Joãoa Pedra Rodriguesa, autorova osobna (homoseksualna) vizija hodočasničkog Puta Svetog Jakova, te još jedan prvijenac, turski sarkastično-humorni Album 28-godišnjeg Mehmeta Cana Mertoğlua, koji je osvojio ovogodišnje Srce Sarajeva i specijalno priznanje FAF-a.

Na tom su tragu i snimateljskom nagradom Aleksandar Petković Petko ovjenčani kanadski Boris bez Béatrice redatelja Denisa Côtéa i snimateljice Jessice Lee Gagné, a u prvi mah se takvim čini i francuski Ostati uspravan Alaina Guiraudiea, koji ima nekog (uvrnutog) šarma sve dok ne shvatite kako ta (autoreferencijalna?) priča o izgubljenom scenaristi bez inspiracije zapravo savršeno sjedinjuje sve boljke suvremenog francuskoga filma - autizam i ksenofobiju (nebijelci su u njemu prisutni samo u psovkama), kao i već obijesnu i neurotičnu opsjednutost seksom, pogotovu (pseudo)incestom, odnosno nedostatak istinskog erosa i zainteresiranosti za svijet (oko sebe).

Na dvadeset i drugom, odlično posjećenom Festivalu autorskog filma bilo je još nekoliko intrigantnih novih, ali i starih naslova, poput dokumentarca iračkog-francuskog redatelja Abbasa Fahdela Domovina: Irak, godine nulte  ili četrdesetdvogodišnjeg Sweet Moviea Dušana Makavejeva, a program je (bilo) moguće osvijetliti i iz nekih sasvim drugih kutova, "ženskog" i/li "homoseksualnog" na primjer, no sve to zaslužuje posebne osvrte.       

Ključne riječi: Beograd, film
<
Vezane vijesti