H-Alter
Foto: StihovnicaFoto: StihovnicaRazlog zašto sustav, a time i tržište, nije posloženo leži u institucijama.

Siniša Matasović neizostavno je ime sisačke književne, osobito pjesničke scene i osoba koja, kao malo tko u Hrvatskoj, neumorno organizira i promiče poeziju. Već pet godina voditelj je Stihovnice, tribine koja je u Sisak dovela neka od najvažnijih imena pjesničke scene u Hrvatskoj i šire, a podjednako promovira i ona nova. O novim i starim projektima, poeziji, izdavaštvu i stanju u kulturi u Hrvatskoj, H-Alter razgovara sa Sinišom Matasovićem.

Vjerojatno najpoznatiji pjesnički događaj u Sisku je već lokalno pomalo kultna Stihovica koju vodite i koja je postala neizostavnim dijelom sisačke pjesničke "infrastrukture", te je od Siska polako, ali sigurno izgradila i svojevrsno regionalno pjesničko središte. Znate li koliko je pjesnika prošlo kroz taj program i možete li reći nešto više o svemu?

Bit ću toliko slobodan i složiti se s vašom konstatacijom da je Stihovnica najpoznatiji pjesnički događaj u Sisku, pa i u ovom dijelu Hrvatske. Pokrenula ju je u sisačkom ogranku Matice Hrvatske Đurđica Vuković 2010. godine, a ja sam sve kasnije naslijedio i uveo današnji koncept. Stihovnica nije važna samo iz razloga što je putem nje svoju početnu afirmaciju stekao zavidan broj autora, već i stoga što su se preko Stihovnice stvorila brojna nova poznanstva, prijateljstva, a u krajnjoj liniji čak i "poslovni" kontakti.

Zavist je kod nas nepoznat pojam. Svi se iskreno vesele tuđem uspjehu na nekom književnom natječaju, objavi u časopisu i sl., to se ne može fingirati, vidi se ljudima na licuMnogi su me akteri s hrvatske i regionalne književne scene, uvidjevši kako na Stihovnici gostuje stanoviti pjesnik/inja, pitali za kontakte tih osoba, savjete, preporuke itd. Razni drugi književni projekti začeli su se i stasali barem djelomično na pozitivnim iskustvima Stihovnice.

Kada govorimo o broju pjesnika koji su tijekom tih pet godina, otkako sam voditelj, prodefilirali kroz Stihovnicu, možemo se dotaknuti konkretnih brojki budući da sam od početka vodio temeljite zabilješke. Riječ je o četrdeset i dvoje pjesnika, koji su nastupili kao glavni gosti večeri i još barem dvostruko toliko ostalih pjesnika, iskrenih zaljubljenika u poeziju.

Možete li nam pobliže objasniti koncept Stihovnice, navesti neke njezine posebnosti?

Koncept tribine je takav da u prvom dijelu večeri svoju poeziju, u trajanju do pola sata, prezentira glavni gost, a u nastavku su svoje autorske stihove pozvani govoriti i svi ostali zainteresirani pjesnici. Kada spominjem ostale pjesnike, tu doista dolazimo i do jedne posebnosti Stihovnice. Za razliku od sličnih poetskih tribina, na Stihovnici su ljudi stekli naviku biti opušteniji i tolerantniji jedni prema drugima, saslušati drugoga do kraja bez nepotrebne nervoze, tako da se naša druženja nerijetko protegnu i na par sati, što čitanja, što razgovora o poeziji. Ljudima koji stvaraju poeziju puno znači i moći čitati svoju poeziju pred nekim tko je npr. afirmirano pjesničko ime.

Zavist je kod nas nepoznat pojam. Svi se iskreno vesele tuđem uspjehu na nekom književnom natječaju, objavi u časopisu i sl., to se ne može fingirati, vidi se ljudima na licu. S vremenom smo postali jedna složna poetska obitelj. U Sisku trenutno imamo desetak aktivnih pjesnika okupljenih oko Stihovnice, a svaki put nam dođe i troje-četvero pjesnika iz drugih gradova. To je gotovo nestvaran podatak. Neki od njih nisu napisali ni stiha do prije dvije-tri godine, a danas su pohvaljeni ili nagrađivani na relevantnim poetskim natječajima. Naša perjanica svakako je Marija Dejanović, ovogodišnja laureatkinja Goranovog proljeća. Ona je svoje prve nastupe zabilježila 2014. godine upravo na Stihovnici.Ono što se mnogima čini neizvedivo, da netko istodobno surađuje s jednom krutom i poprilično konzervativnom institucijom poput Matice Hrvatske i, s druge strane, udrugom koja maltene predstavlja underground scenu grada, za mene je najnormalnija stvar

Dio ste i novog projekta nazvanog Zalogaj poezije. O čemu se radi?

Zalogaj poezije mlađa je poetska tribina pokrenuta u kolovozu 2017. godine. Održava se pod okriljem Sisačke udruge za promicanje alternativne i urbane kulture, također jednom mjesečno, međutim, u pomalo drukčijoj atmosferi kafića i gotovo redovito uz glazbenog gosta. Voditelj je moj prijatelj i kolega pjesnik Salih Kulović, a ja sam u udruzi prihvatio ulogu savjetnika za područje književnosti. Pomogao sam njemu i ostalim entuzijastima u udruzi oko početnog snalaženja i do danas su pohvatali sve konce. Kolega Kulović sada samostalno vodi tribine, dok sam se osobno više posvetio uredničkom radu u udruzi.

Mnogi pjesnici i organizatori književnih događanja iz drugih sredina u čuđenju nas ispituju nije li to što radimo kontradiktorno, ne stvaramo li jedan drugome konkurenciju, no mi se na to samo osmjehnemo i odmahnemo rukom. Sve radimo u dogovoru, pazimo da nam se tribine nikada ne poklope isti vikend, podržavamo jedan drugoga. Štoviše, većina ljudi sa Stihovnice dolazi na Zalogaj i obrnuto, kao što svi zajedno putujemo i na razna gostovanja diljem Hrvatske i šire. Naprosto obožavam pomicati granice i rušiti ustaljene tabue. Ono što se mnogima čini neizvedivo, da netko istodobno surađuje s jednom krutom i poprilično konzervativnom institucijom poput Matice Hrvatske i, s druge strane, udrugom koja maltene predstavlja underground scenu grada, za mene je najnormalnija stvar. Zanimaju me samo kvaliteta i pozitivno nastrojeni ljudi, sve ostalo je prodavanje magle.

Foto: Stihovnica Foto: Stihovnica

U svim vašim projektima kojima promičete pjesnike i pjesništvo, podjednako ste okrenuti međunarodnoj suradnji čime, s jedne strane promovirate pjesnike iz Hrvatske u Europi, a one europske kod nas. Na čemu sad radite?

Teško je pobrojati sve međunarodne projekte i pohode u kojima sam sudjelovao, ali ono što je sigurno, prve takve nastupe doživio sam kao pripadnik tzv. slam poetske scene. Da ne objašnjavam naširoko, to je, ugrubo, određeni vid izvedbene, buntovne, underground poezije koja se suprotstavlja nelogičnostima i nepravdama u društvu. Nastupali smo po zemljama bivše Jugoslavije, u Mađarskoj, Slovačkoj, Austriji, Ukrajini…

Hrvatska je, na moju veliku žalost, još uvijek samo slučajna država, simpatična igračka u rukama klaunova koji pojma nemaju što bi ni kamo bi s njom. Ništa ne funkcionira kako bi trebaloBaš je u Ukrajini ove godine na Book Forumu u Lavovu, najvećem književnom sajmu u tom dijelu Europe, promovirana reprezentativna dvojezična ukrajinsko-hrvatska antologija hrvatske ironične/buntovne poezije Hrvatski pjesnički huligani. Knjigu su realizirali ukrajinski urednik i ukrajinska izdavačka kuća Ljuta sprava. Unutra je, osim mene, zastupljeno još petero autora: Simo Mraović, Robert Roklicer, Darija Lisenko, Žarko Jovanovski i Zvonimir Grozdić. Puno nam znači ta "knjižurina" na 380 stranica, njome je ta poetska grana u Hrvatskoj dobila svoj identitet, dok smo dosad bili gurani na marginu scene.

Lijepe uspomene nosim i sa Koljnofskih književnih susreta u Mađarskoj, kada su me kao člana delegacije Društva hrvatskih književnika ugostili gradišćanski Hrvati. Posebno iskustvo je bio Sajam migracija u Luxembourgu početkom 2018. Ondje sam nastupio u okrilju tzv. sisačko-petrinjske umjetničke scene. Predstavljali smo Hrvatsku i oduševili domaćine sajma. Upućeni nam govore kako je ranije postojao stanoviti animozitet između Siska i Petrinje općenito gledano. Mi mlađi na to ne pristajemo, odlučili smo promijeniti stvari i pokrenuti ih s mjesta. Živo nam se fućka kako je, tko je i zašto tako razmišljao prije nas. Gledamo u budućnost bez tuđih predrasuda.

Podrazumijeva se i kako su mi sva ta lutanja omogućila brojne kontakte i dogovore za predstojeće suradnje u tim zemljama i njihovom dolasku ovdje. Međutim, tu dolazimo do jednog gorućeg problema: birokracija u Hrvatskoj barem je tri puta zamršenija nego u ostatku Europske unije. Vraga samo u EU. Ispred nas su po tom pitanju svi: BiH, Srbija, Crna Gora. Svugdje je normalno da se sudionicima festivala, konferencija, sajmova… osigura neka podrška, bez prevelikih komplikacija. Jedino kada se čovjek u Hrvatskoj uhvati u taj koštac, vrlo brzo odustane. Hrvatska je, na moju veliku žalost, još uvijek samo slučajna država, simpatična igračka u rukama klaunova koji pojma nemaju što bi ni kamo bi s njom. Ništa ne funkcionira kako bi trebalo. Gomilamo isključivo birokraciju koja je sama sebi svrha, a nas 25% ostalih budala zbog toga ispaštamo i borimo se s vjetrenjačama. Logično je da ljudi bježe u inozemstvo glavom bez obzira.Danas o hrvatskoj književnosti odlučuje i sve važne odluke donosi vrlo uski interesni krug ljudi, usudit ću se otići toliko daleko pa reći, zagrebački krug ljudi. Sve po onoj: tko bliže oltaru…

Osobito ste angažirani na izdavanju knjiga. Uvjeti za izdavaštvo u Hrvatskoj su, malo je reći, loši, baš kao što je podjednako loše i stanje u kulturi u čitavoj zemlji koja ima i jedan on najnižih proračuna za kulturu u čitavoj Europskoj uniji. Kako to komentirate?

Uh. Na primjer, ljudi u "ozbiljnim" izdavačkim kućama u Hrvatskoj ni ne pomišljaju na realizaciju knjige ukoliko unaprijed nemaju osiguran budžet od dvanaest do petnaest tisuća kuna. Svi hoće novac, svi hoće honorare, a manjim nakladnicima i autoru šipak, izuzmemo li nekoliko pozitivnih propisa pri Ministarstvu kulture. Kada ti isti ljudi čuju da u spomenutoj Sisačkoj udruzi za promicanje alternativne i urbane kulture radim knjigu s ukupnim budžetom od tri do četiri tisuće kuna, svi padaju u nesvijest. Naravno, to nam je jedva dovoljno za platiti nekakvu mizernu nakladu tiskari od 150 do 200 primjeraka knjige, tu nitko nema honorara, uključujući mene kao urednika ili moje vrijedne suradnike, grafičkog dizajnera Žarka Jovanovskog i lektora Matijasa Bakovića. Oni obojica usto i sami pišu i objavljuju knjige, zajednički se konzultiramo oko svega, radimo vjerujem vrhunski, a nemamo otkud. Jesmo li nas trojica budale? Naravno da smo budale. Jesmo li jedini? Nismo. A budale ćemo ostati i nadalje, jer kada bi sa scene nestale budale i entuzijasti poput nas, hrvatska književnost vrijedila bi neusporedivo manje.

Kako bi okarakterizirali stanje na književnoj sceni u Hrvatskoj?

Kako i po kojem ključu se dijeli novac, to tek bolje da ne spominjem. Jednako tako je bolje da ne spominjem što mislim o kvaliteti većine domaćih autora koje najveće kuće objavljuju i o književnim nagradama koje se dodjeljuju u Hrvatskoj. To vam je identično kao da na glazbenoj sceni odgovorni ljudi priznaju i nagrađuju isključivo jednu vrstu glazbe, uzmimo pop glazbu, a rock, punk, rap, etno i sve ostale žanrove uopće ne doživljavaju. Ne tvrdim da su svi ti nagrađivani autori loši, ima tu njih itekako kvalitetnih, ali potpuno je neprirodno da se u prvi plan protežira i Postoje razlozi zašto je hrvatska književnost na tako niskim granama, zašto je čitanost niska, i to ne može biti slučajnogura samo jedna vrsta književnosti bliska uskom krugu ljudi. Danas o hrvatskoj književnosti odlučuje i sve važne odluke donosi vrlo uski interesni krug ljudi, usudit ću se otići toliko daleko pa reći, zagrebački krug ljudi. Sve po onoj: tko bliže oltaru… Kako i država, tako je i književna scena potpuno centralizirana, do te mjere da to postaje neizdrživo.

Ti povlašteni pojedinci to ne vide, oni su slijepi, nisu u stanju vidjeti, oni sve rade pogrešno. No, ljudi nisu glupi, a tu ciljam na čitalačku publiku. Postoje razlozi zašto je hrvatska književnost na tako niskim granama, zašto je čitanost niska, i to ne može biti slučajno. U životu se sve događa s razlogom i stvari su točno onakve kakve zaslužuju biti. Ne možete danas, ali nikako, imati u Hrvatskoj tisuću književnika, jednako kao što ne možete imati ni toliki broj gradova i općina. Ali mi ih imamo. Zbrojite li članstvo u Društvu hrvatskih književnika i Hrvatskom društvu pisaca, dobit ćete brojku od približno tisuću ljudi. Po toj logici, i moja pokojna prababa je književnica. Dignitet struke time je ozbiljno narušen. Dvije trećine tih ljudi nemaju što tražiti u tim članstvima. Upravo su ti ljudi problem hrvatske književnosti, a ne, kako se često pogrešno podmeću teze, sve veći broj ''lošijih'' autora koji putem modernih tehnologija dolaze u priliku objavljivati tekstove i knjige.

Kultura, ali i tržište, ako je posloženo na zdrav način, kvalitetu će uvijek znati odvojiti. Jedan Tin Ujević bi i danas bio prepoznat jednako kao u svoje vrijeme, ne bi mu smetalo tisuću drugih koji objavljuju na Facebooku i sličnim društvenim mrežama. Razlog zašto sustav, a time i tržište, nije posloženo leži u institucijama. Institucije involvirane u kulturu u Hrvatskoj kasne za europskim i svjetskim trendovima minimalno Kultura, ali i tržište, ako je posloženo na zdrav način, kvalitetu će uvijek znati odvojititrideset godina. Trome su, spore, cijepljene od promjena, mladi i ljudi van stranačkog sustava u njima teško ili nikako ne dobivaju šansu.

To što na sceni postoji veliki broj samostalnih pojedinaca i udruga građana vezanih uz kulturu - to je najbolje što se hrvatskoj kulturi i književnosti moglo dogoditi. Oni pokreću stvari. Predviđam kako će većina njih u vrlo skorom vremenskom odmaku nadmašiti institucije i prošišati pored njih. Uvidjeli su svoju šansu, uvidjeli su da institucije rade loše i odlučili su preuzeti stvari u svoje ruke. Institucije i ljudi koji ih vode sami su si krivi. Neće ni shvatiti što ih je snašlo, a već će postati nevažni faktori za većinu kulturno osviještenih aktera. Problem je što zbog takvog sustava gubimo svi.

I sami ste objavili nekoliko knjiga, kako pjesničkih tako i proze. Spremate li nešto novo?

Najiskrenije, ne spremam. Nudili su mi s više strana kojekakvi izdavači mogućnost za novu knjigu u 2019. godini i ja sam ih pristojno odbio. Nisam megaloman, ne treba mi svake godine nova knjiga. Daleko od toga da tekstova i pjesama nemam. Radim konstantno na novim tekstovima, pišem, memoriram, ali s novim knjigama neću žuriti. Dosad sam objavio dvije poetske zbirke i jedan roman i to mi je u ovom trenutku dovoljno.

Već treću godinu za redom organizirate sisačko izdanje međunarodnog pjesničkog festivala 50 Poems for Snow, koji se i ove zime održava u nekoliko zemalja i više od deset europskih gradova i to na prvi dan snijega. Tko su imena koja će čitati poeziju na Strieglovom šetalištu s prvim snijegom?

Institucije i ljudi koji ih vode sami su si krivi. Neće ni shvatiti što ih je snašlo, a već će postati nevažni faktori za većinu kulturno osviještenih akteraTaj festival i festivali slični njemu svijetle su točke kompletne scene o kojoj sam maločas pričao. Temeljni moto festivala je da ga se organizira neovisno o institucijama i njihovom budžetu. Prve godine okupilo se u Sisku svega nekoliko nas entuzijasta kako bismo čitali, trebalo je malo vremena da ljudi shvate koncept. Prošle godine već nas je bilo desetak. Onima koji su došli, sve skupa se toliko svidjelo, pa su predlagali da se odmah iste godine okupimo još jednom za sljedećeg snijega. Ove godine očekujem definitivno najveći odaziv do sada, a pokušavam nagovoriti i svoje prijatelje u Petrinji da se uključe u festival. Za čitanje u Sisku predviđeni su Siščani Jasna Kapelec i Denis Vidović te Bernarda Kermend iz Virovitice, česta gošća poetskih događanja u Sisku i Petrinji.

Zašto je poezija važna?

Na pamet mi padaju dva potpuno dvojaka odgovora. U jednu ruku nije nimalo važna jer je u suvremenom hrvatskom društvu potpuno marginalizirana i potjerana u zapećak. U drugu ruku, onu važniju, ljudskiju, poezija je najvažnija na svijetu. Način na koji ona uzburkava procese u mozgu onoga tko ju stvara krajnje je fascinantan, a čvrsto vjerujem kako je slične procese sposobna isprovocirati i u čitatelja. Samim tim, svijet postaje bolje mjesto za život.

<
Vezane vijesti