H-Alter
stockholm_sindrom.jpgZašto mase toleriraju iracionalno ponašanje svojih vođa i kršenje ljudskih prava? Ako je nekome uskraćeno pravo da kupi kruh u trgovini, ta osoba je diskriminirana i povrijeđeno joj je pravo na život. Svatko tko uskrati pravo na život trebao bi biti kažnjeno gonjen. Naravno, poštivanje temeljnih ljudskih prava moguće je samo u pravnoj državi, ali ne i u policijskoj.

"Vođa je trebao stalan rat. Morao je građane držati u stalnom strahu od neprijatelja kako bi mu oni dali svu vlast koju poželi. Ljudi su htjeli živjeti pa su se zato odrekli svojih prava i slobode. Bilo je to moguće samo ako ih se uvjeri  da je neprijatelj svugdje, svuda i da mogu u svakom trenutku poginuti."

George Orwell "1984"

Kada počnu nestajati ljudska prava stvara se plodno tlo za razvoj diktature. Tada zdravo sjeme civilizacije i razuma odlazi u suton da bi zemlju preuzeo korov beznađa, bolesti i ludosti.

Jesu li izbori doista izbori ili su oni samo paravan i predstava za mase? Zašto pobjeđuju oni koji pobjeđuju? Utječu li na izbor čovjeka više sile i time nam daju do znanja da čovjek u suštini nema mogućnosti biranja jer je već unaprijed njegov izbor predodređen? Zašto raste popularnost skupine ljudi koji su preko noći ukinuli ljudska prava i uveli policijsku državu zbog navodne zaštite ljudskih života, a danas je ta zaštita postala irelevantna? Zašto mase toleriraju iracionalno i dvolično ponašanje svojih vođa i kršenje temeljnih ljudskih prava?

To su samo neka od pitanja koje si postavlja određen broj ljudi tijekom zadnjih nekoliko mjeseci i tijekom izbora. Pitanja je mnogo, a odgovora ne da nema nego su jednostavniji no što možemo i zamisliti.

Danas smo došli do koraka da se manjim trgovinama praktički zabranjuje pružanje uslugama osobama koje nemaju masku. Osim toga moguće su kazne (autor se osobno uvjerio) ako u pekari želite kupiti kruh bez maske. Što dovodi do toga da ako zaboravimo masku za lice čovjek će biti u strahu kupiti kruh i osnovne namirnice za život. Takve zabrane su iracionalne i premazane su dvoličnošću (u kafićima i na zabavama ima više ljudi nego u malim trgovinama i pekarama), ali što važnije one negiraju temeljna ljudska prava.

Treba podsjetiti da se ovakvo društveno stanje može dogoditi isključivo i jedino u totalitarističkim režimima i policijskim državama.

Da utvrdimo gradivo i podsjetimo one koji ne čitaju:

Policijska država se definirao kao:

Policijska država  je izraz koji se rabi za državu u kojoj vlast sustavno koristi svoj represivni aparat - u obliku policije ili tajne policije, ali također u obliku raznih drugih dijelova državne administracije sa ovlastima kažnjavanja i zabranjivanja raznih društvenih aktivnosti - kako bi ostvarili što veću kontrolu nad stanovništvom, gospodarstvom, kulturom i svim drugim aspektima društva.[1]

Nadalje, postoje osobe u Hrvatskoj koje su zaboravile na temeljna ljudska prava pa da ih podsjetimo na Opću deklaraciju o ljudskim pravima:

Članak 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima kaže: Svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost.

Nadalje članak 5. kaže: Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kazni.

Ukoliko je nekome uskraćeno pravo da kupi kruh u trgovini ta osoba je diskriminirana i povrijeđeno joj je pravo na život. Svatko tko uskrati pravo na život trebao bi biti (čitao morao) kažnjeno gonjen (čovjek bi se pitao kog vraga rade pravnici u Hrvatskoj). Naravno, poštivanje temeljnih ljudskih prava moguće je samo u pravnoj državi, ali ne i u policijskoj. Budući da se može primijeniti represija (kazne) za osobe koje kupuju životno potrebne namirnice, a nemaju masku, prema definiciji policijske države pravno gledajući poprimili smo neke karakteristike policijske države. Kada se počnu kršiti temeljna ljudska prava tada će svakome tko ima imalo pameti zvoniti uzbuna i upaliti se crvena lampica. Historia est magistra vitae – ali nikada ništa nismo naučili od nje. Povijest nas uči da su svi režimi u povijesti bili podržavani od mase, jer su obećavali sigurnost, prosperitet, napredak... Da bi kasnije shvatili iluziju u koju su vjerovali.

Naravno, kritika navedenom bila bi da upravo nenošenje maski ugrožava tuđe živote i krši članak 3. Opće deklaracije. Zbog činjenica koje ćemo navesti to je samo floskula za slijepe ljude jer:

- U kafićima i zabavama ima više ljudi bez maske i ljudi su bliže jedni drugima nego u malim trgovinama i pekarama (licemjerni stavovi)

- Spomenuto je da se možemo zadržavati u zatvorenom prostoru do 15 minuta (kada nismo morali nositi maske), a onda (od 15.01) kreće opasna faza prijenosa

- Capak je sam izjavio da "Ovo što se traži od ljudi da se nose maske kod ulaska u trgovinu, to nema smisla kod zdravih ljudi."

- Postoje znanstvene studije koje tvrde da maske imaju simboličku ulogu

- Kazali su i da virus slabi

- Smrtnost nije visoka kao na početku

- Logično je da sada kada virus nije toliko opasan da se teži da ga što više ljudi preboli do zime i da stječu imunitet. Ovakav pristup možemo usporediti kao da majka rođeno dijete drži pod "staklenim zvonom" umjesto da stječe imunitet igrajući se na zemlji (što ukazuje da bi nošenje maski mogao biti potencijalni Trojanski konj)

- Broj smrtnih slučajeva će se morati revidirati jer su podaci netočni (što je posebna tema za raspravu)

- Broj zaraženih je veći za nekoliko desetaka puta, pa čak nekoliko stotina puta više od broja evidentiranih što znači da postotak smrtnosti drastično pada

- Veliki broj studija najeminentnijih znanstvenika ukazuje da smrtnost nije visoka kao što se tvrdi. Samo neki od znanstvenika od kojih režimski mediji bježe kao vrag od tamjana (jer njihove tvrdnje ne odgovaraju njihovim gospodarima lutaka i jer je riječ o najeminentnijim svjetskim znanstvenicima) su: John Ionnaidis, Beda M. Stadler, Sir David Spiegelhalter, i mnogi drugi.

O njihovim tvrdnjama i studijama moglo bi se puno toga reći i trebalo pisati (što je u teoriji dužnost novinara) jer svatko ima pravo na informaciju što ne pogoduje pristranim znanstvenicima i masovnim medijima pa se o navedenim stručnjacima ne piše. Pogotovo bi se moglo raspravljati o navodima dr. Beda M. Stadlera o pogrešnom tumačenju testova (što znači pogrešan broj zaraženih osoba). Budući da u tekstu navodimo represija, policijska država, iracionalno ponašanje bilo je nužno u crticama navesti temelje navedenih tvrdnji. Za detaljni osvrt studija i tvrdnji navedenih znanstvenika ovdje nema prostora jer nam je tema održavanje autoriteta na vlasti unatoč represiji nad narodom.

 Zdravstvena diktatura i kult vođe

Još je u prošlom stoljeću John Mueller dokazao da u velikim krizama dolazi do okupljivanja masa i zbijanje redova oko vođe u kojem vide spas. On je tu pojavu definirao kao "efekt ujedinjenja oko zastave" (rally round the flage ffect). Okupljanjem oko vođe ujedno raste i njihova popularnost. Poznavanjem osnove biologije i ponašanje životinja ne treba nam psihologija masa da bismo shvatili i objasnili efekt okupljanja oko vođe. Okupljanje oko vođe u kriznim situacijama je biološka uvjetovanost. Razlika između životinjskog i ljudskog društva je u tome što je u njihovom svijetu opasnost uvijek stvarna, dok u ljudskom postoje fenomeni gdje opasnost ne mora biti stvarna, dapače – može biti lažirana.

Ponašanje životinja ukazalo je da se one u opasnosti okupljaju u krda i teže sredini gdje su najveće šanse za preživljavanje. Isto zapažanje možemo uočiti i kod ljudi što znači da je efekt "okupljanja oko zastave" biološki (genetski) uvjetovan. Budući da je ponašanje živih bića u masi (krdu) u pravilu predvidljivo, rezultati nedavnih izbora su očekivani s obzirom na okolnosti.

Nagon za preživljavanje jedan je od najjačih nagona i on uvjetuje ljudsko ponašanje. Ukoliko dolazi do prijetnje izvana, bića će naginjati krdu i jedinki koja će pokazati karakter vođe ili je već postavljen za vođu. Život uvijek kalkulira i odabire najbolju opciju za preživljavanje. Koja je opcija bolja ovisi o sposobnosti vođe i procjeni mase jesu li njegove mogućnosti realne. U ljudskom društvu postoje opcije koje se nazivaju terminima "desni" i "lijevi" (sociološki uvjeti).

Desni se deklariraju kao zatvoreniji, dok lijevi kao liberalniji ili otvoreniji. Budući da smo spomenuli da život kalkulira i uvijek odabire opciju gdje je veći postotak preživljavanja, većina će u opasnosti odabrati desnu opciju (zatvoreniju) što je povijesna činjenica koja je utvrđena i tijekom tzv. korona krize. Jačanje desnice (ne samo u Hrvatskoj nego i u Europi), najizraženije je bilo tijekom masovnog dolaska imigranata. Te tendencije su nastavljene i pod prijetnjom virusa, kao i popularnost vođa bez obzira na njihovu orijentaciju.

Dakle, potpuno je irelevantno je li prijetnja u obliku virusa ili imigranata jer popularnost vođe, ali i desnice će jačati. Oblik prijetnje samo će uvjetovati način obrane, ali biološka i djelomično društvena uvjetovanost odlučivat će na čovjekov "izbor". Stoga većina ljudi nema mogućnosti biranja jer je njihov izbor unaprijed predodređen genetikom i društvenim uvjetima. Jedino i samo ako osvijestimo više sile koje utječu na naše ponašanje čovjek bi imao potencijal slobodnog odabira.

Možemo zaključiti da su rezultati nedavnih izbora samo potvrda da je ljudska priroda nepromjenjiva i uvjetovana što ukazuje na tezu da sloboda izbora možda doista – ne postoji.

 Osim vanjske sile (prijetnje u obliku virusa), dogodio se zanimljiv sociološki fenomen. Popularnost vođa porasla je unatoč tome što su bacili ekonomiju na noge, uveli policijsku državu i ukinuli ljudska prava i unatoč tome što su nedvosmisleno pokazali da postoje iznimke – svi su jednaki, ali neki su jednakiji od drugih. U ovom trenutku građani Njemačke, Austrije i ostalim zemalja EU su više vrijedni (čitaj imaju više ovaca za potrošiti), od građana recimo Srbije i BiH. Osim toga osobe koje nas vode u ovoj krizi nedvosmisleno su pokazali svoju pristranost što dovodi pod znak pitanja njihovu profesionalnost. Unatoč tome oni su i dalje na vlasti i drže kontrolu.

Kao što smo spomenuli održavanje na vlasti unatoč represiji može se objasniti nagonom za preživljavanje (geni): ljudi su uplašeni i samo žele preživjeti pa će odluke prepustiti navodno sposobnim liderima. Budući da je čovjek i misaono biće, odgovor fenomena uzdizanja vođa unatoč represiji moramo potražiti i u psihoanalizi i fenomenu koji ćemo nazvati Kolektivni Stockholmski sindrom.

 Kolektivni Stockholmski sindrom

Stockholmski sindrom definira se kao društveni fenomen koji se očituje emotivnom povezanošću, povjerenjem i identifikacijom s otmičarem odnosno agresorom. Nakon agresije žrtve se ponašaju iracionalno na način da brane agresora, prihvaćaju njegove metode kao zaštitničke i dobronamjerne i vežu se za njih na emotivnoj i psihičkoj razini. Dublja veza može biti jednostrana ili obostrana. Takvo ponašanje žrtve je nesvjesno i uvjetovano je kompleksima nastalim tijekom agresije.

Stockholmski sindrom postao je poznat nakon pljačke banke 1973. godine u Stockholmu. Otmičari su držali taoce šest dana. Na suđenju djelatnice banke nisu htjele svjedočiti protiv otmičara jer su bile emotivno povezane s njima. Vrhunac parade bila je ženidba između jednog otmičara i zatočene djelatnice.

Smatra se da se povezanošću s agresorom žrtva pokušava nositi s teškim emocijama i nastoji izbjeći svijest o vlastitoj nemoći, podređenom položaju i ponižavanju kroz koje je prošla. Takav odnos je nesvjestan i paradoksalan. Osobe koje imaju slabi karakter i prođu kroz ponižavanje teško će se suočiti s vlastitim emocijama i suočavanje s njima moglo bi ih psihički slomiti. Da bi se obranile od potencijalnog sloma, osobe nastoje ponižavanje prihvatiti kao jedini mogući izbor i soluciju. Nemogućnost izbora daje utjehu i uvjerenje da je ponižavanje i agresija bio jedini mogući put. Prihvaćanje istine da su postojale i druge opcije, rađa se opasnost od psihičkog sloma. Stoga je za žrtvu nužno da nađe sebi racionalan razlog zašto je agresor počinio nasilje.

Kod Stockholmskog sindroma racionalizacija i prihvaćanje agresije je iracionalno.

U primjeru otmice, žrtva ne vidi izlaz osim da se poveže s agresorom jer jedino u povezanosti vidi spas. Otmica je kavez u kojem se majmunčić veže za jedini mogući izlaz – svoju majku. Žrtva smatra da ako se na neki način približi agresoru da će imati veće šanse da preživi. Možda će se agresor smilovati, zavoljeti ga ili poštedjeti. U Stockholmskom sindromu žrtva svaki postupak agresora smatra dobronamjernim (odlazak na WC ili davanje hrane, čitaj: odlazak u trgovinu). Na takve ustupke žrtva gleda kao na pozitivne znakove. Žrtva u agresoru prepoznaje moć i želi se povezati s njim, što se očituje odobravanjem njegovih poteza. Povezivanje žrtve s agresorom je nužno kod osoba slabog karaktera jer u njemu vidi moć i snagu. Budući da želi preživjeti pridružuje se jačima.

Nagon za preživljavanje kaže da se treba čim dalje držati od opasnosti. Osobe koje su slabog karaktera nastoje se približiti agresoru i poistovjetiti s njim. S druge strane, stabilne osobe i jakog karaktera racionalno će sagledati situaciju, uvidjeti iracionalno ponašanje agresora, ukazati mu na njegovo neprihvatljivo ponašanje i pokušati naći rješenje.

Neki od specifičnih simptoma Stockholmskog sindroma su:

- Odobravanje metoda koje primjenjuje agresor

- Emotivna povezanost

- Vjerovanje da je čin agresije dobronamjeran

- Vjerovanje da je otpuštanje mjera prema žrtvi dobronamjeran

- Iracionalno ponašanje unatoč dokazima da je agresija bila nepotrebna

- Opravdavanje postupaka agresora

- Divljenje i veličanje agresora (ponekad veličanje kao spasioca)

 

Za razliku od uobičajenog Stockholmskog sindroma koji je temeljen na prisnom odnosu agresora i žrtve u kolektivnom takav odnos je nemoguć. U kolektivu da bi se ostvarila bliskost i emotivna povezanost nužna je propaganda.

Propaganda

Ljudsko društvo je kompleksno jer ga čini veliki broj društvenih fenomena koji utječu na mišljenje pojedinaca i masa. Jedan od njih je propaganda.

Medijskom propagandom stvara se emotivna veza između manje skupine ljudi (ili pojedinca) i mase. Autoriteti se moraju prikazati kao obični ljudi (što i jesu), da u javnosti ne djeluju poput nedodirljive elite. Tim procesom započinje prihvaćanje i emotivno zbližavanje između manjine i većine. Upravo je emotivna povezanost bitan element Stockholmskog sindroma. Kada vođe steknu status jednog oblika kulta mogu se ponašati prema pravilu: svi su jednaki ali neki su jednakiji od drugih.

Osim emotivne povezanosti, specifičnost za Stockholmski sindrom jest i iracionalno ponašanje.

Ljudi se ne mogu nositi s vlastitom nemoći stoga ju pokušavaju racionalno objasniti što dovodi do iracionalnog ponašanja kao što je prihvaćanje autoriteta koji se uzdižu iznad pravila koje bi trebale vrijediti za sve građane.

Jedan dio svjetske populacije tvrdi da su im preko noći otete temeljna ljudska prava. Jedan dio svjetske populacije tvrdi da su preko noći zatočeni i zarobljeni. Tvrde da su im nametnute stroge mjere bez konkretnih dokaza da će ih zaštititi. Tvrde da opasnost možda i nije bila prava opasnost… Je li lopov doista tijekom noći ušao u naš dom, oteo i zatočio čovjeka i njegovo biće?

Naravno, ideja kolektivnog Stockholmskog sindroma samo je hipoteza, jer kad bismo ljudima kazali da su doživjeli Stockholmski sindrom, ali kolektivne prirode oni bi:

- Odbacili takvu ideju baš kao i svaka žrtva Stockholmskog sindroma.

- Ljudi bi nijekali agresiju "otmičara" kao i svaka žrtva Stockholmskog sindroma.

- Ljudi bi branili agresora kao i svaka žrtva Stockholmskog sindroma.

- Ljudi bi vjerovali da su ograničenja uvedene za njihovo dobro kao i svaka žrtva Stockholmskog sindroma.

- Ljudi bi…

Jedan od najvećih darova Freudove misli jest da su ljudi nesvjesna bića upravljana višim silama. Od te spoznaje prošlo je više od stotinu godina. Niti dan danas navedena spoznaja tajne ljudskog uma nije pomogla čovjeku da napreduje u društvenoj evoluciji. Upravo suprotno, svjedoci smo pada evolucije društvenosti.

Ovo je jedan veliki eksperiment i vidjet ćemo dokle je čovjek spreman trpjeti agresiju zbog navodne zaštite života. Peter Singer u kultnoj knjizi "Oslobođenje životinja" navodi primjer eksperimenta gdje su "znanstvenici" stvorili mehaničku majku koja je majmunu mladunčetu stvarala bol. Napravili su prvu lažnu majku, da bi nastavili dalje s eksperimentom.

"Međutim nismo odustali. Napravili smo drugu lažnu majku koja bi se toliko snažno njihala da bi glava i zubi majmunčića zveketali. Sve što je beba učinila bilo je to da se sve više i više stiskala k lažnoj majci. Treći monstrum kojeg smo napravili imao je ugrađeni žičani okvir koji bi iskočio i izbacio mališana sa trbuha naprave. Mališan bi se nakon toga podigao s poda, sačekao da se okvir vrati u krpeno tijelo, te bi se opet stisnuo k majci surogatu. Na kraju smo napravili svoju majku-dikobraza. Ta bi majka na zapovijed izbacila oštre mjedene šiljke po cijeloj površini svojeg trbuha. Premda su mališani bili rastuženi tim oštrim odbacivanjem, oni su jednostavno čekali sve dok se šiljci nisu povukli, te su se vratili i stisnuli k majci."

Ovakvo mučenje može ići u nedogled, sve do smrti ako jedinka nema izlaza i nalazi se u nekom obliku kaveza. Kritika tezi da mučenje može ići sve do smrti (kod ljudi) može biti povijesna činjenica da su tijekom povijesti pokrenuto na tisuće revolucija kada su ljudi bili potlačeni. Ako gledamo površno na navedeni problem ostat ćemo u iluziji i zablude jer stoji činjenica: Ljudi ne dižu revolucije jer su postali svjesni svojeg potlačenog položaja, nego jer su vođe izgubile sposobnost i moć održavanja hijerarhije i strukture društva. Revolucije se događaju samo i ako vladajući više nemaju ideje, snage niti sredstava za održavanje klasne podjele i strukture. Primjer nam može biti Kina ili Sjeverna Koreja. Autoriteti konstantno održavaju svoju moć i neprestano rade na održavanju strukture društva što im omogućuje držanje mase na uzdama. Naravno, iluzija je vjerovati da je kod nas nešto bolje. Njihova kontrola je izravna, kod nas je neizravna. Upravo je korona kriza pokazala pravo lice strukture moći na zapadu.

Dokle će čovjek trpjeti da mu se gaze temeljna ljudska prava (da kupi kruh, a da se ne boji policije recimo), dokle će prihvaćati licemjerne i dvostruke kriterije od svojih vođa, dokle će biti uvjetovani životinjskim nagonom i početi živjeti kao ljudska bića? Dokle?

Dokle god čovjek ne postane samostalno, autonomno i svjesno biće, nećemo doživjeti napredak. Dokle god društvo neće poticati razvoj individue, prihvaćanje agresije biti će normalna pojava. Čovjeku će trebati još stoljeća da postane ljudsko biće u pravom smislu riječi. Do tada će biti samo majmun u kavezu koji se neće protiviti patnji jer nikada neće biti svjestan da je možda samo dio jednog eksperimenta. Na fizičkom nivou u evoluciji smo odmakli i stvorili svoj put. Pitanje jest jesmo li emotivno i mentalno evolucijski odrasli ili smo ostali na nivou nezrelog majmunčića? Povijest je pokazala da se zatočenik u kavezu ne buni, ustaje samo kada okovi popuste. Krajnje je vrijeme je da se zapitamo jesmo li mi ljudska bića ili majmuni zarobljeni u nevidljivom kavezu društvenog laboratorija?

Kultovi su oduvijek uvijek imaju ceremonijsku odjeću i maske. U pravilu vođe nikad nisu imali maske jer su morali držati govore. Maske su bile samo za podređene kao simbol šutnje i pokoravanja. One su bile fizička i simbolička distanca između članova kulta. Izmjena informacija među članova nije poželjna jer komunikacija potiče inteligenciju, potiče na razmišljanje, propitkivanje… Maske su im služile da ih podsjete na podređen položaj i da će tamo ostati.

Čovjek je rob gena jer potječe od prirode. Za razliku od životinje on je misaono biće. U današnje vrijeme postalo je nepoželjno misliti svojom glavom. Ljudi moraju zašutiti i prepustiti se nagonu za preživljavanje, odnosno trebaju ponovno postati životinje. Biti čovjek, ljudsko biće koje ima svoja prava od rođenja odjednom je postalo nepoželjno i stran pojam. Čovjek koji misli, uočava iracionalnosti, paradokse, propitkuje, postao je stranac u svojem svijetu. Tlačenje je uvijek tjeralo ljude da se probude, trgnu, da misle i bore se za slobodu – da budu ljudska bića. Na kraju možda to i jest njegova sudbina, baš kao što je jednom netko kazao: Da bismo se pronašli, moramo se ponekad i izgubiti.


[1] Wikipedija

Ključne riječi: koronavirus
<
Vezane vijesti