Screenshot: Cosmopolitan.hrScreenshot: Cosmopolitan.hrŽenama je u masovnim medijima i dalje dodijeljena uloga pasivnog objekta i "ukrasa" koji ima zadatak eksponirati svoje fizičke atribute kako bi na taj način privukla muškarce, dok je muškarcima pak namijenjena uloga aktivnog subjekta, onoga koji gleda i bira ukras koji ga najviše privuče. "Trudimo se prihvatiti sve žene, ali znate, ne prodaju sve robu jednako dobro", argument je modne industrije i časopisa.

Suvremeno potrošačko društvo i kultura već desetljećima propisuju i nameću određene tjelesne ideale. U tom kontekstu, mediji i medijski tekstovi, kao kanali komuniciranja dominantne retorike neprestano nude savjete, a ponekad i naredbe, kako postići to tjelesno savršenstvo. Dok je donedavno svijetom mode vladao kult pothranjenosti, zbog brojnih kritika mijenja se retorika i raznolikost izgleda ženskog tijela. U skladu s tim, brojne kompanije poput Dove-a u svojim reklamnim kampanjama angažiraju žene čija prosječna težina odudara od "standardne" i čije tijelo obiluje "nesavršenostima". Trend slijede i modni dizajneri i modni časopisi koji uvode različite kategorizacije žena s obzirom na njihovu težinu, konstituciju i konfekcijski broj. Dok je takav trend u Americi i dijelu Europe prisutan nekoliko godina, na domaćoj sceni predstavlja relativno Ne možemo ne uočiti licemjerje, kako časopisa, tako i cijele industrije, koja nas "uči prihvatiti svoje tijelo kakvo god ono bilo", ali uz dodatne savjete kako ipak smršavjeti ili postići zadani tjelesni ideal novu pojavu.

Jedan od takvih je modni prilog Moda koja voli obline objavljen u posljednjem broju hrvatskog izdanja modnog časopisa Cosmopolitan. Naime, prilog koji u podnaslovu ističe da se radi o plus-size modelu Miji, na nekoliko stranica donosi fotografije visoke i vitke žene manekenskog tipa za koju se "laičkim" gledanjem može zaključiti da ne spada u plus-size kategoriju.

Objašnjenje o plus-size modelima, a i svrsi priloga, potražili smo kod glavne urednice časopisa Marijane Filipović Grčić. Naglasila je da je riječ o modelu, te da u kategoriju profesionalnih plus-size modela u svijetu spadaju modeli koji nose odjeću iznad konfekcijskog broja 38, koja je ujedno i početna veličina plus-size. Kako kaže, takve žene nose odjevne veličine od 38 do 42, što su ujedno i prosječne veličine za djevojke koje se ne bave modelingom. Filipović Grčić ističe da im je cilj bio pokazati kako žene ne moraju imati mali konfekcijski broj da bi nosile odjeću kakvu žele i da ljepota dolazi u različitim veličinama. Također je naglasila da takav stav promiču redovito kroz brojne teme u Cosmopolitanu.

Iako je pohvalno da postoji trend sve veće prisutnosti žena različitih konfekcijskih brojeva i težine u svijetu mode, moramo uočiti paradokse u takvoj reprezentaciji. S jedne strane promiču se "nesavršenosti" koje nisu u skladu s dominantnom retorikom vitkosti i mršavosti, ali samo kroz prilog-dva, jer je ostatak časopisa rezerviran za "standardne" modele. Ne možemo ne uočiti licemjerje, kako časopisa, tako i cijele industrije, koja nas "uči prihvatiti svoje tijelo kakvo god ono bilo", ali uz dodatne savjete kako ipak smršavjeti ili postići zadani tjelesni ideal. Misliš da si savršena, osviještena baš takva kakva jesi? E, pa nisi, i to ćemo ti pokazati na svim ostalim stranicama, ali ti ostaviti na raspolaganju jedan prilog koji će ti ipak reći da "trebaš voljeti svoje tijelo i ugodno se osjećati u svojoj koži".

Prilog koji u podnaslovu ističe da se radi o plus-size modelu Miji, na 
nekoliko stranica donosi fotografije visoke i vitke žene manekenskog 
tipa za koju se "laičkim" gledanjem može zaključiti da ne spada u 
plus-size kategoriju. Prilog koji u podnaslovu ističe da se radi o plus-size modelu Miji, na nekoliko stranica donosi fotografije visoke i vitke žene manekenskog tipa za koju se "laičkim" gledanjem može zaključiti da ne spada u plus-size kategoriju.

Unatoč konstantnom isticanju fraze "ljepota dolazi u različitim veličinama" i dalje je prisutna podjela modela i žena s obzirom na veličinu odjeće koju nose. Zašto se svi modeli ne bi jednostavno nazivali modelima umjesto da im se lijepe dodatne etikete poput plus-size, minus-size i sl.?! Osim toga, radi se razlika između modela i "običnih" žena pa tako plus-size žena ne spada u kategoriju plus-size modela, već se plus-size odnosi na "prosjek". Prema takvim standardima prosječna žena s konfekcijskim brojem 42 na granici je novih standarda, a s obzirom na svjetski trend rasta težine, kako ženske, tako i muške populacije, pitanje je do kada će to biti tako. Također, samo rađenje distinkcije između "običnih" žena i modela dovodi do zaključka da modeli ne egzistiraju u stvarnom svijetu, što dodatno potkrepljuje činjenica da genetske predisVišnja Ljubičić, pravobraniteljica: "Najranjivija skupina su adolescentice kojima u procesu sazrijevanja i formiranja vlastite predodžbe o svom tijelu takva medijska slika o idealnom izgledu može stvoriti golemi pritisak i zahtjev na koji nisu u stanju odgovoriti"pozicije za izgled "lica s naslovnice" ima samo 2 posto žena.

Možemo reći da se radi o svojevrsnoj obmani modne industrije koja još jednom predstavlja nedostižne ideale za žene, ali ovog puta s retorikom da ukoliko imamo nekoliko kilograma viška i želimo izgledati kao plus-size model na slici, morat ćemo se potruditi dostići taj izgled, tj. Ideal, odabirom prave odjeće i različitih proizvoda. Naravno, osim proizvoda tu su i brojni savjeti za postizanje izgleda žene s naslovnice.

Želiš biti savršeno našminkana poput nje? Nema problema jer će ti to omogućiti posebni, novi ruž iz najnovije kolekcije, dizajniran od žene za ženu. Ili horda profesionalnih vizažista. Također, unatoč slavljenju oblina i različitosti, kult vitkosti i dalje dominira jer je odjeća za "punije" žene najčešće dizajnirana na način da se "nedostaci" prikriju i da žena pokuša postići idealtipsku siluetu.

Za komentar o modnom prilogu s početka teksta, ali i mogućim posljedicama takve medijske reprezentacije upitali smo pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova Višnju Ljubičić.

"U Europi, pa tako i u Hrvatskoj, dominira modna industrija koja postavlja nerealne standarde ljepote za žene koji nisu nimalo usklađeni sa stvarnim izgledom žena. Tako postavljeni standardi pred žene postavljaju u pravilu nedostižne ciljeve idealnog izgleda i promoviraju stereotipnu sliku žene koja mora biti što ljepša, što vitkija, što ženstvenija i fizički što 'primamljivija' kako bi izgledala privlačno muškarcima. Na tom tragu je i modni prilog o kojem je riječ, gdje je uloga modnog plus-size modela dodijeljena realnoj "minus-size" veličini. Negativni utjecaji tako postavljenih kriterija poželjnog fizičkog izgleda zasigurno se očituju i po pitanju poremećaja prehrane. Kada je o tome riječ, najranjivija skupina su adolescentice kojima u procesu sazrijevanja i formiranja vlastite predodžbe o svom tijelu takva medijska slika o idealnom izgledu može stvoriti golemi pritisak i zahtjev na koji nisu u stanju odgovoriti. Takvo što je samo još jedan element u današnjem društvu koje doprinosi podređenoj ulozi žene i na negativan način se reflektira na pokušaje osnaživanja žena s ciljem zauzimanja ravnopravne uloge u društvu", smatra pravobraniteljica Ljubičić te dodaje da se prema nekim pokazateljima procjenjuje da od poremećaja u prehrani u Hrvatskoj boluje 2 posto populacije, odŽene su u ulozi pasivnog objekta i "ukrasa" koji ima zadatak eksponirati svoje fizičke atribute kako bi na taj način privukla muškarce, dok je muškarcima pak namijenjena uloga aktivnog subjekta čega su 90 posto žene i 10 posto muškarci, a pri tome je najugroženija populacija od 10 do 30 godina starosti.

Shvaćajući da su mediji samo jedan od faktora koji utječu na razvoj poremećaja hranjenja, o razlozima njihovih razvijanja, prevenciji i liječenju porazgovarali smo s osobljem Specijalističkog zavoda za personologiju i poremećaje hranjenja Klinike za psihijatriju KBC Zagreb. Pročelnik zavoda, doc. dr. sc. Darko Marčinko objasnio nam je kako društvo i niz socijalnih faktora mogu doprinijeti porastu učestalosti javljanja takvih poremećaja, odnosno anoreksije i bulimije. Kako kaže, socijalni faktori su samo manji dio problema koji je kompleksan i treba kod svake osobe tragati za dubljom pozadinom nastanka poremećaja.

Njegova kolegica, ujedno i liječnica zavoda, dr. sc. Milena Skočić Hanžek naglašava kako su prognoza i uspjeh liječenja anoreksije bolji što se osoba ranije, od javljanja simptoma, obrati liječniku. Prvi simptomi su često pretjerana zaokupljenost i potreba za kontrolom kalorija koje osoba unosi. Nakon toga dolazi gubitak na tjelesnoj težini, a tek kasnije i hormonalni poremećaji. Naglašavaju kako se anoreksija i bulimija mogu uspješno liječiti i kod većeg dijela oboljelih je moguće izlječenje.

Dr. Maja Šeparović Lisak dodaje da se bulimija obično pojavljuje nešto kasnije od anoreksije, najčešće u ranim dvadesetima te da su oba poremećaja učestalija u zapadnim zemljama. Također, razvijanje anoreksije odnosi se i na muškarce, ali je deset puta rjeđe u odnosu na žene. Specijalistički zavod za personologiju i poremećaje hranjenja Klinike za psihijatriju KBC Zagreb, koji djeluje od 2012. godine, jedini je specijalizirani zavod u Hrvatskoj za liječenje poremećaja te u sklopu bolničkog liječenja raspolažu s osam kreveta. Kako kažu, potreba za povećanjem kapaciteta, kako bolničkih, tako i ambulantnih, postoji s obzirom na veliki broj oboljelih. Osim bolničkog i ambulantnog liječenja, bolesnicima je dostupno liječenje kroz dnevnu bolnicu te nekoliko vrsta psihoterapije (obiteljska, individualna, grupna). Objašnjavaju nam kako neprestano rade na edukaciji i senzibilizaciji stručnjaka raznih profila jer smatraju da timskim radom i suradnjom mogu postići bolje rezultate. Također surađuju sa znanstvenicima Instituta Ruđer Bošković te sudjeluju u pisanju i izradi publikacija, znanstvenih radova, kao i organiziranju edukacija. Kako kažu, važno je raditi na prevenciji poremećaja te promicati zdrav izgled umjesto nerealnog, društveno postavljenog standarda.

U skladu s tim važno je naglasiti sveprisutnu medijsku objektivizaciju žena što odgovara tradicionalnoj raspodjeli uloga. Kako pravobraniteljica Zapravo, ne želimo da postanete dovoljno osviještene i zadovoljne vlastitim izgledom jer bi naša egzistencija onda izgubila svrhu, zar ne? Ljubičić ističe, žene su u tom kontekstu u ulozi pasivnog objekta i "ukrasa" koji ima zadatak eksponirati svoje fizičke atribute kako bi na taj način privukla muškarce, dok je muškarcima pak namijenjena uloga aktivnog subjekta, tj. onoga koji gleda i bira ukras koji ga najviše privuče. "Naglašavam da stereotipan i općenito nerealističan način prikazivanja žena i muškaraca u medijima podržava diskriminirajući vrijednosni sustav i podržava društvene odnose u kojima žene ne mogu uživati sva prava i biti ravnopravne sudionice, niti u privatnom, niti u javnom životu, što nije u skladu sa odredbama Zakona o ravnopravnosti spolova", zaključuje Ljubičić.

Što će modna industrija i časopisi reći? Još jednom nas progonite, a vidite da se trudimo. Trudimo se prihvatiti sve žene, ali znate, one ne prodaju tako dobro proizvode kao "savršena djevojka s naslovnice", žena masovnog tržišta. Pogledajte, promijenili smo se! Pa, pobogu, otvorili smo vrata visoke mode svim ženama, a ne samo standardnim ljepoticama. Organiziramo posebne modne revije gdje "punije" žene šetaju modnom pistom i čak smo dizajnirali posebnu odjeću za njih! Ne, time nismo proširili tržište, jer nama je cilj pokazati da žene mogu biti seksi i poželjne kako god one izgledale. Što želite od nas? Prigovarate nam da promoviramo pothranjenost, ali mi tu i tamo napravimo prilog poremećajima hranjenja. Vidite da smo osviješteni! Ali znate, poremećaji nisu seksi i oni ne prodaju naše proizvode i ideje. Zapravo, ne želimo da postanete dovoljno osviještene i zadovoljne vlastitim izgledom jer bi naša egzistencija onda izgubila svrhu, zar ne?

Ključne riječi: reklame, prava žena
<
Vezane vijesti