Foto: Split.com.hrFoto: Split.com.hr Van Zagreba, feminističko organiziranje mnogo je teže. Donosimo priče iz Zadra i Splita.

Nakon vikenda u znaku Majčina dana, slijedi vikend Hoda za život, koji se održava sutra u Zagrebu i Splitu. Njime se, kažu: "brani pravo na život svakog ljudskog bića od začeća do prirodne smrti i pruža podršku svakoj trudnici". U jeku napada na reproduktivna prava žena i naricanja o rodnoj ideologiji, žene diljem Hrvatske, a pogotovo u manjim sredinama, nečujno tonu u moru problema. Van Zagreba, gdje je ženska borba najartikuliranija, feminističko artikuliranje i organiziranje mnogo je teže. Donosimo priče žena iz (okolice) Zadra i Splita. 

Dok će za vikend dežurni dušobrižnici hodati ulicama Zagreba i Splita pozivajući žene na red, potaknuti video porukama brojnih živoljubivih muškaraca, poput Nine Raspudića i Marijana Bana, tisuće žena će se u još jednom "običnom" danu suočavati s još jednim od tisuću problema koje za njih rađa sljubljeni kapitalističko-patrijarhalni sustav.Botić smatra kako žene jesu solidarne, ali im treba pružiti priliku za edukaciju o vlastitim pravima i posljedično – borbu za ta prava. U Zadru još uvijek nedostaju sustavni, stabilni i kontinuirani napori za takvo nešto

Nasreću, posljednjih godina jača i feministički otpor, ali sredina iz koje kreću gotovo sve inicijative za ženska prava je Zagreb, gdje je ženska borba najartikuliranija, najaktivnija i najglasnija.  Zbog takve ograničenosti organiziranja, komuniciranja i istraživanja, teško je dobiti vjerodostojan i reprezentativan uvid u raznoliku problematiku s kojom se susreću žene diljem Hrvatske. Iako je trenutni fokus gotovo svih feminističkih inicijativa na reproduktivnim pravima žena (kao odgovor na desničarski napad na ta prava), stječe se dojam kako se o ženskim pravima govori isključivo još i kroz prizmu rada, dok ostali specifični problemi prolaze nezapaženo.

Potaknute i ostalim pitanjima  – pitanjem posjedovanja imovine, obiteljskog nasilja, ekonomske zlouporabe umirovljenica i starijih osoba, slabijeg pristupa obrazovanju, beskućništva, primoravanja na ranu udaju i trudnoću, limitiranosti kretanja javnim prostorom u ruralnim sredinama - razgovarale smo sa ženama različite dobi, profesija i društvenog statusa, iz (okolice) Zadra i Splita.

Kako bi se u budućnosti bolje koordinirao feministički pokret u Hrvatskoj, od presudne je važnosti poslušati što žene iz sredina van Zagreba vide kao glavne probleme, koliko su osviještene i kako je i koliko artikulirana njihova pozicija u društvu u kojem žive. Važno je ne djelovati na pretpostavkama, i uvažiti mogućnost specifičnosti položaja koja proizlazi iz bivanja u određenoj sredini, u određenom trenutku. Naravno da ovo "istraživanje" nije reprezentativno za sve žene, niti može dubinski obuhvatiti čitavu paletu opresije, ali može poslužiti kao mali uvid i prvi korak – poticaj za daljnje istraživanje i feminističko organiziranje.

Radnice - od potplaćenog do neplaćenog rada i natrag

Razmišljajući o ovoj temi, putujući u busu iz Zagreba za Zadar, u glavi su mi se vrtjele slike od prije čitavog desetljeća, kada sam svaki dan nakon škole u večernjem busu iz Zadra za selo sretala radnice iz legendarne, a sada pokojne zadarske Tvornice ribljih konzervi Adria. Neke od njih sam dobro znala, živjele su u mom selu, brojne su svojim teškim radom uzdržavale čitave obitelji, a u slobodno vrijeme radile u polju i brinule se za djecu, muževe, svekrve i životinje u štalama. U busu su uvijek pričale kako su im noge teške, a miris ribe nepovratno im se uvukao u kožu.

Adria je prije dvije godine otišla u stečaj, a radnice na Zavod za zapošljavanje. Na drugoj dražbi za imovinu tvornice, koja je održana u veljači O teškom položaju starijih žena na tržištu rada govori i izvještaj pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić za 2016. godinu u kojem se ističe kako je manje od jedne trećine radno sposobnih žena, starijih od 54 godine na tržištu radaove godine, za kupnju nije bilo zainteresiranih. Valja spomenuti kako od 1995. godine u Zadru nije otvoren nijedan industrijski proizvodni pogon, ugasili su se brojni, a na njihovim mjestima danas niču uglavnom poslovno-stambeni objekti, trgovački centri i skladišta. U onom istom busu desetljeće kasnije uglavnom se voze potplaćene radnice koje rade na blagajnama trgovačkih centara, i dalje razapete između loše plaćenog posla i neplaćenog i necijenjenog kućanskog rada. Razlika je jedna – one su uglavnom mlađe (mnoge i visokoobrazovane), a starijim radnicama, onima koje su silne godine ostavile u tvornicama, sve je teže pronaći posao.

Marjana Botić, zadarska aktivistkinja i županijska vijećnica Akcije mladih, pozivala je posljednjih mjeseci (uporno i uspješno) na prosvjede solidarnosti s radnicama trgovačkog lanca Interspara u Zadru. Građanska inicijativa brojnim je akcijama u gradu upozoravala na nedolične uvjete rada u trgovačkim lancima, potaknuta poznatim slučajem Suzane Šešo koja je dobila izvanredni otkaz zato što je pojela dvije fete salame (poslije su krivo rekli pršuta, valjda da bi zločin bio veći).

"Trgovački radnici, a osobito radnice, spadaju u najugroženija i najstresnija zanimanja, uz to trpe teror poslodavaca u najvećem broju trgovačkih lanaca koji su svjesni da se 'stare' ili neposlušne radnice i radnike, uslijed velike nezaposlenosti – uvijek može zamijeniti jeftinijom radnom snagom koja će pristati na još lošije radne uvjete", isticala je više puta Botić.

Adria danas, Foto: Ivana Perić Adria danas, Foto: Ivana Perić

U razgovoru o spoticanjima borbe za ženska prava u Zadru, govori nam kako kao veliki problem vidi podjelu između dviju skupina žena, među kojima je solidarnost potrebnija nego ikad. "Prva skupina žena, u kojoj se i sama nalazim, ne dvoji o svojim pravima, i u slučaju negiranja tih prava reagiramo vrlo dosljedno i bez ikakvih sumnji da na to imamo pravo. To su žene koje baštine sve civilizacijske dosege proistekle iz Drugog svjetskog rata u kojem su se preko AFŽ-a žene doista emancipirale i u kojima ravnopravnost nije smjela u sklopu društvenih institucija ikada doći u pitanje", priča nam Botić.Zbog limitiranosti kretanja javnim prostorom i slobodnog bivanja u njemu, limitirana su i iskustva, te osjećaji, želje i zahtjevi koji u konačnici proizlaze iz tih iskustava. Ana ističe kako se tim aspektom problematike ženskih prava nitko ne bavi, a u trenutnoj fazi njenog života to je ono što je najviše smeta

"Druga skupina žena spada u žrtve regresije društva proistekle iz pljačke i privatizacije kojom su interesne skupine zloupotrijebile posljednji rat da si prigrabe što nije njihovo. To su obespravljene žene (i muškarci) kojima nije bio omogućen, najviše zbog ekonomskih razloga, pristup obrazovanju, pravnoj zaštiti, civilnoj edukaciji… Te žene se nalaze na udaru iza rata 'isplivalih' struktura – koje su najnegativnija pojava novije hrvatske povijesti, privatizacijskih bogataša i veleizdajnika. Budući da se žene većinom ne nalaze u javnom ili nekom razvijenijem sektoru gospodarstva, osuđene su da bez državne zaštite rade ispod bilo kakvih prihvatljivih normi: potplaćene, bez slobodnih dana, bez podjele poslova u obitelji i potrebne podrške, izrabljivane i podcijenjene na  crnom dnu hrvatskog društva", objašnjava Botić.

Botić smatra kako žene jesu solidarne, ali im treba pružiti priliku za edukaciju o vlastitim pravima i posljedično – borbu za ta prava. U Zadru još uvijek nedostaju sustavni, stabilni i kontinuirani napori za takvo nešto, ali se rađaju mali pomaci, uglavnom kroz građanske inicijative – od prosvjeda solidarnosti s radnicama do Noćnog marša za 8. Mart.

Žrtve obiteljskog nasilja – od viktimizacije do viktimizacije

U Zadru, a pogotovo u malim mjestima u okolici Zadra, obiteljsko nasilje i dalje je nešto o čemu se rijetko progovara. To su prljave i teške riječi koja nerado prelaze preko usana, čak i ženama koje godinama trpe batine i razne vrste zlostavljanja, često uvjerene kako je "normalno" baš to – trpjeti.

U udruzi Duga, koja od 2000. godine radi sa žrtvama obiteljskog nasilja u Zadru i Zadarskoj županiji, govore nam kako se često događa da su žrtve višekratno viktimizirane kada se pokušaju obratiti za pomoć – unatoč svoj edukaciji i naporima u radu udruge. U udruzi provode edukativne aktivnosti usmjerene na  informiranje i educiranje žena i djece žrtava obiteljskog nasilja te ostvarivanje i zaštitu njihovih prava. Ističu kako im je veliki problem pružanje sigurnog smještaja ženama jer imaju mali kapacitet smještaja – svega 10 korisnika/ca, ali i uključivanje u socijalne integracije rizičnih skupina djece i njihovih obitelji.

"Aktivizam po pitanju ženskih prava zapostavljen je u našoj sredini, pogotovo u odnosu na Zagreb. Žene koje su izložene obiteljskom nasilju jesu upućene i informirane o našoj udruzi, ali isto tako su nedovoljno organizirane u borbi za sva svoja prava", objašnjavaju nam iz Duge.Kako bi se u budućnosti bolje koordinirao feministički pokret u Hrvatskoj, od presudne je važnosti poslušati što žene iz sredina van Zagreba vide kao glavne probleme, koliko su osviještene i kako je i koliko artikulirana njihova pozicija u društvu u kojem žive

Napominju i kako je većina populacije,  koja nema direktnog doticaja s obiteljskim nasiljem, vrlo  loše informirana o pružanju bilo kakve pomoći i adekvatnog djelovanja vezano za nasilje u obitelji. "To se možda čini paradoksalno, jer je samo nasilje vrlo zastupljeno u svim medijima, ali često na senzacionalistički način, koji nije objektivan i vjerodostojan prikaz stanja stvari", ističu.

O izvrnutoj medijskoj logici, duboko patrijarhalnoj i sustavno trivijalnoj, koja je sklona obiteljsko nasilje romantizirati, uz natpise o "strasti",  "ispadu iz ljubomore", i elaboracije o tome kako je ubiti nekoga zapravo drugi način da joj pokažeš koliko je voliš – već smo pisali, dotaknuvši se i značaja drugačijeg medijskog pristupa u slučaju jedne žene – "nedostojne" Zadranke Ane Magaš.

Iako se o problematici nasilja nad ženama i rodno uvjetovanom nasilju sve više govori u posljednje vrijeme, Hrvatska ove godine donošenjem nacionalne strategije (ako do usvajanja Nacionalne strategije zaštite od nasilja u obitelji i dođe) po prvi put nakon 17 godina pokazuje pomak naprijed k stvaranju nacionalnog pravnog okvira za zaštitu žrtava partnerskog i drugog obiteljskog nasilja.

Foto: Incijativa POZUŽ Foto: Incijativa POZUŽ

No, strategija zaštite od nasilja u obitelji i dalje ne prepoznaje rodno uvjetovano nasilje niti termin partnersko nasilje kao jedan od pojavnih oblika obiteljskog nasilja i time, unatoč pozivima na Konvenciju Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija), odbija uvesti u službenu terminologiju tijela državne vlasti i nacionalnih zakona pojam rodno utemeljenog nasilja protivOve godine okupilo se više stotina građana i građanki s glavnom porukom Računajte na otpor s kojom su podsjetili kako je upravo sa splitske Pjace prije 99 godina krenula borba za ženska prava u tom gradu žena.

Kako ističu iz Autonomne ženske kuće - strategija "posve neopravdano, bez razumne svrhe i opravdanog cilja naglasak se stavlja samo na obitelj, a ne na pojedinca koji čini tu obitelj i na specifičan oblik rodno uvjetovanog nasilja do kojeg često dolazi u obitelji. Time Nacionalna strategija odbija uvažiti statističke pokazatelje o broju žena žrtava partnerskog nasilja o kojem uvodno govori u analizi stanja, a problematika se uporno pokušava sagledati naizgled neutralno i objektivno".

Posebno zabrinjavajuće jest to što strategija posebno ne ističe aktivnosti usmjerene prema osobama s invaliditetom i starijim osobama, iako su prepoznate kao iznimno ranjive skupine jer su "u postupku izrade i donošenja Nacionalna strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom te Strategija socijalne skrbi za starije osobe u okviru kojih će biti propisane mjere usmjerene zaštiti od nasilja ovih korisničkih skupina".

Nažalost, čini se kako će se u konačnici moći zaključiti kako Hrvatska, iako i možda ratificira Istanbulsku konvenciju, ostaje miljama daleko da njene odredbe i doista ugradi u ključne dokumente i strategije.

Kretanje javnim prostorom (u selu) – prostori neslobode i nadzora

Ana ima dvadeset i jednu godinu i živi u selu udaljenom svega dvadeset kilometara od Zadra. Studira, dobra je učenica, veselo i opušteno navigira u razgovoru. Pričamo o tome što joj je najveći problem, kao ženi, u vezi odrastanja u ovom malom, naizgled mirnom selu. Frustrirana je zbog brojnih stvari, priča o susjedi koja se bliži četrdesetima, radi i živi u selu, neudana je i nema želje za odlaskom negdje drugdje. Stjerana je u jednu sobu u obiteljskoj kući koju je naslijedio njen brat, i neprestano joj se daje do znanja da bi se možda trebala odseliti, zato što je žena "višak" i – u selu jednostavno nikada neće ništa posjedovati.

Ana mi priča i o prijateljici koja je nakon poroda prolazila kroz postporođajnu depresiju, i u teškom periodu emocionalne nestabilnosti i boli nije imala adekvatnu podršku, već je redovno nailazila na osudu, nerazumijevanje i predbacivanje. Uočava slojevitost "suptilne" nepravde okruženja u kojem živi, ali na kraju zaključuje kako njoj trenutno, više od svega navedenog, najviše smeta jedna stvar.

"Od kada sam bila dijete, pa kroz čitavo djevojaštvo, osjećam kako mi javni prostor ne pripada na isti način kao i muškarcima. U jednom jedinom kafiću koji ovdje postoji uvijek su muškarci, kao i u mjesnoj zadruzi u kojoj se karta i pije, kao i na igralištu na kojem se igra košarka i nogomet, kao i na trgu na kojem se ljudi sastaju i sjede satima. Kada idem u šetnju s prijateljicama, osjećam nelagodu, neprestano prisustvo nadzora svake moje kretnje. Osjećam kako mi ovo selo ne pripada na isti način. Naše djevojačke zone zato su uglavnom i dalje sobe, kuće i dvorišta. Nikada nisam mogla na isti način prisvajati prostor oko sebe i to vidim kao veliku nepravdu. Zbog toga mi se teško opustiti i u nekim drugim situacijama, čak i kad sam u gradu – ne koračam njime jednako slobodno kao muškarci", objašnjava Ana. Svaki sam dan nakon škole u večernjem busu iz Zadra za selo sretala radnice iz legendarne, a sada pokojne zadarske Tvornice ribljih konzervi Adria. Neke od njih sam dobro znala, živjele su u mom selu, brojne su svojim teškim radom uzdržavale čitave obitelji, a u slobodno vrijeme radile u polju i brinule se za djecu, muževe, svekrve i životinje u štalama

Zbog limitiranosti kretanja javnim prostorom i slobodnog bivanja u njemu, limitirana su i iskustva, te osjećaji, želje i zahtjevi koji u konačnici proizlaze iz tih iskustava. Ana ističe kako se tim aspektom problematike ženskih prava nitko ne bavi, a u trenutnoj fazi njenog života to je ono što je najviše smeta. Neke se stvari ipak lagano mijenjaju, a kreću od djevojaka u selu - doslovno korak po korak, kako kaže Ana  – "ako ništa, barem iz prkosa".

S margine na marginu društva

Maja ima 54 godine i naizgled svu slobodu. Do prije deset godina imala je posao od kojeg je mogla pristojno živjeti i školovati sina, doduše u podstanarstvu. No, to joj nije bio problem jer joj se činilo kako ide sve svojim tokom dok, kako kaže, "nije upala u krivo društvo". Optužena je za teško kazneno djelo razbojstva. "Jedna rečenica mi je uništila život. Nisam mislila da ću završiti u zatvoru, tog dana kada me privela policija, bila sam uvjerena da ću im ispričati što se dogodilo i da ću ići kući. Vodila sam se onom mišlju da ako kažem istinu da mi se ne može ništa loše dogoditi", priča Maja. Na kraju je dobila zatvorsku kaznu u trajanju od četiri godine. Kada je izašla iz zatvora brojni prijatelji su nestali, imala je nekoliko prijateljica koje su joj bile podrška, kao i sina koji joj je financijski pomagao.

"Jako teško mi je bilo naći neki posao od kojeg bi mogla plaćati stan. Srećom, sin je imao posao, u međuvremenu se oženio i bio je sretan. To mi je bilo najvažnije, uvijek sam si govorila kako ću se nekako snaći, važno da on ima svoj život, neopterećen mojim greškama. Ali, posao bi brzo izgubila jer bi poslodavci saznali da sam bila u zatvoru. Nikada nisu imali povjerenja u mene, iako nikada nisam radila s novcem. Brinula sam se za starije žene, čistila bi urede, ulaze...Možda sam i sama kriva jer bi im odmah na razgovoru rekla da sam bila u zatvoru, tako mi je bilo lakše nego da se nadam", objašnjava mi.

Nemogućnost zadržavanja posla, što zbog stigme bivše zatvorenice što zbog godina, Maju je dovelo do toga da više nije mogla plaćati stan, sina nije htjela opterećivati. Prije nekoliko mjeseci se našla na cesti s nekoliko torba.

Foto: Edi Matić i Arsen Gruić Foto: Edi Matić i Arsen Gruić

"Srećom, samo sam bila jednu večer na ulici. Nisam htjela ići kod prijateljica jer i one same imaju tisuću briga – obitelj, stare roditelje za koje se brinu...Tu večer sam otišla na autobusni kolodvor u Splitu, bilo mi je u jednu ruku smiješno jer su me ljudi pitali gdje putujem", priča mi Maja na terasi prihvatilišta za beskućnike, koje vodi udruga MoST, za koje ima samo riječi hvale. Kaže, nije ju bilo sram otići u prihvatilište, znala je da joj mogu pomoći da bude na toplom, da ima krevet, da ima "dom".Nemogućnost zadržavanja posla, što zbog stigme bivše zatvorenice što zbog godina, Maju je dovelo do toga da više nije mogla plaćati stan, sina nije htjela opterećivati. Prije nekoliko mjeseci se našla na cesti s nekoliko torba

Kako nam govori Đordana Barbarić iz udruge MoST velik problem su upravo beskućnice jer se o njima ne priča kao specifičnoj kategoriji beskućnika, a niti postoje istraživanja. Ukupni smještani kapaciteti prihvatilišta i prenoćišta u Hrvatskoj (njih 14) dostatno je samo za 420 korisnika i korisnica te su gotovo uvijek popunjeni. Od toga samo njih sedam ima odvojeni dio za žene. Iako se službene procjene kreću do oko 1000 osoba, broj beskućnika je zasigurno veći. Najveći problemi javljaju se u manjim sredinama gdje ne postoje prihvatilišta kao u većim gradovima.

Barbarić nam govori kako su početci udruge MoST bili iznimno teški i isključivo ovisni o volonterima, ali smatra kako su posljednjih godina napravili doista veliki napredak, kako po pitanju promjene legislative tako i na unaprjeđenju životnih uvjeta za svoje korisnike i korisnice. Trenutno su u Splitu popunjeni svi kapaciteti i većinom je riječ o starijim ženama koje ili nemaju svoje obitelji ili su zbog bolesti dodatno marginalizirane i prepuštene sebi i ulici. Barbarić najviše ističe pomoć dobrih ljudi koji su dodatno senzibilizirali društvo za problem beskućnika. Tome svjedoči i puna socijalna samoposluga koju je udruga MoST prije nekoliko godina otvorila i u kojoj uvijek ima namirnica za najpotrebitije.

Svakako ističe i jako važnu inicijativu Lade Štefek i Lane Miko Iljadici koje su 2011. pokrenule akciju kuhanja večera u prihvatilištima u sklopu koje bi svake večeri druga grupa sugrađana i sugrađanki kuhala, a svi zainteresirani se još uvijek mogu upisati ovdje.

"Vidiš i sama kako je ovdje dobro. Imamo svoje `dežurne` koji drže red, brinu se da ne bude nikakvih svađa. I s njima mi je najdraže pričati. Nekako razumiju naše probleme, podrška su nam, pomognu nam oko oglasa za posao ili ako treba srediti neku dokumentaciju", priča mi Maja o životu u prihvatilištu. Iako joj je teško pričati o tome, govori mi kako je potraga za poslom nekako drži, ima tu nadu da će biti bolje i da će se maknuti iz prihvatilišta.

O teškom položaju starijih žena na tržištu rada govori i izvještaj pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić za 2016. godinu u kojem se ističe kako je manje od jedne trećine radno sposobnih žena, starijih od 54 godine na tržištu rada. Posebno upozorava kako su upravo odgovornost za skrb i rano umirovljenje glavni razlozi izlaska starijih žena s tržišta rada što dovodi do velikog rizika od siromaštva i  socijalne isključenosti. A tome dodatno u prilog ide podatak kako od 56.1 posto nezaposlenih žena, čak 27.8 posto njih je starije od 50 godina.Kako nam govori Đordana Barbarić iz udruge MoST velik problem su upravo beskućnice jer se o njima ne priča kao specifičnoj kategoriji beskućnika, a niti postoje istraživanja

"Kada sam bila u zatvoru barem sam znala da ću izaći. Ova neizvjesnost koliko dugo ću ostati u prihvatilištu je teška. Ali ne odustajem. Javljam se na natječaje za posao, odradila sam nekoliko razgovora i sada čekam hoću li dobiti posao. Ne želim besposleno lutati po gradu ili nekome biti teret, još uvijek sam zdrava i sposobna za rad. Samo da doguram do tih godina za mirovinu pa se možda i vratim u Hercegovinu gdje imam nešto zemlje. Barem bi tamo imala svoj mir, mogla bi sama hranu uzgajati i živjeti od te mirovine. Ne bi bila velika, ali barem bi imala donekle sigurnost!", priča Maja o planovima za budućnost.

Unatoč motivaciji i želji za radom i sama je svjesna kako će teško doći do posla jer je "stara i bivša zatvorenica". Kategorija nepoželjnih na tržištu rada. Kako govori, najveće razočarenje je upravo bilo to nerazumijevanje društva, razvlačenje njenog slučaja po medijima, ali shvaćanje kako nema podršku da se vrati "normalnom" životu, ponajprije od institucija.

Na pitanje je li imala ikakvu institucionalnu podršku nakon izlaska iz zatvora u smislu da joj se pomogne pronaći posao, odgovara negativno. "Imam savjetnicu na HZZ-u kojoj odlazim na konzultacije, ali zapravo staje na tome", govori i napominje kako joj "dežurni" najviše oko toga pomažu i kako se nada da će možda kroz mjere zapošljavanja naći nešto. S Majom sam se rastala uz dobre želje da konačno dobije posao na što mi odgovara kako jednog dana sigurno hoće - jer se jedino tako može ponovno pokrenuti i doista živjeti.

Foto: udruga Domine Foto: udruga Domine

Od početnice do urednice i nazad

"Već trideset godina se bavim novinarstvom, od honorarne početnice do urednice prošla sam sve rubrike. Osim crne kronike, to me nikada nije puno zanimalo. Ja sam ti ona stara škola koja još uvijek vjeruje kako novinarstvo mora biti u službi javnog interesa i tako pišem", govori Sanja (55), novinarka koja je "ispekla znat" u jednoj dnevnoj novini. Pitam je kolika je razlika u novinarstvu kada se tim poslom počela baviti i danas na što mi odgovara da je drugačije jer su došla neka druga vremena i kako se danas mora slušati Gazdu.S obzirom na to da je majka dvoje djece, sada odrasle, zanimalo me koliko joj je odlazak na rodiljni dopust bio problematičan. Sanja odgovara kako je oba puta, iako bi s otišla kao urednica, ponovno morala počinjati od početka – pozicije mlađe suradnice, praktički kao da nikada nije tamo ni radila

"Čini mi se da je prije bilo puno više prostora za bavljenje ozbiljnim, istraživačkim novinarstvom. Danas se trči za profitom i zapravo priče nisu više bitne koliko su reklame. I osmrtnice. To sve novine drži na životu. Današnje tiraže su smiješne kakve su bile prije", priča mi s dozom sentimenta. Iako je počela raditi kao honorarna suradnica, od toga je, za razliku od danas, mogla pristojno živjeti. Na moje pitanje je li imala manju plaću od muških kolega odgovara kako su plaće uvijek bile tajne, ali da se vrlo lako moglo iščitati prema koeficijentima koliko je tko plaćen za posao.

"Čak nije bilo važno jesi li muškarac ili žena koliko je bilo važno da budeš podoban Gazdi. S promjenom vlasti bi uvijek došle neke nove perjanice i oni su zapravo bili zvijezde novina. Donekle je za vrijeme svih režima postojala sloboda pisanja, ali se uvije znalo da treba paziti da Gazda bude zadovoljan", objašnjava mi. Posebno je ponosna na posebni magazin za žene u nedjeljnom izdanju koji je određeni period izlazio u sklopu novina i kako mi kaže, obrađivale su se prave ženske teme.

"Naravno, pod time ne mislim na teme kako se našminkat ili kakvu haljinu obući, već je riječ o razgovorima s različitim autoricama, aktivistkinjama, temama koje se nisu mogle pronaći u mainstream novinama. I glavni urednik je bio s tim zadovoljan sve dok nismo na naslovnici objavili – zašto neću glasati za Kolindu", kaže te dodaje kako unatoč predrasudi da je u poslu većina žena ipak se muškarci nalaze na upravljačkim pozicijama, a to potkrepljuje činjenicom kako je u uređivačkom samo jedna žena. S obzirom na to da je majka dvoje djece, sada odrasle, zanimalo me koliko joj je odlazak na rodiljni dopust bio problematičan. Sanja odgovara kako je oba puta, iako bi s otišla kao urednica, ponovno morala počinjati od početka – pozicije mlađe suradnice, praktički kao da nikada nije tamo ni radila.

Razgovarajući o pravima žena dotaknuli smo se samog života u Splitu i koliko je poticajno živjeti u okolini koja je danas, nažalost, prva u osudi drugog i drugačijeg. "Sjećam se kada je trebalo popratiti prvu Povorku ponosa u Splitu. Kolegama sam već prije najavila kako uzimam slobodno i idem na Pride jer želim ljudima dati potporu. Bilo je strašno gledati onu razularenu masu koja je u ponekim trenutcima izgledala kao da nas je spremna sve ubiti. Istovremeno sam osjećala ponos jer sam tu, a istovremeno razočarenje društvom u kojem živim", ističe i naglašava kako je iznimno teško živjeti u današnjem Splitu. Ali podsjeća kako i taj grad ima drugi obraz, bolje lice, a kao jedan od boljih primjera spominje U Zadru, a pogotovo u malim mjestima u okolici Zadra, obiteljsko nasilje i dalje je nešto o čemu se rijetko progovara. To su prljave i teške riječi koja nerado prelaze preko usana, čak i ženama koje godinama trpe batine i razne vrste zlostavljanja, često uvjerene kako je "normalno" baš to – trpjetiovogodišnji Noćni marš za prava žena.

Ove godine okupilo se više stotina građana i građanki s glavnom porukom Računajte na otpor s kojom su podsjetili kako je upravo sa splitske Pjace prije 99 godina krenula borba za ženska prava u tom gradu. Upozorili su kako borba za ženska prava nije samo borba za jednako plaćeni rad, već borba za dostojanstven život bez siromaštva (u Hrvatskoj je stopa rizika od siromaštva 28,7 posto), bez rodno uvjetovanog nasilja, borba za ravnopravni život i slobodni izbor.

"Prestanite nas nazivati ubojicama. Mi smo te koje odlučujemo o svom životu i odgovorne za živote svoje djece. Nisam rođena da budem gažena, silovana, gladna, neplaćena... Prestanite biti advokati djece negirajući pravo i slobodu ženi. Pobačaj je i pitanje političke slobode i moći muškarca nad ženama. Ne da ne smije biti zabranjen , već mora biti besplatan, dostupan i siguran za svaku ženu koja se na njega odluči", istaknula je tada Mirjana Kučer  iz splitskih Domina.

I njene riječi ostat će aktualne dokle god si licemjeri budu uzimali za pravo odlučivati o tuđem izboru, dokle god im je više stalo do prava nerođene djece od prava živih ljudi, posebice žena. Borba žena, pogotovo onih sa margina, ne zaboravimo - živi se i vodi svaki dan.

_______________________________________________________________________________________________________

Ovaj tekst je realiziran uz potporu SOLIDARNE - zaklade za ljudska prava i solidarnost, u sklopu natječaja Drugotna na sav glas!.
solidarna1.jpg
<
Vezane vijesti