Publika očito voli ZFF, pitanje je samo koliki broj među njima su stvarni zaljubljenici u film, a koliko samo voli posjećivati aktualne, popularne kulturne manifestacije. No možda nisu ni bitni razlozi. Možda je bolje nadati se da će SC i iduće godine biti dovoljno velik za 4. ZFF...

Još jedan Zagreb film festival je iza nas. Treće izdanje ovog, sada je sigurno ultrapopularnog, festivala protekli je tjedan potpuno oživio prostore SC-a. Posjećenost je bila impozantna, direktor festivala Boris T. Matić prilikom zatvaranja pohvalio se rekordnom brojkom od 27 tisuća posjetitelja, što ovu manifestaciju definitivno svrstava u vrh zagrebačkih kuturnih događaja. Što se atmosfere tiče, kao i na prethodna dva izdanja, bila je više nego ležerna i zabavna. Tomu je od samog početka zasigurno pridonio čovjek u funkciji prevoditelja, čiji prijevod ama baš nitko u dvorani nije razumio, što zbog nevjerojatno nerazumljivog i brzog govora, što zbog pljeska publike za čijeg trajanja je on redovito nudio prijevod. No ti su gafovi redovito izazivali salve smijeha u publici, tako da se relativno dobro uklopio u veselu atmosferu festivala. No ono što nije bilo veselo jesu gužve, koje su na pojedinim projekcijama dosezale nevjerojatne razmjere, pa je zbog vrućine, nedostatka kisika i hordi ljudi posjedanih po podu dvorane ponekad bilo nemoguće odgledati željene filmove. ZFF ove je godine u natjecateljskom dijelu pored glavnog programa (dugometražni igrani, kratki igrani filmovi te dokumentarci) ponudio program Kockice, unutar kojeg je prikazano šest hrvatskih filmova koji iz raznih razloga nisu mogli ući u navedeni glavni program. Izvan konkurencije prikazani su filmovi o Romima u programu Kotač, za koje je Matić naglasio da na taj način žele promovirati kulturu najveće (i nažalost vrlo diskriminirane) nacionalne manjine u Hrvatskoj. Pored toga, u programu Afrika prikazana je retrospektiva afričkih filmova po izboru Camerona Baileya, inače pisca i selektora na Toronto Film Festivalu. Pored filmova održan je i Festival Prvih, koji od prijavljenih zahtjeva da na zadanu temu rade u za njih novom mediju. Ovogodišnja tema bila je dominacija, a novost je da će od iduće godine festival dobiti samostalni termin. Prilično neugodno iznenađenje ove godine jest izbor pobjednika u kategoriji dugometražnog filma. Ledenjak, u režiji belgijskog trojca Dominique Abel, Fione Gordon i Brune Romya, zanimljivo je osmišljena priča o ženi koja, nakon što ostane zatvorena u velikoj hladnjači restorana u kojem radi, postaje opsjednuta ledom, snijegom, hladnoćom, napušta svoju svakidašnjicu i obitelj, te na putu za konačnu destinaciju, ledenjak, plovi morem sa gluhonijemim mornarom u kojeg se zaljubljuje, dok ih čitavo vrijeme prati nesretni, ostavljeni muž. Sama ideja je odlična, prikazivanje priče bez razvijanja konverzacije još više pridonosi snažnoj poruci o otuđenosti, i sve to djeluje dojmljivo. Ali samo na početku. Jer nakon nekog vremena film postaje teško gledljiv, naporan, iscrpljujući. Šteta, jer je u konačnici to mogao biti odličan uradak, npr. srednjeg ili čak kratkog metra. Specijalno priznanje osvojio je francuski film Iluminacija, prvi dugometražni film redateljice Pascale Breton, o mladiću koji se mora suočiti sa zaljubljenosti, ali i smrti svoje bake za koju je bio jako emocionalno vezan. Od ostalih dugometražnih filmova posebno bih izdvojila američko-enegleski Ti i ja i svi koje znamo, redateljice Mirande July, inače cijenjene konceptualne umjetnice, od kritike proglašene «novim glasom» američkog nezavisnog filma. To je višeslojna priča o nekoliko likova, o Christine (glumi ju Miranda July), mladoj umjetnici koja svoju drugu polovicu pronalazi u liku Richarda, neobičnog prodavača cipela, razvedenog oca dvoje djece. On je pak izbezumljen njenom pojavom, a ima poteškoća u komunikaciji sa svojim sinovima, sedmogodišnjakom koji održava virtualnu vezu putem chata sa kustosicom muzeja, te neprilagođenim 14-godišnjakom koji razvija prijateljstvo sa djevojčicom opsjednutom tehničkim uređajima koje skuplja u svoju škrinjicu za budući miraz koji će donijeti u brak. Vrlo šarmantno i pitko ostvarenje, u kojima su životi ovih likova na različite načine isprepleteni, među ostalim zajedičkom potragom za ljubavlju, ispunjenjem i bliskošću. Ono što oduševljava jest koliko su neke scene uspješne i kako na jednostavan način redateljica ovog tipičnog indie filma progovara o klasičnim problemima današnjeg društa – otuđenosti i samoispunjenju. Iranski Gorki san je veliko i ugodno iznenađenje ovog ZFF-a. To je stvarno low budget uradak, očito je bio prilično neambiciozno zamišljen, a svojom jednostavnošću me zapanjio. U režiji Mohsena Amiryoussefija, inače matematičara, režisera nekoliko kratkih filmova (ovo mu je prvi dugometražni igrani film) za iransku kinematografiju neobična je već to što se radi o crnohumornoj komediji. To je priča o Esfandiaru, čovjeku koji pranjem leševa zarađuje za život, u okružju drugih zaposlenika na groblju, mladića koji pali robu umrlih, ali pritom krade onu nosivu, te udovice koja pere ženske pokojnice. Esfandiari je čovjek teške naravi, često neugodan prema svojim kolegama, no kada predosjeti da se smrt i njemu približava, pokušava zatražiti oprost od svojih bližnjih. Sniman je kao pseudo-dokumentarac, sa naturšćicima, koji glume sami sebe, a vrlo je često nejasna razlika između stvarnosti i fikcije. Nesporno ima film i svoje mane, neke cjeline u koje je film podjeljen manje su uspješne, neke čak nepotrebne. No ono što oduševljava jest pristup autora i njegovo poigravanje sa shvaćanjem smrti tamošnjeg društva. Još je jedan film zasluženo mogao osvojiti nagradu – izraelski Oženiti se, autora Shlomia i Ronit Elkabetz, inače brata i sestre. Ono što je Shlomi naglasio prije početka projekcije, (osim što je aparatom želio ovjekovječiti toliko broj posjetitelja u dvorani) jest da je film posvećen svima koji se osjećaju kao da su u klopci, a prije svega njegovoj majci. Taj je detalj zanimljiv jer očito je da priča nosi autobiografske elemente obiteljskog života brata i sestre, a još zanimljivije jest da glavnu žensku ulogu igra upravo Ronit. Priča je to o Židovima u Izraelu, o frizerki Vivian, ženi koja želi ostaviti muža, no njena ju braća, što zbog svojih osobnih uvjerenja, što zbog strahova, što zbog težnje za ispunjenjem savršene vanjske forme, odgovaraju od te nakane. Tako je ona prisiljena, zbog svoje inercije, straha, nametnutih okvira, ostati u nepodonošljivom braku. Film je u pojedinim segmentima jako teško gledljiv, pojedine su scene okrutne, a opet nažalost, toliko bolno realne i moguće. Jako je vjerno dočarana ta ukalupljenost dvoje partnera u jedan te isti obrazac koji ponavljaju iz dana u dan, i sve su nesretniji, a opet iz raznih razloga, ne nalaze načina da to mučenje okončaju. Stvarno dojmljiv prikaz bračnog kolapsa, film koji potresa i navodi na promišljanje o društvu i poremećenim vrijednostima kojima se svi potčinjavamo nauštrb nas samih. Što se programa kratkog filma tiče, pobjedio je engleski Zimski san autora Johna Williamsa. To je priča smještena u 1985., u noć kada dvojica dječaka, obučena u kostime životinja, pokušavaju oživjeti pčelu, a sve u svrhu otkrivanja načina da ožive svoga mrtvog prijatelja. Bilo je prikazano boljih ostvarenja iz ove kategorije. Jedan od njih je dobio posebnu nagradu, a to je film U sjeni, Belgijanca Olivier Masset-Depassea, koji govori o mladoj hendikepiranoj ženi, zatvorenoj u svojoj kući i svome svijetu, koja potajno promatra svoga susjeda, ženskara Andreasa. U želji da ga upozna, iscenira svoj pad uzrokovan njegovom nepažnjom, te tako počinju provoditi vrijeme zajedno, te shvaćaju da oboje, iako iz različitih svjetova, gaje iste želje i čežnje. Pored njega zanimljiv je i film Leptiri, Maxa Jacobyja iz Luxemburga, o čovjeku koji je bio svjedok smrti djevojke. Policija ga ispituje, no na kraju nam autor ne daje rješenje, već prepušta gledateljima da sami dokuče tijek čitave priče. Glavnu nagradu u kategoriji dokumentarca odnio je film Prvi na mjesecu, Rusa Alexeya Fedochenka, tzv. «mock-umentary» (parodijski dokumentarac) koji tematizira sovjetske svemirske letove. U popodnevnim terminima kada su se prikazivali dokumentarci najveća navala bila je za projekciju filma Made in Serbia, autora Mladena čorđevića koji kroz prikaz porno industrije progovara o stanju današnje Srbije. Ne znam što je publika očekivala, ali priče četvero porno glumaca iz Srbije prije svega je brutalno tužna. Posebno je upečatljiva scena kada shvatite da majka petero djece snima porniće jer nema novaca za drva za ugrijati se zimi. Ovogodišnji ZFF nadmašio je očekivanja. Prije svega rekordnom posjećenošću. Što se programa tiče, zanimljivo je kako se od filma do filma (s obzirom na zemlju porijekla i samog autora) razlikuje viđenje odnosa pojedinca i okoline, u smislu njegove (ne)mogućnosti nadilaženja uvriježenih, nametnutih društvenih vrijednosti. Svatko je na neki način ukalupljen u svoju priču, variraju različiti aspekti različitih autora, te rješenja koja neki od njih nude.