Jedna poznata šala pripovijeda nam slijedeće: na Staljinovoj skupštini netko kihne, a on upita: tko je kihnuo? Nitko ne kaže, pa on naredi da se strijelja prvi red. Tako to i naprave, pa ponovno pita: tko je kihnuo? Nitko ne kaže, a on naredi da se strijelja drugi red. To i naprave, pa ponovno pita: tko je kihnuo? A taj koji je kihnuo, da spasi druge, digne ruku i kaže: ja sam kihnuo, a Staljin: nazdravlje. Milan Bandić koristi istu taktiku.

Iako svi znamo da je on zapravo totalitarni vođa, on se unatoč tome trudi prikazati kao obazriv, čovjekoljubiv i humorističan čovjek koji, kao što Staljin pazi na kihanje, pazi na svakog građanina Zagreba. Zar nam to iz naših poštanskih sandučića ne prezentira u svakom novom broju zagrebački News? Bandić na otvorenju škole, Bandić popravio cestu, Bandić razgovarao s umirovljenicima... Jednako kao što je Staljin rekao nazdravlje, tako i Bandić sve te stvari doista i radi. No za razliku od Staljina iz vica, on zna da se strijeljanje treba prikriti, a u prvi plan staviti dobre stvari.

Lik i djelo

Zagrebački News u tom smislu služi kao odlična promidžba gradonačelnika, budući da u svakom broju jednostavno ne možemo izbjeći po nekoliko (minimalno pet) fotografija Milana pri nekom važnom ili posve nevažnom događaju. Kao što je Staljin znao da se dobra politika može voditi jedino uz dobru propagandu, tako i Bandić već jedno čitavo desetljeće gradi svoj lik i djelo. Pritom ne izgleda kao slučajnost ni to da je jedan od osnivača Millenium promocije, koju je nedavno unajmila Hoto grupa kako bi im ovi vodili krizni marketing zbog prosvjeda građana, nitko drugi nego Božo Skoko, donedavni savjetnik za promociju i marketing samog gradonačelnika. Bandić je shvatio kako može pomoći Horvatinčiću (kako bi ovaj pomogao njemu), jer je on sam tu promidžbenu logiku provodio godinama. Za vrijeme Staljina iz usta nekog radnika: Upalim TV, Staljin. Upalim radio, Staljin. Otvorim novine, Staljin. I sada držim ovu konzervu u ruci i sve se nešto premišljam... Nije slučajno da taj dobri stari vic podsjeća na predizbornu kampanju jedne druge političarke, a to nas dovodi i do teze da je Bandić zapravo najbolji HDZ-ovac. Račan se u tom kontekstu – uz svo ljudsko i drugarsko suosjećanje za njegovu trenutnu situaciju – pojavljuje kao Lenjin, nakon čijeg je odlaska Staljin istisnuo svog suparnika Lava Trockog i nakon toga uspostavio diktaturu.

Red, rad i disciplina

Kada ruski književnik Viktor Jerofejev u svojoj autobiografskoj knjizi Dobri Staljin kaže Moj tata nikada nije bio bolestan. Za Molotova je biti bolestan značilo narušiti partijsku disciplinu, a tata je bio disciplinirani komunist, onda u tome nije teško čuti prizvuk bandićevskog diktatorskog govora: nije li Bandić taj koji na isti način propovijeda red, rad i disciplinu, koji čak i subotom u 6 ujutro ide na Sljeme, a spava (zbog partijske dužnosti) tek tri sata dnevno, dok istovremeno (kao što smo mogli vidjeti kod Stankovića), gaji vjeru u svoje partijske kolege da ih povremene eskapade u svijet bolesti (striptiz) neće skrenuti s pravog puta? Osim televizijskih nastupa, Bandić je nedavno krenuo i u direktnu propagandu putem dnevnih novina sa sljedećim objašnjenjem: Kada napišete da smo 350-orici invalida dali otkaze, kaj vi mislite da ćemo mi sjediti skrštenih ruku i to prešutjeti, a to nije točno. Kada se notorno laže i insinuira, onda je rekacija plaćeni oglas, a tako će biti i ubuduće. Pritom je sasvim prirodno da bi Zagrebački holding mogao zakupiti cijele stranice u prednjem dijelu vodećih dnevnih novina poput Jutarnjeg i Večernjeg lista, što stoji po nekoliko desetaka tisuća kuna po oglasu. Glasnogovornik, otprije već znan po svom poznavanju marketinškog svijeta, to će objasniti ovako: Ako Coca-Cola može na svoj brand potrošiti više od 50 posto svog proračuna, može valjda i Holding koju stotinu tisuća kuna kako bi upoznao javnost s onim što rade tvrtke. Pritom taj isti Ivanković vjerojatno nije ni svjestan da time upravo kaže da gradom ne vlada demokratska vlast, nego isključivo Kapital. Zanimljivo je da pritom sve nalikuje na pokretanje prisilne kolektivizacije poljoprivrede sa Staljinovim argumentom da će se proizvodnja prehrambenih proizvoda poboljšati ako se male i neefikasne farme zamijene velikim farmama koje podržava moderna mehanizicija. Zar nije Bandićevo ujedinjenje svih gradskih poduzeća i zatim svih gradskih knjižnica (pri čemu se uopće nije vodilo računa o razlici između uspješnih i neuspješnih knjižnica) u Zagrebački Holding, dakle isti onaj koji zakupljivanjem javnih oglasa vodi i službenu propagandu vlasti, slično upravo Staljinovoj prisilnoj kolektivizaciji iz Sovjetskog Saveza? I nije li jedini logični nastavak upravo ono što je Bandić i najavio, a to je zagrebački kulturni holding kojim bi se objedinili svi centri za kulturu. Rezanje ovogodišnjih sredstava za Močvaru i net.kulturni klub Mamu, svjedoči o tome da se Bandić ne šali.

stalin_ap1.jpg

Kako bismo vidjeli što se doista u Zagrebu zbiva, prisjetimo se tragikomičnog filma Wolfganga Beckera Zbogom Lenjine! (Goodbye Lenin!, 2004.). Radnja filma se odvija oko glavnog junaka koji svoju majku, koja se oporavlja od dugotrajne kome, kako bi je zaštitio od šoka, pokušava uvjeriti da njena voljena Istočna Njemačka još uvijek nije propala. Naime, Christiane Kerner (Katrin Saß), velika pobornica režima, je nedugo prije pada Berlinskog zida vidjela kako je policija uhitila njenog sina Alexa (Daniel Brühl) za vrijeme neke demonstracije i ona pada u komu. Nakon osam mjeseci ona se probudi, Istočne Njemačke više nema, a doktori kažu da bi bilo kakav šok za nju mogao biti fatalan i dovesti do zatajenja srca. Alex uvidi da je jedini način da mu majka ne umre da pokuša sakriti istinu i uvjeriti je u iluziju.

Britko samozavaravanje

U tu svrhu čitav stan ponovo aranžira kako je izgledao prije, obitelj se počne iznova hraniti zastarjelom i teško nabavljivom hranom prije pada Berlinskog Zida, a Alex i njegov prijatelj čak snimaju lažne TV-vijesti u kojima se govori o uspjehu režima. Majka povremeno vidi neke čudne stvari, kao što je na primjer divovski jumbo-plakat Coca-Cole, a jednog dana, kada Alex još spava, Christiane izađe iz stana i vidi kako je sav namještaj njenih susjeda na ulici i bačen kao glomazni otpad, neki trgovac automobilima umjesto Trabanta prodaje BMW i onda slijedi veliko finale – iznad nje preleti veliki vojni helikopter koji nosi gornju polovicu ogromnog kipa Lenjina i doima se kao da on svoju ruku pruža prema jadnoj majci. Vrhunac filma nalazi se na samom kraju, kada sin zamoli taksista koji veoma sliči Sigmundu Jähnu, prvom Nijemcu u svemiru, da s njime izvede posljednu veliku obmanu i snimi vijest u kojoj astronaut kao novi vođa Istočne Njemačke obećaje novu budućnost i otvaranje granica Zapadu. Christiane je veoma očarana viješću, premda već zna istinu.

U tom se trenu zapravo preokreće perspektiva i otkrivamo da je Alex zapravo taj koji se štitio od realnosti (doduše, ne toliko propasti Istočne Njemačke, koliko smrti vlastite majke). Ukoliko taj film interpretiramo u kontekstu Cvjetnog trga, onda ćemo dobiti jasniju sliku o odnosu između pobornika izgradnje Horvatinčićeva projekta i onih koji se protive tome. Zamislimo sljedeću situaciju: jedan član inicijative Pravo na grad nedavno je sudjelovao u protestu na Cvjetnom trgu kad su glumci za spas Vidrićeve kuće čitali pjesme. Njegova je majka sve to promatrala s balkona obližnje zgrade i od šoka pala u komu. Budi se nakon osam mjeseci, Zagrebački kristali su već izgrađeni, Bandić je ponovno izabran na izborima i još 15 donjogradskih blokova pretvoreno je u shopping centre, luksuzne poluprivatne prostore i nebodere. Kako bi majku pokušao sačuvati od realnosti sin počinje graditi iluziju.

No, kada sin zaspi, majka izađe na ulicu i uvidi što je nastalo od grada. Na Cvjetnom trgu, umjesto kafića punih ljudi, nalazi se namještaj iz obližnjih zgrada. Majka se prisjeti kako se isto dogodilo s namještajem iz zgrade gdje se danas nalazi OTV, kao i sa vrijednim namještajem iz nebodera na Ilici. Majka ide dalje, umjesto pješačke zone grad je zakrčen automobilima, na terasama se sunčaju bogati diplomati, a iz svih izloga vire bijele majice sa zelenim krokodilima. Ako sada posljednji dio filma, gdje Alex dovodi tobožnjeg njemačkog astronauta i izvodi svoj posljednji trik, umjesto s distopijskom projekcijom budućnosti, dovedemo u vezu s realnim događajem, onda ćemo imati otprilike isti rasplet kakav smo mogli vidjeti u Zbogom Lenjine!. Naime, jednako kao što možemo reći da je zapravo Alex taj koji se zavaravao cijelo vrijeme, tako možemo reći da je i akcija Prava na grad, kada je na zgradu kina Zagreb stavljeno veliko platno s natpisom Zagreb d.o.o. – Totalna rasprodaja, unatoč britkoj ironiji, zapravo bila samozavaravanje. Kao što je majka već znala istinu, tako je i Zagreb zapravo već odavno rasprodan. Međutim, pravo suočavanje s Realnim, kao što bi nas možda poučio Lacan, ili dovodi do smrti ili do poricanja i revolta. Majka iz filma je, nedugo nakon saznanja prave istine, umrla, dok je akcija za spašavanje Cvjetnog trga, koji je, dakle, većim dijelom već ionako rasprodan prije znanja javnosti, krenula u peticiju. Potpisi će se skupiti, ali je pitanje da li će pravni sustav profunkcionirati.

jerofejev.jpg

Popis prevara

Kao što vidimo, život u Zagrebu je, da parafraziramo Jerofejeva, koji govori o Rusiji, poput hodanja po stropu. Izokrenuta perspektiva. Sve je, kao što znamo, započelo s neboderima. Horvatinčić 2003. godine osniva HOTO grupu, daje joj naziv po početnim slovima svog imena i prezimena i gradi prvi neboder u samostalnoj Hrvatskoj.

Njemu i Zdravku Mamiću gradska uprava, Bandićeva vlast, odobrava usvajanje detaljnih planova gradnje u tek donesenom Generalnom urbanističkom planu. Sam plan je, umjesto šireg prostora, obuhvatio samo parcelu na kojoj se gradilo. Sve zgrade na Savskoj cesti do izgradnje Hoto towera imale su do pet katova, no sada se prekršila i ta visinska odredba koja je nastojala sačuvati originalnu vizuru grada. Na mjestu bivše tvornice igračaka izgrađen je neboder sa 22 etaže. Suprotno svom obećanju, Horvatinčić se nije držao obećanja kojim je umirivao javnost prije realizacije projekta. Naime, u neboder se trebalo ulaziti sa stražnje strane, a ne sa prednje, odnosno Savske ceste. Pritom je elegantno zaobiđen i zakonski propis po kojem u zoni tramvaja treba biti najmanje 0.7 m slobodnog prostora za slučaj nezgode, kako bi putnici mogli ući i izaći iz tramvaja. Umjesto toga, ispred Hoto towera postoji rampa i ograda uz tramvajsku prugu. S druge strane, ondje gdje se i poštivao neki širi kontekst, tamo se – kao što je to slučaj sa Eurotowerom – izgradila jedna čitava aleja koja prije nije bila predviđena GUP-om. Prozvana je sveučilišna da bi se stvorio dojam da je ona na korist Sveučilištu, a ne Mamiću koji je morao osigurati dotok prometa u neboder. Sličnom terminologijom danas zagrebački kristali, kako je projektant Hoto-trga Boris Podrecca nazvao vile s bazenima na vrhu planirane zgrade, zamjenjuju zagrebačke štakornjake, kako je Horvatinčić prozvao gradsku jezgru. Ne shvaćajući da time ide protiv svog druga Milana, Tomo će reći da nitko ne govori da je riječ o bloku koji je zapušten i ruševan, o kinu u koje već godinama nitko ne ide, o mračnim i prljavim dvorištima punim narkomana, kriminalaca, skitnica i prostitutki. Pritom, dakako, nije spomenuo da svi ti narkomani, kriminalci, skitnice i prostituke – šljam koji nema pravo na život, jer imali su svoje šanse, ali ih nisu iskoristili – godinama niti nije mogao prići u to dvorište jer se upravo Grad pobrinuo za to da gradska jezgra (p)ostane devastirana.

Zavjese na očima

Unatoč tome, grade se novi neboderi, novi shopping-centri i preuređuju trgovi, jer kao što kaže Bandić, ne mogu svi ti jadnici zajedno srušiti što ja mogu izgraditi. U tom se kontekstu valja sjetiti anegdote o dva različita krila Hotela Moskva u Moskvi. Navodno je Staljin greškom potpisao oba predložena projekta za izgradnju hotela, a kako su arhitekti bili previše uplašeni da Staljinu ukažu na grešku oni su poštovali oba projekta. Slično tvrdnje uostalom postoje o još uvijek enigmatičnoj smrti Kobe, a jedna od njih kaže da se, premda su vidjeli da umire, nitko nije usudio pomoći, naprosto iz straha od velikog vođe. Premda se kod prve anegdote, dakako, može raditi i o šali, budući da su na projektu radila dva arhitekta, koji se možda jednostavno nisu slagali o tome kako zgrada treba izgledati, pa je hotel ispao nesimetričan, ona ukazuje na problem prisutan u zagrebačkom GUP-u. Sve poteze uglavnom donosi Slavko Dakić, a onaj koji ga protežira naprosto potpiše projekte ako su oni u skladu sa partijskom Idejom. Međutim, dok je Staljinova ideja Partije bila komunizam, pa makar u svom totalitarnom obliku, kod Bandića je ideja isključivo i samo novac. Pritom komunistički vic o vlaku koji stoji, a Staljin kaže navucimo zavjese na prozor i pravimo se da ide..., ipak treba malo modificirati. Bandić uopće ne vidi da vlak stoji, odnosno da srlja u propast, štoviše, on kaže: Maknimo zavjese i gledajmo kako ide!. Zar to nije prava istina projekta Medvednica, podzemne i nadzemne željeznice, skijališta na Sljemenu ili novih sportskih dvorana? Kod Staljina se barem znala procedura: tko se protivio njegovim projektima samoga je sebe na insceniranim suđenjima morao optužiti da je izdao Partiju, pa je smaknut ili naprosto završio u Gulagu. Kod Bandića se protivnici, izuzev par psovki poput onih Pička mu materina, što hoće taj Celakoski? ili Bog ih jeb'o bolesne!, naprosto ignoriraju. U tom smislu doista sa Jerofejevem možemo reći: Dobri Staljin!

Ključne riječi: Milan Bandić, Staljin
<
Vezane vijesti