Foto: Tom HoweyFoto: Tom HoweySvijet koji stara stratišta pretvara u oltare, a iz tekovina humanizma gradi oružje.

Kraj devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća za Europu su predstavljali poprilično bolan mamurluk i naglo otrežnjenje nakon romantičnog, pomalo dekadentnog pogleda na stvarnost i svijet kakav je vladao u dobu tzv. belle epoquea. Velike promjene u gospodarstvu nakon Druge industrijske revolucije, nafta i otkriće električne energije, ubrzana industrijalizacija, urbanizacija, post-napoleonska Europa s neravnomjernim ekonomskim razvojem vodećih sila i procvat nacionalizma, i kasnije Prvi svjetski rat, koji je suprotno tadašnjim očekivanjima pokazao se kao jedan od najrazornijih ratova u povijesti čovječanstva, stvorili su atmosferu mehaniziranosti, dehumaniziranosti i straha pred nagomilanim europskim oružjem.Živimo li zaista "na kraju vremena" to kako zgodno kaže Žižek, i je li stvarno ova naša stara civilizacija utjelovljena Sibila čija je jedina želja - vlastita smrt? 

No svojim svršetkom taj Veliki rat ili kako se još romantičnije nazivao na svom početku Rat koji će okončati sve ratove  donio je samo ogromne ljudske žrtve, jačanje radikalnih pokreta, novih gospodarskih kriza i epidemiju gripe koja je Europsku populaciju smanjila za dodatnih 20 milijuna ljudi.

Visokotiražni mir potpisan 28. Lipnja 1919. u Versaillesu, jamčio je sve samo ne dugoročnu opstojnost, a svježe rane prekrojenih granica i brojne reparacije, nisu bile najuvjerljiviji jamac kako je ovo zaista kraj ljudske mahnitosti. Upravo u takvom sveopćem osjećaju besperspektivnosti, straha, i dezorijentacije pred razrušenim starim svijetom, tradicionalnim društvenim shvaćanjima, nejasnim horizontom budućnosti i odbačene i do ruba mogućnosti izraza dovedene stare umjetnosti, rađa je avangarda sa svojim protagonistima.

Jedan od možda najupečatljivijih takvih duhova, svojevrsni apostol, pionir i vođa u nove i novim okolnostima bliskije sfere duha zasigurno je i pjesnik Thomas Stearns Eliot.

Eliot je u pjesničko-umjetničke krugove na mala vrata ušao još prilikom studija 1905., no njegov magnum opus kojim je udario temelje moderne poezije svakako je poema Pusta zemlja koja je od same svoje objave privukla pažnju čitateljske, ali i književne javnosti. Upravo je čistoća jezika i njegov sjaj, oslobođen od otrcanog rječnika kasnih viktorijanaca i džordževaca, ali i vješto i pažljivo biran rječnički fond upriličen u stil koji obiluje eksperimentiranjem sa zvukom, učinio od Eliotove poeme stilski uzor za brojne generacije nakon njega.

No ono što najviše plijeni pozornost u Pustoj zemlji jest upravo glas vremena u kojemu je Eliot živio. Njegova poezija je poezija izjalovljenosti i nereda; a sve to još filtrirano kroz duh koji je duboko nezadovoljan postojećim uvjetima koje vidi kao patetično oskudne. Moto Puste zemlje naveden je prije početka posvete Ezri Pondu i preuzet je iz Petronijeva Satirikona: "Ja sam, na primjer, u Kumama na svoje oči vidio Sibilu kako visi u boci, i kad su joj dječaci govorili: Sibila, što hoćeš?, ona je odgovarala: Hoću umrijeti."Upravo je čistoća jezika i njegov sjaj, oslobođen od otrcanog rječnika kasnih viktorijanaca i džordževaca, ali i vješto i pažljivo biran rječnički fond upriličen u stil koji obiluje eksperimentiranjem sa zvukom, učinio od Eliotove poeme stilski uzor za brojne generacije nakon njega

Sibila ne može umrijeti jer se ne može odreći dara besmrtnosti - tražila je od Apolona onoliko godina života koliko ima zrnaca praha na njezinom dlanu. Čini se kako je Eliotu Sibila simbol stare, smežurane zapadne civilizacije, kojoj nije dopuštena milost smrti, već kataleptično drhtanje uz samrtan hropac. Također, ona simbolizira je ljudsku dušu koja postoji, a svjesna je propadanja i beznađa,postojanja bez svrhe.

To je stanje duha koje dolazi "poslije strogih zahtjeva i polaganih nada u prvi svjetski rat" koje je rezultiralo razočaranjem i skepticizmom u mlađoj generaciji "koja je osjećala da je bila obmanuta parolama starijih" i među kojom se razvio "oštar kritički stav" koji je pokazivao kako "praksa iznevjerava načela i na kakvoj podvali i licemjerstvu počiva moderna civilizacija". Ona je stoga reakcija na gubitak dostojanstva i sveobuhvatni besmisao koji se tako duboko ukorijenio u samo tadašnje društvo.

Sam naslov Pusta zemlja Eliot je preuzeo iz knjige Jessie Weston Od rituala do romantike u kojoj je glavna okosnica priča o mladom, bezgrješnom vitezu Parsifalu koji odlazi nemoćnom, bolesnom i impotentnom čuvaru Svetog Grala Kralju-Ribaru, čija se nemoć reflektira na cijelo kraljevstvo koje je neplodno, i koje je pogodila teška suša. Nakon ukazanja Svetog Grala na zidu, kralj je izliječen, voda poteče i kraljevstvo se oporavi. Upravo ta izmučeno i osiromašeno tlo opisano u sintagmi  "pusta zemlja" preuzeto je kao naslov same poeme, a likovi Kralja-Ribara i ambijent pogibeljne kapele postaju tako sastavni motivi.

Njegova pjesma doduše ne govori o sprženoj zemlji kojoj je potrebno osvježenje i revitalizacija, već se njena sterilnost manifestira u duhovnoj dimenziji; nešto što je mnogo više nego sama poslijeratna Europa, ona je općeniti simbol koji se može prenijeti na gotovo svaku zemlju i na svakog pojedinca. Njena narav nije futuristička, niti u pejzažnom smislu impresionistička, ona je prikaz stanja duha čiji se lik ocrtava kroz prikaz raznih ambijenata i ličnosti koji iščezavaju jedni u drugima: "Gomile slomljenih slika, gdje bije sunce/ a mrtvo drvo ne daje zaklona, ni cvrčak olakšanja/ ni suhi kamen traga vode,/ Nestvarni grade/ pod mrkom maglom zimskog podneva".Čini se kako je Eliotu Sibila simbol stare, smežurane zapadne civilizacije, kojoj nije dopuštena milost smrti, već kataleptično drhtanje uz samrtan hropac

Naglo se ovaj ambijent zamjenjuje interijerom spavaće sobe gdje vjetar zviždi ispod vrata, pa u pustu, jesenju Temzu, kanal iza plinare i prljavi daktilografkinjin stan, da bi se na posljetku pažnja vratila na bezvodnu zemlju: "Ovdje nema vode samo kamen/ Kamen bez vode i pjeskovit put/Put što vijuga uz planine/kamenu planinu bez vode".

Poema je podijeljena na 5 dijelova koji kroz 433 slobodna stiha i brojnu intertekstualnost izraženu kroz citate 35 autora iz svih književno-umjetničkih razdoblja (3500 godina)  tvore težak i izrazito hermetičan tekst u kojem se motivi mogu vezati jedino asocijativno.

Prvi dio nazvan Pokop mrtvaca izvrnut je pastoralni ugođaj u kojemu sve ono što u tradicionalnoj književnosti i umjetnosti predstavlja nešto lijepo i dobro, ovdje predstavlja simbol tegobnosti i uznemirenosti. Pa tako Eliot piše: "Travanj je najokrutniji mjesec koji rađa/ Jorgovane iz mrtve zemlje, i miješa/Sjećanje i želju, uznemiruje/ Zamrlo korijenje proljetnom kišom."

Čini se kako je jedina sloboda moguća "u planinama" gdje se "čovjek osjeća slobodnim". No, dominantna je slika te puste zemlje u kojoj čovjek ne vidi budućnost neprozirnu i nejasnu koprenu povijesti i kroz dim još potpuno neugašenog ognja koje vrvi ruinama i fragmentiranim, reminiscentnim bljeskovima tradicije: "Kakvo se korijenje uhvatilo, koje grane rastu/ iz ovog ruševnog kamenjara? Sine čovječji/ ne znaš, i ne naslućuješ, jer znaš tek/ gomilu smrskanih idola, u koju sunce blješti,/ gdje mrtvo drvo ne daje sjene, cvrčak olakšanja/ ni suhi kamen klokot vode…"

Zanimljiv je motiv londonskog mosta u kojemu masa ljudi pognutih glava, poput živih leševa, maršira u maglovitu zoru, s jedinim ciljem- odlaskom na posao i zarađivanjem novaca. "Jesi li leš, što si ga lani zasadio u vrtu,/ proklijao ? Hoće li ove godine cvasti ? / Ili ga je nagli mraz zasužnjio u lijehu?"Njegova pjesma doduše ne govori o sprženoj zemlji kojoj je potrebno osvježenje i revitalizacija, već se njena sterilnost manifestira u duhovnoj dimenziji; nešto što je mnogo više nego sama poslijeratna Europa, ona je općeniti simbol koji se može prenijeti na gotovo svaku zemlju i na svakog pojedinca

Drugi dio poeme slikovito je nazvan Partija šaha u tematski uglavnom obuhvaća problem odnosa među spolovima. Zanimljivo je kako je upravo za taj problem iskoristio mit o Filomeli. U Poemi se iznosi priča o dva para koje je zadesila različita, no jednako tragična sudbina. Dok je prvi par utopljen u mediokritetstvu svakodnevnice, i koji je gušen svakodnevnom dosadom proizašlom iz sve većeg osjećaja besmisla, otuđenosti i gubitka onog što bi mogli nazvati elan vital, tako zgodno ukalupljeno u stihove: "Što da sada radim ? Što da radim ? / Istrčat ću van ovakva kakva jesam, i šetat ulicama/ Raspuštene kose, ovako. Što da radimo sutra? / Što da uopće radimo?" drugi par zadešava ista sudbina no ovoga puta zbog impotentnosti i moralne krize koja je nastupila usred siromaštva i odvojenosti para do kojeg je doveo upravo prethodni Veliki rat.

Zanimljivo je i spominjanje Slavuja kao kontrastiranja između prirodne ljepote i gadosti nasilnog čina silovanja Filomele: "A iznad antičkog kamina bila je prikazana/ kao da se prozor otvarao na šumsku scenu/ Pomjena Filomele, koju je barbarski kralj/ Tako surovo silovao, pa ipak tamo je slavuj/ Ispunjavao pustinju svojim nepovredivim glasom/ A ona je još plakala, i svijet sa njom/ 'Dživ dživ', za prljave uši".

Treći dio nazvan je Propovijed vatre vjerojatno aludirajući na jednu od Budinih propovijedi i započinje ponavljanjem sintagme iz Epa o Gilgamešu i Biblije, samo u novom kontekstu: "Kraj Lemanskih voda sam sjedio i plakao" kao i stiha iz Spenserove Svadbene pjesme "Draga Temzo, tiho teci, dok ne svršim pjesmu svoju", a zatim pomalo lascivno: "Draga Temzo, tiho teci, neću dugo, neću glasno".

U tom dijelu se inzistira na gadosti ljubavi, te nakon stihova o gospođi Porter i njenom ljubavniku - predstavnicima svakodnevne pomame za uživanjem, drugi put se spominje slavuj: "Tvit tvit tvit/ cvrk cvrk cvrk/tako surovo silovana/ tiritit." Ovdje se ponovno javlja aluzija na silovanje kao i spominjanje "golih bijelih tijela". Zanimljivo je pojavljivanje mitskog lika Tiresije, preuzetog iz Ovidijevih Metamorfoza, koji je, ošinuvši štapom dvije zmije pri parenju, pretrpio promjenu spola i postao žena, a kojemu je nakon što ga je Junona oslijepila, Jupiter dao proročki dar.

On u poemi komentira odnos daktilografkinje i bubuljičavog mladića: "Nakon ručka iz konzerve ona je umorna, a on je uporno pipka - ona mu se prepušta, iako to nije ono što želi." Nakon njegovog odlaska ona odahne: "Gotovo, hvala bogu, i dobro da ga nema." Slijede brojni opisi Temze svojeg vremena i Temze u elizabetansko doba što je nazvao lamentom tri kćeri Temze koja je uskraćena za paradnu kraljevsku barku. Naposljetku završava dvama učenjima - budizmom i kršćanstvom.

Smrt od vode najkraći je dio poeme i služi kao kontrast vatri iz prethodnog dijela, ali i kao način smrti Flebasa Feničanina koji već 14 dana leži mrtav u moru dok mu morska struja "guli kosti".

Posljednja poema Što je rekao grom, po smatranju Eliota, njegov je najuspjeliji dio poeme koji započinje motivima Gatsemanskog vrta i Kristove smrti, no bez motiva uskrsnuća: "On koji je živio sada je mrtav/ mi koji smo živjeli sada umiremo/ s malo strpljenja". Ponovno se vraća motiv puste zemlje kroz koju se probija olujna grmljavina no bez kiše. Zanimljiv je također i prizor "suvišne osobe" – "Tko je taj treći što uvijek ide uz tebe?", a za koji u komentaru Eliot kaže da je bio potaknut izvješćem s neke antarktičke ekspedicije gdje je grupa istraživača, izmorena i gotovo na samom izmaku snaga, imala konstantan dojam kako za njima hoda jedan član više.Zanimljiv je motiv londonskog mosta u kojemu masa ljudi pognutih glava, poput živih leševa, maršira u maglovitu zoru, s jedinim ciljem- odlaskom na posao i zarađivanjem novaca.

U nastavku se pojavljuju brojni fantastični elementi u vidu halucinacija i iluzija, često s motivima rušenja tornjeva, koji okrenuti naopako i dalje sjetno zvone, simbolizirajući pad Jeruzalema, Atene, Aleksandrije, Beča, Londona. U prikazu Gangesa, grom govori svoju poruku "da" što je shvaćeno kao Datta, Dayadhvam, Damyata : "Dayadhvam: čuo sam kako se ključ/ okrenuo u bravi jedanput, samo jedanput/ Mi mislimo na ključ, svatko u svom zatvoru/ misleći na ključ potvrđujemo zatvor/ samo kad pada noć glasovi iz etera/ oživljuju na čas slomljenog Koriolana".

Poema na posljetku završava u obliku pitanja i odgovora Učitelja i učenika: "Shantih, shantih, shantih" – mir koji nadilazi shvaćanje čime kraj ipak nudi neku nadu.

Postoji li ta nada i danas, kada kroz radijski eter probijaju se vapaji ranjenih, obespravljenih, marginaliziranih i na bilo koji način "poniženih i uvređenih", kada su televizijske vijesti prepune krvavih prizora ognjišta i kada društvo mahnito baulja između političko-ideoloških ekstrema? Živimo li zaista "na kraju vremena" to kako zgodno kaže Žižek, i je li stvarno ova naša stara civilizacija utjelovljena Sibila čija je jedina želja - vlastita smrt?

Teško je odgovoriti na to i takva pitanja, pošto je nemoguće othrvati se nadi da je i ovo sve samo faza, i da će razum nadvisiti animalizam u nama, te je sve ovo ipak samo početak dugotrajnog mira i međudruštvene suradnje.  

____________________________________________________________________________________________________

Dragi čitatelji i čitateljice, H-Alterova budućnost je kontinuirano neizvjesna. Ako vam se sviđa ovo što čitate i želite podržati naš daljnji rad, možete nam pomoći svojom donacijom i/ili proširiti riječ među svojim prijateljima. Solidarno za slobodno novinarstvo i veliko hvala svima.

 

<
Vezane vijesti