zarez_22.jpgTrgovački sud presudio, Druga strana mora vratiti 1,2 milijuna kn.

Danas je na Trgovačkom sudu u Zagrebu izrečena presuda u postupku u kojem je država, putem Županijskog državnog odvjetništva potraživala od tvrtke Druga strana d.o.o., nakladnika dvotjednika za kulturu Zarez, da vrati u državnu blagajnu novce koje je protuzakonito dobila putem javnog natječaja. U postupcima dodjele sredstava za "javne potrebe u kulturi" koje je 2012. i 2013. godine vodilo Ministarstvo kulture, prekršen je Zakon o sprečavanju sukoba interesa jer je bivša ministrica Andrea Zlatar Violić, koja je odlučivala o dodjeli potpora istodobno bila suvlasnica Druge strane.Koliko god paradoksalno, bilo bi ipak lijepo kada bi  Zarezov konačni slom, koji je inicirala pseudointelektualna ultradesnica, doprinjeo procesu građanskog odgoja dijela intelektualne ljevice

Sud je današnjom presudom u potpunosti prihvatio tužbu ŽDO-a i naložio Drugoj strani da plati 1,2 milijuna kuna, zatezne kamate i još 78 tisuća kuna za troškove parničnog postupka. Izričući presudu, sutkinja Marija Jurdana napomenula je i da je u nekoliko navrata pozivala bivšu ministricu u svojstvu svjedokinje, međutim da se ona nije odazivala, pa da je naposljetku odustala od njezina saslušanja zbog odugovlačenja postupka.

Nakon izricanja presude upitali smo sutkinju Jurdana je li registrirala peticiju za spas Zareza koju je potpisao velik broj radnika u kulturi, udruga i novinara, a u kojoj se ističe kako se ovaj predmet ne može svoditi isključivo na pravno pitanje – odnosno da je ona prilikom izricanja kazne morala imati u vidu i važnost postojanja Zareza u našem javnom prostoru: "Nikakve peticije i novinski natpisi nisu me zanimali, nego samo ono što se nalazi u spisu predmeta", odgovorila je sutkinja. "Ako stranke u postupku nisu zadovoljne mojom presudom, imaju mogućnost žalbe."

No iz samog tijeka postupka bilo je vidljivo da je Zarezov nakladnik odavno digao ruke od njega, jer se, osim na prvom ročištu, više nitko nije niti pojavljivao na sudu u svojstvu predstavnika te tvrtke. Zbog toga možemo s dosta velikom sigurnošću zaključiti da žalbe neće biti. 

Tako dakle glasi sudski epilog afere koju je još prije četiri godine otvorilo Hrvatsko slovo, podnijevši Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa prijavu protiv tadašnje ministrice Zlatar Violić. Aferu je medijski raspirio H-Alternizom članaka kojima smo uprli prstom u ono što je bilo bjelodano, premda su se mnogi pravili kao da ne primjećuju: da u direktnom protuzakonitom sukobu interesa nije bila samo tadašnja ministrica, nego i član Kulturnog vijeća Dean Duda i članica Kulturnog vijeća Grada Zagreba Grozdana Cvitan, te da je još par dotadašnjih Zarezovih urednika u vrijeme Andree Zlatar pronašlo svoje uhljebljenje na višim činovničkim položajima u Ministarstvu kulture.

iustitia.jpg

Nakon što je Povjerenstvo ustvrdilo da je ministrica doista postupala suprotno odredbama Zakona o sprečavanju sukoba interesa, predalo je predmet Županijskom državnom odvjetništvu koje je početkom 2014. godine pred Trgovačkim sudom u Zagrebu protiv Druge strane pokrenulo tužbu sa zahtjevom za povrat u državnu blagajnu 1,2 milijuna kuna, zajedno sa zateznim kamatama.Nema sumnje da je Zarez svojedobno bio vrlo dobar dvotjednik za kulturu, no nema sumnje niti da je tijekom petnaestak godina postojanja znatno oscilirao kvalitetom, pretvarajući se sve više u zaštitni znak bez sadržajnog pokrića

Dovođenje Zareza do suda izazvalo je, rekosmo, podosta reakcija kulturnjačke i novinarske scene, kao i samih Zarezovih suvlasnika i urednika. Summa summarum, prigovaralo se božici Iustitiji zašto u slučaju prevažnoga Zareza ne žmirne malo ispod one svoje proklete krpe, kad to inače u našem korumpiranom podneblju redovito čini. I prigovaralo se potpisniku ovih redaka, da koga vraga uporno laje o onome o čemu sav kulturan svijet pristojno šuti.

Ponovimo još jednom na kraju ove štorije nekoliko trivijalnosti koje bi trebale pripadati abecedariju političke kulture: Državnom aparatu, uključivši i suce i ministre, ne smije stajati na raspolaganju izbor – hoće li ili neće poštivati propise. Poštivanje ili nepoštivanje ne može biti stvar slobodne volje nikoga tko sudjeluje u tom aparatu, naravno dokle god su propisi koliko-toliko ustanovljeni na načelima vladavine prava. U slučajevima javnih natječaja i raspodjele javnih sredstava, svako odstupanje od regula kojima su definirani može dovesti do privilegiranja jednih, a oštećivanja drugih. Striktno pridržavanje propisa na natječajima kojima država financira medije stostruko je pritom važnije od striktnog pridržavanja propisa na natječajima za financiranje većine drugih djelatnosti, zato što se arbitrarnim odlukama stvaraju uvjeti za razvijanje odnosa ovisnosti između medijskih nakladnika i dodjelitelja javnoga novca - u ovom slučaju političara koji u nekom trenutku igraju ulogu ministara.

A time se iznevjeruje osnovni smisao javnog financiranja medija. Jer, ako ministar progleda kroz prste i protuzakonito dodijeli nekom časopisu ili portalu svoticu s pet-šest nula, teško bismo mogli očekivati da isti časopis ili portal kritički promatra i piše o radu istoga ministra i institucije kojoj stoji na čelu - kao što Zarez uglavnom niti nije promatrao i pisao o javnim politikama Ministarstva kulture i o "svojoj" ministrici. Ujedno, time se stvara stanje pravne neizvjesnosti u kojoj mediji koji donose kritički intonirane sadržaje o donatorima mogu od njih očekivati odnos suprotan njihovu odnosu spram medija koji održavaju i koriste dobre odnose s njima.

Takvim se učestalim, općepoznatim, a uporno prešućivanim rabotama reproducira stanje kulturne žabokrečine, sveopće sitne korumpiranosti i općedruštvene memle, u kojoj se, između ostaloga, ne očekuje da netko dobije javna sredstva zbog vlastitog, uspješnog (novinarskog) rada, već zbog bliskosti s ovim ili onim donatorom, ministrom, članom ovog ili onog savjetodavnog vijeća, odnosno skrivanjem ispod kaputa ove ili one političke opcije koja bi u nekom trenutku mogla snjeti svoje jaje u prvu donatorsku fotelju. A takav tip kalkulatnstva, koji možemo lako uočiti već i površnom analizom probranih dijelova sadržaja ponekih javno-doniranih časopisa i portala, dijametralno je suprotan onome što bi novinarstvo, po nekakvom nadobudnom shvaćanju, trebalo biti.Iz samog tijeka postupka bilo je vidljivo da je Zarezov nakladnik odavno digao ruke od njega, jer se, osim na prvom ročištu, više nitko nije niti pojavljivao na sudu u svojstvu predstavnika te tvrtke

Nema sumnje da je Zarez svojedobno bio vrlo dobar dvotjednik za kulturu, no nema sumnje niti da je tijekom petnaestak godina postojanja znatno oscilirao kvalitetom, pretvarajući se sve više u zaštitni znak bez sadržajnog pokrića. Svejedno, inercijom institucije koja upravlja kulturom, a vjerojatno i prešutnim političkim dogovorima po kojima je glavnina sredstava namijenjenih časopisima i portalima u kulturi dugi niz godina pripadala trima časopisima (lijevom, desnim i ultradesnom), bez ikakve javno dostupne recenzije ili evaluacije od strane Kulturnog vijeća, sve do 2015. godine bio je tretiran kao prvrazredna javna potreba i stoga je dobivao 500 do 700 tisuća kuna, a u sretnijim vremenima još i 330 tisuća od Grada Zagreba.

Uzmemo li načas zaozbiljno pomalo nevjerojatne tvrdnje njegova urednika o prodaji čak dvije tisuće primjeraka po broju, to bi značilo da je, tik pred gašenje, na tržištu ostvarivao dodatni godišnji prihod od približno 480 000 kn bruto, ne računamo li, dakle, marže, PDV i ostala davanja. Hrvatsko slovo i Hasanbegović su ga dotukli, okrenuvši protiv njega oružje koje mu je desetljeće i pol osiguravalo "stožernu" poziciju – predobru uvezanost i diskrecijske odluke političke sfere.

Koliko god paradoksalno, bilo bi ipak lijepo kada bi njegov konačni slom, koji je inicirala pseudointelektualna ultradesnica, doprinjeo procesu građanskog odgoja dijela intelektualne ljevice. No sudeći prema dosadašnjim reakcijama, dojam je da od edukativnog javnog učinka ove presude neće biti ništa.

 

logo_projekt_copy37492.jpg
Ovaj tekst izrađen je u partnerstvu s Osservatorio Balcani e Caucaso  za projekt  European Centre for Press and Media Freedom (ECPMF) i sufinanciran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu i ni na koji se način ne može smatrati da održava gledišta Europske komisije.
<
Vezane vijesti