H-Alter
lora.jpgUlicama hrvatskih gradova šeću neprocesuirani i neosuđeni ratni zločinci. Gmižu po uredima najviših tijela vlasti, primaju od svojih domaćina odlikovanja, počasti, državna zaposlenja i koncesije za privatne poduzetničke projekte. Imenuju ih kreatorima kulturne politike, policija i DORH čuvaju u ladicama navode o njihovim djelima. Njihov ugled proizlazi iz neiskazanog općeg uvjerenja da su zaista počinili ono u što se tek neformalno sumnja da jesu. Kada novinarski apostrofirate nekoga za koga žrtve uporno tvrde da ih je mučio, hrvatsko pravosuđe ne poduzima izvide, ne podiže optužbe, ne pokreće postupke.

Prije nepunih sedam godina, u studenom 2012., Ante Gotovina i Mladen Markač s pravomoćnom su oslobađajućom presudom u džepu pušteni iz haaškog pritvora i, dočekani ekstatičkim raspoloženjem građanstva, njegovih političkih izabranika i medija, vladinim avionom sletjeli u hrvatsku metropolu.Još tada, u devedesetima, nije bila potrebna neka prevelika pamet da bi se rekonstruirali krajnji ciljevi "djelovanja ukupne državne vlasti" za koji je Tuđmanu bila potrebna kontrola nad sudskim aparatom. Jedan od glavnih bio je socijalni inženjering koji bi se zasnivao na razvlaštenju društvene imovine i stvaranju ekonomske dominacije "200 bogatih obitelji"

Svjestan važnosti dojma o izvršavanju obaveza iz Poglavlja 23. pristupnih pregovora s Evropskom unijom koje je vlada Jadranke Kosor uspješno zatvorila godinu dana ranije, tadašnji premijer, a današnji predsjednički kandidat Zoran Milanovićobavijestio je javnost da će hrvatska država "ispuniti svoj dug pravde onima prema kojima se ogriješila", najavljujući kazneni progon počinitelja zločina za koje su HV-ovi generali oslobođeni u Haagu. Tadašnji predsjednik Republike Ivo Josipović objavio je da "hrvatska država nije odgovorna za zločine pojedinaca, ali jest odgovorna da se svaki počinitelj zločina kazni", osnaživši svojom predsjedničkom težinom premijerovo obećanje.

Premda su oba SDP-ova lidera imala pred sobom dosta vremena, jer mandati su im bili tek u ranom stadiju, od ovih obećanja ostala je tek prašina. Otpočetka se naslućivalo da se radi o ćorcima, prigodničarskim frazama sastavljenim za jednokratnu upotrebu.

Nadležnost premijera i predsjednika Republike u isljeđivanju ratnih zločina formalno ne postoji, a dvije stvari koje su važni SDP-ovi muževi s time u vezi mogli i trebali poduzeti bile su – prvo, temeljita rekonstrukcija pravosuđa, i drugo, korištenje vlastitih utjecajnih pozicija za promociju drugačijeg, antinacionalističkog i antišovinističkog javnog diskursa radi stvaranja društvene atmosfere posve drugačije od one šatoraške, koja se preporodila za njihove vladavine, a kojoj su tijekom svojih mandata i sami sve više podilazili.

Ustvari, od tih njihovih izjava ostala je na životu samo Josipovićeva tvrdnja da država nije odgovorna za zločine pojedinaca, što alfa mužjaci i ženke iz HDZ-ova legla ponavljaju poput mantre: navodne zločine, kažu, počinili su pojedinci, država nema ama baš ništa s tim. No sama činjenica da ih nadležne državne institucije nisu islijedile i da za njih gotovo nitko nije pravomoćno osuđen pokazuje da je Republika Hrvatska itekako bila involvirana i da ih nikada nije prestala pokrivati.Tromost pripada bitnim karakteristikama svakog sudskog sistema. Posljedice deset godina njegova sustavnog razaranja u devedesetima još uvijek su na životu, što dokazuju neprocesuirani ratni zločini i neokončani korupcijski predmeti, koji obuhvaćaju i stranku Andreja Plenkovića u cijelosti

Lani objavljeno istraživanje Srpskog narodnog vijeća Ratni zločini nad Srbima 1991.-1995. pruža opise 32 zločina, počinjena, abecednim redom, na lokacijama od Banije i Bjelovara, preko Gošića, Gospića, Grubora, do Lore, Medačkog džepa, Osijeka, Siska i Zagreba.

Kako kažu autori istraživanja, ti zločini spadaju među "neke od najvećih" koje su pripadnici hrvatske strane počinili nad pripadnicima srpske zajednice, a opisi sadrže i podatke o njihovu pravosudnom ishodu. "Na pristranost pravosuđa i nedostatak političke volje upućuje činjenica da je za ratne zločine počinjene u tim akcijama za sada donesena samo jedna pravomoćna osuđujuća presuda. Riječ je o zločinima počinjenima u Prokljanu i Mandićima", ističu u SNV-u.

Proizlazi da ulicama hrvatskih gradova šeću neprocesuirani i neosuđivani ratni zločinci. Ne radi se pritom o "tihim susjedima" kakvi su se razmilili južnom hemisferom nakon sloma Trećega Reicha, pokušavajući se na svaki način učiniti nevidljivima pred očima Saveznika, Simona Wiesenthala i ostalih lovaca na odbjegle naciste. Ovi naši gmižu po uredima najviših tijela vlasti, primajući od svojih domaćina odlikovanja, počasti, državna zaposlenja i koncesije za privatne poduzetničke projekte.

Ministri krajnje suspektnih opredjeljenja proizvode ih u kreatore kulturne politike, imenujući ih u povjerenstva za dodjelu potpora za poticanje ovog ili onog stvaralaštva. Postaju čelnici udruga, koje uz goleme državne ili crkvene potpore talambasaju o vrijednostima domovinskog rata i stvaraju atmosferu u kojoj se šikaniranje i progoni srpskog stanovništva od 1990. do 1995. godine post festum proizvode u zaslužna i hrabra djela. Njihov javni ugled proizlazi upravo iz neiskazanog općeg uvjerenja da su počinili ono za što se pretpostavlja da jesu.Ustvari, od tih njihovih izjava ostala je na životu samo Josipovićeva tvrdnja da država nije odgovorna za zločine pojedinaca, što alfa mužjaci i ženke iz HDZ-ova legla ponavljaju poput mantre: navodne zločine, kažu, počinili su pojedinci, država nema ama baš ništa s tim

U prosincu davne 1991. godine iz predsjedničkog je ureda Franje Tuđmana iscurio telefaks, upućen predsjedniku tadašnjeg Društva hrvatskih sudaca Petru Novoselcu, u kojem je istaknut imperativ da "svaka odluka koju donosi i izriče sud u ime Republike Hrvatske mora biti u skladu s djelovanjem ukupne državne vlasti".

"Predsjednik Republike osigurava djelovanje svih tijela državne vlasti, dakle i sudbene vlasti, i zbog toga ima pravo izravnog uvida i kontrole, da bi na bazi vlastite procjene mogao poduzeti svrsishodne poteze u granicama ustava i zakonitosti", zaključuje se u tom pismu koje je potpisao Tuđmanov savjetnik za pravosuđe i kasniji državni odvjetnik Stjepan Herceg. Klasičan autokratski stav koji poriče autonomiju sudske vlasti iznesen je u kontekstu naprasnog razrješenja tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda Vjekoslava Vidovića.

Povod Vidovićevu razrješenju bilo je njegovo protivljenje Tuđmanovu zahtjevu da se iz zatvora puste Željko Ražnatovć Arkan (srpski obavještajac i kriminalac, ubijen 2000. godine, prije izručenja Haaškom sudu po optužnici za ratne zločine) i Goran Hadžić (do rata lokalni aktivist Saveza komunista, kasniji predsjednik "Republike Srpske Krajine", umro 2016. prije izricanja presude Haaškog suda), koje je hrvatska policija uhvatila pod sumnjom za oružanu pobunu."Na pristranost pravosuđa i nedostatak političke volje upućuje činjenica da je za ratne zločine počinjene u tim akcijama za sada donesena samo jedna pravomoćna osuđujuća presuda. Riječ je o zločinima počinjenima u Prokljanu i Mandićima", ističu u SNV-u

Tuđmanu je njihovo puštanje trebalo kao znak dobre volje u razgovorima sa Slobodanom Miloševićem, a nije posve nerealna niti kasnija tvrdnja onodobnog premijera Josipa Manolića, da je Arkan bio dvostruki igrač i da je za Hrvatsku nabavljao oružje; Vidović je smatrao da Arkan i Hadžić nisu ratni zarobljenici, koji zbog humanih razloga mogu biti pušteni ili razmijenjeni, već da ih je potrebno kazneno procesuirati, odnosno zadržati na odsluženju zatvorske kazne.

"Cijela stvar u vezi Hadžića mogla je biti izvedena po proceduri da je javni tužitelj odustao od optužnice. No željelo se natjerati sud da radi mimo zakona, kako bi se time probio led, i za buduće vrijeme natjeralo sudove na rad u koordinaciji s politikom", rekao je Vidović potpisniku ovih redaka u intervjuu koji je prosinca 1993. objavljen u Arkzinu.

Vice Vukojević, Vladimir Šeks, Ivić Pašalić, Ante Potrebica, Milan Vuković – devedesetih su godina bili glavni operativci zaduženi za implementaciju Tuđmanova načela da sudske odluke moraju biti usklađene s djelovanjem ukupne vlasti. Operacija je bila temeljita i trajala je puno desetljeće: iziskivala je isključenje iz sudstva i tužilaštva svih za koje se sumnjalo da bi se mogli ponašati na osnovu autonomne primjene zakona, i zapošljavanje isključivo podobnih kadrova. U sudstvo se tada u pravilu ulazilo po rodbinskim, zavičajnim, klijentelističkim i sličnim kriterijima.Ministri krajnje suspektnih opredjeljenja proizvode ih u kreatore kulturne politike, imenujući ih u povjerenstva za dodjelu potpora za poticanje ovog ili onog stvaralaštva. Postaju čelnici udruga, koje uz goleme državne ili crkvene potpore talambasaju o vrijednostima domovinskog rata

Potencijalni suci su u svojim prijavama na natječaje redovito isticali hrvatsku etničku pripadnost i katoličko vjersko opredjeljenje, a ako je bilo prilike hvalili se bračnim stanjem, velikim brojem izrođene dječurlije i zadovoljavanjem sličnih "stručnih kriterija" tadašnje (i sadašnje) vladajuće vrijednosne situacije. Čistke su, osim predsjednika Vidovića kasnijih godina obuhvatile i druge suce Vrhovnog suda: Ružicu Horvatinović, Gordanu Gasparini, Vladimira Primorca, Petra Novoselca, pa zatim i HDZ-ova predsjednika Vrhovnog suda Krunoslava Olujića, te velik broj sudaca na županijskim i općinskim razinama.

"Upravo je Tuđmanova politička koncepcija upropastila pravosuđe", napisao je 1999. godine sudac Vladimir Primorac, kasnije saborski zastupnik HSLS-a, pa kolumnist Feral Tribunea, zalažući se u osvit formiranja Račanove vlade za "deratizaciju" sudačkih kadrova.

Još tada, u devedesetima, nije bila potrebna neka prevelika pamet da bi se rekonstruirali krajnji ciljevi "djelovanja ukupne državne vlasti" za koje je Tuđmanu bila potrebna kontrola nad sudskim aparatom. Jedan od glavnih bio je socijalni inženjering koji bi se zasnivao na razvlaštenju društvene imovine i stvaranju ekonomske dominacije "200 bogatih obitelji".Vice Vukojević, Vladimir Šeks, Ivić Pašalić, Ante Potrebica, Milan Vuković – devedesetih su godina bili glavni operativci zaduženi za implementaciju Tuđmanova načela da sudske odluke moraju biti usklađene s djelovanjem ukupne vlasti. Operacija je bila temeljita i trajala je puno desetljeće

U tu svrhu provedene su pljačkaška pretvorba i privatizacija, društvena imovina završila je u rukama HDZ-ovih poduzetničkih agenata, a za čitavu operaciju, usprkos mnoštvu dokaza iznesenih zahvaljujući upornom radu istraživačkih novinara, nikada nitko nije ozbiljno odgovarao. Drugi glavni cilj bio je svođenje broja pripadnika srpske zajednice na onu koja više neće predstavljati, kako se Prvi Hrvatski Predsjednik izvolijevao izražavati, "remetilački faktor".

Operacija je uključivala protjerivanje s posla po etničkom kriteriju, javne prozivke i šikaniranja, nasilna izbacivanja iz stanova, ubojstva i ratne zločine, zakonsko onemogućavanje povratka stanovništva izbjeglog nakon vojno-redarstvenih akcija 1995. godine i držanje onih koji su se vraćali u napuštena lička i zagorska sela u krajnje neciviliziranim uvjetima, u kakvima mnogi žive do današnjeg dana.

Tromost pripada bitnim karakteristikama svakog sudskog sistema. Posljedice deset godina njegova sustavnog razaranja u devedesetima još uvijek su na životu, što dokazuju neprocesuirani ratni zločini i neokončani korupcijski predmeti, koji obuhvaćaju i stranku Andreja Plenkovića u cijelosti.

Nepovjerenje hrvatskih građana u institucije danas je među najvećima u Evropi, a posebno je duboko izraženo u odnosu na pravosuđe. Krajem prošlog tjedna objavljeno je Eurobarometrovo istraživanje koje pokazuje da čak 66 posto hrvatskih građana smatra kako postoji prostor za unapređenje neovisnosti sudaca u odnosu na središta političke i privredne moći, dok u drugim zemljama EU-a tako misli 51 posto građana. No diskrepanciju u pogledu razine političke i pravne kulture pokazuje podatak da u Hrvatskoj samo 55 posto građana pridaje iznimnu važnost nezavisnosti sudstva, dok u čitavoj EU taj prosjek iznosi 65 posto. 

I tako, da ponovimo, ulicama hrvatskih gradova i institucijama hrvatske države gmižu neprocesuirani i neosuđeni ratni zločinci. Tu tvrdnju No diskrepanciju u pogledu razine političke i pravne kulture pokazuje podatak da u Hrvatskoj samo 55 posto građana pridaje iznimnu važnost nezavisnosti sudstva, dok u čitavoj EU taj prosjek iznosi 65 postonemoguće je pobiti, jer očito je da su zločini s hrvatske strane bili počinjeni i očito je da za njih gotovo nitko nije pravomoćno kažnjen.

Kada u svojstvu novinara apostrofirate nekoga tko, kao počasni član, sjedi u državnoj komisiji za ovo ili ono, a za koga desetak žrtava uporno tvrdi da ih je prije četvrt stoljeća mučio i ponižavao dok su, primjerice, prisilno i protupravno sjedili u državnom zavodu za humanu detenciju smještenom negdje na mediteranskoj obali, hrvatsko pravosuđe ne poduzima izvide i predistražne radnje, ne podiže optužbe i ne pokreće postupke.

Nego vas rebne, recimo, s 30 tisuća kuna naknade za duševne boli. Kad se pomno sagleda gore izložena prethistorija, ne preostaje vam nego da povjerujete u jedan dublji državotvorni smisao jedne takve odluke.

 

rsz_1rsz_1rekom_cso_activism_for_reconsiliation_mne_copy85730.jpg
Ovaj je tekst objavljen u sklopu projekta "Razgovarajmo o ratu da bismo živjeli u miru" koji je dio projekta "Aktivizam civilnog sektora za pomirenje u regionu bivše Jugoslavije - podrška REKOM-u" sufinanciranog sredstvima Europske unije.
<
Vezane vijesti