Tihomir Orešković po svemu sudeći osjeća intimnu odbojnost prema stvarima poput skandiranja ustaških parola na nogometnom stadionu u Osijeku, ali radije ne bi o tome govorio, neka se time bave "profesionalni" antifašisti, njemu je to ispod razine. Ovo je ključno mjesto za razumijevanje hrvatskog novoustaštva.

Anti-antifašistička rekonkvista, na sreću, nailazi na antifašistički otpor, ali isključivo fokusiranje na taj segment aktualnih zbivanja nosi sa sobom opasnost da se pod pritiskom "ustaško-partizanskih", "blajburško-jasenovačkih" tema ponovno zaboravi na neugaslu prijetnju kapitalizma. To se, naime, već jednom dogodilo, početkom devedesetih godina.

U Hrvatskoj još uvijek ima ljudi spremnih na borbu protiv radikalnog desničarenja.

Postoje dosta uvjerljive indicije da je Orešković poslan u Hrvatsku da reformira ne toliko državne financije, koliko to da se hrvatska desnica ubuduće koncentrira na servisiranje međunarodnog kapitala. Tu se onda pojavljuje mogućnost da i papa Bergoglio učini slično.

U Izvorišnim osnovama Ustava nema mjesta ustaškim natruhama u slijedu hrvatske državnosti.

Koliko god joj bog nije dao previše političkih klikera, Grabar-Kitarović je shvatila da se mora što prije odmaknuti od Tomislava Karamarka. I čak se, čuje se u kuloarima, uključila u akciju traženja njegovog nasljednika. Dabogda žena uspjela. Mašala!

Svaka riječ ili izraz, na leksičko-semantičkoj razini, ima dvije vrste značenja, denotativno i konotativno. Izraz "Za dom spremni" tako denotacijski znači biti spreman za obranu doma ili služenje domovini. Naravno, pod uvjetom da nam je poznat i kontekst, jer moglo bi se primjerice raditi i o uzviku neke starije osobe koja se sprema, ili je spremaju, za starački dom.

Jasno je da nedavna odluka Gradskog vijeća Vukovara o neprovođenju zakona o dvojezičnosti neće proći, te da će biti proglašena nezakonitom. Upravo je to ono što čeka Karamarko - ponovno "događanje naroda" u Vukovaru. Upravo je sada pravo vrijeme da se iskopaju dvojezične ploče iz septičke jame mržnje, da se ponovno krene u suludo nacionalističko divljanje, a sve u korist ekipe koja osim proizvodnje mržnje i pljačke nije u stanju ništa drugo ponuditi.

Kao ustaljena praksa se pojavljuje običaj da novoizabrani predsjednik, a danas predsjednica, odlazi u Izrael, poginje glavu pred strašnim zločinima iz prošlosti, a potom se vraća u Hrvatsku u kojoj se ustašizacija i fašizacija društva nastavlja žešćim tempom i efikasnije nego je to bilo prije.

Alojzije Stepinac je teška tabu tema. Alojzija Stepinca se ne dotiče u javnosti nitko.