Autor: Ivan Slijepčević
Bilješke o postdramatičnom kazalištu: Trebamo li razumjeti teoriju da bismo shvatili praksu?
Smithov teatar – odnosno njegov performans – nalazi se par stepeništa ispod njegova podzemnog filma. To je bilo podzemlje podzemlja.
Algiers su konačno u suradnji s Matadorom objavili dugoiščekivani álbum Shook. Odmah je po prvom singlu bilo jasno da će se na novom materijalu pretežito pokloniti hip-hopu.
Banksy u Trstu: Nisam siguran komu služi osvrtanje na mozgove konzumenata i pretencioznih art dealera čija sablasna perverzija ubija memoriju bristolskog podzemlja koje je rodilo ono što ti isti danas štuju i uzdižu.
Svijet je potresen. Traženje doma mukotrpno je i frustrirajuće, ali sam proces vrijedan je dokumentiranja.
Ljudsko postojanje pretvorilo se u kružnu uslužnu djelatnost koja cijeni svoje jedine goste – perverzne kapitaliste i profitere koji se pokušavaju prodati kao subverzivan odgovor na probleme koje sami stvaraju.
Smrt Aarona Cartera: Ovisnost za niti jednog čovjeka nije laka materija, stoga bismo se prema njoj trebali tako i odnositi – kao i prema smrti koja najednom može banuti.
Na primjeru Pule i Filipa Zoričića zanimljivo je promatrati svu tu nagomilanu postmodernu ironiju, tu nenormalnu količinu apsolutnog neznanja i nekompetencije.
Recentna situacija s pulskim referendumom za Lungomare još jednom je ukazala na beznađe. Ipak, riječ je o još jednoj farsi, performansu militantnog drila iz kojeg vrvi podljudski primitivizam.