Autor: Jelena Jindra
Iako formalno izgleda kao da ima glavu i rep, služba socijalne skrbi kaotičan je sustav u kojem nema ni dovoljno znanja ni koordinacije, u njega se ne ulaže dovoljno sredstava, a ponajmanje ima moralnosti.
Socijalni radnici trebaju prvo uništiti „korov“ u svojim redovima. Taj posao ne mogu obavljati ljudi bez odgovornosti, kapaciteta, empatije prema ranjivima i prihvaćanja različitosti.
Korisnici iz cijele Hrvatske prijavljivali su H-Alterovoj suradnici slučajeve korupcije u centrima za socijalnu skrb: kupovanje automobila i/ili nekretnine, kupovanje vrijednog nakita i satova…
Neposredno nakon smrti Nikoll Dedić, izvanredni upravni nadzor Ministarstva socijale nad radom stručnog tima CZSS-a Nova Gradiška pokazao je da su utvrđene nepravilnosti.
Serijal “Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece?” nije zaustavio nanošenje daljnjih nepravdi hrvatskim Laurama i njihovoj djeci – žrtvama primjene tog koncepta.
Hrvatske piramide moći i nemoći: Neupitno je da je Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, svoju temeljnu političku moć stekla i crpila od utemeljitelja te ustanove, Milana Bandića.
Severina Vučković, jedna od majki žrtava hrvatskog sustava koji primjenjuje tzv. teoriju otuđenja od roditelja, detaljno opisuje mrežu institucija i ljudi koji su njezinom majčinstvu nanosili patnje.
Consuella Gigante, majka iz Rijeke: “Od strane Centra u Rijeci, dobila sam, od samog starta, krajnje nekorektan, tendenciozan, neprofesionalan i potpuno neobjektivan i pristran pristup.”
U ovom tekstu odgovaram na pristigle reakcije i demantije na prethodne tekstove te otkrivam nove detalje istraživanja. U ovom serijalu riječ je o kritici konkretnih stručnjaka i konkretne teorije koja je odavno dovedena u pitanje na svjetskoj razini, a ne o diskreditiranju cijelog psihosocijalnog sustava zaštite djece i obitelji.
Kako su Ured UNICEF-a u Hrvatskoj i Marina Ajduković, redovita profesorica na Studiju za socijalni rad sudjelovali u uvođenju doktrine “otuđenja od roditelja” u centre za socijalnu skrb? Kakva je uloga u svemu tome nadležnog Ministarstva? Postaje li Hrvatska tvornica “otuđene djece”? Što s praktičarima “otuđenja” radi sutkinja Vrhovnog suda RH Renata Šantek? Zašto za sluškinjine priče hrvatskih Lauri ne bismo znali da se nije pojavila Inicijativa #spasime?
Hrvatske Laure o onome što zbog “otuđenja” proživljavaju unutar sustava za zaštitu djece i obitelji pišu svima – od Predsjednika RH do Državnog odvjetništva RH. Zašto im nitko ne odgovara? Kako je 2005. zaustavljena “afera pravobraniteljica” u koju je bila uključena predsjednica Udruge Hrabri telefon G. Buljan Flander i pravobraniteljica za djecu Ljubica Matijević Vrsaljko? Što je danas s djecom i roditeljima iz tog zataškanog slučaja?
Što nam prešućuju domaći praktičari “otuđenja od roditelja”? Tko je Richard Gardner koji je prvi osmislio “sindrom otuđenja od roditelja”? Kakva je manipulativna moć “otuđenja”? Zašto se i Svjetska zdravstvena organizacija i Europska asocijacija za psihoterapiju protive uvođenju “otuđenja od roditelja” u javnozdravstvenu dijagnostiku? Kako je moguće primjenjivati doktrinu koja se temelji na subjektivnom mišljenju stručnjaka?
Kako je Hrvatska postala vodeća europska država u provođenju “otuđenja od roditelja”? Što je to Europsko udruženje praktičara otuđenja od roditelja (EAPAP) – udruga ili obmana? Zašto je Poliklinika platila pola milijuna kuna za webinar EAPAP-a? Tko su Karen i Nick Woodall, vlasnici privatne Klinike za razdvojene obitelji u Londonu?
“Otuđenje od roditelja” nije službeno priznat psihopatološki sindrom, nije priznat ni kao bolest ni kao dijagnoza u službenoj međunarodnoj klasifikaciji sustava bolesti, nema ga u važećem izdanju Međunarodne klasifikacije bolesti. U Hrvatskoj, primjenjuju ga javne ustanove u koje, po sili zakona, moraju ući roditelji s djecom kada se ne mogu dogovoriti oko skrbništva. Posljedice primjene “otuđenja” u hrvatskom sustavu za zaštitu djece i obitelji su autentične sluškinjine priče.