Aleksandar Dimitrijević, Voice for Choice: “Malteški zakon ne dozvoljava pobačaj apsolutno ni u kakvom slučaju, nema nikakvih iznimki, ni za incest, ni za silovanje, ni kad je u opasnosti život i zdravlje žene… Tko počini pobačaj može dobiti zatvor do tri godine, a doktor koji pomogne ženi ili koji izvrši abortus, može dobiti četiri godine zatvora i izgubiti licencu za rad.”
Početkom lipnja ove godine malteška koalicija za pravo na pobačaj Voice for choice poslala je javno priopćenje o situaciji sa potpunom zabranom i kriminalizacijom pobačaja u njihovoj zemlji, a povodom slučaja žene koja je osuđena pod optužbom za kazneno djelo samostalnog medikamentoznog pobačaja kod kuće na tri godine zatvora uvjetno.
U zapadnim lijevoliberalnim, ali i u uže feminističkim medijima rijetko se spominje ovaj najrestriktivniji mogući zakon o pobačaju u jednoj od država članica EU-a.
U trenutku pristupanja EU-u (2004.) na Malti je na vlasti bila desno-centristička kršćanska demokratska Partit Nazzjonalista (Nacionalna stranka). Malta ima dominantno dvostranački politički sustav, a na izborima 2013. vlast je preuzela dotad opozicijska Partit Laburista (Laburistička stranka) koja se definira kao socijalnodemokratska stranka pozicionirana centralno-lijevo na političkom spektru.
Danas se Malta smatra jednom od najprogresivnijih europskih država u pogledu LGBTIQ prava. Prema izvještaju United States Department of State, Malta je sigurna zemlja za strane LGBT putnike, a prema LGBT+ Danger Indexu, Malta je 10. najsigurnija zemlja za pripadnike i pripadnice LGBT zajednice. Francuska agencija Expert Market rangirala je Maltu kao 7. najbolju europsku destinaciju za LGBT radnike. Prema anketama javnog mnijenja iz 2019. Eurobarometar ukazuje na ogroman pomak/napredak stavova javnosti o LGBT pravima u proteklom desetljeću.
Kada je riječ o pravima žena na Malti, u posljednjem desetljeću su zabilježena tek dva pomaka, odnosno progresivna zakona. Malta je tek 2011. legalizirala razvod braka, a nova lijevo-liberalna vlada je 2016. ozakonila korištenje “pilule za jutro poslije”. Pobačaj je i dalje zabranjen bez ikakvih iznimki.
Premda je evidentan vrlo ekstreman rascjep između temeljnih ljudskih prava žena i prava LGBTIQ zajednice u ovoj državi (u kojoj poput Poljske, Irske, Italije, a i Hrvatske snažan utjecaj na javne politike ima Katolička crkva), taj se rascjep ne analizira i ne objašnjava, a u rijetkim tekstovima se naprosto definira kao svojevrstan paradoks.
O tome kako je to moguće, o organiziranju za pravo na pobačaj na Malti, utjecajima Katoličke crkve i drugim preprekama u ostvarivanju ovog temeljnog ženskog prava, razgovarala sam s Aleksandrom Dimitrijevićem, predstavnikom koalicije Voice for choice (Glas za izbor) i članom organizacije Men against violence. Neminovno smo se dotakli i usporedbe s Poljskom (ponajviše zbog restriktivnosti samog zakona), ali i s Hrvatskom gdje postoje neke slične, ali i različite prepreke u ostvarivanju prava žena.
Kada kažemo da je na Malti pobačaj zabranjen bez ikakvih iznimaka, to je doslovno tako. Željela bih naglasiti da imate zakon, ako sam dobro shvatila, koji je gotovo nepromijenjen od polovice 19. stoljeća?
Malteški zakon u vezi pobačaja je ovakav, nepromenjen od 1854. godine. Jedino što se promenilo u zakonu otada je bilo 1980-ih do kada je kazna osim zatvora bila i težak rad, znači zatvor sa prinudnim radom, samo su izbrisali iz zakona taj prinudni rad. Ali u principu je zakon ostao isti, to znači da ne dozvoljava pobačaj apsolutno ni u kakvom slučaju, nema nikakvih iznimki, ni za incest, ni za silovanje, ni kad je u opasnosti život i zdravlje žene… Tko počini pobačaj može dobiti zatvor do tri godine, a doktor koji pomogne ženi ili koji izvrši abortus, može dobiti četiri godine zatvora i izgubiti licencu za rad.
Što se tiče razlike između Poljske i Malte (odnosno zašto je malteški zakon najgori u Evropi, uz onaj u Andori [op. S.K. Andora je tkđ. punopravna članica EU-a], u Poljskoj ako žena sama popije pilulu, to jest ako sama napravi medikamentozni abortus, to nije protiv zakona. Ali na Malti i u Andori jeste. To je velika razlika.
Možete li nam reći nešto o samom organiziranju ljudi na Malti kada se radi o borbi za pravo na pobačaj, u prvom redu protiv kriminalizacije pobačaja?
Na Malti do 2018. nije postojala nijedna organizacija koja bi zastupala pravo na pobačaj, niti ikakva seksualna, reproduktivna znanja i prava. Prva organizacija koja je izašla sa planom koji je zahtevao dekriminalizaciju pobačaja 2018. je bila Women Rights Foundation (Fondacija za prava žena). Posle toga, 2019., za 8. mart smo osnovali koaliciju koja se sastoji od 12 NVO-a – sve su to organizacije ili za prava žena, ili općenito za ljudska prava i od tada se naš aktivizam uglavnom provodi putem ove koalicije.[1]
Na koji način je Katolička crkva na Malti uključena u politike restrikcije pa možemo slobodno reći i potpunog gaženja prava žena? I kako se to odražava na strukture vlasti i odluke koje donose ili ne donose?
Katolička crkva na Malti je strašno jaka, uvek je bila i još uvek jeste. Trećina osnovnih i srednjih škola su crkvene škole koje prate etiku Katoličke crkve. Malta jeste sekularna zemlja, ali u Ustavu Malte piše da je zvanična malteška vera katoličanstvo te da Katolička crkva ima pravo i dužnost da uči maltešku naciju šta je dobro, a šta je loše i tako dalje. Dakle, snaga Crkve je ogromna, pa prema tome ima i ogroman utjecaj na politike, to ne možemo ignorisati.
Što se tiče vlade i parlamenta, od 2013. do sada vlast je na papiru levičarska – to je Laburistička partija. Pre toga, do 2013. 25 godina smo imali desničarsku, nacionalističku vlast – oni se zovu Nacionalna stranka, ali u principu su desna opcija – pripadaju EPP klubu u Evropskom parlamentu i oni su jako bliski Crkvi.
Malta ima nekoliko konkordata sa Vatikanom. Najvažniji je ugovor o školama, gde je Malteška crkva predala državi dosta nekretnina koje nisu mogli da održavaju. U razmenu, država se obavezala da plaća plate učitelja u školama koje su vlasništvo crkve. Do referenduma za razvod braka (2011.), postojao je ugovor gde, ako neko traži poništenje braka na sudu (znači civilno), a njihov partner pokrene zahtev za poništenje braka na crkvenom sudu, civilni slučaj staje dok crkveni sud ne završi prvi. U principu, crkveni sud je bio, što se tiče poništenja brakova, superiorniji od civilnog.
Kakve su promjene vezane uz ljudska prava nastupile nakon smjene vlasti 2013.? Naišla sam i na podatak kako je netom prije ulaska u EU desno-centristička vlada zakonski zabranila diskriminaciju na temelju seksualne orijentacije i rodnog identiteta, dok se od 2002. gej muškarci, lezbijke, biseksualne i transrodne osobe mogu pridružiti vojsci. Što je s pravima žena u kontekstu pristupanja EU i nakon toga?
Nakon 2013. kada su laburisti došli na vlast bilo je velikih promena. Jedna od prvih stvari je bilo ozakonjenje istospolnih zajednica (životnog partnerstva) 2014., a 2017. je legaliziran i istospolni brak. [2] LGBTIQ prava su na Malti u zadnjih deset godina eksplodirala, zakonski su zagarantirana bukvalno sva prava – na brak, pravo na usvajanje dece, IVF tretman gej i lezbijskim parovima… 2016. Malta je postala prva zemlja u EU koja je zabranila konverzijsku terapiju “promjene seksualne orijentacije”. Također, 2015. je usvojen Zakon o rodnom identitetu, rodnom izražavanju i seksualnim značajkama (Gender Identity, Gender Expression And Sex Characteristics Act) kojim se omogućuje transrodnim osobama da legalno promene rod bez medicinskih intervencija, te kojim se zabranjuju hirurške intervencije na interspolnoj deci.
Partija koja je došla na vlast 2013. od početka je radila s lokalnim LGBTIQ pokretom pošto im je prethodna vlada obećavala mnoge stvari, ali nije ništa uradila, tako da su inkorporirali prava te zajednice u svoju partiju i svoj politički program. Javno mnenje se o tim pravima promenilo, ali sa ovom našom borbom za reproduktivna prava žena to ide jako, jako sporo.
Kada smo s ovim aktivizmom počinjali 2018./19. radili su ankete i imali smo preko 90% (sve do 98%) populacije koja je bila protiv bilo kakve izmene u zakonu. To se sad pomalo menja, sada je to oko 80%. Jedna anketa je postavila pitanje ‘da li se slažete da žena koja ima abortus treba da ide u zatvor?’ i tu je oko 60% ljudi reklo “ne”. Mi smo se koncentrisali oko pitanja dekriminalizacije. Naša je procena da oko 400 žena svake godine kupi tablete za pobačaj preko interneta, stoga pokušavamo da postignemo da se žene zbog abortusa više ne smatra kriminalkama. Imali smo nekoliko medijski eksponiranih slučajeva koji su imali pozitivan sudski epilog za žene i to je zasigurno uticalo na promenu svesti. Prošle godine slučaj Andree Prudente, Amerikanke koja je ovde došla turistički u 16. sedmici trudnoće, koja je izgubila vodu i završila u malteškoj bolnici pod rizikom da dobije sepsu ili da iskrvari. Međutim fetus je i dalje imao otkucaje srca i malteški doktori su odbili da izvrše pobačaj. Ona je srećom imala dobro privatno osiguranje i njena osiguravajuća kompanija poslala je avion po nju i prevezli su je s Malte u Malagu da bi tamo izvršili pobačaj. I sada imamo ovaj slučaj, gde je mlada žena s detetom u nasilnoj vezi iz koje pokušava da pobegne koja je naručila pilule i sama obavila abortus, a taj nasilni partner ju je prijavio policiji. Na kraju je ipak dobila najblažu varijantu kazne koju je mogla dobiti. Nakon te tri uslovne godine, to neće ostati zabeleženo u njenom kartonu. U svakom slučaju, to nije trebalo da se dogodi. Progoniti žene zbog pobačaja je užasno. Zamislite samo, Malta ima jedan jedini zatvor koji prima oko 800 ili 900 zatvorenika – kada bi hapsili sve te žene koje imaju abortus, znači njih oko 400, morali bi da izgrade jedan zatvor godišnje samo za njih.
Pretpostavljam da su se naročito nakon krize covida-19 i s obzirom na to da je Malta otok žene usmjerile prema nabavi tableta i samostalnom medikamentoznom pobačaju premda je to kazneno djelo?
Ovdje smo uspeli uspostaviti telefonsku i online uslugu koju vode Doctors for choice i Women rights foundation, tako da žene mogu da zovu anonimno i dobiju savet kako, gde, šta, gde naći pilule, ili bilokakav savet o kontracepciji ili biločemu vezanom za reproduktivna prava i zdravlje. Javit će se netko tko priča malteški, što je jako bitno, znači omogućili smo dostup informacijama na malteškom jeziku. Premda Malta ima odličan i besplatan zdravstveni sustav, to za žene koje se nađu u situaciji da trebaju pobačaj ne znači ništa. Za Maltu su pilule mifo i mizo [mifepriston i mizoprostol], znači ta kombinacija koja se koristi za pobačaj, napravile revoluciju. Pre toga, znali smo da je preko 60 žena svake godine putovalo u Englesku, također znali smo da ima određen broj žena za koji nismo mogli da saznamo koliki je koje su putovale na bližu Siciliju, i znamo i da žene putuju po drugim zemljama. Ali nijedna druga zemlja osim Engleske ne vodi statistiku po nacionalnosti, tako da nismo imali predstavu o tom broju.
Međutim, kad su međunarodne organizacije Women on web i Women help women, kao i Abortion help network koje pomažu ženama da nađu kliniku i čak im i financijski pomažu ukoliko ne mogu da to same plate, uključile Maltu u svoju mrežu, onda je sve to postalo mnogo, mnogo lakše. Sada recimo znamo sigurno i da je samo jedna od tih organizacija poslala oko 360 pilula prošle godine, znamo i da je broj žena koje idu u Englesku na abortus spao sa oko 60 na samo četiri prošle godine. Tako da žene biraju da krše zakon na Malti jer je jednostavnije i lakše i brže. Inače, korona je bila havarija za Maltu. Znači abortus je zabranjen, moraš da putuješ ili da kupiš pilule. Zatvorili su aerodrom na dva i po meseca, pošta nije stizala. Tada nisi mogao ni sa parama ništa. Pre nego što su zatvorili aerodrom, malteška vlada je kupila zalihe neophodnih lekova prema listi koju imaju, doneli ih na Maltu i zatvorili aerodrom. Abortus pilule nisu legalne i naravno one nisu nabavljene, ali ni kontraceptivna pilula nije na listi osnovnih ili neophodnih lekova. Znači kontraceptivnih pilula nema, a pobačaj je kriminaliziran, a naravno te se pilule koriste i za neke druge zdravstvene potrebe osim same kontracepcije i žene nisu mogle do jedne takve bazične zdravstvene usluge. Znači u zemlji u kojoj je abortus ilegalan, država ne smatra kontracepciju neophodnom.
Kako je moguć jedan takav sadistički zakon i tretman žena u zemlji koja je već dugo punopravna članica EU-a (uostalom kao i Poljska) i kakve su političke okolnosti koje to dopuštaju?
Malta je pristupila EU 2004. godine. Pre toga su bili pregovori i postoji tzv. accession threaty (pristupni ugovor) znači dokument koji zemlje potpisuju kada ulaze u EU.
Za svaku zemlju postoji poseban dogovor i Malta ima potpisano u tom ugovoru (koji je glavni dokument EU-a) da je malteški zakon što se tiče pobačaja iznad bilo kojeg zakona EU. Znači tu su članice liberalne demokratije odnosno EU-a koje su pristale na taj ugovor (protokol) bukvalno prodale žene na Malti. Izgovor je da postoji načelo supsidijarnosti – znači područja gdje EU nema ingerenciju, ne može da se meša u unutarnje zakone pojedine članice. Zdravstvo je jedna od tih stvari. Uvek govore, EU daje pravo na zdravstvo, to je ljudsko pravo, ali svaka država to radi na svoj način. Nama je mnogo pomogao “Matić report” i mi koristimo sve to u našem aktivizmu, ali EU ne može da natera državu da promeni ovaj zakon.
Protocol No 7 on abortion in Malta
THE HIGH CONTRACTING PARTIES, HAVE AGREED UPON THE FOLLOWING PROVISION:
Nothing in the Treaty on European Union, or in the Treaties establishing the European Communities, or in the Treaties or Acts modifying or supplementing those Treaties, shall affect the application in the territory of Malta of national legislation relating to abortion.
[Prijevod: Ništa u Ugovoru o Europskoj uniji, ili u Ugovorima o osnivanju Europskih zajednica, ili u Ugovorima ili aktima koji mijenjaju ili dopunjuju te ugovore neće utjecati na primjenu nacionalnog zakonodavstva koje se odnosi na pobačaj na području Malte].
Što vam je aktivistički sada u fokusu? Pretpostavljam da još uvijek nastojite mijenjati zakon u smjeru dekriminalizacije pobačaja?
Javno mnenje se ipak polako menja, ali još nemamo snagu, nemamo brojke. Vidimo da je najveća razlika među mladim osobama u podršci pravu na pobačaj – do 40 godina – tu već imamo većinu preko 60% koja se slaže sa dekriminalizacijom pobačaja. Prošle godine zbog slučaja Andreje Prudente, vlada je predložila zakon koji bi dozvolio doktorima da intervenišu kada je ženski život ili zdravlje pod velikom opasnošću, međutim opozicija u parlamentu je i protiv toga. I te tzv. pro-life organizacije koje su dosta jake zajedno s Crkvom i trenutno opozicijskom Nacionalnom partijom, imali su veliki protest prošle godine protiv te promene u zakonu koja bi doslovno dozvolila da se spase životi žena. Suludo! Oni kažu da to nije potrebno jer se pozivaju na princip tzv. duplog efekta – jer u krajnosti ako je neka opasnost, doktori bi u svakom slučaju spasili njen život i kako u zadnjih 10 godina nismo imali nijedan slučaj da je žena umrla zbog problema u trudnoći. Ali mi znamo da žene koje imaju komplikovane trudnoće putuju u inostranstvo zbog pobačaja i isto znamo da Andrea Prudente nije bila prva žena koja je evakuisana privatnim avionom u drugu državu zbog pobačaja, bio je još jedan poznati slučaj 2014.
Taj zakonski prijedlog je prošao u parlamentu kroz dva čitanja i sada parlamentarni odbor to treba da razmotri kao i da se održi javna rasprava, ali to je sada negde zaglavilo i dugo traje, ne znamo koji je pravi razlog. Jedan od razloga kojim se spekulira u medijima je taj što naš predsednik države mora da potpiše svaki zakon. On je po profesiji bio doktor i jako je protiv pobačaja, imao je govor u kojem je rekao da je za njega pobačaj ubistvo i ako mu donesu bilo koji zakon koji će omogućiti pobačaj da će dati ostavku. Spekulira se da pokušavaju da promene jezik tog zakona da bi njemu udovoljili i da bi on to potpisao.
Na Malti vidimo kako se pod utjecajem aktivnih politika javno mnenje o pravima LGBTIQ populacije promenilo, ali što se tiče žena i pobačaja to ide puno teže – mizoginija je najstarija i još uvek najjača predrasuda na svetu.
