Katarina Peović, saborska zastupnica Radničke fronte: Dosad je opozicija pozivala da se dvotrećinskom većinom donose odluke vezane uz COVID-19, a sad nitko ne poziva da se bilo kakvom većinom donosi odluka o slanju oružja u Ukrajinu. Lijeva pozicija je uvijek ona “mir među narodima, rat među klasama”. Važno je prokazati sve oblike nacionalizma, militarizacije i fašizacije društva – nacionalizam uvijek nađe neprijatelja i homogenizira jedan tip društvene zajednice u smjeru koji mu odgovara, a paravan je za ekonomski interes elita.
Imperijalistička agresija ruskog predsjednika Vladimira Putina na Ukrajinu dovodi nas u situaciju ponovne globalne podjele i hladnog rata. Iako je Putin bezrezervno vrijedan osude i odgovoran za taj čin, onima koji već dugi niz godina prate geopolitičku scenu ne mogu si pomoći ne gurnuti prste u otvorene rane zapadnjačkog narativa, koji pomoću medija stvara bojnu simfoniju ahistorijskog jednoumlja i čuđenja spram pojave rata, kao da njegov izostanak u Europi i SAD-u znači izostanak rata uopće, iako ga upravo ta dva aktera vode diljem svijeta. Rat u Ukrajini uistinu označava geopolitičku prekretnicu i dovodi čitav svijet u opasnost, ali moralističko zgražanje nad Putinom, isticanje njegova kršenja međunarodnog prava i slične tlapnje kreću se unutar balona zapadnjačke propagande. Stvarnost pored koje taj balon prepun usamljenih označitelja lebdi nam je nebrojeno puno puta ponovila da međunarodno pravo moćnim velesilama ne znači ništa, iz čega slijedi da je Putin samo jedan u nizu agresora koji ima svoje interese. Ako je luđak, kako ga zapadnjački mediji prikazuju, onda svijetom vladaju luđaci i moramo ga radikalno mijenjati.
Mnogi ističu da se u ovim situacijama ne treba baviti “whataboutismima”, odnosno prozivati SAD, NATO, EU, Izrael i Saudijsku Arabiju za kršenje međunarodnog prava jer takav diskurs navodno na neki način opravdava Putina, možda zato što njegova propaganda ističe isto. Međutim, po zakonima konzistentne rasprave moramo moći napraviti distinkciju između opravdavanja Putina i realne kritike Zapada i njegove medijske mašine čija reakcija nije ni izbliza bila ovoliko snažna i konsolidirana kao u vlastitim slučajevima kršenja međunarodnog prava, kojih je bilo na pretek. Taj zadatak treba napraviti kako bismo predstavili realno stanje u kojem se svijet nalazi i pronašli korijen problema. U suprotnom se nalazimo u imaginarnom crno-bijelom scenariju u kojem se dobri NATO i EU bore protiv zločeste Rusije.
Sjetimo se medijskog praćenja intervencija SAD-a u Iraku, Afganistanu, Libiji, Siriji i opravdanja tih intervencija pomoću opisa kršenja ljudskih prava od strane političkih lidera tih zemalja, što sada radi i Putin. Imajmo na umu SAD-ovo vojno pomaganje rata Saudijske Arabije u Jemenu, pomaganje Izraela pri oduzimanju palestinskog teritorija i ubojstvo iranskog generala Qasema Soleimanija 2019. godine, kao i slabašne glasove pokojeg priloga od strane zapadnjačkih medija naspram ove simfonije. Ne zaboravimo da je John Bolton izjavio da SAD ne prepoznaje Međunarodni sud pravde kada je započeo istragu zločina SAD-a u Afganistanu. Ne zaboravimo da se već barem pet godina događaju ilegalni pushbackovi izbjeglica diljem Europe koji krše Konvenciju o izbjeglicama i međunarodno pravo, a u kojima sudjeluje i Hrvatska.
Trenutno se događa snažna konsolidacija zapadnjačkih medija koji prozivaju Putina psihopatom i pozivaju na slanje vojske i oružja u Ukrajinu, a zanemaruju potencijalnu nuklearnu katastrofu i moguća mirovna rješenja. Zamislimo na trenutak da je SAD napao Ukrajinu i prijeti nuklearnim oružjem, bismo li slali vojsku ili inzistirali na pregovorima? Argument da će Putin ako se ovaj rat riješi mirnim pregovorima nastaviti pohod, možemo isto tako upotrijebiti za SAD, koji nezaustavljivo maršira po svijetu. Također, ako je Putin stvarno luđak, onda će sigurno posegnuti za nuklearnim naoružanjem prije nego izgubiti rat i cijeli zapadnjački narativ agresije prema Rusiji pada u vodu. Međutim, narativ Putina kao luđaka ide u smjeru “nema dijaloga s luđakom”, što smo vidjeli kada se Lavrov pojavio na konferenciji UN-a, a europski delegati otišli iz prostorije, što potencijalno predstavlja veliku opasnost za svijet.
Kako bismo kvalitetno sagledali konsolidaciju zapadnjačkih medija, opasnost koju ona proizvodi i razlog za ratove diljem svijeta, obratili smo se stručnjakinji za medije i saborskoj zastupnici Radničke fronte Katarini Peović, koja je ujedno bila jedina zastupnica koja je ostala suzdržana u vezi Deklaracije o Ukrajini.
Zašto ste ostali suzdržani u vezi Deklaracije o Ukrajini?
Deklaracija je loš dokument iniciran od strane radikalno desnog zastupnika Hrvoja Zekanovića. Naše glavno neslaganje s dokumentom smo izrazili u pet amandmana koji su pozdravljeni parcijalno ili u potpunosti od dijela zastupnika Možemo!, SDP-a i HSS-a. Oni su racionalni i arugmentirani, nije riječ o nečemu radikalnom što vladajući nisu mogli prihvatiti.
Jedna od točaka neslaganja je što u Deklaraciji piše da je rat ničim izazvan. Proglasiti bilo koji rat ničim izazvanim je teška simplifikacija, a pogotovo ovaj u kojem su ne samo ruski imperijalizam već i američki, kao i NATO-ov ekspanzionizam odigrali važnu ulogu. Amnestiranje američke ratne politike nije pozicija koju treba zauzeti, a ona sigurno neće pomoći u smirivanju rata.
Deklaracija nedovoljno naglašava da Hrvatska treba prihvatiti izbjeglice, a ne samo poslati im pomoć, a ujedno i prejudicira da Ukrajina treba ući u NATO što je dolijevanje ulja na vatru. Ako imate mirotvornu deklaraciju koja bi trebala biti izraz solidarnosti, humanitarnosti, poziva na mir i osude ratnih sukoba, onda je proturječno da u toj istoj deklaraciji zazivate rješenja koja su uzrok ratnih sukoba.
Izjavili ste da Deklaracija potiče na slanje hrvatskih vojnika u Ukrajinu. Je li to istina?
Deklaracija je dokument koji daje svoj prilog militarizacji društva upravo ovakvim zaoštravanjima i poticanjima sukoba. Dan prije potpisivanja Deklaracije ministar obrane Mario Banožić tražio je od predsjednika slanje naših vojnika u NATO snage koje su u pripravnosti, a Milanović je potpisao odlazak naših vojnika u Mađarsku, iako je izrazio racionalnu skepsu prema tome da bi naši vojnici trebali sudjelovati u eventualnim NATO akcijama. Zanimljivo je kako preko noći dolazimo do nekih rješenja bez demokratske rasprave. Preko noći se mijenjaju pravila i uvodi se izvanredno stanje. Nije bilo demokratske rasprave o slanju oružja, a u Saboru se na par dana gotovo uvelo izvanredno stanje koje je Plenković koristio za vlastitu promociju.
Praktički dan prije napada Vlada je bila pred raspadom, a Plenković sada koristi ovu situaciju za izmišljanje unutarnjih neprijatelja, militarizaciju društva, dizanje tenzija i potpunu neutralizaciju kritika Vlade koje su bile opravdane. Opasna je situacija po demokraciju kada se bilo kakvo postavljanje pitanja proglašava djelovanjem unutarnjeg neprijatelja pod pretpostavkom postojanja vanjskog neprijatelja. Deklaracija nije nije dokument kojim su se artikulirali pomirljivi, humanitarni, solidarni tonovi, već su se artikulirale stvari koje produbljuju sukob.
Ovo je nesumnjivo Putinov čin imperijalističke agresije na suverenitet druge države. Koju bi strategiju za mir po vama Hrvatska, EU i NATO trebali zauzeti?
Problem s ovim pitanjem je što su Amerika, NATO i zapad i proizveli Putina. Kao što je privatizacija u državama bivše Jugoslavije proizvela “tajkune” i HDZ, tako je i privatizacija Rusije proizvela “oligarhe” i Putina. Ne bismo trebali gledati SAD i Rusiju kao suprotstavljene sile jer Putinê stvaraju politike mjera štednje, privatizacije, fleksibilizacije rada, liberalizacije tržišta… To je isti princip kao s mnogim američkim intervencionističkim politikama koje su išle za uvođenjem demokracije, a zapravo je sasvim jasno da se iza toga skriva širenje kapitalizma. Kao što se američki sistem postavljen u Afganistanu okrenuo protiv njih, tako se sada okreće onaj u Rusiji.
Naši lokalni odgovori sigurno neće determinirati rješenja vladajućih. Isto se postavlja pitanje opozicije. Dosad je opozicija pozivala da se dvotrećinskom većinom donose odluke vezane uz epidemiju COVID-19, a sad nitko ne poziva da se bilo kakvom većinom donosi odluka o slanju oružja u Ukrajinu. Lijeva pozicija je uvijek ona “mir među narodima, rat među klasama”. Važno je prokazati sve oblike nacionalizma, militarizacije i fašizacije društva – nacionalizam uvijek nađe neprijatelja i homogenizira jedan tip društvene zajednice u smjeru koji mu odgovara, a paravan je za ekonomski interes elita.
Vrijeme će pokazati koliko je to realna procjena stvari. Disonantni glasovi među unisonim često su glasovi iz budućnosti. U devedesetima su rijetki kritičari govorili da se u nas desilo razvlaštenje društvene većine nad onima što je ta društvena većina stvorila, da je riječ o instalaciji 200 bogatih obitelji po projektu Franje Tuđmana, a danas je to mnogima jasno. Podjela na istočnu i zapadnu Ukrajinu također je provizorna. Cijela Ukrajina je 1991. glasala na referendumu za odcjepljenje od Rusije. Za to je glasao i istočni dio Ukrajine ruskog govornog područja, a iza tog je stajala nada da će ulaskom u kapitalistički sistem i približavanjem Zapadu ljudi bolje živjeti. To se nije dogodilo. Privatizacijom industrija iz sovjetskog razdoblja nastali su bogati tajkuni poput Donjeckog klana, a poznate su veze ukrajinskih političara s tajkunima. Ukrajina je jedna od najkorumpiranijih zemalja na svijetu.
Treba zagovarati da se Europa i svijet transformiraju. Dolazimo do momenta koji će od strane liberala biti nazvan utopijskim, ali ljevica mora biti jasna koliko god to trenutno bilo nepopularno i usamljeno. Nije bilo lako kao jedna nasuprot 150 glasati suzdržano za Deklaraciju. Loše je da oni koji se nominalno nazivaju ljevicom kalkuliraju s popularnošću. Nije svugdje tako, nisu sve ljevice europskih država toliko ustrašene. S druge strane sada Plenković koji nas proziva kao unutarnje neprijatelje imenuje ministra koji će zamijeniti ministra Horvata, osobu koja je u debelom sukobu interesa jer su mu poslovni partneri ruski tajkuni.
Vjerujem da kao stručnjakinja za medije imate puno toga za reći o konsolidaciji zapadnjačkih medija. Trenutno bilo kakvo preispitivanje utjecaja NATO-a na ovaj sukob izaziva podsmijeh ili ljutnju. Ruska propaganda je također vrlo smiješna jer po njoj Putin pak uopće nije kriv. Međutim, akteri poput Briana Beckera ili Noama Chomskog koji se desetljećima bore protiv američkog imperijalizma, koji su bili organizatori prosvjeda protiv rata u Vijetnamu, koji su aktivno pratili invaziju na Irak, Afganistan, Libiju i Siriju, ukazuju nam na drugačiji narativ, a kojeg smatram da, bez umanjivanja užasa ukrajinskih žrtava i Putinova čina, također moramo uzeti u obzir. Oni ovaj čin kontekstualiziraju kao rezultat strategije SAD-a koji nakon raspada SSSR-a pomoću NATO-a ulazi u države bivšeg Varšavskog pakta, iako je obećao da se neće širiti, i pomoću njihove vojske vodi rat protiv država koje su u relativno dobrom odnosu s Rusijom, poput Libije i Sirije, a zatim se od 2008. pokušava proširiti na Ukrajinu i Gruziju.
Medijska slika u velikoj mjeri odudara od geopolitičke situacije i simplificira je. Pogotovo iz američke perspektive čiji su mediji vrlo djetinjasti. Ne znam jesam li ikad vidjela infantilnije medijske poruke o ratu. U Hrvatskoj pak imate uglavnom jednostrano, tendenciozno izvještavanje, bez objektivnih informacija. Primjerice kod nas teško možete naći informacije koje zemlje nisu poslale oružje Ukrajini, nego se samo izvještava koje jesu, u cilju da se stvori konsenzus da je nužno hitno poslati što više oružja. Većina medija pozdravlja i poziva na rat. Objavljuju se simboli radikalnih pro-fašističkih pokreta, bez kritike i tome slično.
Koliko je takva medijska praksa opasna? Može li doći do nuklearnog napada?
Zanemaruje se činjenica da se Hrvatska slanjem oružja i vojnika u NATO-ove snage svrstala u zemlje koje su na meti potencijalnog (nuklearnog) napada. Također se običnim naoružanjem može gađati nuklearna elektrana Krško, što bi također imalo katastrofalne posljedice. Odluka o slanju vojnika nas otvara za takve udarce, a ona nije donesena demokratski.
Vidite li razliku između medijskog praćenja ovog rata, koji uistinu krši međunarodno pravo, i ratova SAD-a u posljednjih nekoliko desetljeća? Dakako, ne preispitujemo odgovornost Putina, nego se oslanjamo na znanstvenu analizu zapadnjačkih medija.
Sasvim je jasno da se radi o dvostrukim kriterijima. Jemen, Palestina, Afganistan, Libija, Irak, sve su to dvostruki kriteriji koji jasno upućuju na to da je medijska propaganda uključena u proizvodnju pristanka na rat. Ovaj rat je posebno zanimljiv jer počinje mirovnim pregovorima. EU je imala umjereniju politiku prema Putinu i pokušavala je spriječiti da dođe do sukobu, no američka strana je bila izuzetno nekooperativna, huškačka i gurala EU u sukob. Mnogi analitičari tvrde da je ovo izvrsna pozicija za SAD i da je zbog geopolitičkog pitanja energetskog tržišta, poglavito plina u Europi, cijeli ovaj rat i potaknut. Znamo da je Sjeverni tok 2 bio završen i da je samo Njemačka trebala potpisati njegovo puštanje u promet, a SAD su glasno bile protiv toga. Sada smo u situaciji da se Sjeverni tok 2 neće realizirati i da će se kupovati skuplji američki, manje ekološki LNG ukapljeni plin.
Dok sam pratila tu politiku i retoriku činilo mi se da je do te mjere infantilna da je nemoguće da se ta razina može uhvatiti u Europi koja je ipak rezervirana spram američke scene, no čini se da smo u lošijoj situaciji nego što sam procijenila. No, tu je naravno i Putinova reakcija koja nije isprva bila predvidljiva.
Smatrate li da je Putin SAD-u bacio loptu na volej?
Mnogi su analitičari rekli da je ovo sjajna prilika za američku ratnu politiku jer dok su u Afganistanu morali ginuti njihovi vojnici, a trošila su se velika financijska sredstva, ovdje SAD može mirno stajati sa strane dok se drugi bore za njih.
Mislite da će se ruskim oligarsima usprkos sankcijama povećati brojevi na računima?
Neće svima. Neke će sankcije vjerojatno oslabiti. Kapitalizam je uvijek bio otvoren za privremene fluktuacije u kojima neki bolje prolaze od drugih. Mnogi liberalni političari i mediji ulažu nade u spas od strane oligarha kojima su zamrznuti strani računi i koji bi trebali srušiti Putina. Lošiju pretpostavku u životu nisam čula. Putin to radi upravo zbog interesa oligarha koji jesu ruska država i njen interes.
Osim toga, Evropska unija još uvijek trguje s Rusijom, 40 posto evropskih potreba plina dolazi iz Rusije. Također, SWIFT mehanizam sankcija je također selektivan, nisu isključene, recimo, banke preko kojih se plaća plin i nafta. To što se SWIFT mehanizam doživljava kao oblik sankcije dosta govori koliko je Zapad ozbiljan. Riječ je o zadovoljavanju forme.
Spomenuli ste manufakturu pristanka, što je naslov knjige Noama Chomskog. Glavna teza je da velike američke medijske kuće poput The New York Timesa i Washington Posta plasiraju glavni narativ kojeg ostali zapadnjački mediji na ovaj ili onaj način perpetuiraju, a budući da su velike medijske kuće u suštini korporacije koje prodaju proizvode relativno privilegiranoj publici koja je zadovoljna stanjem u SAD-u, nesvjesno se generira specifična poruka. Također, budući da mediji žive od oglašavanja, prilagođavaju se nekakvom liberalističkom jednoumlju, što ih ujedno čini sklonima shvaćanju američkog imperijalizma kao širenja demokracije. Možete li reći nešto više o tome?
Često se iz lijeve marksističke pozicije kritika medija zaustavlja na kritici vlasničke strukture. Pretpostavka je da ako saznaš koja je vlasnička struktura – znat ćeš i za čije interese mediji rade. Međutim, kulturalni studiji, moje matično znanstveno područje, napravili su veliki epistemološki pomak zakompliciravši tu pretpostavku jer da su stvari tako jednostavne ne bi bile toliko učinkovite. Nije stvar u tome da su mediji jednostavno trbuhozborci vladajuće klase.
Mediji su se razvili i njihova je propaganda prisutna po principu kodiranja-dekodiranja Stuarta Halla, jednog od značajnih teoretičara kulturalnih studija. Pojednostavljeno, poruke su kodirane, a onaj tko ih kodira razmišlja o tome i kako će one biti dekodirane – obzirom na “profil” primatelja. Poruke mogu biti dekodirane na različite načine. Mediji nude dojam drugog glasa, političkog pluralizma, a ne jednoumlja. Onaj koji kodira poruku anticipira načine kako će biti dekodirana, a uvijek je se može dekodirati na više načina. Imate opozicijskog gledatelja, srednjostrujaškog i onoga koji je u potpunosti pripadnik dominantne ideologije. Njih trojica će drugačije dekodirati poruku, no onaj koji ju kodira računa na načine kako će biti dekodirane.
Medijskom proizvodnjom se manipulira “drugim glasom”, a danas se to zbiva na način kojim se reže svaka mogućnost dublje sistemske kritike koja se označava utopijskim nerealnim pogledom. Stvari su postavljene takve kakve jesu, nema prostora za dublju kritiku. Mediji vječno proizvode “izvanredno stanje”, od političara se traži da daju odgovor na brzinu, kako jednim potezom riješiti trenutni izvanredni problem, postavljen u kontekstu nacionalnih i kapitalističkih pozicija. Ako pričate o perspektivi radnika, kritizirate političku ekonomiju, aludirate na drugačije vojne i obrambene aranžmane, naprosto niste u toku i niste relevantni. To najbolje znadete vi jer svaki medij koji se želi baviti širom slikom djeluje na margini: “Nisi upućen u aktualnost koja je banula u posljednjih sat vremena i bit će jednako nezanimljiva u idućih sat vremena”.
Čini mi se da trenutno nema čak ni dva različita načina dekodiranja poruke. Vladaju samo jednolični kod i dekodiranje, a svatko tko želi kontekstualizirati situaciju u Ukrajini ili ponuditi drugačiju perspektivu od grubo nacionalističke biva proglašen unutarnjim neprijateljem.
To su iznimno opasni trenuci u povijesti. Znamo kako se zovu sustavi kada se svaki kritički glas smatra unutarnjim neprijateljem. Neki dan je u Novostima stručnjakinja za Rusiju Jelena Jurišić dala intervju gdje je navela što Zelenski radi ruskoj manjini i da vođu opozicije drži praktički u kućnom pritvoru. Meni je to bila nova informacija za koju smatram da je bitna. Međutim, bilo kakvo iznošenje činjenica je proglašeno radom unutarnjeg neprijatelja. Kad sam 2020. rekla u Saboru da je u haškoj presudi Tuđman bio proglašen dijelom udruženog zločinačkog pothvata, izbila je praktički histerija. Kad nudiš činjenicu, a reakcija je takva, onda se treba pitati u kakvom društvu živimo.
Također, harmonija u medijskom prostoru je velikim dijelom fingirana. Ako pomno pratite pojedinačne stavove u Europskom parlamentu, vidjet ćete da nisu svi jednako entuzijastični za slanje oružja, vojske i prihvaćanje Ukrajine u EU.
Istaknuli ste da Deklaracija o Ukrajini nije dovoljno jasno elaborirala prihvaćanje ukrajinskih izbjeglica, ali hrvatski građani su se pokazali spremni prihvatiti ih, što je uistinu hvale vrijedan humanitarni čin. No, ako nastavimo zadirati u otvorene rane zapadnjačkog diskursa, ne možemo ignorirati rasizam spram izbjeglica iz Afganistana, Libije i Sirije. H-Alter je puno izvještavao o pushbackovima, kršenju Međunarodnog zakona od strane MUP-a i EU, što nije izazivalo interes mainstream medija i javnosti. Što to govori o europskom rasizmu i zapadnjačkim medijima?
Zadnjih dana su se mogle čuti strašne poruke na BBC-u i raznim drugim zapadnim medijima. Da je riječ o izbjeglicama plave boje kose i očiju, da je šokantno jer su to ljudi isti kao i mi, da to nisu izbjeglice poput onih iz Trećeg svijeta. Mnogo je rasističkih izjava, velikim dijelom nesvjesno izrečenih. Istovremeno se u potpunosti razgolitila ta intenzivna rasistička politika prema izbjegličkim zemljama. U Deklaraciji smo zastupali da se jače naglasi primanje izbjeglica, a ne samo slanje humanitarne pomoći, ali se kasnije pokazalo da je Hrvatska izrazito otvorena da se izbjeglice prihvate. Mi to pozdravljamo, ali ne možemo ne uputiti na slona u prostoriji.
Kroz medijski narativ izbjeglice iz Sirije i Afganistana se dehumanizira, priča se da nisu dio naše civilizacije, da su ekonomski izbjeglice, da su muškarci koji su trebali ostati boriti se, da imaju mobitele što znači da nisu toliko siromašni, da će nam silovati žene, itd. Sada nam odjednom dolaze izbjeglice za koje se kaže da su “kao mi”, koje nisu sustavno godinama medijski dehumanizirane kao što se to radilo i Židovima i Romima za vrijeme Hitlera. Sada desničari više ne prigovaraju: “Stanove ćete dati izbjeglicama, a naši ljudi nemaju gdje živjeti pa moraju ići u Njemačku”.
Kad smo nekoć razmišljali o Drugom svjetskom ratu i pitali se kako je moguće da se čovjek probudi u društvu u kojem postoje rasni zakoni, onda smo s izbjegličkim pitanjem mogli vidjeti kako se to gradi postepeno.
Koliko su sveprisutne paralele Putin/Milošević, Ukrajina/Hrvatska, ovaj rat i rat devedesetih točne?
Usporedbe s našim ratom su često brzoplete i površne. No možda bi zanimljivije bio uputiti na to da je prošlo trideset godina od raspada SSSR-a i Ukrajina nije odmah doživjela rat. Usprkos tome, ona je iznimno korumpirana zemlja, čak više nego Hrvatska, a između ostalog i zbog američkog utjecaja u njenu politiku. Jedan od spektakularnijih američkih intervencija u tu zemlju bilo je postavljanje Mikheila Saakashvilia koji je bio gruzijski predsjednik za guvernera Odese. Nevjerojatno je da nema dovoljno ljudi u Ukrajini koji bi mogli obnašati tu funkciju. U Ukrajini je vrlo kompleksna situacija, a borbe Rusa i Amerikanaca za utjecaj u toj dijelu Evrope su sveprisutne.
Po vama je dakle glavno obilježje ovog sukoba interes ruskih oligarha i zapadnih kapitalista u Ukrajini. Dakle, svi furaju nacionalizam jedne i druge strane, a iza se skriva kapitalistička priča?
To je možda najbolje vidljivo u biografijama nekih od ukrajinskih političara i političarki. Čak neki od njih mijenjaju strane. Ekonomski savezi se spajaju s obzirom na fluidne tokove kapitala, za koje znamo da nisu vezani uz određeni prostor i vrijeme. Julija Timošenko primjerice do 22. godine nije uopće znala ukrajinski jezik, da bi postala nacionalistička ikona. Zapadni ukrajinski ekonomski interesi su interpretirani kao narodni interesi i obrnuto.
Zadaća ljevice je da upozorava da se u tranziciji istočnog bloka u kapitalizam desila ogromna pljačka. Ako se trebaju povlačiti paralele s Hrvatskom, tu se trebaju povlačiti, a ne u nacionalnom ključu koji je ipak različit. Sva nacionalna industrija Ukrajine je privatizirana, uništena, nekretnine rasprodane, isti princip koji je nama poznat. Sva nacionalistička previranja s jedne i druge strane služe da se provodi daljnja pljačka. Željka Antunović i SDP su znali govoriti da “mi nismo samo radnici – mi smo i Hrvati”, u svim sličnim situacijama, a i sada trebamo reći upravo suprotno – mi nismo samo Hrvati – mi smo, prije svega, radnici. Većina društva je radnička, u smislu da žive od svojega, a ne tuđega rada, tek manjina živi od – tuđega rada. Njima najviše odgovaraju nacionalistički narativi i huškačke politike. U ratu će najviše nastradati običan narod.
