Nejednaka raspodjela i pristup Erasmus stipendijama stvara jaz među studentima, što ugrožava koheziju među europskim regijama.
Prevela Marina Kelava
Od četiri mjeseca koliko je Cristina provela u Londonu na Erasmus razmjeni, dva je provela dijeleći krevet s prijateljicom iz Madrida. “Da nije bilo prijateljice koja je otišla i ostavila svoju sobu slobodnu, spavala bih u preuređenoj dnevnoj sobi s pregradnom zavjesom”, kaže ona o svom iskustvu između 2014. i 2015. godine.
Claudia iz Granade se prisjeća kako su njezina prehrana i društveni život postali mnogo gori unatoč financijskim naporima koje su njezini roditelji uložili kako bi joj omogućili da uživa u nekoliko mjeseci studija na razmjeni u Cambridgeu prije petnaestak godina.
Juan je odustao od odlaska kad je vidio da će primati samo 300 eura mjesečno. “To je bilo potpuno neizvedivo. Htio sam ići u Englesku i to je značilo da bih se morao baviti raznim poslovima, što bi me spriječilo da idem na nastavu”, objašnjava.
Program Erasmus stvoren je kako bi svim europskim studentima pružio mogućnost života u inozemstvu. Obrazloženje je bilo dvojako: studenti bi se akademski obogatili i stekli vrijedne vještine zapošljavanja u budućnosti, a istodobno bi se europska kohezija ojačala mladim građanima koji će provoditi vrijeme u drugim zemljama diljem kontinenta. Trebao je srušiti fizičke i kulturne barijere i podići potencijal za europskiju budućnost.
Grane studija koje najviše sudjeluju u programu Erasmus
Ipak, otkako je započeo prije trideset pet godina, program ima temeljnu manu. Unatoč Erasmusovim potporama samo oni koji su se mogli osloniti na ekonomsku pomoć, mogli su pristupiti programu. Posjedovanje novca kao dodatak stipendijama – ili čak dovoljno novca da student ne mora raditi na razmjeni – stvorilo je nejednakost koja je skrivena u shemi više od deset milijuna sudionika, kao što želimo pokazati.
Europska komisija svjesna je te nejednakosti. „Postoji ogroman jaz između država članica koji prijeti podjelom EU i ostatka i mi moramo smanjiti ovaj jaz”, objasnio je povjerenik za obrazovanje, kulturu, mlade i sport 2014.-2019. Tibor Navracsics.
Različiti životni standardi između gradova nisu pokriveni prilagođenim potporama. Postoje samo tri kategorije bespovratnih sredstava za razvrstavanje zemalja na one s višim i nižim životnim standardom, ali one nisu prilagođene za svaku destinaciju. Razlike između europskih gradova mogu biti goleme. Jedna karta za autobus ili vlak je tri puta skuplja u Eindhovenu (Nizozemska) nego u Sevilli (4,27 € u usporedbi s 1,40 € u Sevilli). Obrok u McDonald’su koštat će vas 4,40 eura u Mađarskoj u odnosu na 12,60 eura na Islandu, što je povećanje od 184%.
Ovako se cijene mijenjaju prema vašem porijeklu i odredištu
Prema studiji Social Inclusion & Engagement in Mobility, 43% studenata koji potječu iz sredina s niskim prihodima reklo je da su zabrinuti zbog financija ili gubitka trenutnog posla kada razmišljaju o razmjeni u usporedbi s 34% studenata s višim prihodima. “Identificirali smo tri različite prepreke koje Erasmus čine isključivim: institucionalne, vrijednosne i društvene”, dodaje Juan Rayón, predsjednik Studentske mreže Erasmus (ESN), koja analizira ovaj problem.
Što se tiče društvenih barijera, prvi veliki rascjep nejednakosti dolazi od financijske moći različitih zemalja i regija. 53% studenata intervjuiranih za studiju citiranu u ovom članku prepoznalo je da je glavna prepreka sudjelovanju u Erasmusu to što je potpora pokrivala najviše tri četvrtine ukupnih troškova. Ova brojka se penje na 75% među ispitanim studentima iz siromašnijih sredina. Samo 19% reklo je da su uspjeli pokriti manjak.
Drugi veliki problem je kada novac stvarno stigne. 82% ispitanika reklo je da im je potpora potrebna prije početka programa kako bi pokrili troškove vezane za preseljenje u drugu državu ili grad. Ipak, norma u većini zemalja i regija, uključujući većinu španjolskih autonomnih pokrajina, jest da potpora stiže mjesecima nakon što je osoba stigla u zemlju odredišta. U nekim situacijama došla je čak i nakon što je program završio.
Ova početna uplata znači da mnogi ne mogu pristupiti Erasmus razmjeni. “Moja obitelj nije mogla pokriti troškove leta ili stana… Studiranje u Madridu je već bilo skupo čak i uz nacionalnu stipendiju”, objašnjava Isabel, komunikacijska radnica koja je ostala u Španjolskoj bez odlaska na Erasmus dok je studirala novinarstvo i audiovizualne komunikacije. “Ja sam iz Jaéna i financijska kriza nas je jako pogodila: moj otac je bio bez posla, a ja imam I brata, pa je bilo nemoguće.”
Prema upitniku kreiranom za ovaj članak za bivše studente koji su imali priliku ići na razmjenu, 90% sudionika potvrdilo je da potpora ne pokriva njihove troškove. 64% njih je reklo da njihova potpora pokriva samo 30% troškova, 27% je moglo platiti oko polovice, a samo 9% je moglo platiti 70%. Stotinu ljudi ispunilo je upitnik, od kojih su 90% bili Španjolci.
Je li Erasmusov grant pokrio sve vaše troškove?
Kada nisu mogli pokriti pune troškove, 88% je reklo da su tražili financijsku pomoć od roditelja, a 44% je moralo posegnuti u svoju ušteđevinu. Još 20% radilo je na razmjeni, a samo 3% je reklo da su morali podići kredit.
Manje mogućnosti zapošljavanja
Odakle dolazite i kamo idete najviše utječu na vaš boravak. Studenti iz bogatijih zemalja puno lakše obavljaju razmjene u siromašnijim zemljama. To znači da su studenti iz južne i istočne Europe nesrazmjerno pogođeni Erasmusovim nejednakostima.
Je li najam bio skuplji ili jeftiniji nego u vašem gradu?
U odgovoru na naš upitnik, 42% sudionika je reklo da bi odabrali destinacije gdje su im bespovratna sredstva pokrila cjelokupne troškove, za razliku od 54% koji su rekli da ne bi mijenjali svoj izbor. Polovica ispitanika izjavila je da im je najam skuplji nego u njihovom sveučilišnom gradu, 31% je reklo da je jeftinije, a 16% smatra da je stanarina otprilike ista. Troškovi društvenog života imali su slične rezultate (48%, 28% i 19%).
Je li slobodno vrijeme bilo skuplje ili jeftinije nego u vašem gradu?
Bespovratna sredstva dolaze, s jedne strane iz EU-a, a s druge strane od država članica, kojima mogu dodati lokalna samouprava i sveučilišta. Zamišljeno je da države članice sufinanciraju program bespovratnim sredstvima, ali to ne znači da one to uvijek da čine. “Postoje velike razlike u kriterijima svake zemlje i regije. Postoje zemlje u kojima je potpora u biti europska, druge u kojima je nacionalna i one u kojima sveučilišta doprinose iz vlastitih sredstava”, ističe Rayón ono što smatra najvećom institucionalnom barijerom. “To je europska shema i stoga bi većina sredstava trebala doći iz EU, ali druge bi institucije trebale učiniti više. To se događa u Andaluziji, koja velikodušno daje studentima sredstva unatoč nižim cijenama najma u regiji”.
Unutar Španjolske postoje velike razlike u načinu na koji studenti mogu studirati na Erasmusu u pogledu financiranja. Madrid i Castilla La Mancha uopće ne nadopunjuju Erasmus grant. Andaluzija, međutim, daje oko 500 eura povrh europske potpore, nešto što izravno povećava mogućnosti mobilnosti Andalužana u Europi. “Mislim da je prilično nepravedno da vaš ukupni iznos bespovratnih sredstava na kraju bude određen prema tome u kojoj lokalnoj samoupravi živite, a studenti su nam govorili o vrlo različitim iznosima između regija podrijetla. Sjećam se da sam imala prijatelja iz Córdobe koji je dobio dvostruko više od mene”, objašnjava Marta iz Madrida, koja je studirala u Parizu kroz Erasmus 2011-12. “Morala sam iznajmiti sobu od pravog stanara, koji je tamo živio sa svojom djecom, jer je grant od 200 eura značio da si ne mogu priuštiti nijednu drugu sobu”, kaže Marta.
U drugim regijama, kao što je Castilla y León, ukupna stipendija je kao lutrija, jer se dijeli tek kada se zna koliko će učenika trebati potporu. “To znači da ne možete planirati unaprijed”, kaže ESN, koji prati periodične studije o nejednakosti u razmjeni između španjolskih pokrajina.
Do 2020. ukupni proračun koji je Španjolska posvetila Erasmus grantovima bio je isti kao i 2010., unatoč tome što se broj studenata na razmjeni povećao za 40%. “Iznosi se jednostavno ne poklapaju”, kaže Miguel Hernández, koji je odgovoran za Španjolsku unutar ESN-a. “Ove godine je proračun za bespovratna sredstva porastao za 10 milijuna eura – s 30 milijuna na 40 milijuna eura – i to nam je drago, ali tražimo da se tu ne zaustavi. Ovih dana bespovratna sredstva u velikoj većini slučajeva nisu dovoljna i ako se program ne učini pristupačnijim za sve, Erasmus će postati elitistički izlet. Samo će najbogatiji moći ići na razmjenu, a oni kojima je možda I najpotrebnije provoditi vrijeme među drugim kulturama i uživati u novim iskustvima, neće to moći”, kaže.
Zašto ste išli na Erasmus?
“Ako netko treba raditi da bi platio studij, onda ne može studirati na Erasmusu. Politika oko stipendija – a to uključuje sve studentske stipendije, ne samo Erasmus – sramotno zanemaruje mnoge ranjive ljude”, objašnjava Màrius Martínez, prorektor za međunarodne odnose na Autonomnom sveučilištu u Barceloni. “Postoje obitelji koje lako mogu platiti školarinu i plaćati 300 ili 400 eura mjesečno da bi njihovo dijete moglo studirati na razmjeni nije problem. To je srednja klasa koja dobiva većinu naših grantova”.
“To je vrsta klasne ljubomore i frustracije jer koliko god se govorilo o olakšicama i ostalome, morate imati određenu financijske podršku. Kada nečija obitelj živi na rubu siromaštva, preuzimanje ovakvog troška je ogroman teret koji je i mene spriječio da idem”, objašnjava Juan, koji je na Erasmus razmjenu želio ići 2003. godine, kada je bio na trećoj godini.
Do sada je inkluzivniji Erasmus i ulaganje napora i sredstava u pomoć siromašnijim studentima bila samo preporuka, a samo je nekolicina sveučilišta i regija imala namjenske programe za pružanje pomoći tim studentima. Za sljedeće financijsko razdoblje bit će obvezno imati dostupne kanale financijske pomoći u svim državama članicama, objašnjava ESN.
Ne samo da vam financijska ograničenja koja donose niska primanja mogu ograničiti mogućnosti studiranja na razmjeni, siromašniji studenti također su općenito manje predisponirani za razmatranje razmjene, zbog percepcije koju imaju ti programi. Ovo je treća prepreka, percepcija. „Važno je da studenti sebe vide kao moguće sudionike u shemi. Koliko god im putova bilo otvoreno, ako vjeruju da to nije za njih, neće ih ni pogledati“, objašnjava Rayón.
Prema studiji o diplomiranim studentima 2014.-2015., u Erasmusu je sudjelovalo 4,8% studenata čiji roditelji imaju poslove “u odijelima”, dok brojka pada na 3,2% među onima čiji roditelji imaju radničke poslove.
Je li vam bilo potrebno da Erasmus potpora pokrije najmanje 75% troškova?
Nadalje, studenti s niskim primanjima često studiraju na sveučilištima s manje financijskih sredstava u odnosu na ona prestižnija. “Zato tražimo da se određenim sveučilištima s više studenata iz siromašnih zajednica daju dodatna sredstva”, kaže ESN.
Kako bi pokušali ispraviti te nejednakosti, povjerenstvo odgovorno za program Erasmus zatražilo je da se njegov proračun za sljedeći višegodišnji financijski okvir, između 2021. i 2027., udvostruči kako bi se stvorio financijski paket koji ima više prostora za pomoć studentima od slučaja do slučaja. Na kraju, povećanje je bilo nešto manje od duplo, popevši se na 26,2 milijuna eura (u odnosu na 14,7 milijuna eura između 2014. i 2020.).
Time ćemo se malo približiti rješavanju ključnog nedostatka za one koji ne mogu studirati na razmjeni, propuštene prilike za stjecanje profesionalnih vještina. „Ako student ne može sudjelovati u programu Erasmus iz društvenih ili ekonomskih razloga, tada će i dalje imati smanjene mogućnosti u životu. Kada analiziramo zapošljivost studenata, vrlo brzo postaje jasno da će poslodavci vjerojatnije zaposliti nekoga s međunarodnim iskustvom, a Erasmus je jedan od najboljih primjera”, dodaje Navracsics.
Prema podacima Europske unije, oni koji su sudjelovali u Erasmus shemi imaju 42% bolju stopu zapošljivosti i dvostruko više mogućnosti za promjenu poslodavca. Nadalje, 40% se moglo preseliti u drugu zemlju nakon diplomiranja, u usporedbi s 23% onih koji nisu studirali u drugoj zemlji.
Barijera invaliditeta
U proračunskim mjerama odobrenim u trenutačnom financijskom okviru za bespovratna sredstva Erasmus+ također će biti veći fokus na studente s invaliditetom koji se suočavaju s vrlo specifičnim preprekama za sudjelovanje.
Prema podacima, samo 0,03% studenata s invaliditetom sudjeluje u razmjeni, iako čine 1,5% od ukupnog broja studenata.
Isabel Vidal je među tih 0,03%. Potrebna su joj invalidska kolica za kretanje i netko tko će joj pomoći ustati, obući se i jesti, ali je to nije spriječilo da jedan semestar studira u Newcastleu 2010. godine. Osim potpore za životne troškove, program Erasmus osigurava i grant za plaćanje njegovatelja koji će pratiti studenta na Erasmusu, u ovom slučaju prijateljicu koja je bila uzbuđena što je mogla podijeliti ovo iskustvo.
“Nisam srela nijednog drugog studenta na razmjeni s invaliditetom. Uvijek je rizik za dvadesetogodišnjakinju otići na razmjenu, još više ako imaš invaliditet poput mene, ali svakako se isplatilo”, kaže.
Sada stipendije koje se daju studentima s invaliditetom uključuju i troškove poput rehabilitacije u zemlji odredišta, kao i osiguravanje da su stipendije pojašnjene i bolje strukturirane za ovu skupinu koja se često nađe izolirana od programa.
