U sklopu projekta Zaštita nadzorne uloge civilnog društva i novinara u Sloveniji, u kojem sudjeluju Mirovni inštitut, Slovensko društvo i neovisni i neprofitni slovenski medij Pod črto, 22. ožujka održana je rasprava o problemu rastuće militarizacije s jedne strane, te o budućim izgledima mirovnih pokreta s druge strane u okviru rata u Ukrajini.
U raspravi koju je pokrenula Brankica Petković sudjelovali su Jurij Šeliazenko, dr. sc. pravnik, izvršni tajnik ukrajinskog pacifističkog pokreta, član odbora Europskog ureda za prigovor savjesti, član Upravnog odbora World Beyond War, magistar posredovanja i upravljanja sukobima, Samuel Perlo-Freeman, istraživač u Kampanji protiv trgovine oružjem, sa sjedištem u Velikoj Britaniji koji je prethodno radio u World Peace Foundation na projektu Global Arms Business and Corruption te Vesna Teršelič, direktorica Documente – centra za suočavanje s prošlošću.
Raspravi su prethodila pitanja o naoružanju za vrijeme ratova te o pozitivnoj i negativnoj strani militarizacije, kakav utjecaj ima poslovanje s oružjem na međunarodnu politiku i globalno upravljanje i na koji je način vojno protivljenje globalnih sila utjecalo na rat u Ukrajini i na rizik izbijanja rata svjetskih razmjera. Osim naoružanja postavila su se i pitanja kako održati pacifizam u sadašnjim okolnostima rata u Ukrajini, u kakvoj su situaciji aktivisti mira u Ukrajini danas, što nas sve očekuje nakon ovog rata te kakav je položaj Ujedinjenih naroda i vojnih sila, ali i kako se zapravo u cijelom tom aspektu promiču mir i legitimizacija nasilja.
U više od mjesec dana nakon početka ruske invazije Ukrajine “novo normalno” postalo je svakodnevno bombardiranje i raketiranje ukrajinskih gradova, a meta su i stanovi, bolnice pa i škole. Zemlju je dosad napustilo više od tri milijuna ljudi, a proglašenjem izvanrednog stanja svim je muškarcima od 18 do 60 godina zabranjen izlazak iz zemlje te ih Zelenski poziva da brane svoju državu.
Jurij Šeliazenko je iz Kijeva poručio da je stanje u gradu strašno, no da ostaje u Ukrajini sa svojim ljudima, sa svojom obitelji i sa svojom državom. Kao jedan od predstavnika pacifističkog ukrajinskog pokreta Šeliazenko svoje izlaganje započinje navodeći stajalište ukrajinske vlade koja planira mobilizirati cijelu ukrajinsku populaciju za oružani otpor, dok se nenasilni otpor ne razmatra te iako je govor o miru sveprisutan, prisutna je i mržnja prema Rusima. Osvrnuvši se na zabranu djelovanja nekih političkih stranaka od strane ukrajinskog vijeća sigurnosti Šeliazenko je istaknuo svoju zabrinutost kada se zagovaranje za mir i pregovore te bliski odnos s Rusijom smatraju “proruskim” i izdajničkim ponašanjem. Šeliazenko smatra da je takvo ponašanje rezultat dugogodišnje militarizacije kulture i političkog života koja se nasljeđuje od Sovjetskog Saveza.
Šeliazenko ističe problem potpunog nedostatka javnog kritičkog diskursa o vojsci i nasilnom rješavanju sukoba jer se sukobi ne rješavaju ubojstvima i razaranjima već za pregovaračkim stolom pogotovo kada se ne radi samo o konfliktu dviju država, već globalnom sukobu kojemu su prednjačila kršenja minskih sporazuma s obje strane.
Samuel Perlo-Freeman prošle je godine objavio istraživanje pod nazivom „Business as usual: Kako glavni izvoznici oružja naoružavaju svjetske sukobe“. Istraživanjem proteklih 25 godina sukoba i transfera oružja zaključeno je 11 država kao najvećih zemalja proizvođača oružja, a to su Sjedinjene Američke Države, Rusija, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Kina, Njemačka, Izrael, Italija, Nizozemska, Ukrajina i Španjolska. Od 2014. godine, nakon krize u Ukrajini, znatno je povećana europska vojna potrošnja, a militarizacija je povećana još i više nakon početka invazije što je vidljivo i u Hrvatskoj pokretanjem rasprava o obaveznom vojnom roku.
Svoju je zabrinutost autor istraživanja istaknuo uspoređujući SAD kao najvećeg posrednika u svjetskom poslu naoružanja i europske države članice NATO-a koje troše veliki postotak novaca za militarizaciju, no bez koje bi bile izuzetno ranjive prema Rusiji što dovodi zaključak da povećanje globalnih transfera oružjem još više opravdava odgovor na rusko ponašanje u Ukrajini, a to je militarizacija.
„Nisam baš optimističan za budućnost mirnog pregovaranja. Mislim da možemo nastaviti ukazivati na pokušaje vojnih rješenja za naše političke i sigurnosne probleme. Katastrofe u Iraku i Afganistanu nakon dugogodišnjih ratova su vidljive, a što će se dogoditi u Ukrajini, bilo kakav ishod Rusiji neće donijeti sigurnost kao što rat neće donijeti niti jednoj drugoj državi, koliko god da one smatrale naoružanje sigurnim putem k stabilnosti i miru“, smatra Perlo-Freeman. Šeliazenko i Perlo-Freeman kritizirali su američka nastojanja militariziranja Europe, odnosno vojnog komuniciranja Istoka i Zapada umjesto mirnog rješavanja sukoba.
Od početka ruske invazije Ukrajine, ukrajinskom narodu iz svih dijelova svijeta stižu poruke podrške i solidarnosti te su redovno organizirani mirni antiratni protesti. No, uz natpise koji apeliraju na prestanak rata nad Ukrajinom, prisutni su i natpisi koji potiču pomoć ukrajinskoj vojsci. „Ako želite pomoći mojoj državi pomognite mojoj vojsci“, natpis je koji ukazuje da je u obrani Ukrajini aktivna pomoć na neki način pomoć daljnjem nasilju. Na ovu se dilemu osvrnula Vesna Teršelič koja se, naravno, protivi invaziji Ukrajine i zalaže se za mirno rješavanje problema, no ne smatra se pacifistkinjom.
„U ovom trenutku vidim da je oružani otpor ovoj intervenciji jako potreban, i da je potrebno i dalje stajati uz narod Ukrajine. Zapravo je potrebno oduprijeti se oružjem, ali je sasvim legitimno i potrebno i odbijanje nošenja oružja i traženja drugih načina da se odupre nasilju te da se promiče i zagovara sloboda na nenasilan način“, objasnila je i dodala da je u ovom trenutku u Ukrajini potrebno imati oboje.
No podrška je Ukrajini uglavnom vojna s nametanjem ekonomskih sankcija Rusiji, a izvještavanja o stanju u državi uglavnom je fokusirano samo na ratovanje, dok se nenasilni otpori zanemaruju. Šeliazenko je istaknuo da su ukrajinski civili mijenjali ulične znakove i blokirali ulice i tenkove bez oružja te organiziraju mirovne skupove, onakve koju su godinama upozoravali da će nepromišljena militarizacija dovesti do rata. Onaj željeni univerzalni mir bez ratova zvuči utopijski i pomalo nedostižno zbog traženja vojnog rješenje i prije početka invazije, a sada se čini kao da drugog načina nema.
Vesna Teršelič poziva na razumijevanje kompleksne situacije: „Mislim da bismo trebali razumjeti kompleksna rješenja i shvatiti da samo pacifističke opcije neće uspjeti kao ni samo oružani, odnosno vojni odgovori, već kombinacija oba poteza“.
