U oslobađanju od ruskih fosilnih energenta postoji evidentna konvergencija s ostvarivanjem ekoloških zahtjeva za smanjenje stakleničkih plinova u atmosferi, dakle centralnih zahtjeva zelene politike.
Prvi put u mom životu Njemačkom vladaju (djelomično) stranka i političari i političarke za koje sam glasala, koji su, da tako kažem, moj odabir (i to jedini, jer za neku drugu stranku, osim Zelenih, ne bih ni glasala).
Koalicijska vlada Zelenih, SPD i FDP (tzv. Ampel/Semafor-koalicija) je, uza sva koalicijska ograničenja, budila nadu u energičniju ekološku politiku, ali tek što se oformila, Europu je pogodila najveća katastrofa skorije povijesti: ruska agresija na Ukrajinu. Kolateralnu štetu odmah su doživjeli socijaldemokrati čija su višedecenijska proruska politika i njene fatalne posljedice po Njemačku i prije rata bile meta fundamentalne kritike. I to je baš segment prekomjerne energetske ovisnosti o ruskim fosilnim izvorima bio u kritičnom fokusu Zelenih i prije nego je postao glavna tema za EU nakon raskida s ruskim agresorom. A stranka Die Linke, najveća poklonica Rusije i Putina, našla se pred kompletnim rasulom. (Istinska ironija sudbine je da sad Robert Habeck, kritičar kratkovidne, protuekološke energetske politike bivše kancelarke, kao ministar gospodarstva i klime mora naći izlaz iz te ovisnosti i to što prije, jer se dnevno plaćanje ogromnih iznosa za ruski plina i naftu doživljava kao financiranje rata protiv Ukrajine.)
Dok su ne samo socialdemokrati, nego i kršćanski demokrati, pa i liberali, neumorno gurali poslovnu kooperaciju s Putinom i njegovom klikom KGBovaca-businessmena pod motom Wandel durch Handel, kao tobožnju perspektivu političke promjene povezivanjem s trgovinom, pri čemu su vrludali oko osuda opakog režima i njegovih političkih zlodjela, Zeleni su uvijek bili na strani zaštite ljudskih prava, oličenih u političkim predstavnicima, aktivistima (i najvećim žrtvama kao Politkovskaja, Nemcov, Navaljni) i odgovarajućim organizacijama (Memorijal i druge). Shvaćanje i prikazivanje političke situacije u Rusiji (ili Bjelorusiji) kakva su godinama javno iznosili političari Zelenih kao (starija generacija) Marie-Luise Beck, Ingrid Harms, Ralf Fuchs i Cem Özdemir te danas u prvim redovima aktivnih i vladajućih Omid Nouripour, Annalena Baerbock, Robert Habeck, bili su utemeljeni u nepristranim analizama i istraživanjima historičara, politologa, političkih aktivista i drugih eksperata za ta područja te osobnim uvidima na raznim mjestima po Rusiji. Kad je početkom invazije 24. februara 2022. velika većina političara ostala zaprepaštena (iako su ruski manevri mjesecima prije toga na granicama Ukrajine sasvim očito najavljivali napad, priprema začinjena Putinovim lažima, dok je Biden naravno bio u pravu) i veliki broj njih javno se morao izvinjavati i priznavati da su pogriješili (npr. predsjednik Njemačke Frank-Walter Steinmeier), iz Zelenih su mogli trijumfalno reći „a da ste nas slušali…“, ali nisu. Nije vrijeme za to.
U koaliciji je trebalo brzo i sigurno naći jedinstvenu, zajedničku politiku i odgovor na brutalni rat protiv Ukrajine, što nije bilo nimalo lako. Počelo je prvo (za njega iznenađujućim) energičnim istupom kancelara Olafa Scholza na izvanrednoj sjednici parlamenta (Bundestag) kojim je proglasio potpuni obrat – Zeitenwende, riječ koja je već ušla u engleski govor – od politike kakvu je Njemačka decenijama vodila prema Rusiji, kojom je u vrijeme hladnog rata, naime slavnom Ostpolitik (istočna politika), 60-ih započeo Willy Brandt. Približavanje „Ostblocku“ (istočni blok), a naravno naročito Sovjetskom Savezu, nastavilo se i kad je Kršćanska unija (CDU/CSU) bila na vlasti, s kancelarom Helmutom Kohlom, a nakon njegovog raspada nastavilo se i intenziviralo s Rusijom. Radikalna promjena uključivala bi trenutačni (ili barem postepeni) prekid svih veza s Rusijom, pomoć Ukrajini i – budući je odjednom postalo bjelodano da se Njemačka, u slučaju napada, uopće ne bi bila u stanju obraniti – osposobljavanje njemačke vojske ulaganjem 100 milijardi u posebni fond za Bundeswehr, dakle njemačku vojsku.
Ali nakon tog dramatičnog proglašenja obrata i obećanja usrdne podrške Ukrajini, mutavi Scholz je nastavio u svom stilu zatezanja, premišljanja, kočenja i izbjegavanja odgovora – na direktna pitanja, naročito onom o isporuci tzv. teškog oružja, dakle u ovom slučaju tenkova. U Njemačkoj se od kancelara/ke očekuje da vodi Vladu, da predvodi u vođenju zemlje i na prvom mjestu komunicira s javnošću, ali mutavi nasljednik Angele Merkel uspijeva biti još zatvoreniji od nje, koja je, bar u zaista kriznim momentima, uspijevala naći koliko-toliko pravu riječ. (Ta kancelarska ovlaštenja imaju i svoj naziv: Richtlinienkompetenz.) Olaf Scholz nije ju našao do trećeg mjeseca invazije (65. dan rata). Zbog toga je predmetom oštrih kritika i satiričnih komentara.
Ali to je problem i za samu koaliciju, jer se SPD i kancelar teško obrću kako od ljubavi prema Rusiji, tako i od antimilitarističkih dogmi. Zeleni i liberali su oprečnog mišljenja, ali ministri u vladi i drugi dužnosnici moraju biti lojalni kancelaru i koalicijskim partnerima te u javnosti, naravno, ne kritiziraju Scholzove poteze odnosno njihov izostanak. Ipak pritisak je bio toliko snažan i pozadinske tenzije u vladi vjerojatno isto, da se politika vlade mijenjala skoro iz dana u dan, uz neprestano laviranje. U središtu tog natezanja je pitanje isporuke teškog – zapravo bi trebalo reći „efikasnog“ – oružja Ukrajini iz zemlje koja je četvrti najveći proizvođač oružja u svijetu. U sjeni tog pitanja ostaje činjenica da Njemačka isporučuje Ukrajini raznoraznu veliku pomoć od poljskih bolnica do humanitarne pomoći, iako opet, u usporedbi sa Sjedinjenim Državama, i ne tako veliku. Ekonomski institut u Kielu izračunao je odnos pomoći za Ukrajinu prema BDP-u određenih zemalja, prema tom izračunu (za period vjerojatno oko četvrtog tjedna rata) Estonija daje najviše, Hrvatska je na 8. mjestu, a Njemačka na 12. Ta ranglista se vjerojatno u međuvremenu nešto promijenila.
Do 64. dana invazije Vlada odnosno kancelar su lavirali, te je tek nakon dugih, kontroverznih debata došlo do kompromisnog dogovora s Unijom (dakle opozicijom) po kojem je onda Bundestag (28. travnja) velikom većinom odobrio isporuku „teškog“ naoružanja ugroženoj Ukrajini kao i drugu pomoć odnosno njeno daljnje povećanje. Ipak kritika na račun kancelara nije posustala jer se i dalje ponaša više kao da je samozatajni sekretar u kancelarovoj kancelariji. U zadnjoj anketi ZDF-a (druga javna tv) tzv. Politbarometer (28. travnja.) 42 posto upitanih imalo je o njemu pozitivno mišljenje za razliku od 76 posto prošlog mjeseca. Obrnuo se u mjesec dana i odnos odobravanja slanja oružja u Ukrajinu te je 56 posto upitanih bilo za to.
U međuvremenu se probudio i jedan drugi diskurs: dvadesetak intelektualaca (starije generacije) je u otvorenom pismu Scholzu tražilo da ne šalje oružje u Ukrajinu i (sažeto rečeno) ne riskira treći svjetski i nuklearni rat. Između ostalih i poznati sineast Alexander Kluge, kojeg sam potom čula na radiju kako, između ostalog, kaže da se sjeća s kolikom radošću je kao mladić dočekao američku, savezničku vojsku u Münchenu i oslobođenje kao posljedicu kapitulacije. Na osnovu takvog iskustva ja ne bih zahtijevala suzdržanost u isporuci oružja napadnutoj strani koja se bori za slobodu, pogotovo što se do nje u ovako obrnutom slučaju ne može doći preko kapitulacije napadnute strane nego agresora.
Trenutačnu intelektualnu buku je digao tekst Jürgena Habermasa (Krieg und Empörung, Süddeutsche Zeitung 28. aprila) u kojem kritizira pretjerano moralno zgražanje nad ratom kao političkim orijentirom i emocionaliziranje („krištave“) debate o slanju oružja, a s druge strane brani Scholzovo oprezno odvagavanje koje mu se čini mudrim u smislu njegove davne teorije komunikativnog ublažavanja sukobljavanja i racionalnog djelovanja. Dan poslije objave nije bilo značajnih novina (portala) bez komentara na taj tekst i Habermasove teze, interpretacija, povlađivanja, tumačenja, kritika. Neki komentatori ukazuju i na proturječnosti Habermasove argumentacije. Takve stvari se događaju slavljenim veličinama i zaslužnim starinama od preko 90 godina nenaviklim na drugo mišljenje i kritiku. Habermas, koji Ukrajincima priznaje pravo da se brane od agresora, ali i da je Putin diktator događanja, da ima definicijsku moć o tomu da li su oni koji im pomažu – Njemačka, NATO, Zapad – strana u ratu ili možda još ne. Habermas ipak argumentira da treba učiniti sve da se ne prijeđe „crvena linija“ – gdje je ona, što može Putina provocirati a što ne, nitko ne zna – kako bi se izbjeglo biti povodom za opći rat!
Mnogi vojni analitičari podršku ukrajinskom naoružavanju drugačije procjenjuju. Oni se zajedno s drugim ekspertima, historičarima, publicistima (sve bi trebalo pisati i u ženskoj formi, jer je žena tu sigurno polovica) svakodnevno pojavljuju u jednom od mnogobrojnih talk-shaw-a posvećenih temi rata u Ukrajini. Zapravo konkretna i neposredna velika opasnost bi izvjesno došla od teškog poraza Ukrajine. O čemu, mislim, ne treba puno fantazirati i spekulirati.
Dok ovo pišem se svakim se danom i dalje zahuktava debata potaknuta gore spomenutim mirovnjački intoniranim otvorenim pismom koje je od kancelara zahtijevalo da ne dopusti slanje teškog naoružanja u Ukrajinu i tako pruži „motiv“ Putinu za eskalaciju sukoba do nuklearnog rata, iako je on u međuvremenu promijenio mišljenje, pomalo. Taj apel je pun argumentativnih rupa pa mu je lako replicirati. Većina kritičara shvaća zahtjeve tog pisma, objavljenog u feminističkom časopisu Emma na inicijativu njegove urednice, prafeministice Alice Schwarzer, kao poziv na kapitulaciju Ukrajine. (Sjećam se sličnih inicijativa za vrijeme rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.)
Zajedničko je ovim potpisnicima okupljenim oko Emme i Habermasu da se nitko od njih nikad nije angažirao oko istočnoeuropskih problematika, među njima nema istaknutih podržavatelja ruskih i drugih disidenata ili političkih protivnika Putinovog režima ili bjeloruskih pobunjenica. Tihanovskaja i druge opozicionarke (mnoge čame u zatvoru) gđi. Schwarzer bile su valjda previše političke, a premalo feminističke. U Die Zeitu pak je objavljeno otvoreno pismo kancelaru pod naslovom „Europa ne smije Ukrajinu ostaviti na cjedilu“ kao neke vrsti odgovora tom mirovnjačkom. Tu se okupilo pedesetak prominentnih književnica (Eva Menasse, Herta Müller), političara, poznatih umjetnika (čak i ruskog porijekla kao Igor Levit), muzičara i znanstvenika koji na osnovu evidentnih činjenica i uvjerljivih argumentacija zahtijevaju podršku obrani Ukrajine incl. dostavu efikasnog oružanja. Te diskusije će vjerojatno dominirati njemačkom javnošću još neko vrijeme.
Međutim ogromna podrška Ukrajini u njemačkoj javnosti je prisutna na svakom koraku. Nema predstave, sportskog događaja, nema koncerta u kojima na ovaj ili onaj način ne bude izražena solidarnost i podrška Ukrajini, umjetnicima, muzičarima. Na radio i tv-programima. Ne samo u Njemačkoj.
Dojmljiv je bio na primjer i prijenos koncerta Vladimira Jurovskog (na BBC3, 27. aprila 2022.) poznatog dirigenta ruskog porijekla i njemačke gudačice Julije Fischer s Prokofjevljevim 5. koncertom za violinu kad je kao za dodatak (encore) izvedeno jedno kratko djelo ukrajinskog kompozitora Valentina Silvestrova. (Inače, 84 godišnji Silvestrov je nakon brojnog nagovaranja izašao iz Kijiva, ali nije više u stanju poduzimati velika putovanja; tako je izostao i s velikog prvomajskog „Europskom koncerta“ Berlinske filharmonije pod dirigatom Kirila Petrenka, u letonskom gradu Liepāja, a koji je koncert prvobitno trebao biti održan u Odesi, gdje je na programu bila jedna njegova elegija.) Osim toga tzv. Kyiv Symphony Orchestra je na velikoj turneji po Njemačkoj. Još jedan lijepi primjer: Kijivska opera je početkom februara pripremila za izvedbu Beethovenovu jedinu operu, Fidelio. Premijera je bila 12. februara, u režiji Andreja Maslakova, dakle desetak dana prije invazije. Potom naravno više nije moglo biti predstava u Kijivu, ali je opera dobila šansu početkom maja s velikim uspjehom biti izvedena u gradiću Meiningen (Thüringen), uz nevjerovatne napore i peripetije.
Naročito je velika spremnost pri prihvatu ukrajinskih izbjeglica kojih je u Njemačkoj već preko 400 000 (3.5.2022.). Naravno nisu izostali – ništa neočekivano – zlobni komentari da tako srdačan doček u zemlji izostaje za izbjeglice druge boje kože. Djelom je to netočno – sjetimo se širokog prihvata sirijskih izbjeglica, žrtava rata – djelom kratkovidno. Nije nemoralno imati drugačiji, prisniji, odnos prema ljudima iz europskog susjedstva, jer to su regije koje su s nama na Zapadu tisućljećima dijelile istu europsku povijest i dio su europske kulture, a poznat je i historijski i politički kontekst zbivanja. Tu ne nevažnu ulogu ima pojavnost u svakodnevnici običaja, ponašanja, uzusa. Iako ima razlika, nema onih velikih barijera kao kod izbjeglica iz drugih kulturnih krugova. Osim toga, ne može nikome promaknuti da su ukrajinske izbjeglice velikom većinom žene i djeca, dok su muškarci u ratu, na frontu. Kod izbjeglica iz Pakistana ili Sirije i Afrike je točno obrnuto, među njima rijetko ima žena. Brzopleto je stoga snažniju dobrodošlicu ukrajinskim izbjeglicama nego onima iz neevropskih zemalja u Njemačkoj pripisivati automatski rasizmu, kojeg naravno ima i zaslužuje kritiku. Ovi su s pravom zgroženi što nemaju ista izbjeglička prava kao ukrajinske izbjeglice, ali npr. već čisti podatak da je do sada (početak maja) u školama (uključivo gimnazije) smješteno 90.000 ukrajinskih učenika lijepo ilustrira da su ovdje problemi iz temelja drugačiji i da drugačiji tretman ima i neko opravdanje.
Ako je i ime Ukrajine bilo u prosječnoj njemačkoj svijesti do rata daleko i geografski maglovito, ipak baš Nijemci imaju razloga naročito skrbiti o egzistenciji te zemlje i zbrinjavati izbjeglice iz rata. Mnogi djeda ili pradjeda današnjih Nijemaca i Njemica je za vrijeme Hitlerove okupacije ili učestvovao ili sam činio stravične zločine u toj zemlji. Babin Jar je simbolično ime za njih. (Prije su hrvatski učenici znali za Jevtušenkovu poemu o tom stratištu, inače zabranjenu u Sovjetskom Savezu.) Tamo gdje su nacisti pobili oko 30 000 Židova, danas su njima nalik Putinovi Rusi razorili spomenik tim žrtvama. Iz njemačke perspektive Ukrajina je bliža nego što se općenito misli. I prije ovog ukrajinskog egzodusa već je bilo dosta Ukrajinaca i naročito Ukrajinki u Njemačkoj, svakako u Frankfurtu, koji se možda ne broji, jer je ionako pun migranata iz svih mogućih zemalja. Na Ukrajinke, dobro akademski obrazovane, zadnjih se godina ovdje moglo često naići kad pospremaju stanove i druge prostore (obično na crno). Međutim sadašnji njemački predsjednik Steinmeier, a prije vrlo utjecajni dugogodišnji ministar vanjskih poslova (SPD), nije baš obratio pažnju na prisutnost ukrajinskog naroda u Europi danas i u prošlosti, pa se stalno duboko izvinjavao Rusima što su ih nacisti napali, okupirali i uništili. Kao da nije primijetio da put iz Njemačke odnosno već okupirane istočne Europe do Moskve vodi preko Bjelorusije i Ukrajine koje su već zbog te geografske smještenosti prve na tom putu bile mučki napadnute, poharane i zaposjednute. G. Steinmeier stalno bi to smetnuo s uma, recimo kad je o žrtvama riječ, njih je u Ukrajini od nacističkog rata bilo palo preko 4 milijuna od toga preko milijuna Židova. Bilo je potrebno intenzivno nagovaranje da se konačno i njima pokloni, što je onda i učinio pri otkrivanju spomenika u Babin Jaru.
Bilo kako bilo, solidarnosti i podrška Ukrajini u Njemačkoj je ogromna, pa tako naravno i usredotočenost na ratna zbivanja. Slično kao kod Hrvata, ukrajinski image bio je prije pod sjenom zlog glasa desnih ultranacionalista za vrijeme Drugog svj. rata i njihovih milicija koje su počinile mnoga zlodjela, naročito nad Židovima i Poljacima. Taj narativ, koji je ruska propaganda još zdušno poticala i kao opći „karakter“ Ukrajinaca, malo je oživio ponovnom pojavom desnih ekstremista, poklonika zloglasnog vođe Stefana Bandere, o kojima se za vrijeme tzv. majdanskih protesta izvještavalo, ali je s vremenom izblijedio. Zelenski je (između ostalog u jednom intervjuu) za desni ekstremizam rekao da je u Ukrajini marginaliziran, a ultranacionalisti iz Azov-brigade, sa svojim ekstremističkim antiruskim parolama, su otišli u politiku, dok su u brigadi, koja se priključila oficijelnoj ukrajinskoj gardi, ostali preostali borci.
Ovako široku podršku i djelatnu solidarnost lijevi taz objašnjava time što je rat protiv Ukrajine puno jednoznačniji od mnogih drugih konflikata – agresor i žrtve mogu se jasno razlikovati, a neki iole legitimni razlog ratu ne postoji. Ugroženost jedne suverene i legitimne demokratske države u Europi evidentno postoji. Tako bezočan napad jedne ogromne države na manju i slabiju, bez ikakvog povoda, digao je na noge čak i mlađe generacije koje se inače puno manje angažiraju kod političkih tema.
Ovo je svakako prekretni moment: u europskoj povijesti i u njemačkom društvu su nevjerojatnom brzinom pali tabui (odobravanje oružja „zaraćenoj strani“), dogodili se politički i vanjskopolitički obrati. Za takav kompletni vanjskopolitički obrat – U-Turn – se izjasnio i SPD i to baš na dan pobjede nad fašizmom 8. maja izbacivši iz svog programa fundametalnu deklaraciju po kojoj nema vanjske politike bez uzimanja u obzir ruskih interesa. U sredini smo živog događanja i nitko ne zna njegove ishode.
Svaki dan donosi nešto potpuno novo. U međuvremenu npr. njemački kancelar brani vrlo jasno slanje oružja Ukrajini nasuprot pacifističkim zahtjevima iz vlastitih redova. A još je nastao i diplomatski skandal s Ukrajinom budući da je Zelenski odbio da se u prijateljsku delegaciju poljskog i baltičkih predsjednika ugura i njemački predsjednik Steinmeier u posjetu Kijivu, što se u Njemačkoj napuhalo u „neviđeni skandal“. Na tomu naravno nije moglo ostati pogotovo nakon što je Scholz iskonstruirao kao neku još oštriju principijelnost da on ne može u Kijiv nakon što su predsjedniku države tamo dali košaricu. S time se bilo skoro na putu moguće nepomirljivosti. Ali Njemačka nije Balkan, a izgleda da to nije ni Ukrajina. Našlo se brzo snage i volje da se sukob izgladi – pa će valjda u skoroj budućnosti doći do tih simbolički tako važnih posjeta. To je umijeće kompromisa na kojem i počiva cijela EU koja će sad, kako kaže ministar Habeck, sigurno naći neko kreativno kompromisno rješenje za jedinstveni, zajednički embargo na rusku naftu, koji treba prevazići teške barijere. A politički kepeci najviše obožavaju kad misle da negdje mogu uložiti veto i poneku svađu zaoštriti ili stalno dalje zaoštravati.
Na 76. dan rata iz Njemačke je u Ukrajinu došla prava osoba iz vladinog kabineta: ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock. Njezina potresenost u Buči i drugim mjestima masovnih zločina na periferiji Kijiva, autentična empatija prema žrtvama, zračili su očito njoj svojstvenoj iskrenošću i osvojili Ukrajince, njenog kolegu Kulebu i samog Zelenskog. U to spadaju i prave riječi i iskrene najave, recimo obuke ukrajinskih vojnika na njemačkim haubicama (koji onda stvarno istog dana stižu i dan poslije počinje obuka), a sve to nakon što obećano oružje iz Njemačke – čini se – nikako da dođe do odredišta. Dan nakon Scholzovog mlitavog televizijskog obraćanja građankama i građanima za dan pobjede nad Hitlerom što je isto i dan njemačke kapitulacije u kojem se neka empatija s Ukrajinom nije mogla nazrijeti, Baerbock je pokazala jednu sasvim drugačije političko, ljudsko i velikodušno lice Njemačke. Glavna poruka pak Scholzovog s velikom pompom najavljivanog govora nije bila upućena Ukrajini, nego, kao što reče jedna komentatorica, „da se nama (Nijemcima) ipak neće ništa dogoditi“.
Baerbock je ponovno otvorila njemačko veleposlanstvo u Kijivu i, čini se, poslala uvjerljivu poruku Ukrajini da u Njemačkoj ima iskrenog prijatelja i čvrsti oslonac. Obećala je da će se založiti za progon ratnih zločina po međunarodnom pravu svom snagom. Objasnila je što Njemačka, naročito njezin kolega u vladi, Robert Habeck, sve poduzima da postigne neovisnost od ruskih energenata što prije i „zauvijek“.
Na kraju treba istaći: u oslobađanju od ruskih fosilnih energenta postoji evidentna konvergencija s ostvarivanjem ekoloških zahtjeva za smanjenje stakleničkih plinova u atmosferi, dakle centralnih zahtjeva zelene politike.
