Povodom osamdesete godišnjice Drugog zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), o prošlosti i zaboravu tog velikog događaja za H-Alter govore Dubravka Stojanović iz Beograda, Branimir Janković iz Zagreba i Franjo Šarčević iz Sarajeva. „U kontekstu krvavih ratova 1990-ih, kao i aktualne Penavine radikalizacije komemoriranja Vukovara i stalnih pokušaja uljepšavanja Herceg-Bosne, AVNOJ bi mogao biti mjesto promoviranja prijeko potrebnog protupamćenja.“
Na noć s 29. na 30. studenog 1943. godine otpočelo je Drugo zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu. U prostoru Doma kulture, zamračenom zbog straha od neprijateljskih napada, slili su se brojni vijećnici i delegati sa oslobođenih ili još uvijek okupiranih teritorija. Jajce je u jesen 1943. slovilo kao slobodan centar porobljene Europe, u ljeto je iste godine treći i pretposljednji put oslobađano. U trenucima zasjedanja u Jajcu se nalazi vrh vojne i političke komande s Titom na čelu, uspostavljene su telefonske i željezničke veze s oslobođenim prostorima, kulturni se život odvija ratnim zbivanjima unatoč.
Pronicljiviji, ali i oni bliži uskom krugu Titovih suradnika, znali su da je u Jajcu posrijedi „ozakonjenje već sazdanih odnosa“, kako je u svojim sjećanjima zapisao član Politbiroa CK KPJ Milovan Đilas. Ipak, nije bilo moguće osporiti povijesnu važnost samog zasjedanja na kojemu su potvrđene brojne odluke i rezolucije donesene tijekom rata, samim time i one Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj.
Promjenom stava prema partizanskoj vojsci prestaju i propagandni udari usmjereni protiv Velike Britanije i zapadnjačkog imperijalizma, tako da su, uz Staljinov, dvoranu u kojoj je održano zasjedanje ravnopravno ukrašavali portreti Winstona Churchilla i Franklina Delanoa Roosevelta. Zasjedanjem u Jajcu suspendirana je nasljedna monarhija, mladom Petru II. Karađorđeviću i takozvanoj jugoslavenskoj vladi u egzilu zabranjen je povratak prije kraja rata. Shodno, poništeni su svi međunarodni ugovori potpisani u doba srpske dinastije.
Vojnim uspjesima saveznika i padom fašističke Italije, ali i rastom Narodnooslobodilačkog pokreta, rasla je i potreba za međunarodnim priznanjem. Upravo tih dana 1943. na konferenciji u Teheranu saveznici antihitlerovske koalicije potvrđuju odluku o pomaganju partizana umjesto dotadašnje podrške četnicima rojalističkog ratnog ministra Draže Mihailovića.
Osamdeset godina poslije, Mihailović je već stabilno ustoličen u panteonu srpskih velikana što je nedavno prigodno obilježeno predstavljanjem spomenika i muzeja u Beogradu. Pitali smo regionalno priznatu povjesničarku, sveprisutnu društvenu komentatoricu i redovitu profesoricu na Odeljenju za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, Dubravku Stojanović kako gleda na recentne događaje u Srbiji.
„To je samo finale jednog dugogodišnjeg procesa rehabilitacije koji je potiho započeo Slobodan Milošević, iako se on trudio da to bude vrlo diskretno jer mu je bila potrebna podrška JNA i SUBNOR-a, koji na takav revizionizam ne bi pristali. Ali, na žalost, posle demokratskih promena 2000. nove vlasti su krenule u rehabilitaciju na svim nivoima. Skupština je donela zakon o izjednačavanju četnika i partizana, izvršne vlasti su promenile praznike, imena ulica i škola, a sudske vlasti su se bacile na rehabilitovanje članova četničkog pokreta. Tako da su TV serija Ravna Gora i spomenik samo završni udarac srpskom antifašizmu. U tom smislu i udžbenici istorije vrlo jasno staju na stranu četničkog programa preoblikovanja Jugoslavije i stvaranja ‘homogene Srbije’ unutar nje, nasuprot onome što su bili rezultati AVNOJ-a.“
Na unutarnjem planu, zasjedanje je potvrdilo AVNOJ kao „vrhovni organ narodne zakonodavne i izvršne vlasti“ i kao takvim vrhovnim predstavnikom „suvereniteta naroda i države Jugoslavije“. Iako granice republika u Jajcu nisu jasno definirane, dogovoreno je federalno uređenje „na osnovici prava samoodređenja i nacionalne ravnopravnosti“, kako stoji u odluci s početka 1944. godine.
„U Srbiji je jedini aspekt AVNOJ-a upravo federalizacija“, smatra Stojanović, „i to u najnegativnijem mogućem kontekstu. Da bi se AVNOJ u potpunosti dezavuirao navodi se da nije bilo predstavnika iz Srbije, ali se navodi da su većinu delegata činili Srbi. To se koristi da bi se stvorila slika da su Hrvati i Slovenci nametnuli federalizaciju i iscrtali granice prema svojim potrebama, a te su potrebe, jasno je, suprotne srpskim interesima. Iz načina na koji se o tome govori i piše vrlo se jasno vidi da federalizacija do danas nije prihvaćena u srpskoj javnosti i da se ona vidi isključivo kao ‘podela srpskog etničkog prostora’, kako čak piše i u najnovijim udžbenicima istorije. Jasno je i da negiranjem AVNOJ-a u stvari negirate međurepubličke granice, a samim tim i granice današnjih država. Zbog toga je to pitanje danas vrlo aktuelno, mada ga glavni mediji ignorišu, kao da se nije ni desio.“
Politika zaborava
Budućoj je federaciji u Jajcu skovan i grb čiji je tvorac idejnog rješenja bio slikar Đorđe Kun. Do raspada je federacije grb čuvao na spomen datum početka zasjedanja: 29 – XI – 1943.
Zbog neosporive povijesne važnosti datuma, od prvih godina novonastale federacije slavit će se kao Dan Republike. Sada, kada Republike više nema, godišnjica je obično rezervirana za sjećanje na ono na što svaka pojedina republika nastala u njezinom raspadu pokojnici ima za zamjeriti ili, pak, nostalgično zazivanje izgubljene prilike za međunacionalnim zajedništvom i solidarnošću s druge strane. Dakle, negdje na relaciji između ko nas bre zavadi i jeb’o nas ko nas sastavi. Međuprostor sjećanja zauzimaju klišeji o dobrodošlom produženom vikendu tradicionalnom rezerviranom za svinjokolju.
Stvarni značaj AVNOJ-a prepušten je uglavnom sudu struke, dakle povjesničara i historičara zbog čijeg se neslaganja čini da je konačna presuda zauvijek odgođena. Umjesto toga, događaji u Jajcu uglavnom zauzimaju svoje mjesto na liniji neuspjeha zajedničke državne formacije Južnih Slavena od prosinca 1918. do njezina krvava raspada. Istina je da zasjedanje u Jajcu predstavlja ozbiljan diskontinuitet u odnosu na 1918. što je danas relevantno rijetkima izvan znanstvene zajednice.
U tekućoj godini, uz istaknute događaje poput okruglih obljetnica bitnih bitaka na Sutjesci i Neretvi, ZAVNOH-a, ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a iz 1943. godine, primjećuje se značajan izostanak akademske pozornosti u Hrvatskoj. Važno je naglasiti da su takvi događaji u pravilu komemoriraju u organizaciji nevladinih organizacija. Primjerice, početkom ove godine, na obljetnicu operacije Weiß I u Karlovcu je organizirana umjetnička intervencija pod nazivom Godina preokreta – 1943. Intervenciju su podržale brojne nevladine organizacije od kojih izdvajamo Antifašističku ligu RH, Documentu, Savez antifašističkih boraca i antifašista i Srpsko narodne vijeće. Valja spomenuti i ovogodišnju obljetnicu ZAVNOH-a kada je u listopadu, u suradnji s lokalnom zajednicom općine Plaški te bez pokroviteljstva Hrvatskog sabora, Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske organizirao Svečanu sjednicu u domu kulture u Plaškom i tribinu u Zagrebu. Obljetnica AVNOJ-a bila je tema na jednoj od tribina ovogodišnjeg izdanja Korčula After Partija. Ponovno ističemo da su takve tribine rijetko rezultat akcije znanstvene zajednice. Iako su povjesničari prisutni na tribinama, čini se da nema dovoljno angažmana na razini znanstvenih istraživanja u vezi s tim temama. Ipak, iznimka je međunarodni znanstveni skup Socijalizam na klupi, koji od 2013. godine provodi Centar za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma u okviru Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. Kao rezultat petog izdanja skupa proizašla je publikacija pod nazivom Antifašizam koja istražuje i razmatra ovaj pojam u suvremenom kontekstu. S obzirom na sve navedene inicijative daje se naslutiti da interes za teme povezane uz NOP postoji, no enigma znanstvenog prešućivanja i dalje stoji, prvenstveno po pitanju historiografije.
O razlozima prešućivanja AVNOJ-a i 1943. godine s naglaskom na situaciji u Hrvatskoj priupitali smo Branimira Jankovića, docenta na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, istaknutog istraživača u području kulture sjećanja i politike povijesti.
„Više je razloga za to. Socijalistički režimi u Europi doživjeli su politički poraz 1989. godine. Prevladala su društva liberalne demokracije i kapitalizma. Politike povijesti su se korjenito promijenile i posve izokrenule dotadašnji status tema važnih za pojedine socijalističke revolucije. Ostalo je tek više ili manje deklarativno pozivanje na antifašističku borbu. Iako predvođena komunistima (današnjim ideološkim neprijateljima), nije ju lako posve odbaciti jer bi to impliciralo podržavanje kolaboracijskih režima. No i tu je presudno da li državne politike povijesti AVNOJ vide kao nacionalni i državotvorni gubitak ili dobitak. U slučaju Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije na to se gleda kao na priznanje njihove državnosti u sklopu federativne Jugoslavije. Iz perspektive hrvatskog nacionalizma, svaki ulazak Hrvatske u Jugoslaviju tumači se kao gubitak nezavisnosti. Pritom se ne uzima u obzir da Hrvatska i Jugoslavija nisu međusobno nespojive i da je jugoslavenski okvir Hrvatskoj osigurao nacionalne institucije, teritorij i republički (državni) status. Zbog toga je Tuđman 1990-ih, u svojem laviranju između potpunog odbacivanja i određenog zadržavanja antifašističke borbe, prikazivao ZAVNOH kao hrvatsku državnost. To je međutim značilo posvemašnje odbacivanje bilo kakvog jugoslavenskog okvira i međusobne suradnje hrvatskog i srpskog, te drugih naroda. Takva suradnja je zbog nedavnog rata i danas potpuni tabu. Zbog svega toga prevladavajući hrvatski nacionalizam nikako ne može progutati 1943. godinu i AVNOJ. Stoga sve one koji ih spominju opisuje kao „ostatke jugoslavenskog mentaliteta“ i „projugoslavene“ koji hoće neku novu Jugoslaviju. To su razlozi zašto je bavljenje tim temama danas posve na marginama javnog i akademskog interesa.“
Budući da u nazivlju događaja čija se okrugla godišnjica obilježava nedostaje nesretni hrvatski predznak, od službene Hrvatske ne treba ništa očekivati u pogledu osvrta na okruglu godišnjicu. Ona je više ili manje elegantno zaobilazila sjećanje na okrugle godišnjice zasjedanja ZAVNOH-a, kojima potkrjepa važnosti za hrvatsko pitanje ne treba. Ovdje valja nadodati i odbijanje ikakvog oblika obilježavanja bitke na Sutjesci koja predstavlja najveći pojedinačni pomor hrvatskih i dalmatinskih partizana u Narodnooslobodilačkoj borbi. Izuzetak cijeloj priči predstavljaju ovogodišnji izleti predsjednika Zorana Milanovića u Plaškom i Sutjesci.
Ravnopravnost i druge izmišljotine
Do kraja studenog 1943. u dijelu Hrvatske talijanski je fašistički jaram već zamijenjen njemačkim. Spletom ratnih okolnosti i velike njemačke ofenzive, ključni će se politički događaji po Hrvatsku i Jugoslaviju odvijati u srcu Bosne. Međutim, unatoč tome što je teritorij današnje Bosne i Hercegovine tijekom ratnih godina slovio kao epicentar važnijih političkih zbivanja i velikih bitaka, nekada slavljenih, a danas predmetom osporavanja, sličan proces zaborava kakav je opisan za Srbiju i Hrvatsku dešava se i u Bosni i Hercegovini. U okviru tekućih obljetnica u Bosni i Hercegovini je prije nekoliko dana održan znanstveni skup na Sarajevskom Univerzitetu u organizaciji Akademije nauka i umjetnosti BiH s Fondom Memorijala Kantona Sarajevo posvećen obljetnici ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a, s naglaskom na državnost BiH. Od ukupno 30 predstavljenih radova, tek su četiri rada tematizirala AVNOJ. Na tom se znanstvenom skupu tema AVNOJ-a, s namjerom ili bez nje, nekako izmaknula. S obzirom na to, trebali bismo biti suzdržani u presudi da je kod komšija po ovom pitanju bolje nego kod nas. U Sarajevu je također priređen niz manifestacija posvećenih obilježavanju tekućih obljetnica u organizaciji Fakulteta političkih nauka i Historijskog muzeja BiH. Valja napomenuti da će se i ove godine u Jajcu održati tradicionalna trodnevna manifestacija Dani AVNOJ-a.
U Jajcu je u devastaciji brojnih objekata ratom obilježenih devedesetih nastradao Muzej drugog zasjedanja AVNOJ-a, opljačkan je bogati fundus muzejske biblioteke i brojni umjetnički radovi, kao i sama zgrada u kojoj je politički vrh dogovarao arhitekturu nove Jugoslavije. Da nije truda lokalne sredine, takva bi se praksa zasigurno nastavila.
Za komentar o AVNOJ-u i Bosni i Hercegovini danas upitali smo Franju Šarčevića, docenta na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, zbog dugogodišnjeg javnog djelovanja nerijetko označenog kao sarajevskog intelektualca mlađe generacije. Šarčević je jedan od osnivača i urednika bosanskohercegovačkog portala s adresom u Sarajevu Prometej.ba koji djeluje pod geslom “za laičku državu i sekularno društvo”. Podsjetili smo našeg sugovornika na tekst koji je pisao 2013. na sedamdesetu godišnjicu zasjedanja u Jajcu. Kako to inače i biva u gustoj borbi protiv vjetrenjača, neke bitke polagano padaju u zaborav, blijede:
„Kratki tekst na koji ste me podsjetili sam, da budem iskren, bio zaboravio, kao da ga nikada nisam ni pisao. Podsjetio me da je prije točno deset godina, 28. i 29. studenoga 2013., na obljetnicu Drugog zasjedanja AVNOJ-a, i to baš u Jajcu, gdje se to zasjedanje dogodilo, održan jedan bizaran događaj s još bizarnijim učesnicima i još bizarnijim naslovima njihovih izlaganja. Na tom Simpoziju skrivene istine drugi ešalon religijske i političke elite u Hrvata objašnjavao je kako je AVNOJ laž stoljeća, kako su komunizam i antifašistička borba zlo po sebi, i tako dalje. Pokrovitelj tog simpozija bio je Hrvatski narodni sabor, organizacija koja okuplja gotovo sve hrvatske stranke i izabrane zastupnike iz Bosne i Hercegovine, a kojom je tada – kao i danas – dominirao HDZ.“
Ovdje valja nadodati da takav potez nije nikakav eksces hrvatskog nacionalizma karakterističnog za bosanskohercegovačke prilike, jer isti fino evocira prošlogodišnji skup na temu komunističkih zločina Fakulteta hrvatskih studija na dan Antifašističke borbe. Ne iznenađuje što dva simpozija dijele pojedine aktere.
„Nisam vidio da se neki takav ‘simpozij’ ponovio nakon 2013. Naravno, u krugovima učesnika tog simpozija (mjesečnik Naša ognjišta, Josip Jolić, Josip Jurčević, Miljenko Stojić i tako dalje) nastavio se njegovati revizionistički narativ o zlim komunistima i partizanima koji su nastali i postojali kako bi ubijali nedužne Hrvate i slično, uz njegovanje proendehazijskih ili ‘endehazoidnih’ osjećaja.“
Pitali smo sugovornika iz Sarajeva o prošlih deset godina iza nas, eventualnim pomacima i nazadovanjima u pitanju odnosa prema AVNOJ-u, antifašističkoj povijesti Bosne i Hercegovine.
„Današnja hrvatska politika u BiH se prema značenju i simbolici AVNOJ-a odnosi uglavnom ignorantski. A kada govori o Drugom svjetskom ratu, onda se po pravilu spominju i komemoriraju isključivo ‘hrvatske žrtve komunizma’, što u podtekstu ima jasnu poruku. Veći problem od takvog hrvatskog odnosa prema naslijeđu AVNOJ-a predstavlja činjenica da više nitko u Bosni i Hercegovini, od najvažnijih i najjačih političkih aktera, ne slijedi ni najbolje ideje ZAVNOBiH-a (premda se 25. studeni, datum Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, u Federaciji BiH, tj. područjima s bošnjačkom i hrvatskom većinom, obilježava kao državni praznik – Dan državnosti BiH) ni najbolje ideje AVNOJ-a. Čak se u dijelu tzv. ljevice (samoprozvane, jer je politika koju vode gotovo u cijelosti desničarska) ključne ideje ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, one o ravnopravnosti naroda i konstitutivnosti, blate kao ‘sovjetska izmišljotina’ koja treba biti zamijenjena ‘evropskim’ liberalnim principima opisanima mantrom ‘jedan čovjek – jedan glas'”.
Da stvari budu još bizarnije, kada se na 25. studeni obilježava Dan državnosti, ZAVNOBiH se tek prigodničarski spomene, jer se mora, AVNOJ se ne spominje nikako iako bez njega ne bi bilo ni ZAVNOBiH-a ni Bosne i Hercegovine, a simbolika koja dominira je ili srednjovjekovno-monarhijska ili vjersko-nacionalističko-izetbegovićevska stasala u ratu 1990-ih i nakon njega.“
AVNOJ kao putokaz
Za kraj, pitali smo sugovornike postoje li pouke AVNOJ-a koje mogu nadživjeti sam povijesni događaj i samu državu ugušenu u krvavim ratovima devedesetih.
Dubravka Stojanović smatra da većina odluka AVNOJ-a trebaju biti „putokazi“ i danas: „Od samog antifašizma, preko republikanizma, federalizma i obezbeđivanja nacionalnih prava svim nacionalnim manjinama. Ostaju samo neke odredbe koje su proisticale iz ratne situacije koje se danas, normalno, ne uklapaju. Inače, što se tiče ključnih vrednosti koje sam navela, mislim da nam danas vrlo nedostaju.“
„Bosni i Hercegovini“, ističe Franjo Šarčević, „nedostaje ljevica koja bi se, uvažavajući realnost te zemlje, obraćala građanima te zemlje kao (i) Hrvatima, odnosno (i) Srbima, odnosno (i) Bošnjacima. Bez toga, a tome svjedočimo već decenijama, ona naprosto ne može postojati. Od antifašističke borbe i od ljudi koji su kroz AVNOJ stvarali Jugoslaviju, a unutar nje i Bosnu i Hercegovinu, imalo bi se što naučiti, kada bi se to stvarno željelo.“
O prilikama u Hrvatskoj, Branimir Janković smatra:
„Na društveni i stručni konsenzus nije moguće računati, a jasno je i da se pogled na prošlost mijenja ovisno o našoj sadašnjosti i projekcijama budućnosti. Nakon što je desetljećima AVNOJ imao privilegirano mjesto, dramatičnom promjenom širih okolnosti došlo je i do neizbježne promjene njegova statusa, dodatno praćene desetljećima odbacivanja. Za neku novu promjenu u budućnosti presudan je zaokret u odnosu prema povijesti Jugoslavije. To još međutim nije ni približno na vidiku. Do tada, svakako vrijedi isticati da je AVNOJ zapravo značio međunacionalnu suradnju Hrvata, Srba, muslimana i drugih naroda te pružao alternativu brutalnim etničkim sukobima Drugog svjetskog rata. U kontekstu ništa manje krvavih ratova 1990-ih, kao i aktualne Penavine radikalizacije komemoriranja Vukovara i stalnih pokušaja uljepšavanja Herceg-Bosne (koji se i dalje drže matrice sukoba), AVNOJ bi mogao biti mjesto promoviranja prijeko potrebnog protupamćenja.“
