Za postizanje trajnog mira, obje strane to moraju zapamtiti. Mnoge stvari nisu u redu s Rusijom – a rat svakako jest jedna od njih – ali nije sve što je rusko pogrešno.
Nakon godinu dana rata u Ukrajini postalo je uobičajeno među zapadnim komentatorima tvrditi da je rat duboko ukorijenjen u “ruskom mentalitetu”, povijesti i kulturi. Rusi, kažu, imaju imperijalni način razmišljanja. Ruski građani dijele kolektivnu odgovornost, bez obzira na svoje osobne pozicije. Nisu uspjeli zaustaviti Putina i putinizam i sada mogu kriviti samo same sebe. Jedini način na koji Rusi mogu učiti je tako da Rusija bude poražena. Poraz će potaknuti pokajanje.
U Rusiji se također pojavio zajednički narativ na kojem počiva prihvaćanje rata – čak i ako ne postoji izravna podrška ratovanju. Osnova narativa svodi se na tezu da je Zapad protiv Rusije i odlučan da je odsječe od Europe. Putin možda nije trebao započeti rat, ali budući da trenutna situacija ne nudi izlaz, Rusija mora nastaviti. Čak su i mnogi od onih koji su se u početku protivili ratu prihvatili tu tezu. Jedan od razloga za to je nedostatak alternativne priče s kojom bi se ruska javnost mogla poistovjetiti. Pri tom se ne radi o zabranama i gašenju medija.
Iako mainstream medijskim prostorom dominiraju državni mediji, YouTube i Telegram pružaju platforme ruskoj opoziciji, kao i pristup ukrajinskim kanalima i zapadnim vijestima. Korištenje virtualnih privatnih mreža (VPN) za pristup zabranjenim web stranicama je široko rasprostranjeno, unatoč upozorenjima vlade. Problem je u tome što oni koji prate ove izvore informacija sve teže prihvaćaju njihov sadržaj, budući da su obje strane uhvaćene u dinamiku polarizacije.
Ukrajinski narativ je izrazito neprijateljski nastrojen – “ruskost” sama po sebi predstavlja problem, a zemlju bi trebalo preimenovati u “Moskoviju” kako bi se simbolično “poništila Rusija”. Ukrajina se brani u brutalnom ratu – i razumljiva je želja da se neprijatelj potkopa i riječju i slikom – ali malo je onih u ruskoj javnosti koji se mogu složiti s takvom porukom.
Traži se vjerodostojan oporbeni narativ
Ruska opozicija u Europi uglavnom nije uspjela ponuditi vjerodostojnu alternativu. Neki iz egzila pozivaju na nasilni otpor unutar Rusije, ali to nosi ogromne rizike. Drugi, poput Garija Kasparova, vjeruju da bi promjena trebala doći kroz ukrajinsku vojnu pobjedu. Međutim, pokliči iz inozemstva koji prizivaju “razorni poraz Rusije” teško da mogu imati odjeka među ruskim građanima. Teško je očekivati da će brojni Rusi poželjeti vidjeti poraz vlastite vojske, čak i ako se protive ratu. Rat u Afganistanu nije bio popularan, ali nitko se nije veselio pokolju sovjetskih regruta.
Isto tako, izrazi radosti na Zapadu kada je oko 300 ruskih vojnika ubijeno u ukrajinskom napadu u Makijevki, dok su sjedili za novogodišnjim objedom, otvaraju pitanje je li igdje ostalo imalo ljudskosti. Svaki gubitak života je tragedija.
Linije podjela koje su se stvorile nevjerojatno su lišene nijansi. Mnoge stvari nisu u redu s Rusijom – a rat svakako jest jedna od njih – ali nije sve što je rusko pogrešno. Iako se ni svi analitičari ne slažu s tim. Za mnoge je cijelo rusko društvo zaraženo imperijalnim sindromom. Uništava sebe i druge oko sebe. Teško ga je voljeti i nemoguće je s njim graditi odnose.
Ovo su užasna vremena – a učiniti ih još crnjima samo otuđuje obje strane. Osobito ako opozicija ne iznese ideje koje nude nadu, riskira da bude ograničena na izoliranu i ogorčenu grupu usredotočenu na svoje međusobne svađe, dok interes za rat na Zapadu slabi.
Nemojte izolirati obične Ruse
Diskurs koji dolazi sa Zapada, iz Ukrajine i od ruske opozicije stvara u ruskoj javnosti osjećaj da su proganjani sa svih strana i zatočeni. Rusi koje sam poznajem uvjereni su da je previše riskantno javno govoriti ruski na Zapadu i da će ih mrziti ako bi putovali tamo. Fizički izolirani od Europe i odsječeni od akademske i znanstvene suradnje, Rusi se osjećaju progonjenima kao nacija. Iako u Aziji i drugdje postoje simpatije, Rusija je europska zemlja i Rusi su Europljani. Kao što piše istaknuti novinar i predsjednik Vijeća za vanjsku i obrambenu politiku, Fjodor Lukjanov:
“Rusija je, sve dok je nastanjuju oni koji tamo sada žive, bila, jest i bit će zemlja europske kulture i europske tradicije. Bez obzira da li tu činjenicu potvrđuje ili negira, da li se s njom bori ili joj se raduje, svejedno je. Naš svjetonazor oblikovan je europskim utjecajem i percepcijom Europe kao referentne točke.”
Europski ostracizam je važan – ali samo na način da oslabljuje rusko društvo i potiče ga da slijedi državu, ali nikako kao utjecaj koji bi nudio smjer. Crno-bijeli narativi su prikladni za opravdanje ratova – ali potrebna je složenija priča kako bi se tragalo za mirom.
Vremenom će rat završiti, a Rusi i Ukrajinci će pronaći načine kako se odnositi jedni prema drugima. A na ruskom narodu bit će da obnovi svoju zemlju – vjerojatnije kada se Putinova era približi kraju – i suoči se s tim kako je zemlja koja je svijetu dala Tolstoja i Čajkovskog također proizvela ratne zločine u Buči i Irpinu.
Rusija će se vratiti europskom putu, ali Europa bi trebala pružiti ruku, koliko god to teško bilo. Konstruktivne perspektive oko kojih se javnost u Rusiji može okupiti, a koje ne projiciraju sliku Rusa kao vječnih zlikovaca bit će ključne za postizanje bolje budućnosti.
