U znatnom dijelu njemačke javnosti mogu čuti bojazni kako će ciljevi ekološke preinake društva biti osjetno srezani u koalicijskom dogovoru SPD-FPD-Zeleni.
Timoth Garton Ash nedavno piše da je prelistavao svoje stare bilješke s puta po Njemačkoj 80-ih godina i sjetio se kako je razgovarao s nekim zastupnicima Zelenih koji su mu rekli da iz principa ne koriste letove na domaćim destinacijama. „I sad se mislim: da je barem taj pristup Zelenih prevladao tada prije 40 godina. Zamislite da smo prošle četiri decenije putovanjima željeznicom davali prednost pred letovima na kratkim distancama.“
Osamdesetih godina klimatska kriza je već bila na vidiku i s obzirom na to počeli su se oblikovati politički odgovori na te izazove. Pogled unazad à la Ash pruža dojam kako su ti odgovori vrlo sporo polučivali vidljive rezultate. U Njemačkoj su ekološki pokreti sa Zelenima kao političkom strankom stupili ipak glasno na veliku pozornicu i politički promatrač Ash nije ih ni mogao tada previdjeti. I zaista što bi se dogodilo da se već osamdesetih počelo štedjeti CO₂ – što izbjegavanjem čestih letova, što energičnim razvijanjem i upotrebom drugih goriva? Ne možemo naravno znati, osim što je vjerojatno da bi zrak u Frankfurtu već tada bio barem onoliko čišći koliko je to bio 2-3 tjedna za vrijeme lock down-a zbog pandemije u zimi 2020.
Međutim, ono što su fakti, činjenice nagomilane u tih 30-40 godina koje se mogu znati, tiču se ogromnog porasta (utvrđenog mjerenjem čestica) emisije stakleničkih plinova, uništavanja šuma, enormnog gomilanja plastičnih vrećica u morima i oceanima, rijekama i prirodi uopće u tom razdoblju. To se događalo pred našim očima – naime očima onih generacija koje žive u poslijeratnom napretku; tko je pak obraćao pažnju na okoliš i industrijsko zagađivanje prirode – informacija o tomu je bilo dovoljno – mogao je znati i svo to vrijeme da smo na putu u klimatsku krizu.
Mali ekskurz: To su znali i veliki producenti energenata neki čak na osnovu studija koje su sami dali provesti (ExxonMobil), a ipak su – usprkos svom znanju o štetnosti fosilnih energija – ne samo ostajali pri toj proizvodnji i njenom što većem porastu i širenju po cijelom svijetu nego su i veliki dio svoje zarade upotrebljavali za agresivno lobiranje i dezinformacije o stvarnom učinku masovne potrošnje fosilnih energenata. Sad se prvi put događa da šefovi nekih od najvećih naftnih kompanija pod prisegom pred Kongresom moraju svjedočiti i upravo dok ovo pišem izlaze pred kongresmene (28.10.2021.) Njihovo „svjedočenje“ je za njih paklena dilema: ili mogu priznati da su znali za zle učinke svog naftnog posla i ništa nisu učinili da spriječe ireparabilne posljedice po zagrijavanje atmosfere ili će lagati i tako prekršiti prisegu i počiniti teško kazneno djelo.
Generalno govoreći, njemački ekološki pokret, a onda i stranka Zeleni, su nastajali velikim dijelom u okrilju tadašnjih lijevih grupa, grupica i strujanja te nešto manjim dijelom ondašnjih romantičarski tradicionalističkih konzervativnih inicijativa, okupljenih oko svjetonazorskih tema (antropozofi i sl.) Njemačka ljevica se tada počinjala transformirati, dovoditi u pitanje i napuštati marksističke ideologije, rigidnu radikalnu kritiku kapitalizma i sistema u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj (BRD); mnogi članovi se okreću ekološkim temama, a iskustvo tako organizacijski obrazovanih ubrzo vodi do snažnijeg okupljanja tih tendencija pisanjem programa i statuta, tj. osnivanja političkih stranaka i planiranja političkih akcija. (Najdogmatskija komunistička partija, DKP, za koju se sumnjalo da je sponzorirana iz DDR-a, što je poslije na osnovu dokumenata u arhivima bilo i dokazano, nije bila zahvaćena tom mijenom.) Dakle od samih začetaka zeleni pokret vezan je i uz određenu kritiku kapitalizma odnosno naročito usmjerenu na štetnu praksu raznih velikih firmi i korporacija, protiv nuklearne industrije, industrije energenata (uglja, nafte), neograničenog industrijskog izrabljivanja prirodnih resursa.
Pogled unatrag na tih 3-4 desetljeća odmah će uočiti velike događaje u političkom životu zemlje koji su nastali masovnim protestima protiv nuklearne industrije, vođenih velikim pokretom otpora protiv nuklearnih elektrana (građenih uz veliku financijsku podršku države, što se inače u privatnim poduzetničkim poduhvatima smatra nedopustivim). Sedamdesetih godina taj snažni protu-nuklearni pokret (Anti-Atomkraft-Bewegung) – koji je, recimo, tada doprinjeo blokiranju izgradnje atomske elektrane u južno-njemačkom Wyhlu (Wyhl am Kaiserstuhl), što je vodilo potpunom odustajanju od projekta nekih deset godina poslije – bio je bogato vrelo mobiliziranja članstva. Drugo snažno krilo bio je mirovnjački pokret u kojem su veliku ulogu igrali i pobornici za ljudska prava i borci protiv totalitarističkih režima.
Kao koalicijski partner u crveno-zelenoj vladi Gerharda Schrödera (1998 – 2002) Zeleni su – nakon što su se još prije po padu Zida ujedinili sa istočno-njemačkim opozicijskim savezom stranaka u Bündnis 90/die Grünen – uspjeli progurati neke napredne promjene koje su nepovratno liberalizirale i modernizirale njemačko društvo, a naročito u pogledu ekološke osviještenosti. Uspjelo im je protiv velikih otpora progurati odluku o gašenju atomske energije. Ironija povijesti je da je koalicija CDU/CSU nakon što su 2002. ponovo došli na vlast, tu odluku poništila, a samo pola godine nakon toga kancelarka Angela Merkel je – nakon šoka Fukušime – abruptno ponovno proglasila kraj nuklearne proizvodnje električne energije.
Nakon ovogodišnjih izbora 26. septembra bilo je odmah jasno da se nikakva nova vlada bez Zelenih ne može sastaviti. Demokršćani su katastrofalno prošli (izgubili su 8% podrške i završili s 24% glasova na drugom mjestu), a Socijaldemokrati su dobili skoro 6% više nego 2017. i sa (samo) 26% postali najjača stranka u Bundestagu. Zeleni nisu dobili onoliko glasova koliko bi bilo dovoljno da utiču na regulaciju, da ne kažem zabranu, onih kratkih letova na domaćim distancijama, o kojima govori Ash. Sa skoro 15% osvojenih glasova Zeleni su barem malo ispred liberalnog FDP-a (11,5%) koji je isto nužna komponenta u nekoj koaliciji, ali mu je najpoželjniji partner CDU/CSU propao u totalnoj eroziji nakon izbora. Slobodni demokrati su sad u poziciji da se nagode sa svojim najvećim političkim protivnicima: Socijaldemokratima i Zelenim. Sve tri stranke nominalno podržavaju zajednički cilj dosizanja klimatske neutralnosti odnosno u Parizu (2015.) dogovorenih ciljeva i naročito dogovorenog, a nedostignutog smanjivanja koncentrata ugljičnog dioksida i metana u atmosferi, ali je očito da se FDP protivi manje-više svim mjerama i mehanizmima za postizanje tih ciljeva.
Sad se u znatnom dijelu njemačke javnosti mogu čuti bojazni kako će zeleni ciljevi ekološke preinake društva biti osjetno srezani u koalicijskom dogovoru.
Te bojazni su razumljive s obzirom na činjenicu da je opći polet za ekološkom promjenom u društvu od ranog ljeta osjetno opao. To se pokazalo i kod relativno nagle mijene u rejtingu stranaka u mjesecima prije izbora; zapravo Zeleni su od sredine 2018. bili u stalnom usponu, a u proljeće 2021. su prešli prag od 20% i u jednom momentu (april-maj) osvojili u anketama mjesto prve stranke (25%). Istovremeno CDU/CSU su sa oko 36% pali ispod Zelenih na 24%. Dotada pak je SPD-a svo vrijeme plutao oko katastrofalnih 15%. A onda mu juna/jula rejting počinje vratolomno rasti s rezultatom najjače stranke na samim izborima. U augustu 2020. je SPD izabrala Olafa Scholza za tzv. kanclerkandidata, zapravo da vodi izbornu kampanju, jer se u Njemačkoj „kancelari“ ne biraju direktno na općim izborima. Scholz je kao uspješni ministar financija i potpredsjednik vlade bio (iako SPD-ovac) općenito obljubljen ali u samoj stranci nije imao veliku podršku, čak je na lijevom krilu SPD-a bio omražen. Njemu je za nešto više od dva mjeseca popularnost porasla neviđenom brzinom: još u julu se kretala između 16-20% da bi neposredno pred izbore bila između 40 i 48% (ovisno o agenciji). Zbog njega je i sâm SPD prošao tako dobro kod glasača.
Što se Nijemcima toliko sviđa na Scholzu, nije lako objašnjivo. On je staložen, tipični hladni Hanzeat, mnogi kažu da je najsličniji kancelarki Merkel i očekuju nastavak njezinog tipa nekonfliktne tj. kompromisne politike. Međutim, Scholz je očito prijetvoran, nikad ne odgovara na ono što ga se pita, negu u dugim i dosadnim odgovorima zapravo izbjegava pravi – što mu izgleda kod publike prolazi. Istovremeno s rastom njegove popularnosti, popularnost Annalene Baerbock je opala s preko 20% na 16% u vrijeme izbora.
Možda bojazan od utjecaja najmanjeg igrača u koalicionim pregovorima, liberala Christiana Lindnera, ipak nije opravdana. Naime pregovori se vode u snažnim ekspertskim grupama, njih 22, tematski određenim, u kojima timovi svake od stranaka iznalaze moguće kompromise. Barem što se tiče procedure, bolje nije zamislivo. Za koji tjedan ćemo vidjeti rezultate.
Možemo se nadati da će nova vlada biti bolja od prošle, koja nije u pogledu klimatske krize i zaštite okoliša učinila niti ono na što se obavezala.
Za budućnost ekološkog preustroja društva i naročito ekonomije to nisu naročito dobri izgledi. Tako su odlučili glasači koji su se u onom momentu kad je postajalo izgledno da bi Zeleni, sa svojim radikalnim zahtjevima, mogli postati stvarno odlučujuća politička snaga u državi, prestrašili i okrenuli, ako ne baš sasvim starom obrascu (CDU/CSU) ono ipak utabanom socijal-demokratskom putu očuvanja stabilnosti, znači promjena malo po malo, promjenica.
Snažnija regulacija zračnog prometa u budućnosti nije isključena, ali ako je i bude, bit će najvjerojatnije razvodnjena.
