Afrički studenti u Zagrebu: Hrvatska je donedavno bila jedina zemlja u čitavoj EU u kojoj studenti ‘trećih zemalja’ nisu mogli raditi. Popis poslova koje smijemo raditi vrlo je seksistički i sprečavaju samostalnost afričkih žena. Pri dolasku, kao građani ‘trećih zemalja’ moramo platiti zdravstveno osiguranje jednu godinu unazad. Na pitanje zašto, službenikov odgovor glasi – takav je zakon.
Povodom nedavnog otvorenja prve panafričke udruge u Hrvatskoj PADUH (Panafričko društvo u Hrvatskoj) razgovarali smo s njenim članovima Oladayo Hamidat Hassan i Abdullahom Jobeom o promoviranju afričke kulture, iskustvu Hrvatske, problemima s kojima se Afrikanci u njoj suočavaju i europskom kolonijalnom nasljeđu. Udruga promiče pluralizam i svatko može postati pridruženi član.
„Prije nešto više od dvije godine počeli smo djelovati preko Whatsapp grupe, a primarna ideja nam je bila pomoći Afrikancima koji žive u Zagrebu da pronađu prijatelje i osjećaju se slično kao kod kuće. Ideja se razvijala u smjeru udruživanja i zajedničkog promoviranja afričkih vrijednosti te međusobnog pomaganja oko različitih problema s kojima se suočavamo kao Afrikanci u Hrvatskoj”, rekao nam je aktivni član udruge Abdoulie Jobe koji dolazi iz Gambije, u Zagrebu živi već 8 godina i na petoj je godini sociologije i engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu.
“Jedan od većih problema s kojima se Afrikanci u Hrvatskoj susreću je onaj rješavanja dokumenata. Teško nam je dobiti vizu jer Afrika ima samo dva hrvatska veleposlanstva, u Južnoafričkoj Republici i u Maroku”, rekla je Oladayo Hamidat Hassan koja dolazi iz Nigerije, četiri je godine u Hrvatskoj, a prije nekoliko je mjeseci završila španjolski i francuski jezik i kniževnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Glavni ciljevi udruge su, kaže, “poboljšanje statusa afričkih državljanina u Hrvatskoj i stjecanje boljih prava”.
„Pri dolasku u Hrvatsku kao građani ‘trećih zemalja’ moramo platiti zdravstveno osiguranje jednu godinu unazad. Nismo ni bili u zemlji, ali plaćamo kao da smo prošlu godinu u njoj boravili. To obično bude oko 7 000 kuna, a računa se ovisno o prosječnoj plaći u Hrvatskoj. Tek kada to platimo možemo dobiti privremeni boravak. Kad ga jednom dobijemo, svake godine ga moramo produžiti i predati dokumente iznova. Produživanje boravka često bude problem jer moramo imati barem 24 350 kuna na računu kako bi nam odobrili život u zemlji. Zdravstvo nastavlja biti problem jer zasad plaćamo 575 kuna mjesečno samo za osnovno zdravstveno osiguranje, a i sami znate da ako nemate dopunsko, ne možete puno”, rekla je Hamidat Hassan za H-Alter.
„Bio sam jedan od onih koji su otišli razgovarati s ljudima iz HZZO-a o tom problemu. Osobno me se to nije doticalo jer sam u Hrvatsku došao putem stipendije Vlade RH, ali mnogi moji afrički prijatelji su se suočavali s tim problemom. Nismo uspjeli saznati zašto je tomu tako. U mnogim državama je slučaj da trebaš platiti neki novac za zdravstveno osiguranje unaprijed, ali taj ti je novac vraćen ako odeš iz zemlje ranije. No, ovo je potpuno besmisleno. Volio bih da dobijemo odgovor kako je zakonodavac obrazložio potrebu uplate za cijelu prethodnu godinu bez boravka u Hrvatskoj. Odgovor službenika iz HZZO-a koji nam je rekao: ‘Takav je zakon’, apsolutno ne pomaže”, istaknuo je Jobe.
Za razliku od Jobea, Hamidat Hassan nije došla u Hrvatsku putem stipendije nego sama plaća svoje troškove: “Kao studenti ‘trećih zemalja’ u Hrvatskoj (bez stipendije) nemamo subvencioniran smještaj u studentskom domu pa moramo plaćati punu cijenu. Također, nemamo besplatan studij. Donedavno je situacija bila još gora jer nismo imali pravo raditi preko student servisa niti jesti u menzi. Imali smo iksicu, ali smo je smjeli koristiti samo za posuđivanje knjiga. Dok smo se borili za mogućnost rada preko student servisa i hranu u menzi znali su nam reći da bi to bila diskriminacija prema hrvatskim građanima, a Hrvatska je u čitavoj EU bila jedina zemlja u kojoj studenti ‘trećih zemalja’ nisu mogli raditi. Zamislite koji je to bio apsurd. Morali smo plaćati studij, punu cijenu studentskog smještaja i hranu bez da smo smjeli raditi. Sada nam je još ostalo izboriti se za subvencionirani smještaj i besplatan studij.”
„Prije dvije godine nam je zakonom o radu studenata koji nisu državljani RH zabranjen rad preko student servisa. Nakon što smo međusobno razgovarali odlučili smo izaći u javnost i poslati pismo Ministarstvu znanosti i obrazovanja, a oni su vjerojatno shvatili nepravdu koja nam je učinjena i izmijenili taj zakon”, rekao je Job za H-Alter.
“Veliki problem je pronalazak posla. Početkom 2021. godine stupio je na snagu Zakon o strancima koji uključuje popis poslova koje stranci ‘trećih zemalja’ smiju obavljati. Ako želimo raditi bilo što izvan tih propisanih poslova, poslodavac mora navesti da nije uspio pronaći hrvatskog građanina za tu poziciju ili opravdati HZZ-u zašto bi stranac bio bolji. Međutim, HZZ uvijek može pronaći nekog hrvatskog građanina u sustavu i ta osoba onda ima prednost pri zapošljavanju. Popis odobrenih zanimanja koji su napravili vrlo je seksistički zato što uključuje tradicionalno muške poslove kao što su mesar, krovopokrivač i slično, sprečavajući samostalnost afričkih žena”, rekla je Hamidat Hassan.
Članak 101. Zakona o strancima nudi listu zanimanja za koja poslodavac nije dužan zatražiti provedbu testa tržišta rada. Uistinu se radi o pretežito „muškim” zanimanjima. Recimo, prvih deset su: zidar, tesar, armirač, betonirac, zavarivač, fasader, monter građevinskih elemenata, rukovatelj građevinskim strojevima, klesar i rukovatelj kranom. Doduše, na sjednici Upravnog vijeća HZZ-a održanoj 18. lipnja 2021. lista zanimanja je proširena na konobara i kuhara, ali samo u nekim županijama.
„Uskoro ću završiti fakultet. U slučaju da želim ostati ovdje i raditi, nisam siguran koliko mi hrvatski zakoni omogućavaju jednak i ravnopravan pristup tržištu rada kao nekome tko ima državljanstvo ‘trećih zemalja’. Teško je razumjeti hrvatske propise, a pogotovo ako ste stranac. Hrvatska je sve više izložena dolasku stranaca, no na žalost sustav ne pronalazi načina kako se sporazumjeti”, navodi Jobe.
Afrička lektira
U knjizi The Divide Jason Hickel pokazuje da su korporacije globalnog Sjevera 2012. uložile oko 2 bilijuna dolara (eng. trillion) u zemlje globalnog Juga, a zaradile 5 bilijuna dolara. Drugim riječima, zemljama Juga je u samo jednoj godini tržišnim mehanizmima oduzeto oko 3 bilijuna dolara i predano “razvijenim” zemljama. Od 1980. do danas, na taj je način oduzeto oko 26,5 bilijuna dolara.
“Pomislite na svu dobit koju Shell izvlači iz nigerijskih rezervi nafte ili koju Angloamerikanci izvlače iz južnoafričkih rudnika zlata”, istaknuo je Hickel u knjizi. Svi stanovnici Europe imaju koristi od toga zato što se, recimo, mnogi mirovinski fondovi pune ulaganjima u dionice i obveznice koje se drže na globalnom Jugu.
Drugi aspekt odljeva novca je plaćanje duga: “Danas siromašne zemlje plaćaju preko 200 milijardi dolara svake godine kao kamate stranim vjerovnicima. Veliki se dio odnosi na stare kredite koji su već višestruko otplaćeni, a manji na one koje su nakupili pohlepni diktatori. Od 1980. godine podrazvijene zemlje izdvojile su više od 4,2 bilijuna dolara u plaćanju kamata.” Najveći udio odljeva odnosi se na takozvani bijeg kapitala “pogrešnim fakturiranjem trgovine” kako bi se novac smjestio u porezne oaze, navodi Hickel.
Afrički filozof i psihijatar s karipskog otoka Martinique Frantz Fanon uveo je pojam negrifikacije. Fanon ističe da u procesu europske vojne dominacije i materijalnog iskorištavanja Afrike, Europljani nameću vlastitu kulturu i estetiku kao univerzalnu. Afrikanci koji se ne priklanjaju tim normama su shvaćeni kao divljaci i jedini način da prežive je da postanu što sličnija kopija Europljana. Osoba crne boje kože, navodi Fanon, polako prestaje samu sebe smatrati subjektom, svjesna je da je crna, da nije dio norme, da nije “normalna”, što dovodi do mržnje prema sebi, vlastitoj kulturi i stanovništvu.
“Među Afrikancima je snažan kolonijalni mentalitet – mišljenje da je sve što je strano je nužno puno bolje od domaćeg. Europljani su nas kao kolonizatori nekoć tretirali užasno i bili su značajno bogatiji od nas, a mnogi Afrikanci kao da imaju Stockholmski sindrom i smatraju da sve što bijeli čovjek radi donosi boljitak i ugledaju se na njih. U supermarketima uvijek radije kupuju proizvode iz Europe nego domaće”, rekla je Hamidat Hassan za H-Alter
Afrički intelektualac Aime Césaire preispitivao je ideju da Europa donosi boljitak Africi: “Gađaju me činjenicama: statistikom, kilometražom cesta, kanala i željezničkih pruga. Zasljepljuju me količinom pamuka ili kakaa koja je izvezena, površinama zasađenim maslinama ili vinovom lozom, a ja im govorim o prirodnim ekonomijama koje su poremećene ― skladnim i održivim gospodarstvima prilagođenim autohtonom stanovništvu ― o uništenim usjevima hrane, trajno uvedenoj pothranjenosti, poljoprivrednom razvoju usmjerenom isključivo u korist zemalja globalnog centra, o pljački proizvoda i sirovina. Govorim o tisućama ljudi žrtvovanih na izgradnji tračnica koje spajaju Brazzaville s lukom Pointe-Noire i onima koji dok ovo pišem ručno kopaju luku Abidjan. Većina afričkog stanovništva ne koristi tračnice i luke koje gradi, a često čak ni hranu koju uzgaja, ali zato umire u procesu proizvodnje i globalnog napretka.”
“Iako smo najveći proizvođači nafte u Africi, nemamo nijednu rafineriju nego šaljemo naftu van svojih granica kako bi je tamo rafinirali, a zatim nam je skuplje prodali… Iako ne možemo kriviti kolonijalizam za sve probleme jer je prošlo 60 godina od naše neovisnosti, mi uistinu dugo nismo imali priliku biti svoji i organizirati državu onako kako bismo htjeli. Netko je došao i ostavio nam sustav s kojim bismo trebali funkcionirati”, navodi Hamidat Hassan.
