• Hrvatska
  • Europa
  • Svijet
  • Kultura
  • Planet Zemlja
  • Ljudska prava
  • Poslodavci
  • Politika
  • Mediji
  • Trg burze
    • Novac
    • Rad
    • Ideja
  • Što nas čeka
    • Kultura
    • Pritisak odozdo
  • Podržite nas!
  • Donatori
  • Oglašavanje
  • Impressum
  • Arhiva
  • Kontakt
Facebook Twitter Instagram
  • Udruga za nezavisnu medijsku kulturu
  • Podržite nas!
  • Donatori
  • Oglašavanje
  • Impressum
  • Kontakt
  • Politika privatnosti
Facebook Twitter
H-Alter
  • Hrvatska
  • Europa
  • Svijet
  • Kultura
  • Planet Zemlja
  • Ljudska prava
  • Poslodavci
  • Politika
  • Što nas čeka
    • Kultura
    • Pritisak odozdo
  • Mediji
  • Arhiva
H-Alter
Naslovnica » Kategorija » “Amerikanac” u Zagrebu, ten years after

“Amerikanac” u Zagrebu, ten years after

0
Ivo Škorić 19. srpnja 2022. Hrvatska, Izdvojeno

Deset godina je prošlo od moje posljednje posjete Zagrebu. Kada sam primijetio da ne valja kupovati odjeću ili elektroniku u Hrvatskoj. Zbog previsokih cijena. I astronomskog PDV-a. To se nije promijenilo. No, grad, koji je nekada bio moj, gotovo da i ne prepoznajem.

Osjećam se kao turist u nepoznatom gradiću na rubu nekadašnje Austro-Ugarske Monarhije, vođen Googleovim instrukcijama na engleskom da skrenem iz “julike” te i te na “ti-ar-dži” taj i taj (svakako probajte promijeniti postavke na telefonu da vam daje instrukcije na engleskom, neizmjerno je zabavno). Tek kad sam ušao u Konzum osjetio sam se kao doma. Unutrašnjost Konzuma je naime gotovo ista kao i unutrašnjost supermarketa Price Chopper u mom malom gradiću u Vermontu. Policama dominiraju familijarni globalni proizvodi poput Snickers i Mars čokoladica (Kraševo Životinjsko carstvo je potisnuto na najniže police). A i cijene su mi bliske. Pola kile Barilla paste je oko $2. U Zagrebu. Baš kao i u New Yorku.

Hrvatska je nesretna što nije prošla kroz protestantizam i reformaciju, te nije u stanju odvojiti državu od crkve. I što se onda ne može maknuti već 30 godina od narativa da je sve što dolazi iz socijalizma i Jugoslavije a priori mrsko i odvratno

S druge strane, isplati se jesti vani. Kako sam ovaj puta svoju posjetu Zagrebu kombinirao sa posjetom Islandu, tako mi je tim više postalo jasno koliko se u Hrvatskoj stranom turistu isplati jesti po restoranima. Nakon pive za 9 eura i hamburgera za 20 u Reykjaviku, i najskuplji restoran u Zagrebu je prava prilika. Ćevapi u somunu za jedva 6-7 dolara na Jelačić placu. Gdje bih to mogao naći u Americi? Cijena hrane, posebno stranih monopolističkih brendova, kao npr. Barilla, koja je ista u supermarketu u Zagrebu kao i u New Yorku, i cijena pljeskavice/hamburgera koja je u restoranu upola manja, sugeriraju koliko je u Hrvatskoj lokalna radna snaga slabije plaćena i koliko je stiješnjena između tih malih plaća i visokih cijena namirnica, koje su van njene kontrole. Jer se gotovo sve uvozi. Baš kao i na Islandu. No, dok se Hrvatska tako trudi privući turiste razumnim cijenama, potplaćujući svoju radnu snagu, Island je odlučio plaćati rad odlično, i naplaćivati usluge turistima masno (npr. cjelodnevne ture po glečerima, kraterima, lavi, slapovima koštaju po $1200/dan).

Odgovor na to zašto postoji nestašica radne snage u turizmu u Hrvatskoj jest – zato jer su Hrvati otišli raditi na Island. Umjesto na Biokovo, vode ljude na Kirkjufell. Umjesto da kuhaju doručak u nekom hotelu u Splitu, kuhaju ga u Reykjaviku, u hotelu s pogledom na škver, kakav se u Hrvatskoj nikada nitko ne bi usudio napraviti. Za tri puta veću plaću. Na račun američkih turista. Koji onda obilaze crnu plažu. Gdje se ni u srpnju ne može bez jakne, ili barem džempera. Ta razlika u modelu je svuda prisutna. Muzeji u Reykjaviku su barem pet puta skuplji od muzeja u Zagrebu. Recimo Perlan, gdje su odlučili staviti umjetnu ledenu špilju na -15 usred grijane zgrade usred grada gdje temperatura rijetko prelazi 10. No sve je senzacionalno organizirano s raznoraznim digitalnim kerefekama jedinstveno dizajniranim za muzej. U Muzeju grada Zagreba u Opatičkoj, koji je upravo smješno jeftin, polovica izloženih eksponata nije objašnjena na engleskom, dok su neki ostavljeni na latinskom, čak i bez prijevoda na hrvatski. A politički osviješteni američki turist će najlakše zapamtiti muzej po tvrdnji da Zagreb svoje postojanje ima najviše zahvaliti tome što je postao sjedište biskupije, po tome kako izložba završava slikom Tuđmana i Kuharića ispod zastave koja nije državna, i po tome kako se zagrebačka sinagoga može jedino tamo još vidjeti.

Cijena hrane, posebno stranih monopolističkih brendova, kao npr. Barilla, koja je ista u supermarketu u Zagrebu kao i u New Yorku, i cijena pljeskavice/hamburgera koja je u restoranu upola manja, sugeriraju koliko je u Hrvatskoj lokalna radna snaga slabije plaćena i koliko je stiješnjena između tih malih plaća i visokih cijena namirnica, koje su van njene kontrole

Tek pred kraj puta, prolazeći pored mjesta gdje peru kamione i autobuse, pokušao sam usporediti platežnu sposobnost. Naime, u SAD-u radim u lokalnom javnom prijevozu, u garaži, pa znam kolike su ovdje plaće za takav posao: 133kn po satu. Rekli su mi da je kod njih početna 8000kn mjesečno (160 sati), što je više od prosječne (jer isto kao i u Americi, zahtijeva da zaposleni imaju dozvolu za vožnju kamiona/autobusa). Kako Radnička fronta piše – 50 posto radnika u Hrvatskoj ima plaću manju od 6175kn/mj. Dakle, ovi koji peru autobuse imaju oko 48kn/sat. Što je skoro 3x puta manje od iznosa kojim bi za isti posao bili plaćeni u SAD-u. A pasta u dućanu košta isto. A benzin je barem 1.5 put skuplji! Pa kako onda žive? Jedu li ćevape u somunu svaki dan vani, kad je to bar jeftino? I nisu nezadovoljni. Dapače, tvrde da im je bolje nego meni u Americi. S pravom me zezaju kako jeftinije mogu popraviti zube. A kao i velika većina Hrvata imaju svoje nekretnine, kuće, stanove, koje su od nekoga naslijedili, u zemlji u kojoj nema poreza na nekretnine. Znaju da Amerika ima porez na nekretnine. I čini se da nisu toliko zabrinuti oko svojih niskih plaća kao oko političkih opcija koje takav porez zagovaraju. No, jao si ga onome tko nije ništa naslijedio, pa mora plaćati najam za stan.

Tokom boravka u Zagrebu vidio sam dosta prijatelja iz svog ranijeg aktivističkog i novinarskog života, a obavio sam i 40-godišnjicu mature. Drago mi je vidjeti da su se svi moji prijatelji nekako snašli. Iako sam uznemiren kako netrpeljivost nekih mojih srednjoškolskih drugova prema mojim aktivističkim frendovima samo raste kako godine prolaze. Pred trideset godina ne bi ništa rekli na spomen Vesne Teršelič. Danas njeno ime među njima izaziva reakcije otprilike kao kad se vampiru pokaže križ. Paradoksalno, što više vremena prolazi od rata, to je sve važnije da narativ o tom ratu bude crno-bijeli i isključiv. Govor mržnje prema drugačijima je normaliziran i prolazi bez sankcija. Dovoljna je i samo sumnja da bi netko mogao biti drugačiji. Tek nekoliko dana nakon što smo moj sin i ja upoznali zastupnicu Uršu Raukar u prostorijama Kluba zastupnika zeleno-lijevog bloka u Saboru, i vidjeli bistu njenog slavnog pretka u Muzeju grada Zagreba, Ante Prkačin, zastupnik Domovinskog pokreta, nazvao ju je nakazom, usred Sabora, i prošao nekažnjen.

U Klubu zastupnika Zeleno-lijevog bloka

Moj sin je po prvi puta duže u Zagrebu. I iako je upravo nesnosno “woke”, najviše ga se dojmila žičara. Mi smo kao snowboarderi bili na mnogim gondolama. I ova je svakako medđu najdužima, najvišima, najbržima i najtišima – a vozi od tramvaja do vrha. I prigovori protiv nje da je bučna, da je donja zgrada ruglo, nam se čine uglavnom kao tzv. nimby prigovori. Moguće je, mislim, barem iz perspektive stranca u posjeti Zagrebu, biti protiv obaveznog vjeronauka u školama usred školskog dana i voljeti tu žičaru, iako je to refleksivno rijetka kombinacija političkih pozicija u Zagrebu. Žičara je naime među građanima ljevijih uvjerenja a priori omražena kao projekt bivšeg gradonačelnika i njegove korumpirane uprave. Njena vrijednost same po sebi je zauvijek ukaljana time tko ju je tamo postavio. I zapravo jedino stranac može vidjeti žičaru, a da ne vidi Bandića u njoj. S izuzetkom te žičare, većina toga što danas čini Zagreb Zagrebom, a ne datira u 13. ili 14. stoljeće, izgrađeno je tokom Austro-Ugarske i tokom, danas službeno omražene, socijalističke Jugoslavije: TV toranj na Sljemenu, recimo, eksponat vrhunca socijalističke arhitekture armiranog betona; pa 10 metara dubok bazen na Šalati, za manje od 3 eura, usred centra grada, tako dubokog nemamo niti u New Yorku, jer se ne isplati unutar tržišnih zakonitosti (zato Ameri nemaju nikakav vaterpolo tim), ali je itekako koristan generacijama građana Zagreba usred ljetnih vrućina.

Fotografije: Ivo Škorić

Na temelju svog kratkog boravka i svojih doživljaja, ne želim donositi zaključke, niti predviđati budućnost, nego samo izraziti svoje želje za sljedećih deset godina. Dakle, nadam se da će se početi bolje cijeniti rad lokalne radne snage. Ne moram, mislim, naglašavati da je PDV previsok. Želio bih da se objektivnije i racionalnije sagledava vlastita povijest. Recimo, Islanđani su spremni priznati svoju brutalnu i krvavu povijest, gdje je više od polovice njihovih žena oteto i dovedeno kao roblje iz Škotske, Irske i Engleske. Hrvatska je nesretna što nije prošla kroz protestantizam i reformaciju. Te nije u stanju odvojiti državu od crkve. I što se onda ne može maknuti već 30 godina od narativa da je sve što dolazi iz socijalizma i Jugoslavije a priori mrsko i odvratno. Kao što je maćehinski odnos prema vlastitim građanima teško dirati kad je ekonomija zasnovana na istom, kad su stranačke elite obećale jeftinu radnu snagu EU u zamjenu za svoje sinekure (sad još kad Hrvatska zamjeni kune za eure po fiksnom tečaju od 7.53 nakon što euro padne na 7…), tako je i  neuravnoteženo shvaćanje vlastite povijesti teško mijenjati, kad je isto projicirano kao temelj državnosti i veličano kao domoljublje. No, kad, tad će se i od toga trebati otrijezniti.

Iako, možda to neće biti skoro, jer trenutno se kotač povijesti okreće unatrag. Kao i obično, tokom ratova i pandemija.

S izuzetkom “Bandićeve” žičare, većina toga što danas Zagreb čini Zagrebom, a ne datira u 13. ili 14. stoljeće, izgrađeno je tokom Austro-Ugarske i tokom, danas službeno omražene, socijalističke Jugoslavije.

Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
Grad Zagreb radnička prava turizam Zagreb je naš! Možemo!
Share. Facebook Twitter WhatsApp Email
Ivo Škorić

Povezani članci

Iva Habek23. prosinca 2022.

Dani ponosa i slave: Pionirski grad

Toni Gabrić19. prosinca 2022.

‘Ajmo reći, prolazno…

Veronika Rešković15. prosinca 2022.

Zagreb priprema rodno osjetljivi proračun?

Katarina Hamunajec22. studenoga 2022.

Slavka Pavić: gledati zajedno

  • Posljednje
  • Popularno

Cijena ratnog idiotizma

7. veljače 2023.

King Vision Ultra & Algiers: Shook WORLD

6. veljače 2023.

EcoFem grupa – čitajmo zajedno i ekofeministički!

3. veljače 2023.

Politike nenasilja – otkrivanje dijaloga, Zadar, 16. – 18. veljače

3. veljače 2023.

Cijena ratnog idiotizma

7. veljače 2023.

Ranjive na vidjelo!

1. rujna 2020.

Crno-bijeli svijet

15. rujna 2020.

Where does the time go? Time and temporality in a pandemic

16. rujna 2020.
Posljednje vijesti

Nasilje na Platku: policija nije kontaktirala DORH, niti su protiv napadača podnesene kaznene prijave 

3. veljače 2023.

Zrinjevac neadekvatno brine o zagrebačkim zelenim i parkovnim površinama

1. veljače 2023.

Solarnim elektranama u vlasništvu građana do većeg korištenja solarne energije

30. siječnja 2023.

Prošle je godine na bečkim ulicama zabilježeno čak 11,7 milijuna biciklista

26. siječnja 2023.

Komentiraj i predloži kako poboljšati metodu za planiranje uključivih i pristupačnih društvenih vrtova

26. siječnja 2023.

Tomašević o štrajku u Čistoći: “Štrajk je reguliran zakonom i točno je propisano kako se on provodi. Uprava će danas prijaviti sudu ovaj nezakoniti štrajk.”

25. siječnja 2023.

Iranskom LGBT filmašu odbijen zahtjev za azil, štrajka glađu

23. siječnja 2023.

Povratna naknada za ambalažu u Hrvatskoj najniža u EU

17. siječnja 2023.

Beč u samo dvije godine udvostručio kapacitet solarnih sustava

14. prosinca 2022.

Objavljen zbornik istraživačkih članaka o uzrocima i posljedicama nacionalističkih trendova u Hrvatskoj

3. prosinca 2022.

Udruga za nezavisnu medijsku kulturu
E-mail: redakcija@h-alter.org
Tel: 01/ 492 15 46

Facebook Twitter
  • Udruga za nezavisnu medijsku kulturu
  • Podržite nas!
  • Donatori
  • Oglašavanje
  • Impressum
  • Kontakt
  • Politika privatnosti

Pretplati se na newsletter

© H-Alter - Udruga za medijsku kulturu
  • BozooArt

Unesi pojam i pritisni Enter za pretragu ili pritisni ESC za odustajanje.