Deset godina je prošlo od moje posljednje posjete Zagrebu. Kada sam primijetio da ne valja kupovati odjeću ili elektroniku u Hrvatskoj. Zbog previsokih cijena. I astronomskog PDV-a. To se nije promijenilo. No, grad, koji je nekada bio moj, gotovo da i ne prepoznajem.
Osjećam se kao turist u nepoznatom gradiću na rubu nekadašnje Austro-Ugarske Monarhije, vođen Googleovim instrukcijama na engleskom da skrenem iz “julike” te i te na “ti-ar-dži” taj i taj (svakako probajte promijeniti postavke na telefonu da vam daje instrukcije na engleskom, neizmjerno je zabavno). Tek kad sam ušao u Konzum osjetio sam se kao doma. Unutrašnjost Konzuma je naime gotovo ista kao i unutrašnjost supermarketa Price Chopper u mom malom gradiću u Vermontu. Policama dominiraju familijarni globalni proizvodi poput Snickers i Mars čokoladica (Kraševo Životinjsko carstvo je potisnuto na najniže police). A i cijene su mi bliske. Pola kile Barilla paste je oko $2. U Zagrebu. Baš kao i u New Yorku.
S druge strane, isplati se jesti vani. Kako sam ovaj puta svoju posjetu Zagrebu kombinirao sa posjetom Islandu, tako mi je tim više postalo jasno koliko se u Hrvatskoj stranom turistu isplati jesti po restoranima. Nakon pive za 9 eura i hamburgera za 20 u Reykjaviku, i najskuplji restoran u Zagrebu je prava prilika. Ćevapi u somunu za jedva 6-7 dolara na Jelačić placu. Gdje bih to mogao naći u Americi? Cijena hrane, posebno stranih monopolističkih brendova, kao npr. Barilla, koja je ista u supermarketu u Zagrebu kao i u New Yorku, i cijena pljeskavice/hamburgera koja je u restoranu upola manja, sugeriraju koliko je u Hrvatskoj lokalna radna snaga slabije plaćena i koliko je stiješnjena između tih malih plaća i visokih cijena namirnica, koje su van njene kontrole. Jer se gotovo sve uvozi. Baš kao i na Islandu. No, dok se Hrvatska tako trudi privući turiste razumnim cijenama, potplaćujući svoju radnu snagu, Island je odlučio plaćati rad odlično, i naplaćivati usluge turistima masno (npr. cjelodnevne ture po glečerima, kraterima, lavi, slapovima koštaju po $1200/dan).
Odgovor na to zašto postoji nestašica radne snage u turizmu u Hrvatskoj jest – zato jer su Hrvati otišli raditi na Island. Umjesto na Biokovo, vode ljude na Kirkjufell. Umjesto da kuhaju doručak u nekom hotelu u Splitu, kuhaju ga u Reykjaviku, u hotelu s pogledom na škver, kakav se u Hrvatskoj nikada nitko ne bi usudio napraviti. Za tri puta veću plaću. Na račun američkih turista. Koji onda obilaze crnu plažu. Gdje se ni u srpnju ne može bez jakne, ili barem džempera. Ta razlika u modelu je svuda prisutna. Muzeji u Reykjaviku su barem pet puta skuplji od muzeja u Zagrebu. Recimo Perlan, gdje su odlučili staviti umjetnu ledenu špilju na -15 usred grijane zgrade usred grada gdje temperatura rijetko prelazi 10. No sve je senzacionalno organizirano s raznoraznim digitalnim kerefekama jedinstveno dizajniranim za muzej. U Muzeju grada Zagreba u Opatičkoj, koji je upravo smješno jeftin, polovica izloženih eksponata nije objašnjena na engleskom, dok su neki ostavljeni na latinskom, čak i bez prijevoda na hrvatski. A politički osviješteni američki turist će najlakše zapamtiti muzej po tvrdnji da Zagreb svoje postojanje ima najviše zahvaliti tome što je postao sjedište biskupije, po tome kako izložba završava slikom Tuđmana i Kuharića ispod zastave koja nije državna, i po tome kako se zagrebačka sinagoga može jedino tamo još vidjeti.
Tek pred kraj puta, prolazeći pored mjesta gdje peru kamione i autobuse, pokušao sam usporediti platežnu sposobnost. Naime, u SAD-u radim u lokalnom javnom prijevozu, u garaži, pa znam kolike su ovdje plaće za takav posao: 133kn po satu. Rekli su mi da je kod njih početna 8000kn mjesečno (160 sati), što je više od prosječne (jer isto kao i u Americi, zahtijeva da zaposleni imaju dozvolu za vožnju kamiona/autobusa). Kako Radnička fronta piše – 50 posto radnika u Hrvatskoj ima plaću manju od 6175kn/mj. Dakle, ovi koji peru autobuse imaju oko 48kn/sat. Što je skoro 3x puta manje od iznosa kojim bi za isti posao bili plaćeni u SAD-u. A pasta u dućanu košta isto. A benzin je barem 1.5 put skuplji! Pa kako onda žive? Jedu li ćevape u somunu svaki dan vani, kad je to bar jeftino? I nisu nezadovoljni. Dapače, tvrde da im je bolje nego meni u Americi. S pravom me zezaju kako jeftinije mogu popraviti zube. A kao i velika većina Hrvata imaju svoje nekretnine, kuće, stanove, koje su od nekoga naslijedili, u zemlji u kojoj nema poreza na nekretnine. Znaju da Amerika ima porez na nekretnine. I čini se da nisu toliko zabrinuti oko svojih niskih plaća kao oko političkih opcija koje takav porez zagovaraju. No, jao si ga onome tko nije ništa naslijedio, pa mora plaćati najam za stan.
Tokom boravka u Zagrebu vidio sam dosta prijatelja iz svog ranijeg aktivističkog i novinarskog života, a obavio sam i 40-godišnjicu mature. Drago mi je vidjeti da su se svi moji prijatelji nekako snašli. Iako sam uznemiren kako netrpeljivost nekih mojih srednjoškolskih drugova prema mojim aktivističkim frendovima samo raste kako godine prolaze. Pred trideset godina ne bi ništa rekli na spomen Vesne Teršelič. Danas njeno ime među njima izaziva reakcije otprilike kao kad se vampiru pokaže križ. Paradoksalno, što više vremena prolazi od rata, to je sve važnije da narativ o tom ratu bude crno-bijeli i isključiv. Govor mržnje prema drugačijima je normaliziran i prolazi bez sankcija. Dovoljna je i samo sumnja da bi netko mogao biti drugačiji. Tek nekoliko dana nakon što smo moj sin i ja upoznali zastupnicu Uršu Raukar u prostorijama Kluba zastupnika zeleno-lijevog bloka u Saboru, i vidjeli bistu njenog slavnog pretka u Muzeju grada Zagreba, Ante Prkačin, zastupnik Domovinskog pokreta, nazvao ju je nakazom, usred Sabora, i prošao nekažnjen.
Moj sin je po prvi puta duže u Zagrebu. I iako je upravo nesnosno “woke”, najviše ga se dojmila žičara. Mi smo kao snowboarderi bili na mnogim gondolama. I ova je svakako medđu najdužima, najvišima, najbržima i najtišima – a vozi od tramvaja do vrha. I prigovori protiv nje da je bučna, da je donja zgrada ruglo, nam se čine uglavnom kao tzv. nimby prigovori. Moguće je, mislim, barem iz perspektive stranca u posjeti Zagrebu, biti protiv obaveznog vjeronauka u školama usred školskog dana i voljeti tu žičaru, iako je to refleksivno rijetka kombinacija političkih pozicija u Zagrebu. Žičara je naime među građanima ljevijih uvjerenja a priori omražena kao projekt bivšeg gradonačelnika i njegove korumpirane uprave. Njena vrijednost same po sebi je zauvijek ukaljana time tko ju je tamo postavio. I zapravo jedino stranac može vidjeti žičaru, a da ne vidi Bandića u njoj. S izuzetkom te žičare, većina toga što danas čini Zagreb Zagrebom, a ne datira u 13. ili 14. stoljeće, izgrađeno je tokom Austro-Ugarske i tokom, danas službeno omražene, socijalističke Jugoslavije: TV toranj na Sljemenu, recimo, eksponat vrhunca socijalističke arhitekture armiranog betona; pa 10 metara dubok bazen na Šalati, za manje od 3 eura, usred centra grada, tako dubokog nemamo niti u New Yorku, jer se ne isplati unutar tržišnih zakonitosti (zato Ameri nemaju nikakav vaterpolo tim), ali je itekako koristan generacijama građana Zagreba usred ljetnih vrućina.
Na temelju svog kratkog boravka i svojih doživljaja, ne želim donositi zaključke, niti predviđati budućnost, nego samo izraziti svoje želje za sljedećih deset godina. Dakle, nadam se da će se početi bolje cijeniti rad lokalne radne snage. Ne moram, mislim, naglašavati da je PDV previsok. Želio bih da se objektivnije i racionalnije sagledava vlastita povijest. Recimo, Islanđani su spremni priznati svoju brutalnu i krvavu povijest, gdje je više od polovice njihovih žena oteto i dovedeno kao roblje iz Škotske, Irske i Engleske. Hrvatska je nesretna što nije prošla kroz protestantizam i reformaciju. Te nije u stanju odvojiti državu od crkve. I što se onda ne može maknuti već 30 godina od narativa da je sve što dolazi iz socijalizma i Jugoslavije a priori mrsko i odvratno. Kao što je maćehinski odnos prema vlastitim građanima teško dirati kad je ekonomija zasnovana na istom, kad su stranačke elite obećale jeftinu radnu snagu EU u zamjenu za svoje sinekure (sad još kad Hrvatska zamjeni kune za eure po fiksnom tečaju od 7.53 nakon što euro padne na 7…), tako je i neuravnoteženo shvaćanje vlastite povijesti teško mijenjati, kad je isto projicirano kao temelj državnosti i veličano kao domoljublje. No, kad, tad će se i od toga trebati otrijezniti.
Iako, možda to neće biti skoro, jer trenutno se kotač povijesti okreće unatrag. Kao i obično, tokom ratova i pandemija.
