Marica Mirić iz 8. Centra znanja: Borimo se za Zakon o inkluzivnom dodatku jako dugo, a ozbiljno lobiranje je započelo krajem 2013., kad smo dobili prijedlog i nacrt zakona od tadašnje vlade koji nije bio zadovoljavajuć. Od 2016. smo održali nekoliko sastanaka s Ministarstvom socijalne politike, no učestale izmjene ministara, kao i ova nedavna, nisu nam išle na ruku. Svaka izmjena čelnih ljudi za nas je značila pokretati priču ispočetka. Međutim, zakon bi u veljači 2023. trebao ugledati svjetlo dana kroz e-Savjetovanja.
Udruge osobe s invaliditetom već se dugi niz godina bore za Zakon o inkluzivnom dodatku koji bi dodjeljivao novčanu naknadu osobama s invaliditetom u svrhu prevladavanja različitih prepreka pri sudjelovanju u društvu na ravnopravnoj osnovi. Trinaest nacionalnih saveza osoba s invaliditetom okupljenih u projektnu organizaciju 8. centar znanja organizirali su anketno ispitivanje o uvećanim troškovima osoba s invaliditetom zbog nepostojane sustavne podrške kako bi novi Zakon o inkluzivnom dodatku bio kvalitetno proveden.
Osobe s invaliditetom primaju osobnu invalidninu od 1.750 kuna, ali Marica Mirić iz 8. Centra znanja ističe kako je to trećina potrebnog iznosa osobama s najvećim invaliditetom da pokriju troškove izazvane invaliditetom: “Anketa je bila organizirana virtualnim putem i u tom uzorku 100 posto osoba ima povećane troškove uslijed invaliditeta. Oni koji imaju težu pokretljivost imaju vrlo velike troškove, a oni koji imaju djecu s intelektualnim i kombiniranim teškoćama, imaju najveće. Razlog povećanih troškova su između ostalog neravnomjerno raspoređene usluge u zajednici. U manjim mjestima nema nijedne usluge koju dijete može dobiti pa ga roditelji moraju voziti u susjedno mjesto logopedu, rehabilitatoru i drugim stručnjacima. Kada govorimo o Zagrebu, koji ima najširu lepezu usluga u zajednici, roditelji moraju voditi djecu do Malog doma, Centra za odgoj i obrazovanje “Goljak” i Centra za rehabilitaciju. Zamislite da to radite tri puta dnevno kroz prometne gužve za vrijeme radnog vremena, koliko je to troškova, ali i oduzetog vremena roditelja koji umjesto da su angažirani na svom poslu brinu o djetetu.”
“Najvažnije skupe stvari se propisuju, poput invalidskih kolica, ali HZZO-u kategoriju kolica predlažu dobavljači, a ne udruge osoba s invaliditetom koje puno bolje znaju koja kolica su za koju dijagnozu pogodnija. U pravilu, kolica koja osigurava HZZO nemaju dovoljno dobre amortizere ni fiksno sjedalo pa osobama s oštećenom kralješnicom nanose dodatnu štetu. Takva su kolica pogodna za starije ljude koji ne mogu hodati, ali osobama s invaliditetom uglavnom ne, pa su one primorane nadoplatiti od 15 do 50 tisuća kuna kako bi si osigurale dovoljno kvalitetna kolica. Slijepim osobama treba govorna jedinica za računalo koja košta više od 50,000 kuna. Zatim, osobe s invaliditetom moraju kupovati brojne lijekove koje ne dobivaju na recept. Recimo, osobama s multiplom sklerozom i mišićnom distrofijom određene vrste vitamina unaprjeđuju zdravstveni život, ali ih moraju same plaćati. Osoba koja treba putovati iz Zagreba u Rijeku nema pristupačan vlak ni autobus nego mora koristiti specijalizirano prijevozno sredstvo koje treba platiti. U procesu zbrinjavanja nekih sekundarnih pojava invaliditeta kao što je inkontinencija, žene recimo dobivaju katetere, ali ne i gelove s kojima sprječavaju utjecaj agresivnog katetera u rodnici. Puno se govorilo o medicinskoj konoplji za osobe s multiplom sklerozom, međutim, iako im je ona odobrena kroz zdravstveni sustav, moraju je plaćati 1.000 do 3.000 kuna mjesečno. Još je niz drugih troškova uzrokovanih invaliditetom”, rekla je Mirić za H-Alter.
O Zakonu o inkluzivnom dodatku govori se već dugi niz godina. Saborska zastupnica Ljubica Lukačić iz HDZ-a još je 2016. godine izjavila da je prvi cilj koju si je HDZ kao stranka zacrtao ispostava Zakona o inkluzivnom dodatku, ističući kako ga je nemoguće donijeti u kratkom roku i da će trebati dvije godine da ga temeljito razrade. Međutim, već smo duboko u 2022. godini i od zakona ništa.
“Za Zakon o inkluzivnom dodatku se kao organizacije osoba s invaliditetom borimo jako dugo, a ozbiljno lobiranje je započelo krajem 2013., kad smo dobili prijedlog i nacrt zakona od tadašnje Vlade. Odbili smo ga jer nije odražavao ono što mi želimo, nego je predlagao da se nekoliko naknada iz različitih sustava spoje i čine inkluzivni dodatak. Korisnicima je nevažno hoće li dobiti naknadu iz osobne invalidnine, naknade do zaposlenja i uvećanog dječjeg doplatka ili iz jednog sustava, važno im je da iznos zadovoljava trošak izazvan invaliditetom”, rekla je Mirić za H-Alter.
“Nakon odbijanja prijedloga zakona, kao organizacije osoba s invaliditetom smo predstavili taj problem Odboru za ljudska prava UN-a prilikom izrade alternativnog izvješća 2014. godine. Kada je nakon 2016. godine to postao prioritet, pokrenuli smo inicijativu i održali nekoliko sastanaka s Ministarstvom socijalne politike, no učestale izmjene ministara, kao i ova nedavna, nije nam išla na ruku. Svaka izmjena čelnih ljudi za nas je značila pokretati priču ispočetka. Tek smo prošle godine uspjeli intenzivirali rad na tome i po prvi smo put od Ministarstva socijalne politike dobili izvješće koliko osobe s invaliditetom primaju sredstava iz različitih izvora i time smo mogli početi raditi na toj kompleksnoj slici. To je ujedno bio dokaz da je invaliditet međusektorski problem, da to nije pitanje socijalne skrbi, nego i mirovinskog sustava, sustava prometa i svih ostalih. Zakon bi u veljači 2023. trebao ugledati svjetlo dana kroz e-Savjetovanja”, nastavlja Mirić.
Novčana sredstva usmjerena za inkluzivni dodatak bit će velika, ističe Mirić, ali smanjenje je moguće ako se Hrvatska arhitektonski, obrazovno i tržišno prilagodi osobama s invaliditetom: “Trenutno je na snazi Akcijski plan izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom za razdoblje od 2021. do 2024. godine i ako će se po njemu djelovati u budućnosti trebat ćemo trošiti manje sredstava na inkluzivni dodatak. Što se više zajednice prilagodi, ta će sredstva biti manje potrebna. Osobama s invaliditetom je teško jer nisu prilagođene zdravstvene ustanove, centri za socijalnu skrb, policijske postaje, gradske uprave, prijevoz i da ne nabrajam dalje, njihovo sudjelovanje u zajednici svedeno je na minimum.”
Novo istraživanje Obrazovne nejednakosti u Hrvatskoj istaknulo je manjak inkluzivnih politika u hrvatskom obrazovanju, što se tiče romske i migrantske djece i mladih, onih nižeg socioekonomskog statusa, u ruralnim krajevima, kao i za osobe s invaliditetom. Nedostatak inkluzivnih politika u obrazovanju rezultira slabije obrazovanom radnom snagom koja nije konkurentna na tržištu rada, što dodatno slabi njihovo imovinsko stanje i stvara potrebu za inkluzivnim dodatkom.
“Zajednica saveza osoba s invaliditetom snimila je sve obrazovne institucije u 50 gradova i samo 30 posto obrazovnih institucija je pristupačno. Osobe koje imaju motoričke poteškoće teško se mogu upisati u te ustanove i teško mogu posezati za daljnji stupanj obrazovanja. No, kod inkluzije nije samo riječ o građevinsko-arhitektonskoj pristupačnosti. Jednako moraju biti pristupačni i edukacijski programi, koji moraju biti prilagođeni djeci i mladima s teškoćama u razvoju. Didaktička pomagala također trebaju biti prilagođena. Asistenti u nastavi jedna su nova prekrasna mogućnost koja iz dana u dan raste, ali njihov sustav obrazovanja još uvijek nije na zavidnoj razini i često nisu upućeni kako najbolje pomoći. Također, mladi mogu dobiti pomoćnika u nastavi u vrtiću, osnovnoj i srednjoj školi, ali na fakultetu, kada je osoba odrasla i zna kako koristiti pomoćnika u nastavi, više nema na to pravo”, rekla je Mirić za H-Alter.
“Iz obrazovnog sustava proizlazi sustav zapošljavanja. Na tržištu je malo osoba s invaliditetom koje imaju završene visoke škole, magisterije i doktorate. Još uvijek je na tržištu najveći broj onih s niskom stručnom spremom, a često su to osobe samo s osnovnim ili čak bez osnovnog obrazovanja. Ako imaju struku, to obično nisu zanimanja koja su tražena na tržištu rada. Međutim, Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom je kroz Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji uveo snažan kvotni sustav. Naime, kad poduzeće ima preko 20 zaposlenih, mora imati zaposlenih 3 posto osoba s invaliditetom. Ukoliko nema, plaća penale koji nisu mali. Mi smo inzistirali i uspjeli smo u otvaranju posebnog podračuna kako bi se novcem od penala financirala prilagodba radnih mjesta – dizalo, povišeni stol, računalo s govornom jedinicom, itd. Također, s tim iznosom se financira samozapošljavanje osoba s invaliditetom i rad Centra za profesionalnu rehabilitaciju koji pomaže osobama s invaliditetom da se osposobe za radno mjesto, prati ih na radnom mjestu te pomaže njima i poslodavcima u međusobnom razumijevanju”, nastavlja Mirić.
Prije otprilike pola godine HDZ je predložio Zakon o socijalnoj skrbi koji je trebao ukinuti naknadu osobama s invaliditetom koje na tržištu rada zarađuju više od 4,000 kuna, što je izazvalo lavinu kritika:
“U Danskoj slijepa osoba koja je uključena na tržište rada ima 50 posto veći dohodak od one koja sjedi doma, što je logično jer ako kao slijepa osoba idete u javnost, trebate taksi službu, kemijsku čistionicu, frizera, podršku, videću asistenciju – trebate se uklopiti u društvo. Ovom odlukom se demotivira osobe s invaliditetom da sudjeluju u tržište rada. Ostat će doma s osobnom invalidninom i penzijom”, rekla je tada Andreja Veljača iz Hrvatskog saveza slijepih za H-Alter.
Međutim, taj cenzus je uklonjen, a Marica Mirić ističe kako bez ukidanja tog cenzusa ne bi bilo ovakvog Zakona o inkluzivnom dodatku:
“Ta je odluka tada za nas bila šokantna. Angažirali smo saborsku zastupnicu Ljubicu Lukačić kako bismo došli do premijera te je zatim na drugom čitanju u saboru to promijenjeno. To je revolucionarni korak u socijalnom sustavu Republike Hrvatske jer osobna invalidnina sada više ne ovisi o tome ima li netko imovinu nego se smatra da se povećani troškovi uzrokovani invaliditetom moraju pokriti. Osobna invalidnina je u suštini prethodnica inkluzivnog dodatka jer sada isti taj cilj uvrštavamo u njega. Da je tada ostao cenzus na osobnu invalidninu mi bismo imali inkluzivni dodatak s istim takvim cenzusom”, zaključuje Mirić.
