Kako stvari stoje, mirišljavi cvjetovi konoplje neće još dugo (bar ne legalno) ozelenjivati balkone i vrtove u Hrvatskoj, jer Sabor je početkom studenoga odbio Lex cannabis koji je predložila oporba. S nadom u zeleniji pristup svijetu (ali i tijelu, u smislu djelomičnog odmaka od kljukanja sintetičkim lijekovima), nada za konoplju, za sve koji ju neometano od strane zakona žele koristiti, stropoštala se niz strmine masivnog ponora beznađa hrvatske realnosti.
Dok se namjerno pušta da svaki vid upotrebe kanabisa egzistira isključivo u ilegali, iznova se svakodnevno krše osnovna ljudska prava. Kanabis liječi. Ali ne i u Hrvatskoj (barem ne legalno i svakako ne službeno priznato od strane medicinskih stručnjaka u RH) – da se razumijemo, riječ je tek o „add-on“ terapiji. Nema opravdanja za to da se godinama nije činilo ništa – prvenstveno za pacijente koji boluju od malignih bolesti, multiple skleroze, HIV infekcije (s ili bez manifestiranog AIDS-a) i dječjeg epileptičkog sindroma, za koje je dopuštena terapija kanabinoidima.
Uz manipulaciju krutih okvira lokalnih politika, diskurs koji se (ne)provodi biva zanimljiviji kada se u priču uključi i Ministarstvo zdravstva. Dobrobit pacijenata – kao početno polazište – odavno je izgubljena iz vida. Diskrepancija između zakona, mrtvog slova na papiru i realnosti odražava još jedan aspekt institucionalizacije zdravlja.
Najočitije jest to da obećanog lijeka nema. Glavni problem leži u (ne)propisivanju ove terapije. „Znači, fali demokracija, sloboda, pravo na odabir lijeka, to je tu općenito na svim nivoima sustava zaustavljeno – prvi specijalisti to ne propisuju, mi ne propisujemo, i na kraju, pacijent nije niti došao po njega… A vjerujte, ima ih koji svejedno uzimaju kanabis pa crno tržište cvjeta – možda je nekome i u interesu da ono raste, možda je i u tome stvar“, objašnjava dr. med. spec. Karolina Zimak, doktorica obiteljske medicine.
Saša Bajilo, bivši član Povjerenstva za analizu i preporuke primjene indijske konoplje i kanabinoida u medicinske svrhe, navodi tri razloga zašto liječnici ne propisuju pripravke od konoplje: „Nedostatak edukacije i informacija, pomanjkanje iskustva i stigma – nije Hrvatska izoliran slučaj, to se događalo i događa se svugdje, gdje se počinju propisivati lijekovi s kanabinoidima.“
Zašto se nitko ne pita što je s tom sveobuhvatnom edukacijom stručnjaka? Zašto kroz skoro čitavo desetljeće središnje pitanje za implementiranje kanabisa u medicinski sustav nije sređeno? Pacijenti su prepušteni vlastitom nahođenju doktora, hoće li se oni sami angažirati i pročitati nešto o ovoj temi te interesira li ih uopće upotreba konoplje u medicini. Ako sami liječnici nisu educirani, kako će moći uspješno informirati pojedince, čije pravo na informaciju kao da je najmanje važno? Zabrinjavajuće je da osobe na pozicijama moći nisu uspjele riješiti osnove već godinama, produžujući tako agoniju teško bolesnih.
Bajilo se dotaknuo i komercijalnog dijela oko same prodaje lijeka: „Da bi lijek bio na policama, netko ga mora uvesti, platiti, distribuirati, a to ljekarne onda moraju platiti, zadužiti… I ako se na kraju taj lijek nađe u smeću, onda je to problem (kao što se dogodilo s prošlom pošiljkom).“ Iako je uvriježen stav da farmaceuti ne žele nabavljati te lijekove – upravo iz gore navedenih razloga – na terenu smo otkrili da interesa ipak ima. S vremena na vrijeme, pokoji ljekarnik pošalje koji upit dobavljačima (npr. za Tilray)… No, ne samo da lijekova nema na policama, nego ih uopće nema na tržištu. „Trenutno nije dostupno za nabavu.“ Ova praksa, čini se da se nekako ustalila – nije prvi put da nekog lijeka jednostavno nema.
„Što se tiče nedostupnosti lijekova, jedno vrijeme nije bilo niti osnovnih antibiotika. Ponovno, nitko nije odgovarao… Pacijenti su zapravo najviše patili – oni kojima su trebali ti antibiotici… Pitanja kanabisa nikome nije dovoljno zanimljivo da bi se u zdravstvu nešto pokrenulo oko njega… Nažalost je tako – štrajka se za osnovna prava pacijenata, za osnovna prava nas zaposlenih, za osiguranje egzistencije i općenito, način rada, tako da ovaj dio nije nikome bitan… A ti su pacijenti, baš ti kojima bi taj lijek trebao, u takvom stanju da ne mogu niti štrajkati niti dići svoj glas“, govori Zimak.
Osim što je neophodno nešto pod hitno poduzeti oko cijene lijekova, isto vrijedi i za širenje liste indikacija za primjenu konoplje za potrebe u medicini. Koliko će vremena proći da se ta famozna lista krene širiti? Gdje je zapelo s inkluzijom prijedloga vezanog za tretiranje određenih simptoma PTSP-a (poput kronične i neuropatske boli te poremećaja sna)? I on se u potpunosti rasplinuo u zagušljivoj magli zdravstvenog sistema.
„Pojedini su modeli – primjerice, sjevernoamerički – neusporedivo napredniji od Hrvatske po propisivanju kanabinoida, prvenstveno THC-a“, kazuje Zimak te dodaje da je kod nas „THC dekriminaliziran, ali samo na papiru. A u stvarnosti, kao da je i dalje kriminaliziran“.
Problematičan je i izostanak sadnje kanabisa za potrebe bolesnih, jer eto, godinama se čeka na potpisivanje još jednog pravilnika. Izmjenama Zakona o suzbijanju zlouporabe opojnih droga, malčice su se odškrinula vrata lokalnom uzgoju.
„Kao što vidite radilo se na konoplji… Drugo je što se radilo usporeno, tempom državnih institucija. Očekivanja odmah i sada je teško je zadovoljiti kad ulazite u određene državne institucije; brojna ministarstva, odbore, koji imaju svoje partikularne političke interese, do osobnih stavova. Kada, gdje, što i kako… A konoplja de facto i de jure zadire u sva ministarstva, osobito Ministarstvo zdravstva, Ministarstvo poljoprivrede i Ministarstvo unutarnjih poslova, i prateće agencije i urede. Pravilnik o načinima i mjerilima za uzgoj i proizvodnju konoplje u medicinske svrhe je sastavljen korektno. Kao takav, on je privitak Zakonu o suzbijanju zlouporabe droga iz 2019. – drugim riječima, otvorili smo konoplju za sve industrijske potrebe, uključujući i onu farmaceutsku, kroz jedan zakon“, pojašnjava Gordan Masnjak, predsjednik udruge KrONOPLJA.
Uzgoj i proizvodnja bit će prepušteni isključivo pravnim osobama s dozvolom za proizvodnju lijekova te će se odvijati u strogo kontroliranim uvjetima. „Zakonski će se regulirati način uzgoja i proizvodnje medicinske konoplje, kroz poslovne subjekte. Ovdje se ne radi o privatnim osobama, nego o djelu poduzetništva, gospodarstva, industrije… Mora se biti pravna osoba – od uzgoja, prerade do proizvodnje“, tumači Masnjak.
O negativnim stranama legalizacije kanabisa za potrebe liječenja nedostaje javna rasprava. Bajilo se ovom prilikom osvrnuo na situaciju na svjetskom tržištu: „U smislu biljne sirovine medicinske konoplje dogodio se oversupply. Znači, postoje ogromne zalihe na svim tržištima gdje se legalno proizvodi medicinska konoplja. Dakle, Kanada, prije svega. Preko 1000 tona nezapakirane, neprodane konoplje. U Izraelu su prije par godina isto bile velike količine, kao i u Makedoniji, gdje neprodana konoplja stoji na skladištima… Govorimo o tonama kod svakog pojedinog proizvođača, a jedna od posljedica oversupplyja je ‘curenje’ na crno tržište i to je ozbiljan problem.“
Također, medicinski stručnjaci apeliraju na obavezno dodatno osnaživanje mehanizama zaštite maloljetnika. U svakom slučaju, već se može nagađati da i sam početak uzgoja u legalnoj sferi čeka trnovit put (baš kao što se događa i s dopremanjem lijekova na bazi kanabisa na police ljekarni). Najveći nedostatak legalizacije u Hrvatskoj jest taj da je čovjeku oduzeta mogućnost da odabere metodu liječenja koju smatra najprikladnijom za sebe. Uočava se da, dok se za narušeno zdravlje najranjivijih skupina bolesnika niti ne pita, istovremeno organi vlasti revno brinu za (mentalno) zdravlje svih ostalih, žestoko se protiveći pravu na odabir kanabisa kao lijeka.
No, kanabis se svakodnevno sadi i konzumira i val tih kulturnih praksi nemoguće je zaustaviti – one neće izumrijeti samo zato što su stavljene izvan zakona. Očito je da je spektar upotrebe kanabisa za potrebe u (kućnoj) medicini puno širi od onog propisanog zakonom. Zašto se to ne rješava? Teško je ne primijetiti da je Hrvatska i u ovom aspektu dosta rigidna, a šteta nanesena provođenjem neinkluzivnih politika je nepopravljiva.
Napominjući da su država i politika primarni razlozi koji koče cijelu priču s kanabisom, Danijel Erceg, jedan od rijetkih pacijenata koji hrabro javno progovaraju o svojim iskustvima, s pravom izražava nezadovoljstvo razvojem situacije: „Nama je dobro, a vi (pacijenti) se snađite kako znate i umijete! Ima ljudi koje ne zanima samo taj komad papira, ima nas jako puno, zapravo. Komad papira je totalno nevažna stvar na kraju… A to moraš doživjeti da bi počeo tako razmišljati.“
Ovaj zagovornik RSO (Rick Simpson Oil) načina izrade i konzumiranja kanabisovog ulja, što mu je pomoglo u borbi s multiple sklerozom, kanabis koristi preventivno za održavanje homeostaze organizma: „Nema toga što nisam probao prije kanabisa. Imao sam jako ružno iskustvo s multiple sklerozom, za koju sam saznao tako što sam ostao slijep i nepokretan – bila je riječ o vrlo agresivnom obliku…. A danas, ja se ponovno igram sa svojom djecom – vidim, čujem, hodam, super se osjećam!“
Odbačen od strane sustava, velik dio pacijenata u potrazi je za rješenjima koja više odgovaraju njihovim individualnim potrebama. Primjerice, metoda koju je popularizirao Rick Simpson uporište je pronašla upravo u kulturnim praksama – materijalizirajući se u svojevrsni pokret, sastavni je dio redefiniranja društvenih konstrukta poput zdravlja i bolesti. Svjedočanstva malih ljudi uvelike su zaslužna za medicinski revival konoplje, pri čemu je nužno intenzivirati suradnju među znanstvenim i neznanstvenim područjima. Uz integrativni pristup znanju, prati se vraćanje prirodi i zaboravljenoj tradicijskoj ostavštini.
Neuvažavanje slojevitosti (ljudske) prirode uz ignoriranje svjetskih trendova vezanih uz korištenje kanabisa uzima svoj danak. Kako strah od decentraliziranog uzgoja kanabisa ne jenjava, tako se i praksa samoliječenja – uslijed medikalizacije čovjekova tijela – još uvijek tabuizira. Usmjerenost cjelokupnog sustava protiv koncepata u kojima pravo na osobni izbor nosi određenu vrijednost, očituje se i u upitnim odlukama državnog vrha u pogledu negativnog utjecaja na podizanje kvalitete života svakog građana. Nemar i nebrigu odgovornih najkritičniji pacijenti i dalje plaćaju vlastitim zdravljem, ostavljeni bez mogućnosti da sami uzgoje svoj lijek, pogotovo u ovim trenucima kada im isti već godinama nisu uspjeli osigurati.
Predbožićne poruke ministru zdravstva Viliju Berošu
Saša Bajilo: „Moje tri poruke ministru: Prvo, dajte ljudima da se liječe! Prije svega bi se pacijentima – koji boluju od dječje epilepsije, multiple skleroze i malignih bolesti, kao i onima koji imaju problema s nuspojavama kemoterapija – morala omogućiti konzumacija lijekova od konoplje. Drugo, educirajte doktore o tim lijekovima! Informacije, dostupne na službenim stranicama Ministarstva zdravstva, jedva da se mogu locirati – ako ne znaš točno koje dokumente treba tražiti, teško da ćeš ih pronaći – i to treba promijeniti. I treće – subvencionirajte te lijekove, HZZO treba participirati u cijeni lijeka, kako na isti način subvencionirate masu drugih lijekova koji nisu tako sigurni i koji imaju puno teže posljedice za ljudsko tijelo.“
Gordan Masnjak: „Nadam se da će ministar Beroš naći malo vremena i pročitati Pravilnik… I da će razumjeti što se Pravilnikom dobiva i vidjeti potencijale medicinske konoplje u sustavu zdravstva Hrvatske – od istraživanja, razvoja do proizvodnje gotovih medicinskih pripravaka i lijekova. Potenciranje potencijala konoplje važno je za medicinu, očuvanje zdravlja i liječenje bolesnih ljudi, kao pripravak i lijek, za sve one ljude koji su u potrebi, kroz zdravstveni sustav i dostupnost na listi lijekova. Ostaje nam Pravilnik – gdje još samo nedostaje njegov važan potpis.“
Karolina Zimak: „Pozvala bih ministra u svoju ambulantu pa da vidi probleme pacijenata s kojima se svakodnevno suočavaju… Primjerice, kada se na pretragu ili na pregled kod specijalista mogu naručiti tek za godinu dana ili pak kada im treba lijek – bilo antibiotik bilo konoplja – kojeg u Hrvatskoj uopće nema na tržištu. Hrvatsko zdravstvo danas izgleda kao da je na nekontroliranim dozama kanabinoida i apeliram da se to ispravi!“
