Na današnji dan prije točno osamdeset godina, na zasjedanjima u Otočcu i na Plitvičkim jezerima osnovan je ZAVNOH. O tome događaju za H-Alter govori Dragan Markovina: Da su partizani doživjeli i potpuni poraz, da nisu ništa ostvarili od onoga što su planirali, da su samo izašli u rat, u borbu protiv okupatora i onoga što se u historiografiji zove domaćim izdajnicima, dakle samo idejom bratstva između naroda u Hrvatskoj, to bi bila ogromna stvar.
Dana 13. i 14. lipnja obilježava se osamdeseta godišnjica prvog zasjedanja ZAVNOH-a. Na drugoj je sjednici, održanoj 14. liptnja 1943. godine na Plitvičkim jezerima, s Vladimirom Nazorom na čelu novoformiranog Izvršnog odbora, „ZAVNOH formalno preuzeo funkciju najvišega političkog tijela Narodnooslobodilačkoga pokreta u Hrvatskoj, ali je de facto obavljao i zadaće najvišega tijela vlasti u Hrvatskoj.“
O ulozi ZAVNOH-a u današnjoj Republici Hrvatskoj razgovaramo s povjesničarom Draganom Markovinom.
ZAVNOH se od devedesetih godina u Hrvatskoj uglavnom spominje u kontekstu hrvatske suverenosti. Vi ste sami često isticali da je današnja Republika Hrvatska stvorena odlukama AVNOJ-a, potvrđena na Trećem ZAVNOH-u, ali i da su federativnim uređenjem Jugoslavije riješena sva nacionalna pitanja, pa tako i hrvatsko. Započnimo temu o vezi ZAVNOH-a, hrvatske suverenosti i nacionalnog pitanja.
Stvar je vrlo jednostavna. Komunisti su vodili partizanski pokret, ali u njemu nisu bili sami. Zadnjih se godina jako voli isticati da su komunisti bili manjina među partizanima, što je točno, ali bez njih ne bi bilo tog pokreta i ništa se ne bi dogodilo.
Realno, oni su osmislili cijelu arhitekturu nove Jugoslavije. Bili su itekako svjesni mana unitarne Kraljevine Jugoslavije, međunacionalnih i klasnih problema. Njihov je cilj bio rješavanje tih problema nakon što su se dogovorili što i kako dalje, kad je borba preživjela prvu godinu i kad je postajalo pomalo moguće da se pobijedi u tom ratu. Dakle, da se zadovolji socijalistička revolucija koja je bila negdje u pozadini i da se riješe nacionalna pitanja. To su odlučili riješiti federalizacijom koja je uključivala manje-više neku logičnu podjelu iscrtavanjem granica unutar Jugoslavije, prepoznavanje Bosne i Hercegovine i Makedonije, oko čega se puno pregovaralo, stvaranje autonomnih pokrajina i tako dalje. Tako dolazimo i do Hrvatske. Današnja je Republika Hrvatska apsolutna pravna, zakonska i teritorijalna sljednica ZAVNOH-a. Referendum za hrvatsku samostalnost raspisan je unutar socijalističkog zakonodavstva. Dakle svega, počevši od državnosti, granica, definicija države, referenduma na temelju kojega je proglašena nezavisnost što je na kraju krajeva branjeno u ovom posljednjem ratu, ne bi bilo bez te Narodne, pa Socijalističke Republike Hrvatske unutar okvira Jugoslavije, bez toga ne bi postojala uopće današnje Hrvatske. Mislim da je to svakome tko išta ima u glavi potpuno jasno.
Politički mainstream uporno ističe samo ustavnu preambulu oko suvereniteta i uloge ZAVNOH-a. Na proslavi u Otočcu od prije deset godina tadašnji je predsjednik Sabora Josip Leko govorio isključivo o tome, o rođenju modernog Sabora, temelju državnosti, neovisnoj, europskoj, demokratskoj Hrvatskoj… Međutim, ZAVNOH je ipak predstavljao nešto više od toga. Vi ste isticali da je jedna od najvećih tekovina antifašističke borbe zapravo izgrađeno novo povjerenje između Hrvata i Srba. Pričajmo malo o tome. Ima li ZAVNOH-a bez Srba?
Naravno da nema. Da se razumijemo, taj mekši pristup, nacionalizaciju partizanske borbe, prihvatile su i brojne antifašističke organizacije. Ajde da barem nešto spasimo, pa ćemo afirmirati samo tu nacionalnu komponentu i državnost, pa tako hrvatska oficijelna ljevica ističe samo to da je stvorena Hrvatska s vraćenom Istrom, Rijekom i otocima koji su tad inkorporirani unutar Hrvatske i tu sve otprilike završava. U Sarajevu u Bosni i Hercegovini isto tako jako vole naglasiti ZAVNOBIH i državnost, iako se dan državnosti slavi samo u Federaciji, ali opet je samo državnost u pitanju, nikad se ne čuju drugi sadržaji.
Zapravo je to bio ozbiljan građanski rat između kolaboracionističkih režima i antifašističke vojske. Što se mene tiče, da su partizani doživjeli i potpuni poraz, i da nisu ništa ostvarili od onoga što su planirali, da su samo izašli u rat, u borbu protiv okupatora i onoga što se u historiografiji zove domaćim izdajnicima, dakle samo idejom bratstva između ovdašnjih naroda u Hrvatskoj, to bi bila ogromna stvar. Činjenica je da su oni toga bili svjesni od starta. Konkretno za ovaj slučaj, između Hrvata i Srba i to u času takvih progona od strane jedne države koja je stvorena na ideji da se etnički očisti, prvo od Srba, potom od Židova i Roma.
Sam je Marko Orešković išao u Liku među srpske partizane pokazati im da nisu sami. Također, trudilo se i da se mobilizirani Dalmatinci nekako miješaju u brigadama sa Srbima. Dakle, cijela je poruka te borbe bila da idemo prevazići zlo koje nam se događa i izgraditi nešto novo, i zato su Srbi na kraju krajeva i bili konstitutivan narod u Socijalističkoj Hrvatskoj. Zbog svoje brojnosti, duge povijesti i zbog moralne odgovornosti NDH dobili su jednaki konstitutivni status u Hrvatskoj. Međutim, mislim da je bila prilična greška, očigledno planska, izbacivanje Srba iz konstitutivnosti u Božićnom ustavu, nakon što je HDZ pobijedio na izborima. To nije trebalo napraviti, iako ne kažem da se ne bi dogodila pobuna i secesija, krajina i sve ostalo. Vjerojatno bi okolnosti bile takve i da je očito bilo dugoročno isplanirano, ali bi zadržavanje konstitutivnosti izbilo jedan bitan argument i mislim da to nije imalo nikakvog smisla raditi.
Uz ideju borbe protiv fašizma, ideja bratstva među jugoslavenskim narodima i zajedničke borbe protiv kolaboracionista i okupatora čak je puno važnija kao i, naravno, ideja socijalne revolucije koja je najspornija u smislu današnjice, nakon iskustva socijalizma i jednopartijskog sistema. Te su tri stvari bile, po mojem sudu, važnije u sadržajnom smislu nego ovo rješavanje nacionalnog pitanja, iako ne treba isključiti da je ono pomoglo u mobilizaciju itekakvog broja ljudi unutar partizanskih redova.
Plitvičku deklaracija eksplicira velikosrpsku hegemoniju i nametanje unitarnog jugoslavenstva u Kraljevini, ali ističe i potrebu za obnavljanjem međunacionalnog bratstva. U svakom slučaju, u suvremenoj se Hrvatskoj radi na čišćenju ZAVNOH-a od Srba, ali i od Tita i partije. Kako to tumačite?
Pa, mislim da se stvari danas mijenjaju. Dakle, ja iskreno mislim, za razliku od onoga što sam mislio prije recimo desetak godina kad sam to sve pisao i kad sam istupao u javnosti po tom pitanju, da je stvar danas ipak donekle drukčija. Cijela bizarnost suvremene Hrvatske i njene današnje političke konstrukcije leži u tome što su nju suštinski stvorili nacionalisti iz Saveza komunista. Dakle, tu su Manolić, Boljkovac, Mesić i gotovo pa cjelokupni vrh tadašnjeg političkog vodstva. Na kraju krajeva, i Kolinda Grabar-Kitarović je, bez obzira na sve, bila dijete partizanske obitelji, kao i Plenković, Milanović i mnogi drugi. Možete misliti o njima što hoćete ali to je činjenica, da je osim, recimo, jednog Gojka Šuška ogroman dio tih hadezeovaca bio na neki način u Partiji ili čak izravno u partizanima.
Međutim, oni su iz ovih ili onih razlika, a zahvaljujući ovom posljednjem ratu i ideji hrvatskog nacionalizma, prema kojemu je najvažnije bilo odvajanje od bilo kakve Jugoslavije i oštri antagonizam prema Srbima, uz bliskost Katoličke crkve, jugoslavenski kontekst potpuno izbacili, i Tito je odjedanput postao nepoželjan. Na kraju krajeva, sjetit ćete se da je i sam Tuđman, radi veličanja vlastite uloge, branio Titov trg u Zagrebu, zbog čega nije bio taknut dok je on bio živ i zbog čega nije maknut do relativno nedavno.
Doista čudan odnos, ali zadnjih se godina događa jedan novi proces koji gledam kako raste iz godine u godinu. Nakon povlačenja u stranu ljudi koji osjećaju antifašističku baštinu kao svoju, i nakon rušenja tih tri i pol tisuće antifašističkih spomenika i ploča, zadnjih godina raste autentična kultura sjećanja odozdo. Od svijeta koji se prestao bojati i koji je ponosno krenuo komemorirati vlastite djedove, počela je često samofinancirajuća obnova, ili barem financirana iz lokalne samouprave, u slučaju nekih spomenika. Počeo je i sve veći pritisak na same vlasti da se ta borba više ne dovodi u pitanje i to je rezultiralo dosta zanimljivim stvarima.
Mislim da se više ni HDZ ne može ponašati kako se ponašao dosad. Kad su na vlasti, održe protokolarne govore i ne ponašaju se više tako otvoreno komplotirajući prema partizanskom nasljeđu. Čak je i Zoran Milanović, o kojem ne mislim ništa dobro, prije dvije godine u Brezovici na dan antifašističke borbe samoinicijativno govorio o jugoslavenskom kontekstu, o Koči Popoviću, o zajedničkoj borbi. To je bio prvi put da je netko s te pozicije progovorio, što je naravno lako otpisati jer Milanović svašta govori, pa se čini da sutradan zaboravi što je rekao o bilo kojoj temi. Hoću reći, dogodio se neki preokret zbog kojega se o tome barem više ne šuti, ali se i dalje ne ističe pretjerano.
Dakle, mislite da se može obnoviti ta kultura sjećanja?
Mislim da može. Sad su bile osamdesete godišnjice Sutjeske i Neretve, koje obilježava i dosta ljudi iz Hrvatske, kao i svake godine. Mislim da sve veći broj organizacija odozdo pomalo utječe na to da dođe do nekakve promjene. Split je možda najbolji primjer, grad u kojemu su izbrisali sva imena ulica i sve živo što se mogli izbrisati. Godinama se radio taj pritisak da se obilježi dan oslobođenja Splita 26. listopada, kao i činjenica da je prva Narodna vlada u Splitu održala sjednicu, što je dovelo do toga da je aktualna gradska vlast odlučila uklesati ponovno datum oslobođenja na Štandarcu.
Očekujete li ikakav oblik komemoracije na osamdesetu godišnjicu Prvog zasjedanja ZAVNOH-a? Koliko sam vidio, nisu održavane posljednjih deset godina.
Mislim da ti pritisci funkcioniraju, u krajnjoj će liniji komemoraciju organizirati udruge antifašista, iako ne vjerujem da će baš zaobići službene vlasti koje će vjerojatno poslati vijenac ili tako nešto, bit će to deklarativno, ali teško mi je očekivati da se baš ništa neće dogoditi.
ZAVNOH je imao još neke dimenzije koje bi se danas mogle čitati na nove načine. Naprimjer, deklaracija Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a navodi jednakost Srba i Hrvata, općenito jednakost svih nacionalnosti, eksplicira se i nešto što nije bio baš čest slučaj u građanskim politikama prije rata – da žene imaju ista prava kao muškarci. Možemo li mi danas ZAVNOH i cijelu antifašističku borbu promatrati u nekom širem kontekstu borbe za ljudska prava?
Meni je ZAVNOH jedan manifest modernizma, ali modernizma kojeg nažalost ni sama Partija nije dokraja sprovela. Poznato je da neposredno nakon rata i nakon oslobođenja zemlje žene na ovim prostorima prvi put dobivaju pravo glasa na prvim izborima, koliko god ti izbori bili dirigirani jednom partijom, ali suštinski su žene prvi put dobile pravo glasa za Ustavotvornu skupštinu nakon oslobođenja zemlje. Antifašistički front žena je igrao jako važnu ulogu u ratu i u svim ciljevima i deklaracijama AVNOJ-a i deklaracijama republičkih zemaljskih vijeća. Međutim, AFŽ je kasnije rasformiran, Socijalistička Jugoslavija je kratko trajala i imala je istovremeno liberalne iskorake uz konzervativne patrijarhalne obrasce povratka na staro. Žene se nikad nisu vratile u podređeni položaj u kojem su bile prije Drugog svjetskog rata. Puno njih je radilo u tvornicama, poput Dalmatike u Sinju, Jugoplastike, Kamenskog ili Nade Dimić u Zagrebu, koje su imale puno veći broj ženskih nego muških zaposlenika, išlo se tome da muškarac nije jedini koji donosi plaću u kuću, ali realno, položaj žena nije bio do kraja oslobođen u tom periodu, iako je napravljen ogroman iskorak. Nažalost, prava LGBT zajednica, recimo, nisu prepoznata praktično do kraja socijalizma.
Pričali smo o visokoj politici, o strukturama moći i što one mogu učiniti, ali što vi mislite, može li ljevica i ostatak progresivnog svijeta mobilizirati ideje ZAVNOH-a u politički kapital? Uskoro će opet izbori, postoji li masa koja bi glasala baš za ljude koje ističu takvo što?
Ja nisam više u političkom životu, ali iz iskustva govorim da postoji određen domet u politici nekoga tko bi se bavio isključivo takvim politikama ili koga bi čak tako samo doživljavali. Kad te počnu tako doživljavati, možeš se ti baviti s ostalih trideset tema, ali ostat će etiketa da se baviš samo time što u političkim odnosima nije pretjerano popularno, i to nosi eventualno određen postotak glasova koji, iako je mali, ne mora biti baš posve zanemariv. U široj koaliciji, mislim da bi baš tako etiketiranu politiku podržalo eventualno dva ili tri posto ljudi.
Međutim, SDP je ovdje napravio neku vrstu monopola i stariji glasači kojima su te stvari o kojima smo pričali bitne, po inerciji glasaju za SDP jer još uvijek misle da je to ta partija koja je sljednica te ideje. Mlađe biračko tijelo, ljudi koji su, na primjer, obnovili Trnjanske kresove u Zagrebu, vode računa o tome, ali se bave zelenim i raznim drugim politikama zbog čega mislim da je domet ovakve retorike svega par posto. U nekoj široj koaliciji bilo bi bitno da se takvo što profilira. Formiranje neke šire lijeve koalicije mogu sprovesti vjerojatno SDP i Možemo!, s malom vjerojatnosti uklapanja i, recimo, Radničke fronte.
HDZ je zreo da izgubi izbore, ali ovo društvo većinski nije revizionističko, nije niti proustaško, ali nije baš većinski niti partizansko, govoreći u kolokvijalnom smislu. Ovo društvo ne voli previše talasanja, voli nastupati oportunistički civilizirano, malograđanski, da ne unosi previše emocija u politiku i da nitko pretjerano ne iskače; to je Hrvatska. E sad, unutar toga ostaje tih dvadesetak ili tridesetak posto ljudi koji laviraju između ljevice i desnice, a ovog su profila, i oni su ključ u izborima, i to je svakome jasno.
