Kristijan Orešković iz Mreže mladih Hrvatske: “Proračun za mlade Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade je 0,3 posto, a sve ostalo je namijenjeno demografiji. Predstavnici SDUDM-a dolaze na naše aktivnosti i pokazuju interes za teme, ali indikativno je to da od 2017. do danas nemamo Nacionalni program za mlade. Država radi na decentralizaciji tako što županijama i općinama daje više odgovornosti, ali ne dobivaju povećanje proračunskih sredstava”.
U petak 3. lipnja u hotelu Academia u Zagrebu održana je javna rasprava u sklopu projekta “GLE ŠTO MOGU – Mladi odlučuju, govore i utječu”. Kristijan Orešković i Josipa Tukara Komljenović iz Mreže mladih Hrvatske (MMH) predstavili su istraživanje o mišljenju mladih kako poboljšati život u Hrvatskoj. Ispitano je preko 1.200 mladih iz svih dijelova Hrvatske, koja je u istraživanju podijeljena na Sjevernu, Istočnu, Zapadnu i Južnu. Najviše mladih, gotovo 70 posto ispitanika, dolazi iz mjesta manjih od 50.000 stanovnika, a gotovo 35 posto s manje od 5.000 stanovnika. Važno je bilo vidjeti kako razmišljaju i mladi iz manjih sredina.
Prioriteti koje mladi ističu u svim regijama Hrvatske su zapošljavanje (88,6 posto) i stanovanje (50,6 posto), a zatim slijedi poticanje poduzetništva mladih, uključivanje mladih u društveni život i političko odlučivanje te organizacija prostora za druženje. Mladima iz svih regija prvi je prioritet zapošljavanje, ali zanimljivo je da Sjeverna Hrvatska pristup kvalitetnom obrazovanju stavlja na drugo mjesto, Zapadna Hrvatska inzistira na kvalitetnom provođenju slobodnog vremena, dok Istočna i Južna nakon zapošljavanja prioritizira poticanje poduzetništva.
Percepcija o važnosti civilnog društva je poražavajuća, čak 39,4 posto mladih smatra da civilno društvo ne odgovara na njihove potrebe, 48,9 posto djelomično, a samo 11,2 posto smatra da civilno društvo odgovara njihovim potrebama. O državnoj i lokalnoj vlasti mladi misle još gore. Na pitanje odgovaraju li država i lokalna vlast na njihove potrebe, 55,5 posto mladih smatra da ne, 37,9 posto djelomično, a samo 6,7 posto smatra da da. Prisutno je opće nepovjerenje prema bilo kakvoj kolektivnoj inicijativi i mogućnosti promjene.
Budući da su zapošljavanje i stanovanje prioriteti mladih, istraživači iz MMH odlučili su dublje prokopati po tim problemima i pitati mlade zašto nemaju posao, odnosno koje ih okolnosti sprječavaju da ga nađu i zadrže. Mladi kao razloge ističu neusklađenost sustava formalnog obrazovanja s tržištem rada, tromost i neprilagođenost tržišta rada, učestalo dobivanje poslova za koje su prekvalificirani te rijetku i nedostatnu profesionalnu orijentaciju u srednjim školama. Demotivirani su radi osobnih i tuđih iskustava s traženjem posla – dobivanjem poslova preko veze i nepostojećim povratnim informacijama kod potencijalnih poslodavaca. Studentski poslovi, kažu, najčešće se ne računaju kao radno iskustvo, a nemaju ga priliku drugačije prikupiti. Postojeće politike zapošljavanja mladih po njima su neadekvatne, nerealne, neprilagođene i nepovoljne, vrlo često sezonske i ne osiguravaju stabilnost.
Mladi smatraju da su im za veću zaposlivost potrebna plaćena pripravništva za sve struke, veća podrška i poticanje zapošljavanja na manji postotak radnog vremena radi kombiniranja drugih obaveza, dodatni programi (ili razredi) u srednjim školama fokusirani na pripreme za tržište rada, dostupnije informacije o fakultetima, poslovima i potrebama tržišta rada općenito, veća podrška i poticanje zapošljavanja strukovnih (deficitarnih) zanimanja i uklanjanje stigme s tih oblika poslova i priznanje volonterskog iskustva kao radnog u svim sektorima.
Smatraju da im može pomoći umrežavanje HZZ-a i jedinica lokalne i regionalne samouprave s gradskim i privatnim tvrtkama, kojima bi trebalo ponuditi određene olakšice kada primaju praktikante. Obrazovne ustanove bi trebale uskladiti kurikulum s temama radništva, radničkih prava i potreba tržišta, a razrednici bi trebali koristiti satove razrednika za informacije o tržištu rada. Mladi pri zapošljavanju nailaze na problem vlastite nedostatne financijske nepismenosti, ne znaju što je PK kartica, žiro/tekući/devizni račun, plaćanje poreza i stupovi mirovinskog sustava. Smatraju da su radni uvjeti vrlo teški i da je diskriminacija radi godina i manjka iskustva sveprisutna, kao i nepoštivanje radničkih prava, prvenstveno u sezonskim i turističkim poslovima.
Stanovanje, kao drugi prioritet, usko je povezano sa zapošljavanjem pa mladi kao glavni razlog zašto odgađaju stambeno osamostaljivanje ističu tešku zaposlivost, nedostatne plaće, kreditnu nesposobnost, previsoke cijene najma i neregulirano tržište i troškove života koji nisu usklađeni sa standardom života u RH. Ističu kako stanovi nisu dostupni kroz cijelu godinu jer cijene rastu za vrijeme turističke sezone, a čak i kada se grade nove zgrade koje imaju povoljnije cijene, dobivaju ih oni koji imaju vezu. Smatraju da su im za stambeno osamostaljivanje potrebne veće državne potpore, posebno u ruralnim krajevima, odnosno lakše, dostupnije i transparentnije dodjeljivanje zemljišta, kuća te povećanje transparentnosti u dodjeli stanova kroz APN kredite.
Razgovaramo s Kristijanom Oreškovićem, voditeljem spomenutog projekta, magistrom politologije, youth workerom i aktivistom iz Mreže mladih Hrvatske.
Iz istraživanja se vidi da su gorući problemi koji zahvaćaju mlade stanovanje i zapošljavanje. Ti problemi se moraju rješavati na nacionalnoj razini, a Nacionalni program za mlade (NPM) izostaje već pet godina. Mladi su horizontalna tema koja zahvaća niz ministarstava, poput onih rada, poljoprivrede, sporta, itd. Iz tog razloga imamo relativno novo državno tijelo, Središnji državni ured za demografiju i mlade (SDUDM), koje bi trebalo biti medijator između različitih ministarstava i prilagoditi njihove programe mladima. Smatrate li SDUDM dobrim rješenjem?
Na početku smo kao organizacije mladih i za mlade bili vrlo optimistični oko SDUDM-a jer je mladima posvećen poseban državni ured. Međutim, proračun za mlade SDUDM-a je 0,3 posto, a sve ostalo je namijenjeno demografiji. Predstavnici Državnog ureda dolaze na naše aktivnosti i pokazuju interes za teme, ali indikativno je to da od 2017. do danas nemamo Nacionalni program za mlade (NPM), što je ključan strateški dokument prema kojem se sve ostalo razvija. Mi kao udruge civilnog društva, organizacije mladih i za mlade, koristimo naše resurse da ispitamo što je potrebno mladima i na temelju toga bismo trebali predlagati i kreirati politike, ali budući da nemamo NPM oko kojeg se možemo okupiti i doprinositi provedbi, naša istraživanja ne služe svrsi. Radne skupine NPM-a se od 2017. stalno osnivaju, razrješuju i ponovno osnivaju, bez komunikacije prema Mreži mladih Hrvatske kao nacionalnom vijeću mladih prepoznatog i priznatog od Europskog foruma mladih. To ukazuje da mladi naprosto nisu prioritet i i ne postoji politička volja da se temom mladih bavi na sustavnoj razini. Komunikacija s predstavnicima SDUDM-a je vrlo ugodna, ali nam to ne znači puno i nije dovoljno u situaciji u kojoj više od pet godine nije donešen Nacionalni program za mlade.
Od kraja 2017. kada nestaje Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku i dolazi nam SDUDM, konstantno se priča kako se radi na NPM-u, da je gotov i samo što ne izađe u e-Savjetovanje, ali nikako da se to dogodi. Negdje 2019. godine je čak izašao draft NPM-a, a mi iz Mreže mladih Hrvatske smo se uhvatili komentiranja. Međutim, taj draft je naprosto nestao i osnovala se nova radna skupina koja radi na nekom novom draftu. Navodno je NPM gotov, ali ne znamo je li to istina, nismo ga vidjeli, nema ga na javnom savjetovanju. Zanima nas gdje je draft iz 2019. na kojeg smo već dali komentare i sudjelovali u tom procesu. Važno nam je istaknuti da ne želimo samo dokument, nego kvalitetan dokument i njegovu provedbu. Mi kao organizacije civilnog društva želimo biti partneri i saveznici izgradnje prilika za mlade.
Postoji li problem pretjerane centralizacije hrvatske politike? Mogu li jedinice lokalne i regionalne samouprave i županije samostalno odlučivati o potrebama mladih?
Stalno pričamo da je Hrvatska jako centralizirana, u Zagrebu, a onda i u drugim glavnim gradovima županija. Država radi na decentralizaciji, ali na vrlo nezgrapan i neusklađen način koji ide njoj u korist. Županijama i općinama daje se više odgovornosti, odnosno ne moraju za sve odluke pitati državu koja uistinu odobrava da Centrima za mlade i nekim drugim većim infrastrukturnim projektima upravljaju jedinice lokalne samouprave. Međutim, one ne dobivaju nikakve poticaje kroz povećanje proračunskih sredstava nego sa starim proračunom moraju obavljati više toga i dijeliti taj iznos različitim društvenim skupinama. Jedinice lokalne i regionalne samouprave moraju napraviti ono najgore – oduzeti jednima da bi više dali drugima. Moraju odlučiti hoće li oduzeti umirovljenicima da bi dali mladima, hoće li oduzeti osobama s invaliditetom da bi dali mladim Romima. One s istom količinom novaca koja im je ionako premala moraju osigurati dodatne sadržaje za populaciju mladih. Država je tako delegirala odgovornost na lokalne jedinice, bez da je osigurala novčana sredstva. Tu priču smo tijekom ovog istraživanja čuli u svim dijelovima Hrvatske – Šibenik, Poreč, Vukovar, Varaždin, Zagreb, itd. To je moguće promijeniti tako da se izrađuju akcijski planovi za provedbu strategija iz kojih se zatim vrlo jasno zna koliko koji akcijski plan treba financija. Za svaku novu odgovornost bi jedinice lokalne i regionalne samouprave trebale dobivati financijske injekcije. To ne smije biti na razini: “Imate strukturne fondove, prijavljujte se!” Prijavljivanje nije najjednostavniji proces niti je lako te novce dobiti.
Kakva je komunikacija između mladih, jedinica lokalne i regionalne samouprave, županija i nacionalne razine? Jesu li poteškoće komunikacijske ili strukturne naravi?
Komunikacija je dobra i na terenu postoji sve više volje gradskih uprava da razgovaraju s mladima, da se potiču Savjeti za mlade koji aktivno rade, da se kreiraju lokalni programi za mlade i sve to odlično izgleda. Na predstavljanju ovog istraživanja su danas u publici sjedili predstavnici grada Rijeke, Zagreba, Karlovca, Vinkovaca, Opatije i drugih općina. Oni jednako tako dolaze na lokalne konzultacije i vrlo su zagriženi za rad s mladima, ali kada treba naći neko riješenje za problem kažu da imaju financijska ograničenja ili da to nije u njihovoj nadležnosti. Volja je tu, ali u provedbi sve zakazuje. Mi već godinama govorimo o istoj priči, o potrebama mladih, ali ništa se ne mijenja. Potrebe i prioritete mladih ispunjavaju i o njima brinu organizacije civilnog društva, a državna razina govori o nekim mjerama i programima koji ni na koji način nisu namijenjeni mladima, niti ih, na kraju krajeva, mladi mogu koristiti ili ih mladi percipiraju kao nešto od čega mogu imati benefite za vlastitu egzistenciju (primjerice APN).
