Natječaji za sredstva iz EU fondova rukovode se „načelom tajnosti postupka dodjele bespovratnih sredstava“. Premda to načelo odudara od propisanoga Zakonom o pravu na pristup informacijama, povjereniku za informiranje Zoranu Pičuljanu ono nije sporno. EU-sredstva namijenjena su socijalnoj integraciji, ali njima se postiže i druga svrha, vladajućima toliko omiljena: smanjenje dostignute razine transparentnosti tijekova novca. Za H-Alter komentiraju Vanja Škorić, Sanja Pavić i Oriana Ivković Novokmet.
Prošlo je točno deset godina od trenutaka one velike nacionalne ustreptalosti kojih se svi s ponosom sjećamo: Hrvatska je primljena u društvo tzv. demokratskih i naprednih država koje tvore Evropsku uniju! Pripreme za taj događaj trajale su godinama, a značajnim su se dijelom odvijale pod kodnim nazivom Poglavlje 23. Bila je to šifra koja je označavala zahtijevani „civilizacijski skok“ u području pravosuđa, suzbijanja korupcije i unapređenja ljudskih prava. Pa je tako u Hrvatskoj, radi zadovoljenja obaveza iz Poglavlja 23, izglasana strategija borbe protiv korupcije, sve sa provedbenim dokumentima. Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa osnovano je kao nezavisno tijelo, na čije je čelo došla mlada odvjetnica koja je odmah počela zagorčavati život Milanovićevim ministrima, a koja je u nacionalnoj antikorupcijskoj mitologiji ostala upamćena kao Crna Dalija. Osnovana je i nezavisna institucija Povjerenika za informiranje, na čije je čelo došla sveučilišna nastavnica Anamarija Musa. Javno dostupnima, i to legalnim putem odjednom su postale i one informacije za koje se ovdje oduvijek podrazumijevalo da pripadaju isključivo iniciranima. Nastupio je kopernikanski obrat. Ludilo, brale. Pojedini intelektualci, bliski tadašnjoj SDP/HNS-ovoj vlasti i poslovično EUovski optimistični, samouvjereno su tvrdili da su društvene promjene koje su nastupile – ireverzibilne.
Deset godina potom: Nasljednica Crne Dalije, Nataša Novaković, mora otići s dužnosti jer je Plenkovićevim ministrima pokušala raditi ono što je gospođa Orešković radila Milanovićevim – postupajući po zakonu koji su Plenković i njegova kriminalna organizacija već ionako bili razvodnili. Aleksandra Jozić-Ileković, nova predsjednica Povjerenstva, angažirana je da u njemu odigra ulogu koju u DORH-u već neko vrijeme igra Zlata Hrvoj-Šipek, tojest da upotrijebi dodijeljenu joj moć kako bi do kraja eutanazirala to tijelo. Zviždačima, nakon prošlogodišnjeg donošenja zakona koji bi ih trebao štititi, ove godine prijeti kriminalizacija. Zoran Pičuljan, aktualni povjerenik za informiranje, iz službene je biografije izbacio činjenicu nekadašnje stranačke pripadnosti HDZ-u. Članak koji slijedi iznosi neke indicije da ta činjenica ipak utječe na njegov rad.
U pogledu transparentnosti tijela javne vlasti za koju bi Pičuljan, kao, trebao biti zadužen da ju osigurava, poseban paradoks nalazi se u činjenici da su velom konspiracije obavijeni upravo postupci raspodjele financijskih sredstava koja pristižu iz Evropske unije: istog onog međunacionalnog saveza zbog kojeg je Hrvatska prije desetak-petnaest godina, da bi se u njega učlanila, „morala“ naprečac civilizirati vlastite zakulisne navade.
Operativni program Učinkoviti ljudski potencijali 2014. – 2020. Europskog socijalnog fonda, a slično je i s drugim EU-fondovima koje smo pregledali, sadrži u sebi „načelo tajnosti postupka dodjele bespovratnih sredstava“. Ovo načelo ponešto odudara od propisanoga Zakonom o pravu na pristup informacijama. Prema njemu, svaka domaća ili strana pravna ili fizička osoba, pod određenim uvjetima i okolnostima, ima pravo na pristup informacijama o raspolaganju javnim sredstvima – a ako se radi o osobnom imenu, iznosu i namjeni javnih sredstava to se pravo može ostvariti čak i bez provođenja testa razmjernosti i javnog interesa.
Kao što je redovitijim H-Alterovim čitaocima poznato, dvije smo godine na portalu provodili program Mediji zajednice – potpora socijalnom uključivanju putem medija, faza I., financiran iz ESF-a. U okviru njega objavili smo i nekoliko članaka koji se kompradorskoj birokraciji zaduženoj za nadzor nisu dopali, pa ih je odbila nagraditi sredstvima evropskih poreznih obveznika. U jednom trenutku, točnije: 29. listopada 2021., pozivajući se na dokument lapidarnog naziva Opća pravila o postupanju po prigovorima u okviru Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali 2014.–2020, sročili smo zbog toga, u udruzi koja je H-Alterov nakladnik, prigovor i uputili ga na naznačenu adresu – nadležnoj službi pri Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike (dalje: NS pri M). Opća pravila propisuju da NS pri M takve prigovore rješava odlukama; odgovor na naš, stigao je 29. siječnja 2022., ali ne u formi odluke, već u formi mišljenja. Razlika je u formalnom smislu bitna, jer odluka je akt koji bi trebao sadržavati i pouku o pravnom lijeku, tojest mogućnost žalbe nekom tijelu izvan samog Ministarstva, a u slučaju mišljenja, te mogućnosti nema. Samo mišljenje bilo je apsolutno nekompetentno, jer se o proizvodima novinarskog rada željelo misliti iz unaprijed zadane birokratske perspektive, pa smo stručna mišljenja o problemu zatražili i objavili sami, ali to je već ispričana priča.
Naslutivši da NS pri M i inače prakticira distribuirati svoja mišljenja, umjesto da odlučuje o prigovorima korisnika sredstava, potpisnik ovih redaka je u ožujku 2022, pozivajući se na Zakon o pravu na pristup informacijama, od Ministarstva rada zatražio sve odluke koje je to tijelo donijelo od 4. veljače 2020. godine. Radna je pretpostavka bila da odluka neće biti jako velik broj.
Ministarstvo je 20. travnja 2022. odbilo omogućiti pristup tim dokumentima, rješenjem koje je potpisao Josip Aladrović, tada ministar na odlasku. Požalili smo se povjereniku za informiranje, gore spomenutom Pičuljanu. Povjerenikovo rješenje primili smo desetak mjeseci potom, točnije: u veljači, i u njemu smo pročitali da je povjerenik u potpunosti stao na stranu Ministarstva rada. Kako smo na H-Alteru dulje od deset godina provodili projekte iz oblasti prava novinara na pristup informacijama, pa smo na tom planu skupili ponešto utakmica, usudili bismo se ustvrditi da Pičuljanovo rješenje odudara od prakse koju je ustanovila njegova prethodnica, Anamarija Musa.
„Sukob interesa“ i zamjena identiteta
Pičuljan je u svojem uratku pobrkao jednu pravnu (UNMK, H-Alterov nakladnik, OIB: 27876338953) i jednu privatnu (Toni Gabrić, korisnik prava na pristup informacijama, OIB 76071236672) osobu. „Očito je da se ne radi o javnom nego o pojedinačnom interesu žalitelja koji je nezadovoljan postupanjem prvostupanjskog tijela tijekom realizacije projekta po kojem su mu dodijeljena bespovratna sredstva odnosno načinom na koji mu je odgovoreno na njegov podnesak u okviru projekta…“, tvrdi on. Istina je, naravno, da je potpisnik ovih redaka u trenutku sklapanja ugovora o dodjeli sredstava u sebi sintetizirao različite identitete: bio je predsjednik upravnog odbora UNMK-a kao H-Alterova nakladnika, urednik H-Altera, radnik zaposlen u udruzi, k tome čak i autor dijela članaka koje je gore spomenuta kompradorska birokracija odbila financirati. Taj sukob interesa nikada nisam pokušavao prikriti.
Međutim, povjerenik za informiranje na dosta perfidan način izbjegava uočiti da odbačeni članci nisu napisani zbog privatnog interesa njihova autora, ujedno radnika, urednika i predsjednika, već da je interes bio itekako javan. Privatnoga bi interesa bilo daleko više da smo se pridržavali maksime „’fali more, drž’ se kraja“, toliko česte kod civilnodruštvenih provoditelja EU-projekata, da smo rutinski odrađivali zadane teme zaobilazeći naširoko ono što pritom smatramo bitnim i držeći se zone vlastita komfora.
Uostalom, podmetanje teze koja potpisnika ovih redaka identificira s udrugom u kojoj je zaposlen i u čijoj upravi sjedi, već je pokušalo Hasanbegovićevo Ministarstvo kulture, baveći se jednim od mojih zahtjeva koji su se odnosili na informacije o natječajima na koji se prijavljivala UNMK. Ministarstvo kulture tada je tvrdilo da bih se, uvidom u tražene informacije, našao u privilegiranoj poziciji u odnosu na druge neprofitne nakladnike (tj. pravne osobe), te da na moj zahtjev treba primijeniti (restriktivne) odredbe iz vladine uredbe kojim se propisuju procedure financiranja rada udruga; bivša povjerenica za informiranje, Anamarija Musa takve je argumente, vrlo kratko, proglasila „grubom povredom zakonitosti“ i poništila rješenje Ministarstva (Povjerenik za informiranje, klasa UP/II-008-07/16-01/133, od 2. studenoga 2017.). Sljedeća ministrica, Nina Obuljen Koržinek, na tu se Musinu odluku žalila Visokom upravnom sudu i – glatko izgubila parnicu.
„Sve“ je nedopustivo
Pičuljan u odbijajućem rješenju tvrdi da se radi o „općenitom i nepreciznom zahtjevu“, te da je „u dosadašnjoj praksi ostvarivanja PPI-ja u više slučajeva zabilježeno ograničavanje pristupa informacijama /…/ kada je podnositelj zahtjeva tražio ‘sve’ informacije određene vrste /…/“.
Međutim, upravo gore citirano rješenje koje je potpisala Musa (klasa UP/II-008-07/16-01/133, od 2. studenoga 2017.), a potvrdio Visoki upravni sud, dovelo je do toga da Ministarstvo kulture konačno, po mojem zahtjevu i nakon dvije godine parničenja, učini javno dostupnim prijavnu dokumentaciju svih neprofitnih organizacija čiji su mediji dobili bespovratna sredstva na javnim pozivima za dodjeljivanje bespovratnih sredstava neprofitnim medijima u 2013., 2014 i 2015. godini, kao i sve završne izvještaje neprofitnih organizacija za 2013./14. i 2014./15.; završne izvještaje o radu svih korisnika za godine 2013./14. i 2014./15. koje je sastavljalo Stručno povjerenstvo za neprofitne medije; imena i prezimena svih članova i članica Stručnog povjerenstva, vezano uz sve tablice pojedinačnih ocjena.
Instituciji povjerenika za informiranje, pa niti Visokom upravnom sudu, „sve“ prije nekoliko godina nije smetalo, a danas ono predstavlja izliku za odbijanje zahtjeva za pristup informacijama koje podliježu ESF-ovu „načelu tajnosti“.
Ljubim Cigana Jana
Pičuljan se u odbijajućem rješenju složio s Ministarstvom rada, da kao korisnik prava na pristup informacijama nisam dovoljno kompetentan da bih uspješno baratao informacijskim blagom koje je pohranjeno u njegovim ESF-škafetinima: „Odluke Ministarstva (rada) kao upravljačkog tijela koje je žalitelj tražio odnose se na različite projekte (misli se valjda na programe, op. t.g.) koje provode različita posrednička tijela, pa je stoga nejasno temeljem čega žalitelj smatra da su iste uporedive /…/ Prvostupanjsko tijelo je u osporenom rješenju pravilno zaključilo kako bi javna objava traženih informacija koje su donesene po izjavljenim prigovorima /…/ mogla dovesti do interpretacija koje ne bi bile utemeljene na ispravnoj analizi te bi mogle dovesti do pogrešnih zaključaka.“ Osim što se radi o nepovjerenju u institut javnosti, ovdje je riječ i o čistoj diskriminaciji na osnovu obrazovanja. Ako bi informacije o odlukama NS pri M mogle biti dostupne isključivo posvećenima, npr. konzalterima o EU-programima, kakve bi informacije o radu tijela javne vlasti smjele biti dostupne polupismenim građanima koji pritom još, recimo, ne poznaju dovoljno ni hrvatski jezik? Na primjer, dijelu romskog stanovništva? A pritom se još ovdje priča o informacijama o raspodjeli ESF-sredstva, koja su velikim dijelom usmjerena upravo – integraciji ranjivih skupina!?
Uostalom, kada se novinar osjeti nekompetentnim interpretirati informacije koje mu dospiju na raspolaganje, može zamoliti nekoga drugog da to javno napravi. Upravo to se i dogodilo, npr. kada smo svojedobno, također nakon dugotrajnog parničenja, od Ministarstva gospodarstva iznudili ugovor sa Specrtumom: zamolili smo bivšu okolišnu ministricu da ga protumači neukom puku.
Paušalno provođenje testa razmjernosti
„U žalbenom je postupku zaključeno kako Ministarstvo (rada) prije donošenja osporenog rješenja paušalno provelo test razmjernosti i javnog interesa, odnosno da je isti proveden općenito i u odnosu na sve Odluke iz traženog razdoblja u njihovoj ukupnosti /…/ Stoga je u žalbenom postupku utvrđeno da prvostupanjsko tijelo nije trebalo niti provoditi test razmjernosti i javnog interesa, s obzirom da predmetni zahtjev pretpostavlja poduzimanje više radnji te određeni administrativni napor /…/.“
U petnaestak godina dosta intenzivnoga bavljenja pravom na pristup informacijama, potpisnik ovih redaka prvi se put susreće s institutom „paušalnog“ i „općenitog“ testa razmjernosti i javnog interesa. Trebalo bi se, određuje zakon, raditi o procjeni razmjernosti između razloga za omogućavanje pristupa nekoj informaciji i razloga za njezino ograničenje. Zakon u čl. 16 detaljno propisuje kako se provodi test razmjernosti, ne spominjući pritom ni „paušalnost“ ni „općenitost“. Da bi se ti razlozi ustanovili, nužno bi bilo pročitati što u traženim dokumentima piše. Ministarstvo rada nije pročitalo, a Pičuljan je takvu „paušalnost“ blagoslovio.
Sinteza: korak naprijed, dva nazad
Pokušajmo sintetizirati ovu neobično složenu tematiku: HDZ-u, pravomoćno osuđenom kriminalcu, recidivistu i prononsiranom subjektu zarobljavanja države, u interesu je slabljenje demokratskih institucija koje služe za nadzor vlasti, pa ih zato proaktivno i razara. Isto tako proaktivno razara i novinarstvo, kako ne bi bilo u stanju obavljati svoju nadzornu funkciju. Proceduru upotrebe pristižućih EU-sredstava mistificira uz pomoć birokracije čiju je razularenost sama omogućila, a koja kod korisnika tih sredstava ostavlja dojam torture, administrativnog nasilja, cenzure, u krajnjem ishodu – administrativnog terora. U svakom slučaju uzrokujući neefikasnot, što je zasigurno i jedan od uzroka neiskorištavanja EU sredstava za obnovu zgrada nakon potresa u Zagrebu i na Baniji. Krajnji efekt je smanjenje dostignute razine javnog uvida u tokove javnog novca i povratak u pred-EUovsko stanje u kojem se, rekosmo, podrazumijevalo da pravo uvida pripada, zna se, samo iniciranima. Товарищ Vladimir Iljič bi rekao: korak naprijed – dva nazad.
Vanja Škorić, pravnica i dugogodišnja PPI-aktivistkinja: Što to skriva Ministarstvo rada?
Čitajući odgovor Ministarstva na zahtjev, kao i odgovor Povjerenika na žalbu, stječe se dojam kako su navedeni odgovori napisani u odnosu na nekoliko različitih zahtjeva, a ne na jedan, u svojoj biti, vrlo jednostavan upit. Naime, toliko je potencijalnih razloga za uskratu pristupa informaciji izneseno u odgovorima, od kojih su neki pogrešni (što je utvrđeno i u odgovoru na žalbu), neki uopće ne odgovaraju sadržaju zahtjeva, a preostali su neprecizno ili nepotpuno argumentirani. Teško je u ovoj kakofoniji odbijanja zaključiti koje točno interese Ministarstvo i/ili Povjerenik štite, ali svakako to nisu adekvatno argumentirali javnosti.
Naime, zahtjev je precizno formulirao koje akte traži od Ministarstva i u kojem periodu. Traženi akti – odluke Ministarstva koje se donose u određenom postupku sukladno Općim pravilima o postupanju po prigovorima u okviru Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali, povodom određenih radnji, u određenom roku. Ako postoji minimalno uređen administrativni sustav unutar Ministarstva vezano za dokumentiranje vlastitih odluka u točno određenim postupcima, onda Ministarstvo u svakom trenutku zna a) koliko je određenih odluka donijelo, b) koje su to odluke, c) gdje se nalaze sačuvane navedene odluke. Sukladno tome, nejasno je tumačenje Povjerenika koji navodi kako prikupljanje ovih podataka unutar Ministarstva iziskuje nesrazmjeran ili povećan „administrativni napor“.
Kakva je to administracija koja ne vodi evidencije o svojim odlukama i ne može ih pronaći bez značajnog napora? Ako je stanje u Ministarstvu zaista takvo kakvim navodi Povjerenik u svom odgovoru, interes javnosti i medija jest da se pozabave takvom lošom praksom i administrativnim kaosom, i izvan zahtjeva za pristup informacijama. Ako pak zaključimo da je istina vjerojatno jednostavnija, te da Ministarstvo dobro zna koliko je kojih odluka donijelo u sklopu vrlo određenog postupka, onda ostaje nejasno zašto se Ministarsvo, potpomognuto Povjerenikom, skriva iza niza nedorečenih, nepotpunih i u nekim slučajevima pogrešnih razloga za uskratu informacija.
Sanja Pavić, pravnica u Gongu: Praksa bez zakonskih osnova
Prema Zakonu o pravu na pristup informacijama, korisnik nije dužan navoditi razloge zbog kojih traži informaciju od tijela javne vlasti, pa tako ni tijelo javne vlasti nije ovlašteno procjenjivati razloge zbog kojih korisnik traži informacije. U konkretnom slučaju, Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, kao jedan od razloga odbijanja korisnikovog zahtjeva navodi mogućnost donošenja pogrešnih zaključaka koji bi mogli narušiti povjerenje javnosti u tijela javne vlasti koja provode postupak dodjele bespovratnih sredstava. U slučaju da korisnik doista izvuče krive zaključke iz dobivenih informacija, ministarstvu su na raspolaganju odgovarajuća pravna sredstva kojima se može boriti protiv njih, stoga ovakvo prejudiciranje korisnikovih pogrešnih motiva smatramo apsolutno neprihvatljivim, i svakako još više narušava povjerenje javnosti u tijela javne vlasti. Dodatno, stav Povjerenika za informiranje kojim se priklanja takvoj odluci ministarstva također smatramo vrlo upitnim, jer na ovaj način uspostavlja praksu koja nema zakonske osnove.
Oriana Ivković Novokmet, izvršna direktorica Gonga: Udruge su nezadovoljne provedbom i izvještavanjem ESF projekata
Kada je u pitanju odnos između državnog tijela koje dodjeljuje javna sredstva i njihovih korisnika, Gong smatra da ne bi trebalo biti mjesta tajnama. Propitivanje načina rada i kvaliteta rada državne birokracije oko rješavanja prigovora koje upućuju korisnici ESF projekata, jest u javnom interesu. Koliko su udruge nezadovoljne provedbom i izvještavanjem ESF projekata objavili smo u radu Blaženke Sečkar iz 2021. Ovu odluku Povjerenika može se protumačiti i kao podršku skrivanju slabih učinika državne administracije u dosadašnjoj provedbi ESF-a.
