Kako bi obavili osnovne svakodnevne aktivnosti, poput odlaska u trgovinu, doktoru, u javne institucije i sl. i kako bi mogli komunicirati s drugim osobama, gluhoslijepima je neophodan asistent – prevoditelj znakovnog jezika ili intervenor, odnosno osoba koja osim podrške u kretanju, pruža informacije o okolini i
objašnjava što se nalazi i događa oko nje.
Gluhoslijepe osobe inače se kreću i komuniciraju onoliko koliko im to oštećenje sluha i vida dopuštaju, ali i ovisno o njihovim interesima i raspoloživosti prevoditelja. Prema riječima naših sugovornica iz Hrvatskog saveza gluhoslijepih osoba Dodir, svaki njihov korisnik mogao bi prevoditelja dobiti tri-četiri puta tjedno na sat ili dva. “Kada pogledamo naše živote i što sve mi svakodnevno radimo, to je toliko zanemarivo. Također, uvijek treba imati na umu da je trenutak kad prevoditelj dođe kod gluhoslijepe osobe jedini trenutak kada ona komunicira sa čujućom osobom. Većina osoba koje se inače nalaze u njihovoj blizini najčešće ne znaju znakovni jezik, i ovo im je jedini način i jedini trenutak komunikacije”, rekla je predsjednica Saveza Dodir Sanja Tarczay.
Zbog pandemije koronavirusa inače ograničeni kretanje i komunikacija u zadnjih godinu dana bili su još teži. Socijalno-fizička distanca “bacila” je gluhoslijepe osobe u još veću izolaciju od one u kojoj se inače nalaze, jer su dodir i blizina jedini način na koji mogu primiti informacije o svijetu.
Za vrijeme pandemije gluhoslijepi su se našli u situaciji da se prevoditelji i intervenori boje raditi s njima, tj. boje se zaraze, jer moraju biti blizu svome korisniku kako bi mu prenijeli informacije. S druge strane, postoji i jednako prisutan strah i kod gluhoslijepih, zbog svakodnevnog rada s različitim prevoditeljima, jer se prevoditelji stalno mijenjaju i mijenjaju različite korisnike.
“Da bi dobili informaciju, da bi bili uključeni u aktivnosti zajednice i društvo te da bi mogli obavljati svakodnevne obaveze, gluhoslijepi su svjesno došli u situaciju u kojoj se mogu zaraziti – jer drugačije ne mogu. Ne mogu funkcionirati s maskama, ne mogu funkcionirati na distanci tako da se njihov izbor zapravo svodi ili na potpunu izolaciju, zatvor u kući bez ikakvog kontakta s vanjskim svijetom ili na spomenuto svjesno izlaganje zarazi i mijenjanje intervenora/prevoditelja”, objašnjava nam Tajana Uzun, prevoditeljica znakovnog jezika zaposlena u Savezu Dodir.
Ističe da Služba podrške Saveza Dodir, koja koordinira prevoditelje i intervenore, uvijek nastoji osigurati da svaki korisnik što manje mijenja prevoditelje, odnosno da jedan prevoditelj ima što manji broj različitih korisnika, kako bi se smanjila mogućnost zaraze. “Međutim, neke gluhoslijepe osobe toliko su se bojale da su se zatvorile u kuću na mjesec ili dva, bez ikakvog kontakta, a naši intervenori su im samo ostavljali namirnice iz trgovine ili lijekove i sl. na kućni prag. Ako malo razmislimo, to nije život. Korona ih je jako teško pogodila i utjecala na njih”, kaže Tajana Uzun.
Sanja Tarczay objašnjava nam na koje su sve načine gluhoslijepe osobe izolirane iz društva, odnosno zašto se nalaze u trostrukoj izolaciji. “Spomenuta izolacija zbog dvostrukog oštećenja vida i sluha otežava svakoj osobi da živi onako kako je prije znala. K tome, postojeće oštećenje vida i sluha ne miruje, ono se povećava s godinama i posebno u starosti, tako da se gluhoslijepa osoba mora konstantno i kontinuirano prilagođavati, što uključuje i prilagodbu načina komunikacije, asistivnih tehnologijskih i inih pomagala.
Tu je i izolacija nametnuta od društva – to zovemo socijalnom izolacijom. Često su gluhoslijepe osobe izolirane i unutar svoje obitelji, prijatelja, susjeda… Mnogi nemaju vremena biti s gluhoslijepim osobama, jer komunikacija oduzima puno više vremena, sporija je i treba više objašnjavati.
Treća izolacija nametnuta je Covid-19 pandemijom, koja je dodatno pojačala izolaciju svojim zabranama, distanciranjem, nošenjem maski, ograničavanjem pratnje prevoditelja ili intervenora itd.”
Da bi se kretale, gluhoslijepe osobe moraju svog pratitelja uhvatiti za rame ili za lakat. Za komunikaciju znakovnim jezikom ili čitanje s usana kao pomoć u komunikaciji također je potrebna blizina – a zbog epidemioloških mjera za vrijeme pandemije koronavirusa, takve usluge bile su otežane. U situacijama u zatvorenim prostorima i javnom prijevozu, gdje je obvezno nositi masku, gluhoslijepi često nailaze na nerazumijevanje kad mole da se u komunikaciji s njima skine maska, jer većina ljudi nije upoznata da u komunikaciji s gluhom, nagluhom ili gluhoslijepom osobom imaju pravo skinuti masku.
“Ipak, nije došlo do promjena, jer smo jednostavno “kršili” odredbu zabrane fizičke distance, a intervenor i prevoditelji su se ponašali kao i inače, jer nema drugog načina da gluhoslijepa osoba dođe do informacija”, rekla je Tajana Uzun.
Dakle, nije došlo do nekog većeg razmaka između prevoditelja i korisnika, i dalje su bili u istoj blizini, na isti način su fizički primali korisnike. Osobe koje komuniciraju znakovnim jezikom iz blizine su i dalje imale svog prevoditelja blizu, a prevoditelj nije nosio masku.
Jedina prilagodba koju naša sugovornica navodi jest da su korisnici nosili maske, ako za njihovu komunikaciju nije bilo potrebno čitanje s usana. Također navodi da zaštitne rukavice kao jedna od propisanih mjera nisu pomagale gluhoslijepima, jer neki korisnici imaju vrlo razvijen opip dodira pa im rukavice smetaju u primanju informacija, pogotovo ako se radi o taktilnom znakovnom jeziku, stoga se s rukavicama nisu mogli snaći.
“Treba reći da je sve ovisilo o tome koliko se gluhoslijepa osoba željela izlagati jer je bilo kakvo izlaganje, odnosno korištenje usluge potencijalna moguća zaraza”, navodi Tajana Uzun. Bilo je situacija u kojima gluhoslijepe osobe nisu mogle dobiti adekvatnu skrb, jer nisu uz sebe smjele imati prevoditelja. Npr. neki su morali samostalno obaviti testiranje na koronavirus.
“To je bilo izuzetno teško, jer se ne mogu sami ni odvesti na testiranje niti doći do lokacije – u tim smo slučajevima tražili nekog od prevoditelja tko je već prebolio koronu i tko se ne boji ponovne zaraze kako bi ih zamolili da odvedu članove. No, i ta je usluga trajala samo do samog punkta gdje se obavlja testiranje i tamo je gluhoslijepa osoba morala ući sama. Tu smo primjenjivali različite metode – kod onih koji imaju neke ostatke vida služili smo se video pozivima preko kojih su imali prevoditelja, koji im je prevodio sve što zdravstveni djelatnici pričaju. To je stvarno bio težak period.
Imali smo i primjer gluhoslijepe osobe s upalom pluća i koronom, temperaturom preko 41 stupanj Celzijusa, praktički u stanju bunila koja se na ovaj način morala snalaziti na prijemu u bolnicu. Možete samo zamisliti kako je u tom stanju i u tim uvjetima bilo teško fokusirati se i uopće pratiti prevoditelja na zaslonu mobitela”, prepričava nam naša sugovornica.
Također ističe da su se mnogi gluhi našli u sličnim situacijama, jer nisu mogli imati uz sebe prevoditelja i ovisili su isključivo o dobroj volji zdravstvenih djelatnika da im potrebnu informaciju zapišu na papir. “Sve to se događalo u trenutku kada su zdravstveni djelatnici bili jako preopterećeni, jer je u to vrijeme zdravstveni sustav pucao po šavovima zbog pandemije i nitko nije imao ni živaca ni vremena viška. Možemo reći da naši članovi sasvim sigurno nisu bili zadovoljni i zapravo su se osjećali vrlo uplašeno i nesigurno jer im se nije mogao omogućiti pristup zdravstvenoj usluzi na način na koji njima to odgovara”, zaključuje.
Gluhoslijepa osoba koja je željela ostati anonimna opisala nam je svoje iskustvo: “Osjećao sam se užasno, nemoćno i preplašeno. Bio sam jako loše, s visokom temperaturom, a morao sam na testiranje. Izgubljen od slabosti, a morao sam držati mobitel u ruci i pratiti što mi prevoditelj znakuje. Bilo mi je užasno teško komunicirati s prevoditeljem i pratiti svu tu komunikaciju. Izgubio sam se. Bio sam uplašen hoću li u tom stanju moći primiti sve potrebne informacije o tome što se točno sa mnom događa. Otpusno pismo nisam mogao protumačiti niti sam znao što u njemu piše i tek kada sam došao kući članovi obitelji pojasnili su mi što piše. A za pitanja koja sam imao u vezi otpusnog pisma već je bilo kasno. Osjećao bih se puno sigurnije da sam na licu mjesta imao prevoditelja pored sebe.”
Nerazumijevanje položaja gluhoslijepih osoba dovodilo je i prevoditelje znakovnog jezika u neugodne situacije. Npr. događalo se da budu verbalno napadnuti u institucijama prilikom prevođenja gluhoj, nagluhoj ili gluhoslijepoj osobi iako su zakonom izuzeti od obaveznog nošenja maske dok prevode.
“Događale su se često ružne situacije, uglavnom iz neznanja. Ljudi kojima to nije u interesu ne čitaju detaljno sve naputke i nisu obratili pažnju na informacije o oslobađanju nošenja zaštitne maske. Istovremeno ih je vjerojatno puno dobilo upozorenja i prijetnje otkazima od svojih poslodavaca ako se ne budu pridržavali propisanih mjera, na ulazima u institucije strogo se pazilo da svi koji ulaze nose maske pod svaku cijenu pa je u tom kontekstu dolazilo do problema čim bi vidjeli osobu bez maske, automatski, iz straha, vjerujemo ne iz loših namjera. No, uz intervenciju prevoditelja i predočenja spomenute Odluke, uspostavila bi se suradnja i uglavnom bi sve dobro završilo”, objašnjava Tajana Uzun.
Zbog pandemije se veliki dio života preselio online, a tu su također nastali problemi. Da bi gluhoslijepa osoba mogla sudjelovati online u nekoj aktivnosti, treba podršku dva prevoditelja. “Znači da prevoditelji i gluhoslijepa osoba trebaju zajedno, stisnuto sjediti uz računalo, što nije jednostavno i nije uvijek moguće. Takva fizička blizina, koja je potrebna zbog načina komunikacije gluhoslijepih, opet povećava mogućnost zaraze u slučaju da neko od njih bude pozitivan”, rekla je Sanja Tarczay.
Dodatni problem jest što nema dovoljno prevoditelja na tržištu, a ponekad znaju i otkazati dogovoreni termin. Također, većina gluhoslijepih osoba nema odgovarajuća asistivna pomagala pa ni računalo doma, i puno njih su starije osobe, lošeg imovinskog statusa. Kako bi olakšao položaj gluhoslijepih za vrijeme pandemije, Savez Dodir nastojao je utjecati na promjene odluka. Postigli su da prevoditelji ne trebaju nositi zaštitne maske dok su u komunikaciji s korisnicima, organizirali su mobilne službe koje su dostavljale hranu i namirnice za gluhoslijepe osobe koje su bile u izolaciji i za vrijeme karantene, jer iz navedenih razloga one ne mogu kupovati preko interneta, presložili su usluge prevođenja tako da isti prevoditelj ima iste korisnike da bi maksimalno smanjili mogućnost zaraze. Također, zbrinuli su gluhoslijepu djecu u vrtiću i u školi, tako da je uvijek ista prevoditeljica prevodila uživo kad god je bilo moguće ili čak išla u kućne posjete komunicirati s djetetom kada se nije moglo ići u školu. Ako je dijete imalo dovoljne ostatke vida prevoditelj je djelovao putem video poziva.
Za kraj, pitali smo koliko bi asistivna tehnologija (pomagala za lakšu pokretljivost, komunikaciju i
pristup informacijama) pomogla gluhoslijepim osobama za vrijeme pandemije i inače i koliko je
zastupljena kod nas.
Naše sugovornice ističu da većina asistivne tehnologije nije na listi za pomagala za gluhoslijepe, i da treba napomenuti da je većina gluhoslijepih osoba lošijeg imovinskog statusa, stoga nije u mogućnosti priuštiti si tu opremu. Asistivna tehnologija mogla bi uvelike olakšati život gluhoslijepih osoba kad bi bila dostupna, zaključuju.
Prema svemu navedenom, možemo zaključiti da su gluhoslijepe osobe zanemarena i neprepoznata skupina u društvu, čiji bi život mogli svi skupa poboljšati tako da se više upoznamo s njihovim načinom komunikacije i preprekama s kojima se susreću, a potom ih nastojimo ukloniti. Također, potrebno je napraviti korake na razini države – omogućiti gluhoslijepima veću podršku u obliku olakšavanja komunikacije i uključivanja u društvo, kroz veću dostupnost asistivne tehnologije i prevoditelja znakovnog jezika. Također treba istaknuti i da je položaj prevoditelja i intervenora loš – rade za plaću od oko 4000 kn, što nije dovojno za normalan život ni kao naknada za vrlo težak i odgovoran posao. Poboljšanje njihovih uvjeta rada također je korak prema poboljšanju položaja gluhoslijepih osoba.
