Tribina: Jesmo li nakon 31 godinu spremni za suočavanje s ulogom Hrvatske u ratu protiv Bosne i Hercegovine?
U utorak 16. travnja 2024. godine povodom 31. godišnjice ratnog zločina koji su postrojbe HVO-a počinile u srednjobosanskom selu Ahmići, u Knjižnici Bogdana Ogrizovića održana je tribina Jesmo li nakon 31 godinu spremni za suočavanje s mračnom stranom hrvatske uloge u ratu protiv Bosne i Hercegovine?. Na tribini su govorili novinar Boris Pavelić, književnica Ajka Tiro Srebreniković te aktivistica Inicijative mladih za ljudska prava Hrvatska Senna Šimek. Razgovor je moderirao novinar Novosti Jerko Bakotin.
Moderator je predstavio sugovornike i na početku dao dvije uvodne napomene. Prva se odnosila na to da se tribina održava na dan izborne šutnje, no premda se tribina ni na koji način ne može interpretirati kao izborna promidžba, prema uputama DIP-a ne bi trebalo spominjati imena ljudi koji su kandidati na ovim izborima, kao ni njihovi stavovi i izjave. “To je zapravo teško jer je jedna od tema tribine politika sjećanja, politika povijesti u Hrvatskoj i hrvatskom društvu. Zatim, što se tiče povoda i razloga današnjeg obilježavanja, da živimo u nekom normalnijem društvu, državama to bi trebalo bit organizirano i obilježavano od strane države. Zločin u Ahmićima kao jedan od najokrutnijih zločina počinjenih tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji je duboko obilježio odnose Hrvata i Bošnjaka, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, međutim negiranje zločina i slavljenje njihovih vinovnika kao heroja i sve što spada u nacionalističku verziju povijesti je duboko oštetilo samo hrvatsko društvo”, naglasio je Bakotin. U tom smislu ukazao je na akcije nevladinih organizacija koje su organizirane i ove godine.
Odgovarajući na pitanje kako se danas Hrvatska odnosi prema Ahmićima, Boris Pavelić je rekao: “Hrvatska se danas odnosi prema zločinu u Ahmićima kao što se odnosi i svo ovo vrijeme, a to je da svoje zločine zanemaruje. Tu prije svega mislim na politiku, dok su nevladine organizacije napravile važna obilježavanja i to su događaji koji jedini održavaju sjećanje na te stravične događaje. Vlade, vlasti i, što je najgore, političke stranke potpuno prešućuju te zločine. To je strateški neuspjeh kulture sjećanja i suočavanja sa prošlošću.
Danas, 31 godinu kasnije, neposredna bol i užas su možda manji, ali su problemi na neki način veći. S jedne strane, činjenice su minuciozno rekonstruirane, sve se zna što se dogodilo u Ahmićima, i što se dogodilo u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Sve je zapisano, sve je istraženo i dokumentirano. I sve se te činjenice u nacionalnim državama negiraju kad je riječ o ‘našim’ zločinima… Uopće mogućnost da države do te mjere negiraju vlastite zločine je moralno skandalozna i to samo jača s vremenom. Danas imamo i nove slojeve problema s kojima ne znamo kako da se nosimo. Negacija zločina sve tri strane, odnosno najviše hrvatske i srpske strane da budemo korektni, u BiH je proizvela jedan zatvoreni krug političkog nepovjerenja iz kojeg ne znamo kako ćemo izaći.”
Bakotin je potom ukazao kako je zločin u Ahmićima vrh sante politike Hrvatske prema BiH u devedesetima i nije ga moguće gledat van konteksta politike tadašnjeg državnog i vojnog vodstva RH, jer kao što znamo nije samo Dario Kordić osuđen na 25 godina između ostalog zbog zločina u Ahmićima već i ostali vinovnici organizacije i počinjenja tog zločina, a u predmetu Prlić i ostali je i sam Franjo Tuđman naveden kao sudionik udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH i potom pripajanja tih dijelova RH. Vladajuće elite u posljednjih 30 godina proistječu iz takve politike. One druge koje su kvaziliberalne i opozicione nikada nisu bile voljne zaista se suočiti. Otpor elita koje su što ideološki što personalno sudjelovale u tim događajima su jedan od glavnih razloga propasti suočavanja. “Hrvatska se ne može istovremeno suočit sa svojim zločinima i držat Franju Tuđmana na čelu panteona kao najvećeg sina našeg naroda i države.” Potom je Pavelić podsjetio kako je postojala dugogodišnja organizirana politika skrivanja osumnjičenika i krivaca za zločin u Ahmićima i onih koji su ih štitili i da je to rekonstruirano u sjajnoj knjizi Jasne Babić Urota Blaškić.
Senna Šimek je govorila o tome koliko danas mladi znaju, odnosno ne znaju o hrvatsko-bošnjačkom ratu i Ahmićima. “Mladi ne znaju ništa o Ahmićima, jako malo znaju o hrvatsko-bošnjačkom sukobu. Imamo istraživanje “Rat devedesetih iz perspektive mladih” koje pokazuje da 80 posto mladih nikada nije čulo za Ahmiće, a to ulazi u neku širu sliku u kojoj 60 posto mladih zna nešto općenito i vrlo malo o hrvatskim zločinima u Bosni. Volim vjerovati da je to zato što su mladi nezainteresirani, a ne zato što su nacionalistički nastrojeni. Zapravo nikad nisu ni imali priliku učit o tome. Iz vlastitog iskustva u kurikulumima povijesti i osnovne i srednje škole rat u BiH se spominje samo na nivou jedinstvenog ratišta i spominju se Washingtonski i Daytonski sporazum te briše cijeli dio koji se tiče sukoba.
Osim toga, taj je dio o ratu u devedesetima najpreskriptivniji dio kurikuluma i specifično je navedeno da se ne preporuča uvođenje nekih novih tema. Koliko je meni poznato, čak i u najprogresivnijim udžbenicima, recimo onom koji je povučen prošle godine, Ahmići se nigdje ne spominju. Kada bih htjela pisati doktorat koji bi imao kritički pogled na hrvatsku politiku u BiH, ne bih našla nikoga tko bi mi bio mentor, a pitanje je i da li bi tu temu Sveučilište odobrilo.” Naglasila je i kako je važno da žrtve, ne samo žrtve već i preživjeli, budu priznate i da im se da vidljivost, kao što je važno i to da se suočimo s mitovima vlastite države. “Možda je danas faktor koji bi mlade mogao potaknut da krenu preispitivati devedesete ona ekonomski, jer posljedice te politike mi mladi vidimo danas. Primjerice da su Blaškić i Kordić dobili stanove u Zagrebu, ili djeca ratnih veterana imaju specifične privilegije, poput dodatnih bodova za dobivanje mjesta u studentskom domu, do ulaganja u bolnice, muzeje i slično u BiH, odnosno na koji je način ta politika dovela do današnjih ekonomskih nejednakosti. Potom je govorila o aktivnostima njihove Inicijative koja je ove godine postavila tri billboarda u Zagrebu kojima podsjeća na zločine u Ahmićima, prvi je uništen,a druga dva nisu. Postavili su jedan u Bosni i Hercegovini na ulazu u Ahmiće na kojemu piše “Oprostite u ime građana Republike Hrvatske” , no taj plakat je u toku jednog dana morao biti maknut jer je na vlasnika billboarda izvršen politički pritisak. Dana 15. travnja su radili akciju preimenovanja Trga dr. Franje Tuđmana, što se naslanja na postojeću inicijativu da se preimenuje jedan trg u Zagrebu u Trg ahmićkih žrtava, no čini se da to baš i nije odjeknulo. Bakotin je rekao kako je nakon 30 godina potpuno normaliziran ideološki aparat države koji je svoju interpretaciju povijesti nametnuo kao općeprihvaćenu i novim generacijama.
Ajka Tiro Srebreniković je govorila iz vlastite perspektive Bošnjakinje koja živi u Hrvatskoj te podijelila svoja promišljanja o kulturi sjećanja i kulturi pamćenja, o pojmu nacionalizma i zločinu: “Pojmovi pamćenja i sjećanja često se koriste kao svojevrsni sinonimi. Međutim pamćenje je širi pojam, gotovo prostor u kojemu je sakupljeno sveukupno znanje iz kojega po potrebi mehanizmom prisjećanja uzimamo dijelova i na taj način konstruiramo sjećanje. Pamćenje traje duže od sjećanja, sjećanje blijedi, pamćenje ne blijedi. U Bosni i Hercegovini treba raditi na kulturi pamćenja što pretpostavlja da se neće zaboraviti ono što se događalo. Kultura sjećanja je nepouzdana za razliku od kulture pamćenja koja ide pod ruku s historiografijom, pravnim aktima, presudama, činjenicama koje su neosporne. Ahmići su dobili epilog sudskim presudama – to je činjenica koju je čovječanstvo ubilježilo u svoju kulturu pamćenja”.
Potom je Bakotin podsjetio na prošlogodišnju izjavu Darija Kordića, koji je rekao “Sve bih ponovio, ni sekunde ne bih zamijenio, svaka sekunda je vrijedila”, te kako je tu izjavu osudio EP gdje su zastupnici HDZ-a glasali protiv tog amandmana. Postavio je pitanje, ako i možemo razumjeti poziciju vladajuće stranke i njenih kadrova koji su direktni slijednici takve politike, kako tumačimo da tzv. drugi pol hrvatske politike tj. opozicija osim nekoliko pojedinaca 1990-ih nije imala hrabrosti ni volje za suočavanje? Zapravo upravo (današnja) opozicija 2000. donosi Deklaraciju o Domovinskom ratu koja sadrži eklatantne neistine o hrvatskoj povijesnoj ulozi, kao i što su 2017. odbacili implikacije presude u slučaju Prlić i ostali. Pavelić je rekao kako je to politički skandal prvog reda, ali i da to nije ništa novo. “Mi se sve ove godine vrtimo u istoj vrsti interpretacije, moralno se zgražamo, politički zdvajamo nad time, ali nemamo odgovora.” Zaključio je kako je protivljenje nacionalizmima kao ideja propalo, a još više je propao koncept suočavanja s prošlošću i kako moramo početi razmišljati o tome postoje li neki drugi načini, modeli da se javnost senzibilizira za zločine, da se političare dobije da osude zločine vlastitog naroda.
O perspektivi Bošnjaka u Hrvatskoj, kada se radi o hrvatskom negiranju ovih zločina, Tiro Srebreniković je rekla da ne postoje neki konkretni odgovori ni potezi, te da joj se čini da se ta bošnjačka scena uljuljkala u svom komoditetu, niti vjeruje da se tu nešto radi iz centra politike – recimo preko predstavnika bošnjačke manjine u parlamentu. Kritički je govorila o potpisanom Daytonskom sporazumu i politikama EU-a, jer je taj sporazum formiran na genocidu. Šimek je rekla kako se znanje koji mladi dobivaju o ratu devedesetih emocionalini obiteljski prijenos koji je uglavnom iskrivljen i kako smatra da je važno da postoji prostor u kojemu se mladi mogu informirati i nesputano razgovarati i učiti.
Bakotin je potom iznio tezu o tome kako se upravo sada događa kanonizacija Domovinskog rata i pozvao se na izjavu povjesničarke Snježane Koren koja se bavi analizom udžbenika povijesti, koja je rekla da se tom ratu, što je vremenski dalji, sve više i više prostora daje u nastavi povijesti. Izložio je i tezu o klasnoj politici kao rješenju: “Ljudima treba objasniti zašto je to u njihovom ljudskom, materijalnom i svakom drugom interesu, odnosno klasnom politikom ući u glasačko tijelo HDZ-a i drugih nacionalističkih stranaka i njih pridobiti. Kad se maknemo s moralne točke gledišta u politiku, smisao politike nije da govoriš istinu, nego da pridobiješ ljude za tu istinu, a ljude se može pridobit samo ako im bude jasno da je to u njihovom neposrednom interesu”.
Diskusija se nastavila na neke od teza koje je je iznjedrio razgovor sa sudionicima panela, od propitivanja koncepta i strategija kulture sjećanja/pamćenja, apostrofiranja nepostajanja službenih politika oslonjenih na dokazane činjenice iz rata devedesetih i međunarodnu komponentu te načina na koji se možemo dalje boriti. Iz publike je izraženo odobravanje sustavnom radu civilnih inicijativa i udruga koje podbadaju službeni narativ te nada kako će se kroz neko vrijeme te teme s obzirom na način na koji se širi narativ laži biti lako dekonstruirati.
