Ana Rajković Pejić, povjesničarka: Imali smo predsjednicu države, predsjednicu ustavnog suda, premijerku, žene na najvažnijim položajima. Ne dijelim mišljenje da su žene time ostvarile konkretno poboljšanje. Nisam sigurna što ženski pokret u globalu ima od toga da je žena na čelu General Motorsa, kao ni u činjenici da je Hillary Clinton bila državna tajnica koja je u svom mandatu zdušno podupirala američku vanjsku politiku koja je pokrenula napad na Libiju ili svrgavanje predsjednika Hondurasa. U tom smislu, zaista ne smatram da je zauzimanje vodećih pozicija dovoljno da bismo promijenili položaj žena.
Dr. sc. Ana Rajković Pejić povjesničarka je zaposlena u Hrvatskom institutu za povijest – Podružnici za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. Autorica je niza historiografskih radova koji se bave historijatom radničkog i ženskog pokreta u novijoj povijesti. Godine 2021. je za izdavačku kuću DAF objavila knjigu Dugi ženski marš u kojoj tematizira položaj radnica i ženski aktivizam u međuraću. Objavljivala je za časopis Novi plamen.
Sudjelovali ste na nedavno održanoj panel-diskusiji “Biti žena – blagoslov ili prokletstvo” u požeškoj gimnaziji. U kojoj je mjeri moguće jednoznačno odgovoriti na ponuđen odabir?
U prošlosti je ženama bilo zabranjen niz prava, od političkih do prava na školovanje, ali i banalnih, poput prava na vožnju biciklom, hodanje ulicom bez pratnje ili trčanje maratona. Uzimajući u obzir navedene činjenice, rekla bih da je u pojedinim razdobljima biti ženom bilo više prokletstvo. Navedeno se ipak ne može u potpunosti primijeniti i na današnji kontekst kada su žene izborile određena prava. Stoga, rekla bih da nije baš moguće jednoznačno odgovoriti na ovo pitanje.
Istraživali ste najviše period međuraća. U knjizi Dugi ženski marš na više mjesta naglašavate da ženski pokret između dva svjetska rata nipošto nije bio homogen…
On je oduvijek bio heterogen i mislim da je to nešto što svi koji se bavi historijom žena trebaju imati na umu. Naime, aktivističke motivacije borkinja za ženska prava ovisile su o nizu klasnih, vjerskih, pa i nacionalnih elemenata. Socijalistkinje 19. i ranog 20. stoljeća, predstavljajući radnički sloj, težile su rušenju tadašnjeg kapitalističkog sustava uslijed čega je trebalo doći do ostvarivanja spolne ravnopravnosti. Sufražetkinje okupljene u građanskim okvirima klasni element nisu uzimale u obzir, već su isključivo težile ostvarivanju prava glasa. O tome piše i Eric Hobsbawm kada navodi da pripadnice građanske klase nisu, za razliku od radnica, osjetile teret domaćinstva koji su rješavale uglavnom tako što su imale sluškinje ili su pak muške potomke slale u internat. U tom je smislu njihov položaj bio itekako različit, pa stoga niti njihova borba nije mogla u potpunosti biti identična.
U međuratnom periodu pojedine radnice nisu htjele marširati sa ženama iz građanskog društva jer su jednostavno smatrale da žene iz građanskoga sloja ne razumiju njihove probleme. Jednim dijelom je to bilo i točno. Na tom tragu, Ivana Brlić Mažuranić početkom 20. stoljeća nije mogla dijeliti iste probleme kao Osječanka Tereza Welzer koja je pokušala sindikalno organizirati radnice, zbog čega je i prognana iz Osijeka. Samim time je i njihov pogled na ženska prava i načine njihovog ostvarivanja bio različit.
Naime, iako su žene imale niz zajedničkih razloga za marširanje, od prava na školovanje do prava na političku participaciju, bilo je i mnogo toga što ih je razdvajalo.
Nisu dijelile iste probleme, a često su bile vođene i različitim ideološkim pretpostavkama. Pročitao sam nedavno polemički spis koji polemizira s idejom Zagorke kao feminističke heroine. Kao argument služi činjenica da su listovi koje je uređivala pred Drugi svjetski rat bili nacionalistički i konzervativno orijentirani…
U takvim se tekstovima polazi od pretpostavke da su ženski identiteti nepromjenjivi. Međutim, ako pogledate novu studiju Kristine Peternai Andrić i Ivane Žužul u kojoj se bave upravo pitanjem ženskih identiteta, vidjet ćete da su oni mnogostruki i fluidni. U tom smislu, ne možemo niti Mariju Jurić Zagorku promatrati isključivo kroz uređivanje listova poput Hrvatice, te na osnovu toga donositi zaključke o njezinoj konzervativnosti kao njezinom temeljnom identitetu.
Naime, pri takvoj se analizi zanemaruje činjenica da je Zagorka na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće prva pokušala sindikalno ujediniti radnice, da su Zagorku zbog njezinog djelovanja nazivali socijalistkinjom i feministkinjom, da ju je Matoš, zbog njezine kritike bračnog života, napao tvrdeći da zazor prema braku mogu imati samo jalove žene, pri čemu je tri žene nazvao „naprednjačkim muškarama“.
Na tom tragu, smatram da identiteti općenito, a samim time i ženski, moraju biti istraživani u svim mogućim kontekstima.
Istina je da se iz feminističke perspektive često izostavlja narativ koji je Zagorka zastupala u listu Hrvatica pred Drugi svjetski rat. Analizom tekstova i uređivačke politike vidi se da se ovdje radi o narativu koji je po mnogim pitanjima konzervativan. U okviru onoga što sam ranije istaknula, smatram da ne treba ignorirati Zagorku pred Drugi svjetski rat, kao niti Zagorku na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće.
Postoji li raslojavanje u ženskom pokretu i danas?
Kao što sam ranije istaknula, ženski se pokret oduvijek razvijao u više različitih smjerova koji su često bili suprotstavljeni, pa i kontradiktorni. U tom smislu i Karen Offen, smatra da ne možemo, barem što se tiče Europe, govoriti o samo jednom feminizmu, nego o feminizmima. Raslojavanje je uvjetovano, između ostaloga, i pitanjima koja pojedine struje stavljaju u fokusu feminističke agende. U fokusu mogu biti klasna pitanja, pitanja vezana uz ekologiju, političku participaciju ili ona koja se tiču prava transrodnih osoba. U tom smislu, i danas postoji niz feminizama koji bi, uzimajući u obzir vrijeme u kojem živimo, možda trebali više surađivati.
Čini se da određene struje smatraju da bi pravednijim raspoređivanjem žena na vodećim pozicijama riješili pitanje ugroze ženskih prava u suvremenom društvu. Dijelite li takvo mišljenje?
Imali smo predsjednicu države, predsjednicu ustavnog suda, premijerku, žene na najvažnijim položajima. Ne dijelim mišljenje da su žene time ostvarile konkretno poboljšanje. Nisam sigurna što ženski pokret u globalu ima od toga da je žena na čelu General Motorsa, kao ni u činjenici da je Hillary Clinton bila državna tajnica koja je u svom mandatu zdušno podupirala američku vanjsku politiku koja je pokrenula napad na Libiju ili svrgavanje predsjednika Hondurasa Joséa Manuela Zelaya. U tom smislu, zaista ne smatram da je zauzimanje vodećih pozicija dovoljno da bismo promijenili položaj žena ili društvo koje se sve više okreće sukobima kao načinu rješavanja problema.
Period nakon 1945. godine uzima se kao početna točka ženskog oslobođenja u Hrvatskoj i zemljama Jugoslavije. Koje biste dosege socijalističkog razdoblja istaknuli kao najvažnije?
Parafrazirala bih Lydiju Sklevicky koja je istaknula da je ženama nakon 1945. godine omogućen gigantski skok u povijest, pomoću kojega su krenule u borbu protiv „drugosti“. Između ostaloga, žene su izborile pravo glasa, pravo na rad, poticana je ekonomska neovisnost, itd. U tom su periodu nastale zasade ženskih prava garantiranih u suvremenoj Hrvatskoj. Predmetom rasprave može biti pitanje što su novostečena prava konkretno značila samim ženama u promatranom trenutku. Postavlja se pitanje jesu li ostvarivanjem prava na rad postale još više opterećenima.
Oslobađanjem žena i ostvarivanjem novih prava otvara se niz novih problema, poput dvostrukog opterećenja. U svome radu sam se bavila radničkim novinama, aspektom problema koji je istican u biltenima Borova, Željezare i Đure Đakovića. Gotovo su se sve žene žalile na dodatan rad kod kuće. Unatoč tome, nakon 1945. godine žene su slobodne u mjeri u kojoj prije jednostavno nisu bile. Poticane su na školovanje, na zapošljavanje i još niz drugih procesa koji su im ranije bili nedostižni.
Često se u hrvatskom javnom prostoru može čuti kako smo se kao društvo unazadili po pitanju određenih prava žena od osamostaljenja i povratka u višestranačje. Korak naprijed, dva koraka nazad, da parafraziram Lenjina…
To je u određenom smislu istina. Naime, devedesetih je došlo do repatrijarhalizacije društva jer se žena ponovno dominantno promatrala kroz prizmu majke, obitelji i njezinog značaja za naciju. Iako je ovaj proces bio donekle usporen, danas nažalost, ponovno oživljava.
Na tom tragu, rekla bih da su ugrožena i prava u odnosu na socijalistički period za vrijeme kojega je ostvareno i pravo na izbor koje se danas aktivno pokušava ukinuti. Istaknula bih da se pokušaj ukidanja prava na pobačaj mora promatrati u širem kontekstu onoga što se događa u Poljskoj i Mađarskoj. Na tom tragu, Hrvatska slijedi konzervativni obrazac koji jača širom Europe posebno u smislu omogućavanja ženama pravo na izbor.
Sva silina međunarodnih deklaracija i povelja nužno se postavlja nasuprot diskriminacije prema spolu ili bilo kojoj drugoj osnovi. Međutim, konzervativne struje nerijetko uspijevaju u svojim naumima u nacionalnim okvirima.
Konzervativne struje uspijevaju unatoč činjenici da svjedočimo iznimno velikim brojevima femicida i obiteljskog nasilja u kojima su većinom žrtve upravo žene. Jedan od razloga je i činjenica da korijeni patrijarhata sežu duboko u običaj, moral i mentalitet društva, odnosno preduboko da bi ga sama promjena vlasti promijenila. On je uvijek prisutan u društvu, pa ga stoga, kada se okolnosti poklope, obično uslijed kriza, konzervativne snage stavljaju u prvi plan. S druge je strane činjenica da se niti jedna država, kako je Slavenka Drakulić istaknula, ma koliko demokratska bila, ne želi odreći prava na kontrolu ženskog tijela.
Mora li ženski marš uistinu biti tako dugotrajan proces? Što je potrebno se privede kraju?
Mislim da ženski marš nikada neće završiti, to je borba koja traje i koja će trajati. Temeljni razlog krije se u činjenici, koju sam i ranije spomenula, a to je da je patrijarhat itekako prilagodljiv jer uspijeva transformirati svoje oblike opresije. I dok je prije stajao na putu prava glasa ili prava obrazovanja, danas stoji na putu adekvatnom sankcioniranju femicida i obiteljskog nasilja. Stoga, konstantno se pojavljuju novi oblici opresije na koje feminizam mora reagirati. Mislim da marš neće nikada završiti te da je ženska borba osuđena na vječno trajanje. Ovdje bih se složila s nizom feministkinja koje smatraju da je najveća prijetnja dolazi iz uvjerenja da je bitka za ravnopravnost spolova dobivena jer žene danas mogu glasati ili biti predsjednice.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih. Projekt Udruge za nezavisnu medijsku kulturu „Promoviranje Povelje Europske unije o temeljnim pravima na H-Alter-u“ sufinanciran je sredstvima Europske unije u okviru Programa Impact4Values.
Program Impact4Values sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.