U punoj kupoli Gradske knjižnice, 5. listopada održana je prva u nizu tribina “Grad u Gradskoj”. Dio je to koncepta kojeg potpisuje Saša Šimpraga.
Na “Kvaternikovom trgu i njegovoj zoni” pretprošlog su četvrtka sudjelovali, uz autora i voditelja, arhitekt i urbanist Zoran Hebar, pobjednik natječaja za zonu 1980. godine temeljem kojega je nastao današnji park Bartola Kašića i formirana tržnica na novoj lokaciji, i krajobrazni arhitekt Marijo Spajić, predsjednik Udruženja krajobraznih arhitekata Hrvatske.
Već je u samom uvodu naglašeno kako se “o Kvatriću se već više manje sve reklo”, što i nije daleko od istine jer se o tom na mnogo načina problematičnom prostoru javna događanja organiziraju, tekstovi i intervjui objavljuju, rasprave vode godinama. Bez nekog vidljivijeg rezultata, a svakako bez konkretnih promjena, pa bile one i na kozmetičkoj, mikro razini.
Do neke mjere je i sama tribina išla u tom smjeru, kritike postojećeg stanja su ukratko ponovljene, predložene su aktivnosti za makar minimalnu reanimaciju i osvježavanje prostora u datim okolnostima kada je sve drugo manje izgledno, ali nažalost problem Kvaternikovog trga – kao simptoma uvriježenog načina planiranja, osmišljavanja i izvedbe – tek je ovlaš uopće načet, a kamoli formuliran.
Za početak, iako zvuči blasfemično, je li Kvaternikov trg uopće još uvijek trg, osim po imenu? I što je uopće trg danas? Nema univerzalne definicije iako će svatko intuitivno za određeni javni prostor, ma kako različite forme imao, znati da se radi o trgu. Može biti otvoren ili zatvoren, može biti bilo kojeg geometrijskog oblika, može čak biti i park (Charlotte Square u Edinburghu ili trg prvog hrvatskog predsjednika s doktoratom u Zagrebu) uz uvjet da ga ljudi koriste i za prolazak. Jer trg svakako mora biti porozan, prohodan, to mu je jedna od ključnih funkcija. Po tome intrinzičnom elementu (otežana prohodnost na sjever i istok) Kvatrić nije ništa više trg od, recimo okretišta u Črnomercu ili “trga u nastajanju”, križanja Preradovićeve, Tesline i Masarykove.
Može imati središnju građevinu (jedan od radikalnijih prijedloga za sam Kvatrić kojega je na tribini iznio Zoran Hebar), pri čemu je krucijalno da ta građevina ne dominira niti guši prostor, prazninu koja ga okružuje. Jer osim prohodnosti, još je jedna ključna značajka uspješnog trga. Od svojih je početaka javni trg bio sinonim za društvo koje priznaje javni život i život u javnosti, što će reći društvo koje razlikuje pojedinca od države, trgovi su definirali urbani život od osvita demokracije, od koje su nerazdvojni. Strogo govoreći, nema javnih trgova u starom Egiptu, Indiji ili Mezopotamiji. Postojali su prostori ispred hramova i kraljevskih kuća, a ponegdje i široke procesijske ulice, ali tek oko 500. godine p.n.e. razvijaju se trgovi, agore. Kod Homera je to podrazumijevalo “okupljanje” ili “skupštinu”, a do vremena Tukidida postali su označitelj javnog središta grada, mjesto oko kojeg se grad gradi i uređuje, gdje se vode poslovi i politika, javni prostor bez kojeg Grci naseljeno mjesto nisu smatrali gradom već, kako je to zapisao Pauzanija, jadnom nakupinom kuća i drevnih svetišta.
To da je trg duboko slobodan i javni prostor ima vitalnu ulogu i danas kao što je to bilo i u grčko-rimsko doba, kada je bio “tržnica roba i ideja”. Kao zajednički prostori, trgovi su pravični i demokratski; odigrali su i odigravaju temeljnu ulogu u razvoju slobode govora. Kada su građani htjeli prenijeti svoje nezadovoljstvo odgovornima – na Euromaidanu, Tahriru, Taksimu, Tiananmenu, kao i mnogim drugima kroz povijest – pohrlili su na svoj trg. Kao što je primijetio David Remnick, “autoritarci ne shvaćaju koliko je opasna stvar imati gradski trg.”
Dakle, trg nije samo dobra kombinacija svjetla, zraka, proporcija, građevina i ljudi. Ono najvažnije, uspješan – dakle korišten – trg mora dati oblik nekom zajedničkom pojmu građanskog identiteta. Tu leži drugi problem rasprava o Kvatriću. Usprkos nebrojenim javnim istupima, analizama, stručnim mišljenjima ili pisanim primjedbama, vrlo je teško ako ne i nemoguće pronaći glasove izvan kruga “uobičajenih sumnjivaca”: urbanista, arhitekata, prometnih stručnjaka, konzervatora, povjesničara umjetnosti… S obzirom na kompleksnost trg(ov)a per se, a pogotovo usložnjavanjem društva i sve rapidnijim promjenama nekako se nameće pitanje: gdje su glasovi demografa, urbanih antropologa, politologa, kulturologa ili – zašto ne – psihologa i ekonomista?
Trg je živi, mijenjajući oblik, a ne “samo” urbanističko ili arhitekturalno djelo, ma kako izvrsno moglo biti. “Kao dio živog organizma grada s njegovim promjenjivim socioekonomskim i tehnološkim uvjetima, trg nikada nije dovršen,” kao što je Paul Zucker prije više od pola stoljeća napisao u Town and Square: From the Agora to Village Green. Nije na urbanistima ili krajobraznim arhitektima da odgovore na pitanje koje su promjene u strukturi stanovništva koje trgu gravitira i/ili ga koristi, kao što nije na izabranim predstavnicima građana u mjesnom odboru da projektiraju propusnost na križanju. Uključivanje što raznovrsnijih glasova, razmjena specifičnih diskurza, zajedničko nadopunjavanje i prilagođavanje ideja u samoj su srži trga i kao ideje i kao prostora. Moguće ironično, ali kada se to ne dogodi, kao ekstremni slučaj, dobivamo upravo današnji Kvatrić – s integriranim početkom Heinzlove, gotovo ništa više od javnoprometnog čvorišta.
Najavljene “revolucionarne” ideje kojima bi se stanje promijenilo i koje su se čule kako od sudionika tako i, za zagrebačke prilike, neuobičajeno aktivne, koncizne i konstruktivne publike, nisu tako revolucionarne. Vraćanje tržnice, propitivanje rušenja ostatka zgrade javnog kupališta, relokacija trgovačkih i ugostiteljskih objekata… više podsjećaju na poslovično fiksiranje kakvog slomljenog klipa duct tapeom, nego radikaliziranje načina pristupa i razmišljanja o budućnosti konkretnog prostora, ali i promišljanja uloge – pa posljedično i planiranja – javnog prostora danas.
Primjerice, jedna od opetovanih ideja je otvaranje Kvatrića prema sjeveru, odnosno micanje trgovačkih objekata na toj strani. Možda. Možda i ne. Na “parnjaku” mu, Pejačevićevom, odnosno Britanskom trgu stoje na identičnom mjestu dobrih stotinu godina i teško je reći zašto bi njihovo dislociranje apriorno doprinijelo ičemu. U svakom slučaju za takvu odluku bi se morao pokrenuti daleko širi dijalog od uobičajenoga (struka + javnost kroz javne rasprave) i uključiti ranije spomenute stručnjake ili mnoge koji niti nisu spomenuti. Ako je “ostatak ostataka” zgrade javnoga kupališta problem – neka je konzervatori uz pomoć informatičara detaljno 3D skeniraju i srušimo je. Isto vrijedi i za podzemnu garažu (koja, kako su i svi sudionici naglasili, nije dio originalnog rješenja): ako je problem – neka se obešteti moguće suinvestitore i zalijmo je betonom ili zemljom. Ili neka se barem promijeni lokacija ulaza.
Ali! treba li išta od toga ili ne i što nakon toga mora biti odluka daleko šireg i daleko heterogenijeg “društvenog konzorcija” od “konsenzusa struke”. Čak i kada bi tako što moglo postojati. Već poslovični konsenzus struke, niti po sebi nije baš tako konsenzualna stvar. Što je i normalno, različiti pristupi, različite škole, iz različitih (iako srodnih i ispreplićućih) disciplina i polja ne mogu rezultirati univerzalnom formulom. Svi će se fizičari, kemičari i/ili inženjeri bez problema složiti da je, recimo, specifični toplinski kapacitet vode 4.19, ali svi se urbanisti, arhitekti i/ili prometni stručnjaci neće na isti način – niti to mogu – složiti, recimo, oko toga gdje bi trebao biti izlaz iz potencijalne stanice metroa na Kvatriću, a još manje kako bi trebao izgledati. A treba li uopće stanica metroa, još je daleko složenije, multidisciplinarnije i teže pitanje – jedno od onih na čiji odgovor treba, eksperimentalno, organizirati jednakopravni dijalog i tehničkih i prirodnih i društvenih stručnjaka i političkih aktera i građana.
Naglasak tribine bio je, valja ponoviti, ne toliko na nužnoj reinvenciji trga u budućnosti (samog za sebe ili u sklopu sveobuhvatnijeg osmišljavanja poteza Kvatrić-nova tržnica-blok Badel, na koju je organsku povezanost ukazano u raspravi), već na malim akcijama, na lako izvedivim “sitnicama”. Ono što danas, kao najartikuliraniji zajednički javni glas, zagovara Platforma 1postozagrad, nije problematično: ozelenjavanje prostora, pomicanje terase slastičarne na mjesto pozornice kako bi se oslobodili logični komunikacijski pravci, dostupan javni toalet, punkt sa pitkom vodom… i to ne treba zanemariti u eksperimentiranju s Kvatrićem, ali najveći – i najbolji – eksperiment bio bi promjena načina razmišljanja, širenje platforme dionika u predlaganju (i odlučivanju!), uključivanje tehnoloških inovacija na modeliranju i testiranju ne samo prostora i/ili objekata u njemu, već i ponašanja građana ovisno o ponuđenim rješenjima, u osnovi promjena paradigme procesa. Do tada, sve što se radi – ili barem predlaže – tek je palijativna skrb. Nužna, dobrostiva, e(ste)tički opravdiva, ali u osnovi bez utjecaja na dekurzus Kvatrića. Ali i svih budućih “Kvatrića”. A, nažalost, bit će ih.
