Siniša Senad Musić, potpredsjednik Romske organizacije mladih Hrvatske: “Romsko civilno društvo ima povjerenstvo za praćenje provedbe Nacionalnog plana za uključivanje Roma, ali to su uglavnom članovi Kali Sare. Dionici civilnog društva koji nisu vezani za politiku uglavnom ne mogu sudjelovati u nadziranju, a država se osigurala da može reći kako ima Rome koji nadgledaju provedbu Nacionalnog plana. Istina je da su to Romi, ali to su Romi koji su financirani od države i zbog toga je jako teško mogu kritizirati.”
Prije godinu dana donesen je Nacionalni plan za uključivanje Roma od 2021. do 2027. godine. Budući da se slični planovi donose diljem EU, pokrenuta je inicijativa Roma Civil Monitoring, putem koje nezavisni romski akteri izrađuju alternativna izvješća o kvaliteti provedbe temeljnih dokumenta za uključivanje Roma. U suradnji sa Slovenijom, u Hrvatskoj su funkciju koordinatora inicijative preuzele dvije romske nevladine organizacije: Romski resursni centar Darda i Romska organizacija mladih Hrvatske.
Prošla Nacionalna strategija za uključivanje Roma od 2013. do 2020. nije polučila značajna poboljšanja, što vidimo iz činjenica iznijetih u novom Nacionalnom planu. Recimo, 92,3 posto Roma u Republici Hrvatskoj je relativno siromašno, dok oko 70 posto obitelji romske nacionalne manjine živi u ekstremnom siromaštvu. Najviše romskih kućanstava ispod praga rizika od siromaštva nalazi se na području Središnje Hrvatske (97,5%) i Slavonije (97,3%), potom slijedi Međimurje (96,4%) i Sjeverna Hrvatska (94,9%), a zatim Zagreb i okolica (77,7%) te Istra i Primorje (76,8%). Najveće prihode ostvaruju Romi koji žive na području Zagreba koji istovremeno zbog većih troškova života imaju i veće rashode, a češće i dug, dok najmanje mjesečne prihode po članu kućanstva ostvaruju Romi koji žive na prostoru Slavonije.
Kako bi se stvari promijenile, Nacionalni plan od 2021. do 2027. morao bi biti vrlo ambiciozan i dobro budžetiran, no on to nije: “Generalni komentar na Nacionalni plan je da prepoznaje probleme, da ima dobro postavljenje ciljeve, međutim u ostvarenju tih ciljeva uglavnom se bavi aktivnostima koje se već provode u generalnoj politici i uključuju sve stanovnike Hrvatske, a Romi su usput samo spomenuti kao jedni od korisnika tih mjera. Nemamo ništa specifično za Rome što se tiče zapošljavanja, iako je prije postojao budžet za to. Ministarstvo znanosti i obrazovanja jedino je koje specifično pomaže Romima. Ponuđen im je besplatan dom, prijevoz do integriranog školovanja, itd. Područje obrazovanja je primjer kako bi se trebalo raditi”, rekao je Siniša Senad Musić za H-Alter, potpredsjednik Romske organizacije mladih Hrvatske koja je dio Roma Civil Monitoringa.
Prema istraživanju Agencije Europske unije za temeljna prava iz 2016. godine, 37 posto Roma u Hrvatskoj imalo je osjećaj da je bilo izloženo diskriminaciji zbog svojeg podrijetla u posljednjih godinu dana, a u posljednjih pet godina čak 50 posto ispitanih.
“Suzbijanje diskriminacije se također svodi na inzistiranju da se provode zakoni i politike koje su već ionako na snazi, a vidimo da Romima nisu značajno pomogle. Centar za mirovne studije (CMS) je komentirajući postojeće mjere istaknuo da je diskriminacija u Nacionalnom planu usmjerena na žrtve, na Rome, a ne na one koji diskriminaciju provode. Preporuke CMS-ovih novih mjera targetirale su većinu, a ne na manjinu. Međutim, to nije ušlo u Nacionalni plan”, rekao je Musić za H-Alter.
Desegregacija obrazovanja veliki je problem u Hrvatskoj. U Međimurskoj je županiji samo 34 posto djece integrirano u razrede s većinskom populacijom. Pitanje desegregiranog obrazovanja Roma široj je hrvatskoj javnosti postalo bliskim 2010. godine kada je slučaj Oršuš i drugi protiv Hrvatske pobijedio na Europskom sudu, koji je procijenio da je segregacijom došlo do povrede Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kroz neizravnu diskriminaciju romskih učenika. Unatoč presudi Europskog suda, nedavna istraživanja o odvojenim romskim razredima i školama u Hrvatskoj dokazuju da je ovakva praksa ne samo nastavljena, nego je stanje pogoršano u odnosu na vrijeme kada je presuda donesena. U školskoj godini 2009./2010. u Hrvatskoj su postojala 44 razredna odjela koja su pohađali samo učenici romskog etničkog podrijetla, a u školskoj godini 2018./2019., takvih je razreda bilo 65. Rezultati istraživanja iz 2017. godine potvrdili su ove službene podatke. Naime, 20,2 posto učenika pripadnika romske populacije u Hrvatskoj pohađa odvojene romske razrede, dok ih je u Međimurskoj županiji 45 posto.
“Nacionalni plan uopće ne adresira desegregaciju romskih naselja od onih većinskog stanovništva, što je kamen temeljac kojim bi se riješio i problem segregiranog obrazovanja. Besplatan prijevoz kao pokušaj desegregacije obrazovanja već je pokušan u Slavonskom brodu i nije polučio uspjeh. Imamo segregaciju u obrazovanju usprkos takvim mjerama jer je segregacija u suštini međusektorski problem i treba ga se promatrati rezidencijalno. Politike idu u smjeru poboljšavanja uvjeta u romskim naseljima i cilj im je zadržati Rome izdvojene, podići njihov pristup komunalijama i društvenim sadržajima u naselju, što je u suprotnosti s idejom inkluzije Roma u šire društvo”, rekao je Musić za H-Alter.
Međusektorski pristup nedostaje i u drugim područjima: “Rijetko se dogodi da hitna pomoć ne dođe u naselje ili su Romi diskriminirani kad dođu kod liječnika, ali životna dob Roma niža je od očekivane životne dobi u Hrvatskoj, a to nužno ukazuje da je problem međusektorski i potreban nam je takav pristup. Romi nemaju pristup komunalnim uslugama, smeće se pali i okruženi su njime, Romi su siromašni, ne znaju puno o nutricionizmu, nisu organizirane nikakve fizičke aktivnosti, itd.”, ističe Musić.
Čak tri četvrtine Romkinja je u statusu „nezaposlena“ ili „domaćica“, a jaz između Roma i Romkinja u području zapošljavanja iznosi 21,4 posto. Nepovoljniji položaj Romkinja u području zapošljavanja vidljiv je i iz podatka o udjelu osoba u radno sposobnoj dobi koje nikada nisu radile. Riječ je o ukupno 41 posto Roma, od kojih je 58 posto Romkinja i 25 posto Roma. Usprkos tome, “Akcijski plan za 2021.-2022. uopće nije definirao prepoznati problem da su Romkinje češće nezaposlene, ne postoji nijedna aktivnost koja to adresira. Hoće li to biti u sljedećem Akcijskom planu, ne znam”, ističe Musić.
Sudjelovanje Roma u radu organizacija civilnog društva i predstavničkim tijelima temelj je uspjeha ovakvih planova, no Musić je kritičan spram mutne povezanosti romskog civilnog društva i političkog predstavništva koja onemogućuje kritiku postojećih romskih politika:
“Jačanje romskog civilnog društva je vidljivo, ali ono je istovremeno vrlo isprepleteno s politikom. Krovna organizacija Roma u Hrvatskoj Kali Sara pripada civilnom društvu, no ona se i sama u javnosti često predstavlja kao vladina organizacija ili romska institucija jer je financirana od strane države. Naprosto ne možemo pričati o NGO-u, odnosno nevladinoj organizaciji. Dionici Kali Sare često su izabrani kao predstavnici u političkim tijelima, politički participiraju, a istovremeno imaju udruge koje su dio civilnog društva. Romsko civilno društvo ima povjerenstvo za praćenje provedbe Nacionalnog plana, ali to su uglavnom članovi Kali Sare. Svega nekoliko udruga nema institucionalnu podršku. Kod nas, ovisno iz kojeg kuta gledaš, možeš reći da je bolje nego drugdje, jer postoji povjerenstvo, Romi mogu sudjelovati u njemu i imaju određenu moć pregovaranja, no ta participacija Roma uglavnom je vezana uz postojeću politiku. Dionici civilnog društva koji nisu vezani za politiku uglavnom ne mogu sudjelovati u tim procesima, a država se osigurala da može reći kako ima Rome koji nadgledaju provedbu Nacionalnog plana. Istina je da su to Romi, ali to su Romi koji su financirani od države i zbog toga je jako teško mogu kritizirati.”
“Mi kao Romska organizacija mladih Hrvatske ne bismo imali ovu poziciju kritičara provedbe Nacionalnog plana da ne postoji europska inicijativa Roma Civil Monitoring, niti bismo ovako nešto mogli sami inicirati zbog manjka legitimiteta, naprosto ne bismo mogli raditi intervjue koje sad radimo i dolaziti do određenih informacija. Sve ovo je isključivo i samo radi RCM-a”, istaknuo je Musić za H-Alter.
“Iako je romsko civilno društvo i politička participacija navodno jaka, imamo vrlo malo kvalitetnih kadrova. Što se tiče participacije u provedbi ovog Nacionalnog plana, Vladin Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina (ULJPPNM) predvidio je 20 mjesta za Rome, a na kraju nas je bilo osmero. Osobno sam u tome sudjelovao. Kali Sara je imala prijavljenih šest članova, ali zapravo je sudjelovalo možda tri, a aktivno je sudjelovala jedna osoba. Kada smo pričali s drugim romskim aktivistima i organizacijama zašto nisu unutra, rekli su nam da nemaju dovoljno kapaciteta za to, a manje neformalne udruge nisu ni znale da se mogu prijaviti. Što se povezanosti politike i civilnog društva tiče, u samom natječaju je pisalo da ako se prijavi više ljudi da će prednost imati članovi krovne organizacije Roma Kali Sara, što nema smisla jer je dovoljno da dva ili tri člana iz jedne organizacije prenesu sve što ona zna i može doprinijeti. Međutim, iz toga se očituje njihova politička zastupljenost, imaju prednost, a druge udruge se ni ne prijavljuju jer znaju da će prevagnuti politika mainstreama. Istovremeno, kvalitetna politička participacija je toliko niska da ni ta krovna organizacija nema dovoljno kapaciteta da popuni 20 mjesta, a kamo li s kvalitetnim ljudima koji mogu doprinijeti stvaranju jednog takvog dokumenta. Taj proces koji se dogodio dobro opisuje cijelu situaciju romskog civilnog društva i političke participacije u Hrvatskoj.
Sav teret pada na Ured za ljudska prava i prana nacionalnih manjina
Kritizirate izostanak međusektorske suradnje, budžetiranje nije predviđeno kako spada, a odnos civilnog društva i političke participacije je zamagljena. Jedan aspekt inicijative Roma Civil Monitoringa je predviđanje hoće li Nacionalni plan uspjeti u svojim ciljevima. Jesu li mjere, budžet i sama politička infrastruktura dovoljno jaki da se, recimo, stopa rizika od siromaštva Roma od trenutnih 93 posto smanji za 48 posto, kako je predviđeno u Nacionalnom planu?
Ne. Ne vjerujemo da će doći do ostvarivanja ciljeva u mnogim područjima. Aktivnosti koje su predviđene su dio politika koje se ionako provode i ne bave se specifično Romima. Istina jest da ULJPPNM poziva stručnjake, romske i neromske udruge, ured pučke pravobraniteljice, itd. Svakako tu ima i nekih poboljšanja. Sudjelovali smo u tim procesima i istina jest da sav teret pada na ULJPPNM i eventualno Ministarstvo znanosti i obrazovanja, ali naprosto nedostaje politika koje su specifično vezane za Rome. Kao što sam rekao, sve u vezi antidiskriminacije se provodilo i prije ovog Nacionalnog plana, a rezultati su ovakvi kakve imamo.