Nedavno objavljeno veliko istraživanje koje je proveo Institut za društvena istraživanja dokazuje da su u hrvatskom obrazovnom sustavu neki učenici jednakiji od drugih.
Istraživanje Obrazovne nejednakosti u srednjoškolskom obrazovanju iz učeničke i nastavničke perspektive, istraživačice Instituta – Saša Puzić, Iris Marušić, Jelena Matić Bojić, Ivana Pikić Jugović i Josip Šabić – provele su kvantitativno i kvalitativno u 20 gimnazija i strukovnih škola sjeveru Hrvatske, na više od 1200 učenica i učenika drugih razreda. Istraživanje je rađeno u sklopu projekta Mreže Cjeloživotno učenje za sve koja okuplja više od 60 stručnjakinja i stručnjaka iz područja znanosti, obrazovanja i civilnog društva, osnovane 2020. godine koja predstavlja jednu od najvećih hrvatskih inicijativa za istraživanje nejednakosti u obrazovanju.
O više informacija o preporukama i konkretnim ciljevima za obrazovne politike koji slijede nakon istraživanja pitali smo Jelenu Perak, koordinatoricu školskih preventivnih programa Foruma za slobodu odgoja. Za početak, Perak naglašava: „Ako okolnosti i karakteristike skupina u nepovoljnom položaju ne 
prepoznamo i ne uvodimo u same obrazovne politike, ako ne jačamo i dajemo podršku školama i zaposlenima škola i roditeljima, te okolnosti postaju gotovo nepremostive prepreke za sudjelovanje djece i mladih u cjeloživotnom obrazovanju.“
„Neke od društvenih i obiteljskih okolnosti koje utječu na nejednakosti su niži socio-ekonomski status, mjesto življenja (ruralno – urbano), pripadnost nacionalnoj, jezičnoj i/ili vjerskoj manjini, status izbjeglice, migranta ili tražitelja azila, otežavajuće obiteljske okolnosti kao što su jednoroditeljske obitelji, samohrani roditelji, konfliktni obiteljski odnosi, pa sve do izloženosti nekim izvanrednim okolnostima poput prirodnih katastrofa pandemija, potresa i sl.“, nabraja Perak i naglašava da se nejednakosti u srednjoškolskom obrazovanju osjete još prije početka školske godine. Naime, učenici iz ekonomski i kulturno privilegiranih obitelji češće upisuju i pohađaju gimnazije, dok učenici iz manje privilegiranih obitelji češće upisuju strukovne škole. Trogodišnje strukovne škole imaju veći udio učenika nižeg socio-ekonomskog statusa, učenika s teškoćama u razvoju i učenika pripadnika romske nacionalne manjine od gimnazija i četverogodišnjih strukovnih škola. Značajan broj učenika ne uspije upisati srednju školu u skladu sa svojim obrazovnim aspiracijama, a i postoji rodna nejednakost prema vrsti škola koje učenici upisuju. Prema istraživanju, u trogodišnjim je školama udio djevojčica samo 2 posto.
Od 1200 učenica i učenika, njih se više od 44 posto smatra različitima od svojih kolega u razredu po religiji, jeziku, seksualnosti, nacionalnosti, tjelesnom invaliditetu ili poteškoćama u učenju. Iako se tako osjeća skoro pola ispitanih učenica i učenika, njihova različitost od drugih u razredu uzrokuje određene probleme. Istraživanje je mjerilo obrazovne ishode kao što su opći uspjeh, samoefikasnost u učenju i aspiracija za visoko obrazovanje te zadovoljstvo i pripadnost u školi.
Zaključeno je da učenici trogodišnjih škola imaju najniži školski uspjeh od njihovih kolega u četverogodišnjim strukovnim školama ili gimnazijama. Učenici koji imaju visoko obrazovane roditelje postižu i viši uspjeh u školi, imaju više aspiracije za studiranje čak i izvan Hrvatske i nastavno osoblje ih ozbiljnije shvaća u usporedbi s učenicima koji dolaze iz manje obrazovanih obitelji. Djevojke su u svim školama uspješnije u hrvatskom i engleskom jeziku, dok u matematici nije nađena razlika u ocjenama prema spolu. Djevojčice češće izvještavaju izoliranost i odbacivanje od društva, dok dječaci trpe češće fizičko nasilje. Oko 15 posto učenika i učenica osjeća usamljenost u školi. Uz to, učenici trogodišnjih strukovnih škola, iskazuju negativnije odnose s nastavnim osobljem, to jest u trogodišnjim školama češće je vrijeđanje i omalovažanje učenika nego u četverogodišnjim i gimnazijama. Dječaci su u nešto lošijim odnosima s nastavnim osobljem nego djevojčice u svim školama, ali djevojčice izvještavaju da ih nastavno osoblje proziva rjeđe nego druge učenike. Učenice i učenici koji su dio ranjivih skupina imaju pozitivne odnose s manjim brojem nastavnika, teže sklapaju prijateljstva i ne osjećaju pripadnost u svojim školama. Osim toga, imaju niži opći uspjeh od učenica i učenika koji ne spadaju u ranjivu skupinu.
Perak nastavlja: „Postavlja se pitanje kako možemo djeci i mladima, posebno onima koji dolaze iz skupina u nepovoljnom položaju, omogućiti osjećaj sigurnosti, stabilnosti i ravnoteže kroz odgojno obrazovne ustanove koje jesu jedan od najvažnijih faktora u razvoju punog potencijala jedne mlade osobe. Drugim riječima, ovo istraživanje, ali i brojni drugi nalazi pokazali su kako upravo škola može biti presudni faktor koji će pružiti šansu djeci u nepovoljnom položaju.“
Uz istraživanje objavljene su i preporuke za utjecaj na smanjenje nejednakosti u obrazovanju, od predškolskog do cjeloživotnog i visokog. Problem u korištenju tih preporuka je nevrednovanje provedbe obrazovnih politika. U Hrvatskoj se rijetko prati učinkovitost provedbe, a kao podaci za postavljanje indikatora praćenja koriste se međunarodna istraživanja.
„Obrazovna je politika neke od važnih dokumenata, poput Nacionalnog plana razvoja sustava obrazovanja do 2027. godine, temeljila na brojnim podacima, bili su tu i podaci vezani uz neke skupine u nepovoljnom položaju (učenici pripadnici nacionalnih manjina, učenici iz manje razvijenih regija). No, iako su kroz podatke problemi bili adekvatno detektirani, same mjere su se vrlo rijetko i nedovoljno kvalitetno referirale upravo na te podatke.“ Perak dodaje i da je jedna od ključnih stvari koje dovode do uspješnosti kako u postignućima, dobrobiti učenika te samom pristupu obrazovanju upravo monitoring onoga što je provedeno kako bi se na temelju dokazanog mogle mijenjati politike.
Povećanje kapaciteta i broja upisnih mjesta u najtraženijim školama, osiguranje ciljane potpore za otklanjanje prepreka u samom pristupu srednjim školama, profesionalno usmjeravanje učenika u osnovnoj školi i podizanje aspiracija za razne vrste srednjih škola i kasnijih karijernih puteva prvi su koraci osiguranju jednakog pristupa svim učenicima te smanjenju rodne nejednakosti u odabiru vrste srednje škole. Također, Mreža predlaže i uvođenje kriterija za poticanje uključivosti i pravičnosti kod upisa u srednju školu. Govoreći o financijskim preprekama za sudjelovanje učenika, jedna je od preporuka i razvijanje modela prema kojem bi država iz centralne razine prema županijama utvrdila potrebe za dodatnom podrškom za učenike iz skupina u nepovoljnom položaju, izradila plan izgradnje učeničkih domova u gradovima kojima gravitiraju učenici iz udaljenih mjesta kao i analizu mogućnosti prijevoza za učenike iz udaljenih mjesta, te na temelju analize predložiti izmjene u linijama, trasama ili redu vožnje javnog prijevoz ili subvencionirati druge oblike prijevoza.
O dobrobiti srednjoškolaca i utjecaju nejednakosti na dobrobit, Perak podsjeća na niz izazova vezanih uz mentalno zdravlje, stres i anksioznost. „Učenici gimnazija su izloženiji izazovima mentalnog zdravlja, dok je kod učenika iz strukovnih škola veći broj izostanaka s nastave od gimnazijalaca. Vidljive su nejednakosti u iskustvu učenja prema spolu – djevojke iskazuju veću razinu stresa, dok mladići imaju veći broj neopravdanih izostanaka. Mladi iz skupina u nepovoljnom položaju izloženiji su brojnim problemima i izazovima tijekom srednjoškolskog obrazovanja poput izolacije, diskriminacije, vršnjačkog nasilja, neprepoznavanja mentalnih i socijalnih poteškoća, nedostatka socio-emocionalnih kompetencija, motivacije… što sve rezultira i niskim obrazovnim aspiracijama i obrazovnim postignućima.“
Primijećeno je i da se vrlo malo pažnje daje dobrobiti odgojno-obrazovnih radnika koji su ključna karika u podršci djeci i mladima koji dolaze iz skupina u nepovoljnom položaju. Istraživanje je pokazalo pad motivacije kod nastavnika, sagorijevanje, nedostatak interkulturalnih i inkluzivnih kompetencija za rad s učenicima koji dolaze iz skupina u nepovoljnom položaju. „Potrebno je provoditi sustavna stručna usavršavanja odgojno-obrazovnih radnika na navedene teme, identificirati potrebe nastavnika i stručnih suradnika koji rade sa skupinama u nepovoljnom položaju i stvarati uključivu školu. Kako bi se to ostvarilo u punom opsegu jako je važno osigurati razvoj kompetencija ravnatelja škola potrebnih za stvaranje inkluzivne škole kao i osigurati razvoj kompetencija stručnih suradnika za uključivost i pravednost.“ naglašava Perak te dodaje da podrška školama treba biti pružena kroz interdisciplinarni pristup, u suradnji s lokalnim akterima te po potrebi kroz formiranje mobilnih timova sastavljenih od stručnjaka u području mentalnog zdravlja.
