„Psihodelici su prilika za one koji su pokušali druge terapije i nemaju više mogućnosti. Ne zagovaramo to da psihodelici budu dostupni svima i da svi imaju psihodelična iskustva. Trebamo se fokusirati na to da psilocibin bude dostupan onima kojima najviše treba, koji pate od depresije koja ne reagira na antidepresive, anksioznosti, PTSP-a i slično“, kaže Sergio Pérez Rosal, liječnik koji je u subotu u Zagrebu govorio o terapijskim potencijalima psilocibina. „Jedan od razloga zašto se ovime bavim je moje osobno uvjerenje da ne možemo razdvojiti mentalno zdravlje od zdravlja općenito.”
U Hrvatskoj su stručnjaci zatvoreniji prema psihodelicima nego u ostatku Europe, pokazalo je istraživanje koje je provela dr. Marija Franka Žuljević, a predstavila u subotu na konferenciji „Znanost psihodelika u primjeni“ u Zagrebu. Ova je konferencija u organizaciji udruge Nepopularna psihologija možda je i prvi javni događaj u Hrvatskoj koji je ozbiljno otvorio ovo pitanje, iako još od 2018. psihodelici doživljavaju svojevrsnu renesansu i sve se više uviđa kako ih treba izvući iz područja tabu tema. Iako i Europa zaostaje za primjerice Australijom ili SAD-om, i ovdje je ova tema sve manje underground. Tako se prošloga ponedjeljka u Bruxellessu se prvi put i sastala Akcijska grupa za medicinsku upotrebu psihodelika koja okuplja zastupnike u Europskom parlamentu zainteresirane za promociju kliničke upotrebe psihodelika u EU.
Jedan od psihodelika koji dobija sve više pozornosti u smislu kliničkih ispitivanja je i psilocibin, sastojak takozvanih magičnih gljiva, o čemu je u Zagrebu govorio liječnik Sergio Pérez Rosal, jedan od osnivača OVID klinike, njemačke i prve europske klinike koja provodi liječenje uz pomoć psihodeličnih stanja, te bivši direktor Fondacije MIND koja provodi edukacije za buduće terapeute psihodelicima.
„Jedan od razloga zašto se ovime bavim je moje osobno uvjerenje da ne možemo razdvojiti mentalno zdravlje od zdravlja općenito. Nema zdravlja bez mentalnog zdravlja i interakcija među tim sustavima mora se razviti, a ne da se tretiraju kao dvije drugačije kategorije. Adresiranje mentalnog zdravlja će unaprijediti općenito sve aspekte toga kako prolazite kroz život dok će čuvanje tijela zdravim imati posljedice na mentalno zdravlje“, ističe Pérez Rosal za H-Alter kojega je interes za izmijenjenim stanjima svijesti prvo odveo do specijalizacije anestezije i intenzivne skrbi.
„U polju medicine to je područje gdje modulirate svijest. Ako pogledate spektrum u sredini je stanje kada smo budni i svjesni, s druge strane spektruma je stavljanje ljudi pod anesteziju, a na suprotnom kraju je mijenjanje svijesti kroz uzimanje psihodelika ili druge načine. Motivacija mi je bila i smanjiti patnju, no dok u anesteziji imamo vrlo dobre lijekove za smanjenje fizičke boli, imamo pomanjkanje alternativa da se umanji psihološka bol“, kaže Pérez Rosal koji se danas usmjerio na studij neuroznanosti i edukaciju iz kognitivno-bihevioralne psihoterapije.
A upravo psihoterapiju smatra neodvojivim dijelom terapije psihodelicima i ono što razlikuje rekreativno uzimanje psihodelika za zabavu od terapije.
„Upotrebu psihodelika više možete usporediti s anestezijom nego s tabletom koju ponesete kući. Kod anestezije primijenite lijek, ostajete s pacijentom za vrijeme operacije i poslije ga probudite. Za vrijeme djelovanja lijeka sjedite s pacijentom i brinete se za njegovu sigurnost. To je slično onome kako se provodi terapija psihodelicima, primijenite supstancu u sigurnom okruženju i pratite osobu za vrijeme iskustva kolikogod izazovno ili lijepo bilo, i s osobom ostajete dok se ne vrati u uobičajeno stanje svijesti“, opisuje.
Takav pristup se provodi u OVID klinici u Njemačkoj. U klinici se, naravno, ne koriste još uvijek nelegalne supstance već ketamin, disocijativni anestetik koji ima potencijal da izazove psihodelična iskustva. No, sami terapijski programi uključuju intenzivnu pripremu prije uzimanja, za vrijeme primjene i integraciju iskustava s terapeutima.
Ono s čime se susreću u Australiji, kao prvoj zemlji koja je ovoga srpnja legalizirala upotrebu određenih psihodelika u medicinske svrhe, je manjak educiranih osoba koji će te terapije provoditi. Fondacija MIND zato već sada pruža trening za ljudi koji su već psihijatri, liječnici ili psihoterapeuti i koji žele postati pioniri u tom polju i educirati se prije tog trenutka kada će psihodelici postati dio zapadne medicine. Dok se u prvoj godini, treba istaknuti prilično skupog, treninga radi na usvajanju alata za rad s osobama koje su prošle kroz psihodelično iskustvo, na drugoj godini postoji mogućnost da se u grupnoj sesiji uzme ketamnin kao farmakološku formu koja izazova psihodelično stanje i kroz to stekne direktno iskustvo.
„Efekt kojem se nadamo ne dolazi samo kroz uzimanje supstance nego kroz kombinaciju psihoterapije ili psihološke podršku i administraciju samih psihodelika. To bi trebalo uzeti u obzir i pri kreiranju legislative o tome kako će psihodelici koristiti. Supstanca samo generira stanje koje se može iskoristiti za nešto, oni su katalizator, ali ne stvaraju sami promjenu. Da bi osoba koja pati od poteškoća mentalnog zdravlja tu priliku za promjenu mogla iskoristiti, potrebno joj je vodstvo i poduzimanje nekih sigurnosnih mjera prije samog uzimanja“, kaže Pérez Rosal.
Čini se da psihodelici sa stajališta neuroznanosti potiču neuroplastičnost, pomažu neuronima da se povežu, da pronađu nove neurološke putove smanjujući rigidnost razmišljanja. Znanost smatra da aktivicija 5-HT2A receptora kroz psihodelike dovodi mozak u stanje djeteta i nudi mogućnost da se učenje mozga događa na toj razini, u smislu brzine.
„Ako ste dugo vremena razmišljali na određeni način, bojali se stvari ili gledali cijelo vrijeme u prošlost, teško je izaći iz toga. Istrenirali ste svoj mozak na taj način i to nas drži zaključanima u primjerice, depresivnim mislima. S psihodelicima možete smanjiti tu rigidinost u razmišljanju i pronaći nove puteve, no morate imate pomoć u tome. Znamo da se otvara prozor mogućnosti i povećava psihološka fleksibilnost. Bitna je integracija, no mi smo na samom početku istraživanja koje sve mogućnosti se ovime nude“, navodi naš sugovornik.
Studije pokazuju da jedna ili nekoliko doza psilocibina, uz proces integracije, može donijeti promjene koje traju 6 do 12 mjeseci, a to je velika razlika u odnosu na primjerice, antidepresive koji se uzimaju svakodnevno.
No, i psilocibin i MDMA i ostali psihodelici mogu imati i negativne posljedice i nestručno uzimanje može voditi dodatnoj retraumatizaciji. Moguće je da netko prolazi kroz život nesvjestan nekih trauma, koje su duboko potisnute, a psihodelično iskustvo ponovo otvori vrata i traume ga preplave.
„Izazov su i lažne memorije, ljudi odu u psihodelično iskustvo i vrate se s idejama o traumatičim događajima koji se možda nisu dogodili. Treba uvijek ostati kritičan prema vlastitom psihodeličnom iskustvu, ne uzimati sve kao apsolutnu istinu već vidjeti zašto se nešto pojavilo i kako to mogu integrirati u svakodnevni život“, kaže Pérez Rosal.
Dok su u Australiji odobrili upotrebu MDMA za PTSP i psilocibina za depresiju otpornu na liječenje, MDMA je prošao drugi fazu istraživanja u SAD-u i to bi mogla biti sljedeća država koja će uvesti psihodelik u medicinsku praksu i to također za PTSP.
„Australija je učinila važan korak odlučivši da se na psihodelike može gledati kao na lijek. Sve su oči sada uprte u tu zemlju, a to dolazi s puno odgovornosti. Australija može pokazati svijetu, ‘uveli smo psihodelike, tretiramo ih kao lijek i vidimo pozitivne učinke na društvo’, to bi mogao biti veliki korak za psihodelike“, kaže Pérez Rosal.
Za psihodelike se još uvijek veže puno straha i predrasuda iako psihodelično iskustvo nije nužno vezano uz supstance, može ga izazvati i nešto tako bazično kao što je disanje.
„Naš je posao da prevedemo znanstvene spoznaje u ono što je razumljivo javnosti i kažemo ‘ovo je prilika za neke, za one koji su pokušali druge terapije i nemaju druge mogućnosti’. Ne zagovaramo to da psihodelici budu dostupni svima i da svi imaju psihodelična iskustva. Trebamo se fokusirati na to da psilocibin bude dostupan onima kojima najviše treba, koji pate od depresije koja ne reagira na antidepresive, anskioznosti, PTSP-a i slično“, zaključuje Sergio Pérez Rosal.