“Imam cerebralnu paralizu i gotovo ništa ne mogu sama. Mogu samo slušati nastavu, no ne mogu pisati. Mogu čitati, ali su mi za to potrebna uvećana slova”, kaže Maja Latinčić iz Petrinje o svom iskustvu školovanja kao osobe s invaliditetom.
Latinčić se školovala u redovnom školstvu i u osnovnoj i srednjoj školi, no za to je bilo potrebno razumijevanje profesora i prilagodba nastavnog programa opće gimnazije, smjera koji je pohađala u Srednjoj školi Petrinja.
“U savladavanju gradiva najviše su mi pomagale profesorske prezentacije. Oni bi mi ih mejlom poslali s umanjenom dozom gradiva. Bila mi je potrebna i prilagodba školskih lektira. Nisam ih morala čitati sama, već bi bilo dovoljno da pročitam kratki sadržaj ili pogledam neki film. 90% gradiva stranih jezika odgovarala sam usmeno jer su profesori razumjeli da ne mogu pisati”, opisala ja Latinčić na okruglom stolu “Obrazovanje djece i mladih s cerebralnom paralizom u Hrvatskoj” održanom 5. svibnja povodom obilježavanja Nacionalnog dana osoba s cerebralnom paralizom.
No, koliko iskustvo obrazovanja za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj još uvelike ovisi o samim profesorima i nastavnicima, govori kako je Latinčić jedini problem s kojim se susrela u školovanju bila matematika u programu opće gimnazije.
“Profesorica u početku nije shvaćala da imam pravo na prilagođen program, zadaci su mi bili preteški i neprilagođeni, ali u dogovoru sa školskim psihologom i pedagogom profesorica se nakon dvije godine navikla pa su mi treći i četvrti razred protekli bez ikakvih problema. Mnogi prijatelji mi govore da profesori često puta nemaju razumijevanja za njih, ali to kod mene nije bio slučaj. Ne znam ima li veze s time što dolazim iz male sredine, ali mislim da je najbitnije kakvi su profesori. I oni su ljudi i normalno je da griješe”, zaključila je Latinčić.
Kristina Kojić Pavin koja kao profesorica u Ekonomsko-birotehničkoj i trgovačkoj školi u Zadru predaje učeniku s cerebralnom paralizom, istaknula je kako je kod svakog predmeta prilagodba drugačija i specifična.
“Predajem između ostalog kompjutersku daktilografiju. Moj učenik Filip ne može držati položaj uobičajen kod slijepog deseteroprstnog tipkanja te sam mu naravno rekla da može držati prste kako mu najbolje odgovara. U ovakvim slučajevima može se učeniku dati više vremena za izvršenje radnog zadataka. Kod informatike pak dolazi do izražaja problem motorike kod korištenja miševa i također je potrebno dulje vrijeme za izvršavanje zadataka. Kod motoričkih teškoća potrebno je korištenje boljih i kvalitetnijih miševa”, ističe Kojić Pavin.
Kod cerebralne paralize osoba može imati cijeli niz različitih teškoća pa one zahtijevaju individualni pristup svakom učeniku. U slučaju učenika Filipa koji ima nešto otežan govor, potrebno je i dulje vremena da dovrši misao. Domaće zadaće izvršava uz pomoć asistenta, čitanje lektira riješeno je kroz učlanjivanje u knjižnicu i pristup audio knjigama koje može slušati.
“Profesorica tjelesne i zdravstvene kulture mu daje dodatne vježbe kako bi se ojačali mišići, no pristup je jednak kao i ostalima kako bi se što
manje osjećao diskriminirano”, opisala je Kojić Pavin.
Kao profesorica Engleskog i Hrvatskog jezika Jasna Skopljak može promatrati obrazovanje i sa stajališta profesora i osobe s cerebralnom paralizom. I ona je cijelo školovanje pohađala u redovnom programu, od osnovne škole preko srednje ekonomske škole do Filozofskog fakulteta u Rijeci. Iako je uspješno završila fakultet, ipak je neke svoje snove morala prilagoditi zbog većih izazova s kojima se susreće kao osoba s cerebralnom paralizom.
“2005. kada sam upisivala fakultet još nisu postojali asistenti. Željela sam studirati Španjolski jezik u Zagrebu, no kako nismo mogli organizirati da netko iz obitelji dođe živjeti sa mnom u drugi grad, upisala sam druge jezike u Rijeci. Tada sam se susrela i s nešto više arhitektonskih barijera nego prije. Zgrada je imala tri kata i tadašnji civilni ročnici nosili su me uz stepenice svaki dan. Situacija se poboljšala kada se fakultet preselio. U nastavi nisam imala posebne prilagodbe osim što bi mi profesori dali više vremena za pisanje kada bih to tražila”, opisala je Skopljak koja se uspjela dalje educirati i u Španjolskom jeziku te danas prevodi i vodi tečajeve i tog jezika.
“Odustala sam odmah od rada u školama jer u Rijeci postoje samo dvije ili tri škole koje su prilagođene i u kojima bih mogla raditi. Uz to, svakodnevna organizacija prijevoza i slično je zahtjevno, pa sam otvorila svoj obrt za prevođenje i podučavanje”, ističe Skopljak.
Unatoč ovim pozitivnim primjerima i unatoč pravu na pristup redovnom obrazovanju još uvijek visok udio osoba s invaliditetom pohađa posebne “strukovne škole iz kojih je prelazak na tržište rada teži. “Posljedica je to općeg nedostatka pristupačnosti i razumijevanja”, navela je Mirjana Markovinović iz Hrvatskog saveza udruga cerebralne i dječje paralize, organizacije koja je organizirala ovaj okrugli stol.
U Hrvatskoj danas živi 20 939 osoba s cerebralnom paralizom te tako čine 4,1 posto osoba s invaliditetom u zemlji. Najveći broj ih živi u Zagrebu, Splitsko-dalmatinskoj te Primorsko-goranskoj županiji, a najmanje u Ličko-senjskoj županiji.
Zabrinjavajuće je da čak 66 posto osoba s invaliditetom u Hrvatskoj ima završenu tek osnovnu školu ili uopće nema završenu nikakvu školu, a samo ih je 3 posto s visokom stručnom spremom.
“Mladi s invaliditetom češće napuste školovanje, a rjeđe završe sveučilišni studij. Osobama s cerebralnom paralizom još uvijek prijeti trajna nezaposlenost i isključenost iz društva”, istaknula je Markovinović.
Rizik od siromaštva ili socijalne isključenosti za osobe s invaliditetom je 28,4 posto veći nego za osobe bez invaliditeta kod kojih iznosi 18,4 posto.
“Obrazovanjem se stvaraju temelji za borbu protiv siromaštva i stvaranje uključivih društava. Na razini Europske unije uključivo obrazovanje je jedan od najvažnijih prioriteta. To znači da se podupire razvoj uključivih škola”, istaknula je Markovinović.
Za uključive škole neophodni su asistenti u nastavi. Prije uvođenja pomoćnika brojnoj djeci s cerebralnom paralizom pristup redovnom školovanju nije bio moguć ili su se roditelji u potpunosti morali podrediti školovanju djece.
“U vrijeme kad sam se školovala nije bilo pomoćnika u nastavi ni kao pilot projekta. Roditelji su me vodili u školu i dolazili po mene. Moja
učiteljica se bojala kako ću ja reagirati, ali sve je išlo malo pa malo. No, neke stvari koje su roditelji prije asistenata radili je da bi čekali ispred učionica, ulazili u razred mijenjati knjige, nosili djecu s kata na kat…”, opisuje Dora Bašić iz udruge Loco-Moto iz Slavonskog Broda.
S asistentima je učiteljima olakšano, roditeljima je lakše, učenici lakše prate gradivo i manje ih pohađa specijalizirane obrazovne ustanove. No, s druge strane pomoćnici su ponekad needucirani, postoje prevelika očekivanja od njih, opasnost da se razred više druži s pomoćnikom nego s učenikom, prepuštanje učenika pomoćniku i stvari koje bi mogao ili mogla sam obaviti, istaknuto je.
No, iz godine u godinu ipak se primjećuje pozitivan trend u povećanju broja studenata s invaliditetom, a za to je zaslužno je to što su neke usluge podrške ipak razvijenije. Primjerice, studenti s invaliditetom u Zagrebu ipak ne ovise više samo o obitelji već im je osiguran prijevoz. Oni koji imaju prebivalište u Zagrebu, a koriste invalidska kolica, mogu koristiti usluge ZET-a za osobe s invaliditetom. Udruga Zamisli osigurava pak organiziran prijevoz za sve studente, a oni mogu i koristiti naknadu za prijevoz od strane Ministarstva znanosti i obrazovanja koja za osobe s invaliditetom 60 posto ili više iznosi 1500 kn mjesečno.
Od oko 700 studenata s invaliditetom najviše ih pohađa Sveučilište u Zagrebu, njih 400. Zagrebački studentski domovi su uglavnom arhitektonski prilagođeni, a najviše osoba s invaliditetom stanuje u Studentskom domu Stjepan Radić koji jedini ima osigurane i asistente od 0 do 24 sata. Ostaje međutim manjak sustavne podrške u vidu osobne asistencije.
“Jedino Filozofski fakultet u Zagrebu ima svoj ured za studente s invaliditetom i osigurava prijevoz i asistente. Preko udruge smo u partnerstvu sa Sveučilištem Sjever i Fakultetom političkih znanosti našim korisnicima osigurali asistente, no po pitanju asistencije je i dalje ostalo najviše izazova”, istaknula je Sanja Krznarić iz udruge Zamisli.
Jedna od studentica koja je koristila programe podrške udruge Zamisli je i Ivona Šeparović koja je iz Blata na Korčuli u Zagreb došla studirati novinarstvo.
“Preseljenje je za mene bilo veliki šok, a prilagodba teška, morala sam donositi sama puno više odluka nego ranije, planirati aktivnosti i slično. Morala sam nadići mentalitet žrtve. Tako sam se sama izborila da praksa za mene uopće postoji. Neki profesori predlagali su da umjesto odlaska na intervju pišem neki seminarski rad, ali ja sam znala da neću nikada postati novinarka ako to ne iskusim. Taj moj stav je rezultirao time da me profesori gledaju ravnopravno, a kolege poštuju”, zaključuje Šeparović koja danas kao novinarka vodi radijsku emisiju Hodalica, koju zajednički pripremaju Hrvatski savez udruga za mlade i studente s invaliditetom i Radio Student.
