Stipe Nogalo, sociolog i filozof i edukator o feminističkim temama: Muškarac je u kapitalističkom kontekstu shvaćen kao jeftina najamna snaga, proleter koji odlazi na posao, radi, šuti i donosi kruh na stol, a kao vlasnik kapitala perpetuira drugačiju mušku funkciju. Muško nasilje, osim kontrole nad ženom, podrazumijeva i kontrolu nad drugim muškarcima, što se vrlo jasno očituje u bullyingu kroz školovanje.
Status M je feministička nevladina organizacija koja educira mladiće i muškarce o rodnim ulogama, rodnoj pravdi, patrijarhatu i nizu drugih feminističkih tema. Edukatori rade s učenicima, zatvorenicima, azilantima, Romima i očevima kako bi preispitali najprije rod kao društveni konstrukt, a zatim svoju rodnu ulogu i rodno uvjetovanu poziciju moći, kao i način na koji ih ta uloga ograničava, zbog koje, recimo, internaliziraju ideal muškarca kao onoga koji trpi na radnom mjestu, ne progovara i potiskuje emocije, što posljedično izaziva niz rizičnih ponašanja poput samoubojstva, ovisnosti i nasilja. Udruga povodom 16 dana rodno uvjetovanog nasilja istupa u širu javnost predstavljajući muškarce saveznike u borbi protiv rodno uvjetovanog nasilja kao i drugih naličja patrijarhata, kako bi, osim rada u grupama, preko društvenih mreža informirala javnost o potrebi muškaraca saveznika u historijskom trenutku nenaklonjenom ženama.
U Europi zbog jačanja desnice dolazi do oduzimanja teškom borbom stečenih prava žena, poput prava na pobačaj. U Poljskoj je osnovan novi Institut za demografiju čija je svrha kontrola trudnoće, a u parlamentu je prisutan prijedlog zakona prema kojem bi se ženama koje su abortirale mogle izreći petogodišnje zatvorske kazne. U Hrvatskoj se problem ogleda kroz priziv savjesti kod ginekologa, kojih je u Zagrebu više nego onih bez. Produbljenje tradicionalne ženske rodne uloge uočava se i u Vladinom nedonošenju Nacionalne politike za ravnopravnost spolova već 7 godina, a korijen problema nastaje u tranziciji 90-ih kada se neoliberalnim politikama štednje; smanjivanjem radničkih prava i javno financiranih vrtića, ženama otežava proces zapošljavanja i gura ih se nazad u ulogu kućanice.
Višegodišnji edukator mladića i muškaraca o feminističkim temama, sociolog i filozof Stipe Nogalo iz Statusa M, govori za H-Alter o iskustvu rada, razlozima zašto su muškarci nasilni, neoliberalnim politikama hrvatske Vlade koje produbljuju rodnu i ekonomsku nepravdu, patrijarhatu, kapitalizmu, mjeri roditelj-odgojitelj, zatvoru i alt-rightu.
Kao organizacija ste predstavili javnosti koncept muškaraca saveznika. Tko je muškarac saveznik?
Biti muškarac saveznik uključuje prepoznavanje načina na koji muškarci kao grupa imaju političke, ekonomske i društvene privilegije. Iako se muškarci također mogu suočiti s diskriminacijom zbog svog roda i/ili intersekcionalnih elemenata svog identiteta – uključujući klasu, seksualnost, etničku pripadnost, dob i invaliditet, između ostalog – oni su u konačnici privilegirani u odnosu na žene u trenutnom poretku. Saveznici razumiju, priznaju i, gdje je prikladno, iskorištavaju svoju mušku privilegiju kako bi pomogli u otklanjanju rodne neravnoteže moći.
Već četiri godine vodite edukacije mladića i muškaraca o feminističkim temama. Što radionice uključuju i je li prisutan otpor?
Radionice obično uključuju deset susreta. Jedna od ulaznih točaka je da na razini statistika pokazujemo kako nametnuti maskulinitet šteti muškarcima – kraći životni vijek, rizično ponašanje, više ovisnosti, uspješnih samoubojstava, žrtava ubojstava.
Na drugom susretu obrađujemo razlikovanje spola i roda, odnosno društvenu kontingentnost roda, kako bismo pokazali da se rod može drugačije konstruirati i nije dio biološke prirode. Spol je, poput roda, vrlo komplicirana kategorija, ali u edukacijama pojednostavimo tu distinkciju kako bismo otvorili prostor za konstrukciju drugačijeg svijeta i sugerirali mladićima i muškarcima da nisu rođeni kao nasilnici nego su im takve vrijednosti imputirane kroz život jer su percipirani kao muškarci. Najprije pitamo sugovornike da kažu svoje asocijacije o pojmovima “muško” i “žensko”, a zatim preispitujemo razloge za njih.
Ljudi su najčešće zbunjeni i šokirani, a na kraju radionica vrlo zahvalni i ističu da bi se trebalo više o tome govoriti. Ljutnja i otpor vrlo su rijetki, a kada se pojave obično dolaze od strane roditelja koji su nezadovoljni sadržajem kojeg prezentiramo njihovoj djeci srednjoškolcima. Konzervativni roditelji ponekad izričito traže da isključimo teme vezane za seksualnost. Feminizam je usko vezan za nju jer je heteronormativnost velikim dijelom društveno uvjetovana, pa roditelji znaju reći da učimo njihovu djecu da budu gay.
Je li među učenicima srednjih škola prisutna ideologija alt-right pokreta koji je poharao internet?
Ako srednjoškolcima naše radionice nisu prvi susret s temom roda, onda je taj susret nužno bio vezan uz internetske reakcionare, odnosno alt-right. Često sam u učionici čuo argumente za koje točno znam od kojeg “altrightovca” dolaze. Moj poslovni i privatni život su se u tom kontekstu pomiješali jer sam proveo puno vremena promatrajući što alt-right govori.
Često moram savjetovati kolegama da ne smiju prerano koristiti riječi poput “feminizam” ili “patrijarhat” jer su zbog utjecaja alt-righta na mladiće dovoljno ideološki nabijene da već na početku izgubimo veći dio publike. Obrazovanje je u Hrvatskoj vrlo nazadno, od udžbenika koji perpetuiraju rodne stereotipe do činjenice da samo gimnazije s učenicima rade distinkciju između spola i roda, pa su učenici skloni idejama radikalne desnice koje pronađu na internetu. Učenici u Hrvatskoj često naturaliziraju rod.
Koji društveni mehanizmi perpetuiraju rodne uloge i rodno uvjetovano nasilje, odnosno patrijarhat?
Postoji tendencija u drugovalnim feminističkim krugovima da se patrijarhat smatra univerzalnim, jednoobraznim i zasebnim sustavom opresije. Riječ je o esencijalističkoj, transkulturalnoj i ahistorijskoj perspektivi. Patrijarhat smatram specifičnim odnosom moći subjektivizacije muškaraca i žena kako bi se održali odnosi moći kakvi jesu i nije ga moguće odvojiti od ostalih sustava represije.
Iako je postojao prije kapitalizma, ne smatram da ga je korisno promatrati van njega jer u njemu živimo. Kategorija klase (i rase) neodvojiva je od kategorije roda jer se očekuje drugačiji tip rada od muškaraca i žena, odnosno produktivni i reproduktivni rad. Pretkapitalistička društva imala su drugačije oblike potlačivanja žena i efektivnog davanja više moći muškarcima, ali rodna konstrukcija feudalnog društva potpuno je drugačija od kapitalističkog. Kmetovi ne žive u nuklearnim obiteljima, većina rada je direktno vezana za prostor u kojem žive i nema razdvajanja između privatne, intimne i javne sfere.
Kucanjem kapitalizma na vrata uočavamo začetke suvremenog patrijarhata koji se ogleda u razlici produktivne i reproduktivne rodne uloge. Pojava vještica je dobar primjer. Vještica je bila žena koja odudara od očekivanja koja su se tek stvarala u patrijarhalnom društvu ranog kapitalizma. Bile su to žene koje nisu htjele ući u heteroseksualne odnose i bavile su se alternativnim poslovima poput narodne medicine ili obavljale abortuse po selu. Nisu radile ono što je kapitalizmu bilo potrebno, a to je stvaranje radničke populacije. Vještica je u slučaju obavljanja abortusa bila žena koja reproduktivnu moć daje u ruke osobama koje rađaju, a oduzima je državi i kapitalu. Kad promatramo situaciju u Poljskoj, uočavamo da se radi o novom Institutu za demografiju, što daje do znanja da takvim zakonima oduzimamo moć ženama i dajemo je državi i kapitalu koji uvijek zahtijevaju veću količinu radne snage.
Kako sistemsko nasilje utječe na interpersonalno? Što je korijen nasilja u obitelji?
Korijen interpersonalnog nasilja uvijek je ono sistemsko. Zatvaranjem u kućanstvo, ženama je onemogućena financijska emancipacija i postaju ovisne o muškarcima koji su u svakodnevnom životu policajci rodnih uloga. Žena koja trpi obiteljsko nasilje često biva kažnjavana jer izlazi iz svoje rodne uloge koja je potrebna društvu. U očima muža, oca, brata i sustava ona nije dobra supruga, kćer, majka ili sestra. Muškarac svakodnevno na mikrorazini održava kapitalistički sustav nejednakosti. Imajmo na umu da je rodna uloga muškarca da bude snažan, onaj koji trpi i provodi nejednakost. Trpnja podrazumijeva šutnju, odnosno izostanak kritike sustava. Sindikalno organiziranje pretpostavlja odmak od muške stoičke rodne uloge. Muškarac je u kapitalističkom kontekstu shvaćen kao jeftina najamna snaga, proleter koji odlazi na posao, radi, šuti i donosi kruh na stol, a kao vlasnik kapitala perpetuira drugačiju mušku funkciju.
Muško nasilje, osim kontrole nad ženom, podrazumijeva i kontrolu nad drugim muškarcima, što se vrlo jasno očituje u bullyingu kroz školovanje. Kroz edukacije razgovaramo sa srednjoškolcima o tome što se događa s djecom koja ne odgovaraju njihovim asocijacijama vezanima za muškarca i ženu. Mladićima se obično oduzima status muškarca (pičkica, peder, curica…), dok se djevojkama kroz bullying nameću nemogući standardi uvijek pretjerane čednosti ili promiskuiteta, što je povezano s njihovom rodnom ulogom.
Vlada RH sedam godina nije donijela Nacionalnu politiku za ravnopravnost spolova, a broj i dostupnost javnih vrtića se od 90-ih smanjuje. U tijeku su pregovori o izmjenama Zakona o radu koji će dodatno fleksibilizirati radne odnose, a samim time povećati nejednakost. Perpetuira li HDZ-ova Vlada takvim politikama sistemsko i interpersonalno nasilje nad ženama?
Fleksibilizaciju rada je zanimljivo promatrati iz perspektive roda jer je kapitalu uvijek jeftinije prestati financirati javnu skrb o djeci, što je tendencija od 90-ih naovamo. Žene koje su se profesionalno bavile skrbi za djecu su zbog politike štednje ostajale bez poslova i odlazile u prekarna zanimanja dadilja, gdje obavljaju posao skrbi za bogatije žene. U drugom slučaju dobivale bi naknade da ostanu doma i odgajaju vlastitu djecu, kao u slučaju mjere roditelj-odgojitelj. Kada pogledamo statistike, od 90-ih je daleko veći postotak žena naspram muškaraca počeo raditi prekarne poslove, pogotovo one na skraćeno radno vrijeme. Politike štednje i uništenje sindikalne moći gurnule su žene dublje u tradicionalne rodne uloge i produbile patrijarhat. U socijalizmu smo imali visoku dostupnost vrtića i žene su lakše mogle razvijati svoju financijsku neovisnost.
Mjera roditelj-odgojitelj je po vama mjera štednje? Ne predstavlja li ona nepotreban teret na proračun Grada?
Mjera roditelj-odgojitelj, iako nastaje 2016., jedan je tip politike tranzicije 90-ih. Takva politika originalno služi prekarizaciji reproduktivnog rada i zatvaranju žena u kućanstvo, a ujedno je mjera štednje jer se istovremeno olabavljuju zakoni koji štite žene pri zapošljavanju, lakše ih se otpušta i ne isplaćuje porodiljni dopust. Pri zapošljavanju se daje prednost muškarcima, a žene se tjera u reproduktivnu sferu. U kontekstu šire potrebe kapitala ta mjera također služi klasnom raslojavanju žena, dodavanju potklase žena koje ne izlaze iz kućanstva. Iako je mjera roditelj-odgojitelj štetila proračunu Grada Zagreba, ona, osim kupovanja glasova, omogućuje kapitalu da ne isplaćuje plaću na reproduktivan rad i lakše otpušta žene. Je li ta mjera uštedjela državi ili gradu novce je promatranje uske slike, odnosno proračuna, a važno je promatrati kontekst oslobađanja kapitala tereta isplate reproduktivnog rada budućim majkama i majkama i održavanja kapitalu fundamentalne podjele na reproduktivni i produktivni rad, privatnu i javnu sferu.
Kao organizacija koja se bavi edukacijom, smatrate li prevenciju i rehabilitaciju nasilnih muškaraca boljim rješenjem od zatvorskog kažnjavanja počinitelja obiteljskog nasilja?
Naša tendencija kao organizacije je prevencija i rehabilitacija nasilnika. Osobno zauzimam abolicionistički pristup u vezi zatvora jer imaju visoki postotak recidivizma za nasilne zločine. Zatvori su kapitalistička institucija, a uspjesi rehabilitacije u zatvorima ili strah od kazne kao prevencija su rijetki i ovise o društvu u kojem se zatvori nalaze. Norveška, gdje je socijalna mreža jaka i postoje programi resocijalizacije, ima manje recidivizma nego SAD ili Hrvatska gdje je ekonomska nejednakost izraženija, ali razlog nije zatvor kao institucija nego spomenuti programi i socijalna mreža.
Osim što kažnjava, zatvor odvaja ljude od svih elemenata društva koji nisu nasilni i muškarce prepušta ekstremnom maskulinitetu. Njihov jedini društveni krug počinju činiti druge nasilne osobe; stvaraju međusobne veze, dodatno produbljuju znanje te vrste, a pri izlasku iz nose stigmu i diskriminirani su na tržištu rada, što ih gura u kriminal ili beskućništvo.
Ostvaruju li vaše radionice dobre rezultate?
Internetske evaluacije projekata od strane korisnika su pokazale da je najveći korak prema shvaćanju rodne pravde od strane mladića i muškaraca napravljen upravo u Hrvatskoj, u usporedbi s Belgijom, Njemačkom, Španjolskom, Portugalom i drugim europskim zemljama. Dio razloga je što su na ulaznim anketama hrvatski muškarci postavili vrlo niske standarde jer nam je kolektivno znanje o rodu gotovo pa nepostojeće, a zatim kroz edukaciju puno toga saznali i na izlaznim anketama promijenili mišljenje. Doduše, ljudi mogu davati društveno poželjne odgovore, ali u interakciji s korisnicima primjećujem interes i poštovanje prema temi. Kao organizacija ne možemo promijeniti fundamentalne ekonomske odnose u društvu, ali edukacije smatram velikim korakom u pravom smjeru.
