Kome je uopće važna ravnopravnost spolova i/ili rodova, ili o normativnom scenariju jedne promašene politike: Već letimični pogled na sadržaj Prijedloga Nacionalnog plana za ravnopravnost spolova osupnuo me do te mjere da nije trebalo tražiti nikakve dodatne povode za oglašavanje. Ni nakon pomnog čitanja ne znam kome ovaj Plan služi, kome se obraća, koja mu je nakana i kako je moguće da se jedno Vladino tijelo usudilo staviti ga na javnu raspravu.
Bila sam zdvojna je li potrebno reagirati na Prijedlog Nacionalnog plana za ravnopravnost spolova za razdoblje od 2022. do 2027. godine (dalje u tekstu: Nacionalni plan) koji se imao napraviti prema odluci Vlade RH još od 14. listopada 2020. godine, te kako uopće reagirati. S obzirom da se e-savjetovanje o Nacionalnom planu završilo 22. listopada ove godine, dakle predviđena javna rasprava o ovom je dokumentu okončana, činilo se zbog tog tehničkog „detalja“ bespredmetnim nešto o njemu sada reći. No već letimični pogled na sadržaj Prijedloga Nacionalnog plana osupnuo me do te mjere tako da nije trebalo tražiti nikakve dodatne povode za oglašavanje.
Kako reagirati na posve besmislen dokument je prvo na što pomislih, kojim diskurzivnim alatkama i kojim argumentima? Jer i nakon pomnog čitanja ne znam ni kome ovaj Nacionalni plan služi, kome se obraća, koja mu je nakana i kako je moguće da se jedno Vladino tijelo usudilo staviti na javnu raspravu ovaj dokument osim ako ne računa, drzovito i u mnogočemu bezobzirno, na neobrazovanu javnost, napose feminističku. Usput, reakcije dijela feminističke javnosti nisu izostale. Dok su neke organizacije, uza sve prigovore na ovaj Prijedlog, bile konstruktivne i suradljive, dajući u formi e-savjetovanja i konkretne, smislene prijedloge ili rješenja vezano za određene članke dokumenta ili njihov ukupni sadržaj, Ženska mreža Hrvatske je u svojoj kritici bila posve eksplicitna. Naime, na konferenciji za tisak koju je netom po završetku javne rasprave organizirala, ona ističe da je Vladin Nacionalni plan za ravnopravnost spolova „sramotan jer pokazuje da Vlada namjerava nastaviti politiku ignoriranja ženskih prava“, te da predložene mjere „nisu uopće usmjerene prema ravnopravnosti spolova.“
Posrijedi je, nažalost, nepopravljiv dokument ili tzv. dokument, te su prema mom mišljenju stoga uzaludni i svi feministički, stručni i dobronamjerni pokušaji da ga poboljšaju ili unaprijede te da svojim prijedlozima učine od njega kvalitetniji ili kakav-takav uporabljiv dokument.
No, krenimo redom. Prijedlog Nacionalnog plana za ravnopravnost spolova za razdoblje 2022. do 2027. godine, uz uvod sadrži devet poglavlja i dva priloga o strategiji, a Plan koji se njime najavljuje „srednjoročni je akt strateškog planiranja Vlade Republike Hrvatske kojim se definiraju i uspostavljaju posebni ciljevi kojima se promiče i uspostavlja ravnopravnost spolova“. Već sadržaj koji sačinjava taj famozni strateški akt upućuje na njegovo nejasno određenje, jer to nije niti plan (plan znači unaprijed utvrđen skup mjera kojima se predviđa ostvarivanje određenih zadataka i za to predviđeni hodogram,op.B.K.) a niti politika o ravnopravnosti, kao i na svakojaki tip zbrkanosti (idejne, terminološke i tvorbeno semantičke, konceptualne, provedbene, između ostalog). Ako ga pak pokušate čitati u tzv. normativnom ključu, onda ćete naići na čitav niz nelogičnih spona, zavrzlama i nepovezanih dijelova vezano za normativno uređenje područja na koji se ovaj dokument odnosi i koji regulira. Sami nazivi poglavlja, od kojih su tri posve „inventivna“, naslovljena „Popis (…)“, a jedno u naslovu koristi krivo upotrebljen termin te glasi „Indikativni financijski plan“ (valjda je riječ o okvirnom financijskom planu, ako je u pitanju tek prijevodna greška, o.p. B.K.), čine razvidnim ozbiljne probleme predlagatelja ovog Prijedloga, a to je po funkciji Ured za ravnopravnost spolova, odnosno službeno tijelo Vlade Republike Hrvatske. Uz to, u dokumentu su sporni i prijevodi naziva određenih međunarodnih dokumenata i strategija kao i određenih sastavnica dokumenata, a bizarnih grešaka u prijevodu ima raznih, no meni je posebno zanimljivo korištenje riječi „commitment“ koja kroz ovlasti Vlade i njezinog angažmana oko ravnopravnosti spolova („predanost Vlade“ ili „Vlada je posvećena“) u ponuđenom tekstu nerijetko glasi posve neumjesno.
Ako ostavimo po strani više puta opetovanu primjedbu na ovo tijelo od strane feminističkih grupa i mreža, a tiče se činjenice da iz nepoznatih razloga spomenuti Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH već sedam godina nije izradio, odnosno dao na usvajanje Nacionalnu politiku o ravnopravnosti spolova, niti je smatrao uputnim u vezi s tim javnosti predočiti ikakovo obrazloženje, tim prije se predloženi dokument pojavljuje kao važna i nepreskočiva instanca. No umjesto dugo očekivanog, idejno osmišljenog te sadržajno i normativno konzistentnog dokumenta koji se na naš financijski račun „tesao“ više godina, pred nama je jedna neobična nakupina različitih, često neusustavljenih i nepovezanih sadržaja i normi; ni plan niti politika; nešto poput nemušte skice radnog materijala za seminare službenika_ica na lokalnoj razini ili traljavo napisan priručnik. Nipošto prijedlog Nacionalne politike ili, po novomu, Nacionalni plan koji ima biti središnji strateški akt hrvatske nacionalne politike o promicanju ravnopravnosti spolova i/ili rodova u narednom petogodišnjem razdoblju. Dakako, feministkinje koje se dugo godina zalažu za ravnopravnost žena ali i pripadnika_ca LGBTIQ zajednica znaju da je ovaj dokument sastavnica srednjostrujaške rodno osviještene politike (gender mainstreaming) koja je zadnja dva desetljeća diljem Evrope dominantni modus djelovanja, te da su hipernormiranost i tehnicističko-operativni naputci njezino temeljno obilježje.
Ipak, rodno osviještena politika predmnijeva intencionalnu i normativnu uređenost nacionalnih politika i dokumenata, a kako bi se postigla neka učinkovitost određenih normi ili propisanih mjera. Suprotno tomu, pred nama je konfuzan tekst koji se u nedostatku jasnih ciljeva i mogućih rezultata koristi ispraznim frazeološkim izričajem te normativnojezičnim preskriptivizmom kad su posrijedi međunarodni, odnosno europski dokumenti, ugovori i konvencije koji se tiču rodne ravnopravnosti. Međunarodni dokumenti, odnosno određeni dijelovi njihovog sadržaja umetnuti na nevjerojatna mjesta svako malo „iskaču“ iz teksta ovog dokumenta, moguće iz dva razloga: ili da popune prazninu njegovog sadržaja, ili pak da performiraju ozbiljnost i moguću legitimnost predloženih normi. K tomu, ekstenzivno nabrajanje nacionalnih zakona i strategija različitih sadržaja i vremenskih odrednica, uključujući i one vezane za Ministarstvo turizma ili pak Strategiju prilagodbe klimatskim promjenama za razdoblje do 2040. godine s pogledom na 2070 (?), bez ikakve veze s osnovnom svrhom ovog dokumenta, može proizvesti samo socijalno-neurotičnu glavobolju, a ne poticaj za opravdanost, odnosno razumijevanje razloga njegovog mogućeg usvajanja. Slično je i s određenim statističkim pokazateljima koji se nalaze u različitim poglavljima, nezgrapno i često bez ikakvog smislenog razloga u njih uglavljeni. Dovoljno je za primjer uzeti poglavlje „Opis srednjoročnih razvojnih potreba, izazova i razvojnih potencijala“ i vidjeti sve nevolje ovako sročenog dokumenta, uključujući način na koji su prezentirani ciljevi zajedno s citatima iz Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030, istaknuti određeni dijelovi ili članci raznoraznih dokumenata s kojima se ovaj Plan ima uskladiti te korištene analize istraživanja i podaci različitih ustanova, a sve garnirano općim frazama o ravnopravnosti. Ogledni primjer nesuvislog teksta je dio „Ljudska prava žena i promicanje rodne ravnopravnosti“ sadržan u njegovu potpoglavlju „Razvojni izazovi i potencijali u prioritetnim područjima“, u kojem se u slijedu opsežnog citiranja različitih nacionalnih dokumenata posebno ističe onaj o nacionalnim manjinama, a kako bi se iz neznanih motiva obznanilo koliko su se povećala sredstva za „kulturnu autonomiju“ pripadnica nacionalnih manjina (sic!) do 2019. godine, pa se potom skače na poljoprivredu i poljoprivredne površine, neku agenciju i položaj žena na selu da bi se cijela priča „začinila“ seminarima Pravosudne akademije RH i problemom nazvanim „osjetljivost i odgovor pravosudnog sustava na potrebe i uvjete života žena, kao i njihovo osnaživanje u cijelom procesu dostizanja pravde“, i u takvoj se maniri dalje nastavlja tekst. Mnogo je takovih primjera u ovom dokumentu.
Ukratko, posrijedi je beskoristan i prije svega loše sročen tekst kojeg karakterizira svakojaka racionalno diskurzivna pomutnja, uključujući miješanje razina i argumenata, potreba, ciljeva i ishoda, kao i neshvatljive sadržajne poveznice i odveznice nacionalnog plana i akcijskih planova.
No tri su prijeporna problema na koja bih željela posebno skrenuti pozornost. Prvi se tiče pitanja naslovljavanja dokumenta, a to je na koga se ovaj Nacionalni plan odnosi; drugi, kako se u normativnom smislu pokazuje problem višestruke diskriminacije i intersekcionalnosti i koje su predložene mjere s tim u vezi; i treći, a tiče se mog osobnog interesa i analize, jest uloga obrazovanja u promicanju ravnopravnosti i jednakosti po spolu/rodu. Iz zbirke skromnog broja komentara na ovaj Prijedlog, nekoliko njih se upravo osvrnulo na prvi problem. Sažeto, ključno pitanje jest na koga se odnosi ovaj dokument: tiče li se ravnopravnosti spolova te je u svojoj temeljnoj intenciji usmjeren ka unaprijeđenju položaja žena sa svim obilježljima njihove spolne/rodne drugosti, ili je riječ o dokumentu koji polazi od načela rodne jednakosti, što uključuje sve spolove i rodove, dakle i spektar LGBTIQ+ osoba, pojedinaca i pojedinki, jednako marginaliziranih u društvu. Ako je riječ o potonjem, to posljedično otvara pitanje kako Nacionalni plan imenovati, ali i kako precizirati mjere u smislu unaprijeđenja njihovog položaja u svim područjima života i ljudskog djelovanja. Inače, u numeričkom kodu iskazano, LGBTIQ+ osobe spominju se u ovom dokumentu pet puta, a gotovo da ih nema u popisu mjera iz akcijskog plana, te su zajedno s drugim „manjinskim“ zajednicama posve nevidljive. Moguće da se u tome dijelom i krije objašnjenje nezainteresiranosti LGBTIQ+ zajednice u Hrvatskoj za sudjelovanje u raspravi o predloženom Nacionalnom planu. Ako je pak doista riječ o unaprijeđenju položaja žena, dokument je nedostatan na više načina, o čemu govore relevantne primjedbe feminističkih organizacija ali i Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, pri čemu su problem nasilja protiv žena i diskriminatorno obrazovanje dvije uporišne točke koje treba suvislo normativno urediti.
Drugi problem, a to je pitanje višestruke diskriminacije žena ali i zajednica s drugim spolnim preferencijama ili onih višestruko marginaliziranih po svojim klasnim /spolnorodnim/ nacionalnim ili dobnim značajkama, nije obuhvaćen niti jednim poglavljem. Premda se navodi kao jedan od posebnih ciljeva (Povećati razinu osviještenosti javnosti o ravnopravnosti spolova i višestrukoj diskriminaciji, op. B.K.), prema pokazateljima ishoda i mjerama za njegovo ostvarenje vidljivo je da se ne zna što takva diskriminacija znači, te se time ni intersekcionalnost ne smatra nekim pojmom važnim spomena. Ono što se da razabrati su fragmentirani i na preskokce prisutni modusi spominjanja neke od navedenih diskriminiranih društvenih skupina (npr. Romkinja ili ruralnih žena), no bez ideje kako i kojim mjerama unaprijediti njihov položaj.
Obrazovanje mi se ne čini tek trećim u nizu problema, već imperativom ako se kani bilo što poduzeti u polju ravnopravnosti po spolu/rodu, te osvještavajućih i antidiskriminacijskih politika i analiza. Već način na koji je definiran posebni cilj u području obrazovanja – „Povećati osjetljivost sustava odgoja i obrazovanja (ranog, predškolskog, osnovnoškolskog i srednjoškolskog) za pitanja ravnopravnosti spolova …“, zvuči u najmanju ruku neobično. Umjesto nekih kreativnih zamisli ili sustavnog paketa mjera vezano za obrazovanje, ono što ovaj Plan promiče, i što jest indikativno, to je neoliberalna poveznica obrazovanja s tržištem rada i napredovanjem žena u STEM područjima, dok se sadržaj obrazovanja vezano za podučavanje tema kao što su spol/rod i seksualnost posebice u visokoškolskom obrazovanju, gotovo ne navodi. Smatram stoga ne samo ciničnim već i uvredljivim navođenje činjenice da „Republika Hrvatska nema instituciju ili jedno centralno tijelo kojim se može odgovoriti na potrebu za edukacijom o ravnopravnosti spolova“ s obzirom da su upravo feministkinje i poneki feministi na nacionalnoj i međunarodnoj razini posljednja tri desetljeća sustavno djelovale_i na promicanju feminističkog nediskriminatornog obrazovanja u akademskoj zajednici i civilnom društvu (od Centra za ženske studije u Zagrebu i Centra za ženske studije FF u Rijeci do organizacija poput CESI, LORI i Domina, Ženske mreže Hrvatske, a u novije vrijeme i Platforme za reproduktivnu pravdu, npr.) kako na nacionalnoj tako i međunarodnoj razini, i u tom smislu su posve kompetentne. Navedeno i po mnogim značajkama misteriozno tijelo Vlade RH izravno je odgovorno kako za nepostojanje takvog centra tako i za odsustvo primjerene obrazovne politike jer ni jednim svojim prijedlogom ni činom zadnjih desetak godina nije učinilo ništa da se u koordinaciji s Ministarstvom znanosti i obrazovanja Vlade RH uspostave, na primjer, ženski i/ili rodni studiji kao interdisciplinarno područje znanosti u visokoškolski sustav obrazovanja. Iako su, da apsurd bude još veći, rodni studiji već više godina usustavljeni u kategorizaciju Pravilnika o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama. Ono što se da pročitati u ovom dijelu su znane besjede o rodnim stereotipima i slično, dok se o transformativnom potencijalu obrazovanja i nužnosti izrade posve novih obrazovnih kurikula ne govori.
Dakle, puno je razloga da se ovaj Nacionalni plan, umjesto da ide u daljnju proceduru s malim preinakama, povuče iz procedure te vrati na početnu točku. No uvjerena sam da se to neće dogoditi. U prošlom tjednu, odmah po završetku tzv. javne rasprave o ovom dokumentu, jedna „važna“ i financijski moćna žena proglašena je u Hrvatskoj poslovnom ženom godine; održavala se, nekako istodobno, konferencija „Ruralne Europljanke“ u Zagrebu u sklopu evropskog paket aranžmana dvije moćne hrvatske političarke; a uskoro kreće akcija „Zaželi – program zapošljavanja žena – faza III“, kojom će se financijskim sredstvima Evropskog socijalnog fonda nekoliko tisuća žena iz diskriminirane dobne skupine u sljedećem razdoblju preobraziti u sluškinje, njegovateljice i skrbnice starijih osoba, posebice žena približne dobi. To nema nikakve veze sa ženskom emancipacijom, a još manje s ravnopravnošću po spolu/rodu i „društvom jednakih mogućnosti“. Koincidencija upriličenja ovog dokumenta s nepristojnim feštama i sramotnom komodifikacijom žena, naravno, nije slučajna.
