„Nije u redu da svaka škola ima psihologa, a otvorene škole riješit će psihička stanja djece”, parafrazirane su riječi ministra znanosti i obrazovanja Radovana Fuchsa. Izjava je podigla prašinu, a Hrvatska psihološka komora (HPK) obrazložila je opasnosti takvog načina razmišljanja, ponudivši se Ministarstvu za suradnju.
“Sličan stav je imala i ministrica Blaženka Divjak, kao i raniji ministri”, kaže predsjednica HPK Andreja Bogdan za H-Alter. “U obrazovanju se psiholozi zapošljavaju kao stručni suradnici. To je radno mjesto na kojem mogu raditi i pedagozi, logopedi, edukacijski rehabilitatori, socijalni pedagozi, stručnjaci različitih struka. Prema podacima Ministarstva znanosti i obrazovanja zaposleno je 554 stručnih suradnika psihologa, a 618 osnovnoškolskih i srednjoškolskih ustanova u RH ima psihologa (od ukupno cca 2450 ustanova). Što može jedan psiholog/psihologinja koja radi u 13 vrtića, koja mora biti od pomoći i raditi s odgajateljima, roditeljima i djecom, dijagnosticirati poteškoće, intervenirati? Psiholozi su često profesionalno usamljeni.”
“Kao Komora nemamo utjecaj kakve će natječaje raspisati ravnatelji diljem Hrvatske i zato želimo da propisani standard zapošljavanja krene od strategija, zakonskih i podzakonskih akata gdje će se jasno znati standard zapošljavanja, odnosno, koliko psihologa treba biti zaposleno na neki broj učenika. Takvi standardi trebaju biti doneseni za zapošljavanje psihologa u svim javnim sustavima u kojima je unatrag 20 godina bilo zapostavljeno zapošljavanje psihologa. Iskustvo HPK-a je da struka sudjeluje samo u početnim fazama izrade pojedinih strateških dokumenata i zakona, primjerice u radnim skupinama, ali kasnije u izmjenama i dopunama te konačnoj verziji prijedloga strategija i zakona ključnu ulogu ima politika, a struka se nikad, ili vrlo rijetko, konzultira prije donošenja konačnih verzija tih dokumenata”, dodaje Bogdan.
Hrvatska psihološka komora istaknula je kako “izjave da će otvorene škole riješiti veliki dio “stanja” koja su se pojavila kod djece…, da ne možemo u svaku školu staviti jednog psihologa ‘jer to ne bi bilo u redu’ i da ne možemo u školama ‘liječiti djecu”, smatraju pokazateljem nedovoljnog razumijevanja problema prevencije i očuvanja psihološkog zdravlja te napomenula niz argumenata zašto je potrebno povećati broj psihologa u odgojno-obrazovnim institucijama i prijedloga kako to učiniti.
Od MZO-a smo željeli dobiti odgovore na pitanja (1) kako komentiraju argumente Hrvatske psihološke komore, odnosno razloge zašto je potrebno više psihologa u odgojno obrazovnim institucijama, (2) budući da im se HPK ponudio za suradnju, hoće li ući u dijalog i zajednički riješiti probleme o kojima je riječ i (3) smatraju li da je zapošljavanje školskih psihologa u svim školama Republike Hrvatske dobra ideja. Pitanja su ignorirali i umjesto odgovora na njih izjavili da „u školama postoji cijeli niz stručnih suradnika – od pedagoga, preko edukacijskih rehabilitatora do psihologa”, zanemarujući da je upravo koncept stručnih suradnika problematičan. Na pitanje o malom broju psihologa, napomenuli su da „ukoliko individualna stanja pojedinih učenika zahtijevaju više (psihologa), pomoć se može potražiti u za to specijaliziranim centrima, službama i ustanovama za podršku izvan škole.”
Psihologinja Kamea Jaman, koja ima preko trideset godina iskustva u praksi, specifično u radu s djecom predškolske dobi, a ujedno je članica Upravnog odbora Hrvatske psihološke komore i pročelnica Sekcije za razvojnu psihologiju rane i predškolske dobi Hrvatskog psihološkog društva, prokomentirala nam je taj odgovor: „Stanja i poteškoće koje zahtijevaju intervenciju stručnjaka najprije treba detektirati, a za procjenu psihičkog stanja učenika u odgojno-obrazovnoj ustanovi zadužen je prvenstveno psiholog, koji između ostalih instrumenata i kompetencija, jedini smije i može koristiti psihodijagnostiku, primjerenu razvojnoj dobi djeteta.”
„Prilikom psihološke pomoći djetetu, važan je i kontinuitet i praćenje, a to nije moguće samo intervencijama u specijaliziranim centrima. Pitanje je i dostupnosti takvih centara, koji su nerijetko smješteni u većim sredinama, dok djeca iz manjih sredina i roditelji smanjenih socio-ekonomskih mogućnosti teško ili nikako dolaze do potrebne pomoći. Također, ustanove koje pružaju pomoć imaju dugačke liste čekanja koje onemogućavaju pravovremeno pružanje pomoći djetetu. Djeca i roditelji koji se nalaze u ruralnim, ali i nekim gradskim sredinama koji nemaju u svojem bližnjem okruženju pristup izvorima stručne pomoći uskraćeni su, jer prema Konvenciji o pravima djeteta, svako dijete ima pravo na cjelovitu zaštitu svog zdravlja, što podrazumijeva lako dostupnu, pravovremenu, cjelovitu i besplatnu psihološku podršku i pomoć”, napominje Jaman.
MZO se u svojoj izjavi pohvalilo da im je preko mjere pripravništva odobreno da u školama zapošljavaju više pripravnika/stručnih suradnika u školama, na što je Jaman napomenula kako je nije opravdano tu mjeru navoditi kao ojačavanje sustava jer je privremena.
„Pripravnik (vježbenik) nije stručnjak s ovlaštenjem i položenim Stručnim ispitom pri Hrvatskoj psihološkoj komori i Agenciji za odgoj i obrazovanje. Dakle, ne može se govoriti o ojačavanju stručnih timova škola (mjera nije namijenjena vrtićima) već o osposobljavanju za rad u odgojno-obrazovnoj ustanovi”, ističe Jaman.
Također, MZO se pohvalio da kreće u izradu preventivnih nacionalnih programa i organizaciju timova za krizne intervencije, a Jaman je istaknula kako „preventivni programi neće nadoknaditi manjak psihologa u školama jer se postavlja pitanje tko će te programe provoditi, a timovi za krizne intervencije rade na izvanrednim situacijama i po definiciji ne predstavljaju kontinuiranu pomoć školama koje nemaju psihologa.”
Kamea Jaman: Psihologa je najmanje
Jesu li škole i vrtići potkapacitirani psiholozima? U kojoj mjeri i koji se problemi zbog toga javljaju? Možete li navesti primjer jednog takvog problema, možda vlastito iskustvo?
Kad govorimo o vrtićima, u većim sredinama i gradovima zapošljavaju se psiholozi već dugi niz godina i oni su dio tima posebice u gradskim vrtićima. Tako na primjer u Zagrebu svi gradski vrtići (njih 60) imaju psihologe u svojim timovima, okolica Zagreba prati uglavnom taj trend, ali na državnoj razini slabije su pokrivene npr. Slavonija i Dalmacija. Smatram da je nužno da dječji vrtić ima stručnog suradnika psihologa (ovisno o veličini vrtića), dok je Državnim pedagoškim standardom predškolskog odgoja i naobrazbe (2008.), propisano da profil stručnog suradnika odabire vrtić na osnovi potreba djece i programa koje provodi.
Problemi, koje sam i sama iskusila u praksi se javljaju kod prijelaza djeteta iz jedne u drugu razinu obrazovanja (npr. iz vrtića u školu) gdje u okruženju samo pojedine škole imaju psihologe te je često time otežan prijenos informacija o razvojnom statusu djeteta i nastavak praćenja djetetovog razvoja.
Također, prema važećem Državnom pedagoškom standardu osnovnoškolskog, ali i srednjoškolskog sustava odgoja i obrazovanja, svaka osnovna škola koja ima do 180 učenika zapošljava 2 stručna suradnika od kojih jedan mora biti pedagog, dok se psiholog ne spominje i ostavlja se na izbor ravnateljima.
Zašto se u većini škola u državi ne poštuje mogućnost zapošljavanja psihologa već se daje prednost npr. knjižničarima spada pod odgovornost Ministarstva koje je stručne suradnike izjednačilo po mogućnosti zapošljavanja. Ravnateljima je prepuštena odluka o odabiru samo jednog ili dva profila stručnih suradnika, a najčešće su mu svi jednako potrebni.
Prema istraživanju koje je provela inicijativa Psihološko proljeće u 68 škola (iako bi takve analize trebalo raditi Ministarstvo), na kojima su analizirali prikupljene podatke, ukupno je upisano 19.597 djece, a zaposleno je 69 pedagoga, 66 knjižničara, 32 psihologa, 23 edukacijska rehabilitatora i 3 zdravstvena radnika. Uz dužno poštovanje svim profesijama, postavlja se pitanje koji je razlog da u osnovnim školama psihologa ima dvostruko manje nego pedagoga ili knjižničara?
Smatram da u svijetlu današnje pandemije/potresa i brige za mentalno zdravlje, nije nužno da stručni suradnik primarno bude pedagog, kao što se predlaže nedavno završenim e-savjetovanjem na Nacrt Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju. Svaki profil stručnog suradnika nosi svoja specifična stručna znanja koja su sva potrebna u dječjem vrtiću i školi i iz čega proizlazi potreba za multidisciplinarnosti tima stručnih suradnika, a u slučaju nemogućnosti zapošljavanja više stručnih suradnika, odabir profila stručnog suradnika treba usmjeriti ka poboljšanju mentalnog zdravlja, uzimajući u obzir potrebe djece i programe koji se provode u određenom vrtiću i školi.
Možete li pojasniti zašto je psiholog nužan u vrtićima i školama? Što on može, a pedagog, edukacijski rehabilitator ili logoped ne mogu učiniti za djecu?
Pedagogu je cilj poboljšanje odgojno-obrazovnog rada i kao takav je prvenstveno usmjeren na rad s odgojiteljima, učiteljima i nastavnicima te na programe i organizaciju rada odgojno-obrazovne ustanove. Edukacijski rehabilitatori usmjereni su prvenstveno na rad s djecom s teškoćama u razvoju, a logopedi su još uže usmjereni i bave se poremećajima komunikacije i govora.
Cilj standarda rada predškolskog psihologa usmjeren je na poticanje cjelovitog razvoja djeteta (psihomotoričkog, kognitivnog i socio–emocionalnog), skladan razvoj djetetove osobnosti i doprinos kvaliteti njegova odrastanja; na primjenu pristupa usmjerenog na dijete, uz uvažavanje njegovih individualnih potreba, te rad na prevenciji svih nepovoljnih aspekata razvoja u djetetovom okruženju i razvoju kompetencija potrebnih za početak formalnog obrazovanja.
Cilj standarda rada psihologa u osnovnim i srednjim školama je razvoj obrazovanja usmjerenog na učenika te razvoj temeljnih kompetencija potrebnih za cjeloživotno učenje te pomoć učenicima, nastavnicima i roditeljima da što kvalitetnije razviju svoje potencijale, održe svoje psihološko zdravlje, razvijaju interpersonalne i socijalne vještine te adekvatno svojim sposobnostima i interesima donose odluke vezane uz nastavak svojeg obrazovanja i uz svoje buduće zvanje.
Kao što vidimo psihološka struka je pomagačka struka s najširim rasponom pomagačkog djelovanja. Prednost stručnog suradnika psihologa su specifična znanja koja on ima iz razvojne, kliničke, socijalne, edukacijske, komunikacijske i drugih grana psihologije, a koje su uglavnom usmjerena na preventivno djelovanje.
Posebnost stručnog suradnika psihologa odnosi se i na njegova stručna znanja i osobito na mogućnost primjene psihodijagnostičkih sredstava koja pomažu u identificiranju razvojnog statusa djeteta, mogućnosti učenja, identifikacija djece s umjerenim ili težim poteškoćama u učenju i čitanju, otkrivanje hiperaktivne djece, djece s poremećajima pažnje, emocionalnim poremećajima, poremećajima u ponašanju, oštećenjima sluha, te s problemima u produkciji i razumijevanju govora i ostalih komponenti intelektualnog razvoja te osobito identifikaciji potencijalno darovite djece, što je jedan od specifičnih poslova psihologa koji proizlazi iz Državnog pedagoškog standarda predškolskog odgoja i naobrazbe (čl. 9. stavak 2. – Rano otkrivanje i utvrđivanje darovitosti provodi psiholog u suradnji s drugim stručnim suradnicima dječjeg vrtića).
Iako se može činiti da je tako opsežna briga o mentalnom zdravlju teška i skupa, mnoge razvijene zemlje svijeta prepoznaju da je teže i skuplje (u svakom smislu) orijentirati se primarno na liječenje posljedica umjesto na sprečavanje njihova razvoja. Da ne govorimo i o značaju darovite i potencijalno darovite djece za dobrobit i napredak našeg društva u cjelini, a briga o njima je dugo godina na margini sustava ili je uopće nema.
Koje su glavne psihičke poteškoće s kojima se djeca nose zbog pandemije?
Okruženje u kojem djeca odrastaju za njih je izvor osjećaja sigurnosti, topline, podrške i strukture. Stoga, svaki događaj koji pogađa različite razine djetetove okoline, kao što su obitelj ili škola, posredno može utjecati na psihološku dobrobit djeteta, kao i narušiti ili ojačati njegovu otpornost. Prema podacima UNICEF-a (Zaštita djece tijekom pandemije koronavirusa, 1. verzija, ožujak 2019.) u vrijeme pandemije smanjuje se nadzor i dolazi do zanemarivanja djece, povećanog zlostavljanja djece i obiteljskog/međuljudskog nasilja, prisutni su trovanje i ostali opasni rizici ozljeda kod djece, povećan pritisak ili nemogućnost pristupa uslugama zaštite djece. Problem predstavljaju zatvaranje vrtića i škola, kontinuirani radni zahtjevi za roditelje, obolijevanje, karantena/izolacija članova obitelji, povećan psihološki nemir kod roditelja i članova zajednice, dostupnost i zlouporaba toksičnih dezinficijensa i alkohola, povećane prepreke prilikom prijava incidenata.
Za razliku od iskustva vezanih uz pandemiju, čije djelovanje na mentalno zdravlje ovisi o specifičnom iskustvu i osobnim snagama pojedinca, iskustvo snažnog potresa neupitno je traumatsko iskustvo.
Promatramo li iskustva djece na razini pojedinačnih doživljaja, možemo uočiti kako brojke značajno rastu, odnosno da promjene psihološkog funkcioniranja u manjoj ili većoj mjeri osjeća većina djece. U okviru doživljaja koji pripadaju krugu posttraumatskih stresnih reakcija vidimo da je polovina djece barem u nekome trenutku iskusila: teškoće koncentriranja, uznemirenost pri sjećanju na stresni događaj, emocionalna osjetljivost/plašljivost, nametajući neugodni sadržaji, izbjegavanje neugodnih sjećanja i osjećaja. Kod gotovo polovice djece zabilježeni su i osjećaji tuge i praznine, zabrinutost za sigurnost članova obitelji, strah od ostajanja samog kod kuće.
Što se tiče pitanja na koje je to aspekte života i kako utjecala pandemija, vidimo da je pozitivno utjecala na obiteljske odnose, no negativni su utjecaji na tjelesnu aktivnost i psihičko zdravlje. U tom kontekstu više od polovice ispitanih maturanata kazalo je da je pandemija negativno ili izrazito negativno utjecala na njihovo psihičko zdravlje. Posebno zabrinjavajući odgovori oni su stručnih suradnika u školama (pedagoga, psihologa, socijalnih pedagoga) o problematičnom ponašanju učenika. Tako ih je preko 75 posto odgovorilo da su primijetili više depresivnih stanja kod učenika, čak 87 posto više anksioznih stanja, oko 75 posto više fobija i strahova te 55 posto više provala bijesa.
Što se tiče vršnjačkog nasilja, ono u realnom prostoru se, razumljivo, smanjilo jer je većina učenika imala online nastavu. No zato se nasilje premjestilo u virtualni prostor pa je tako zamijećen njegov rast. Prema svim izloženim rezultatima moguće je izvesti zaključke koji upućuju na trenutnu krhkost zaštite okruženja u kojem djeca odrastaju, a moguće ga je ojačati jedino kroz politike koje kao društvo provodimo težeći ka stvarnom emocionalnom / psihološkom razvoju svijesti o transformaciji odgojno obrazovnog sustava. Potrebno je identificirati dostupne oblike podrške za mentalno zdravlje i psihološku podršku za djecu, dakle što prije zaposliti psihologe u odgojno-obrazovnom sustavu koji će raditi s djecom, učiteljima i roditeljima i drugim sudionicima, osmisliti proaktivni plan koji bi nastao u suradnji s Ministarstvom i osnivačima, kako bi se ojačala briga za svu djecu, a osobito za ranjive skupine djece.
Surađuje li Hrvatska psihološka komora s Ministarstvom znanosti i obrazovanja?
Kako je za suradnju potrebna inicijativa s obje strane možemo reći da do sada nije bila dostatna. Od strane Hrvatske psihološke komore prema Ministarstvu bilo je jako malo ili nimalo inicijative stoga je poticanje te suradnje bila moja motivacija za rad u Upravnom odboru Komore, kako bi se ostvarila kontinuirana suradnja, od pitanja pripravničkih/vježbeničkih ispita, preko zapošljavanja psihologa u sustavu, do uključivanja psihološke struke u izradu i provedbu razvojnih strategija.
Odgojno-obrazovni sustav je potrebno gledati u cjelini od predškolskih ustanova, osnovnih i srednjih škola do fakulteta. Zakoni, pravilnici, smjernice i reforme se često donose parcijalno, po dijelovima sustava, a učenje i razvoj čovjeka se odvija u cjeloživotnom rasponu, od prenatalnog razdoblja do odrasle dobi.
